Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Pr-1/2024-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Kolar, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Helcom Trade d.o.o., OIB:60566702025 iz Varaždina, Gospodarska ulica 40, zastupana po punomoćnici Steli Tursan, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Tušek i Tursan iz Varaždina, radi prestanka, otkaza, utvrđenje radnog odnosa, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 7. ožujka 2025., a odluke objavljene dana 21. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se da je nedopuštena odluka tuženika Helcom Trade d.o.o., OIB: 60566702025, Gospodarska ulica 40, 42 000 Varaždin o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 07.12.2023., a kojim se tužiteljici ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. 2. 2007. god., kao i dodaci tom ugovoru, zbog teške povrede radnog odnosa sa danom prestanka radnog odnosa primitkom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.
II. Utvrđuje se da radni odnos tužitelja kod tuženika, temeljem ugovora o radu od 01.02.2007.g., nije prestao.
III. Nalaže tuženiku da tužitelja vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto na kojem je radio i prije otkaza, a sve u roku od 8 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Helcom Trade d.o.o., OIB:60566702025, Gospodarska ulica 40, 42 000 Varaždin da tužiteljici ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 925,00 € (slovima:devetstodvadesetpeteura) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke 21. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi tvrdi kako je dana 18.12.2023. zaprimila tuženikovu Odluku o otkazu ugovora o radu od 07.12.2023.g., te je dana 22.12.2023., putem preporučene pošiljke s povratnicom, uputila tuženiku Zahtjev za zaštitu prava radnika, a koji je tuženik primio dana 30.12.2023.g., a protekom kojeg dana je i počeo teći rok od 15 dana unutar kojeg je tuženik mogao odlučiti o zahtjevu tužiteljice. Dakle, rok je isticao 14.01.2024.g., a kako je taj dan bila nedjelja, dakle neradni dan za sud, to je rok od 15 dana u ovom slučaju isticao tek 15.01.2024., a u kojem je roku tuženik mogao odlučiti o tom zahtjevu tužiteljice, pa je od idućeg dana: 16. 01. 2024. počeo teći daljnji rok od 15 dana unutar kojeg tužiteljica može podnijeti tužbu, a koji rok ističe 30.01.2024., s obzirom da tužiteljica podnosi tužbu dana 29.01.2024.g., predavši je putem e-komunikacije, tužiteljica tužbu podnosi unutar prekluzivnog roka propisanog odredbom čl. 133. st. 2. ZR-a. Tužiteljica je kao radnica je bila zaposlena kod tuženika kao poslodavca neprekidno od dana 01.02.2007. godine, odnosno više od 16 (šesnaest) godina i 10 (deset) mjeseci, na neodređeno, u punom radnom vremenu. Dana 18.12.2023. godine Tužiteljica je zaprimila Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, od 07.12.2023., zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a koju je odluku tužiteljica kao radnica putem zahtjeva za zaštitu prava radnika (koji se prilaže ovoj tužbi, u cijelosti osporila, kao nezakonitu. S obzirom da tuženik nije usvojio zahtjev tužiteljice, već je isti odbio, tužiteljica kao radnica ovim putem, u skladu s odredbom članka 133. stavka 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23; dalje u tekstu: „ZOR“) u podnosi ovu tužbu radi nedopuštenosti otkaza. Tuženik kao Poslodavac paušalno navodi navodne povrede obveza iz radnog odnosa jer tužiteljica kao radnica duži period ne obavlja niti pristupa radu sukladno vlastitim obvezama te izravno šteti poslodavcu poduzimanjem takvih radnji, a razlozi koje tuženik kao poslodavac navodi u obrazloženju Odluke o otkazu ne predstavljaju valjane razloge niti su provjereni, niti u stvarnosti predstavljaju osnovani temelj za donošenje pobijane Odluke o otkazu, pa ih tužiteljica u cijelosti osporava. Tužiteljica ističe kako ne postoje pravni ni činjenični uvjeti za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu jer je gotovo 17 godina besprijekorno radila kod tuženika, ni tuženik, ni stranke na tužiteljicu nisu imali pritužbi, opomena ni prigovora. Tužiteljica priznaje da je dana 22.11.2023. godine izvršena kontrola pojedinih artikala u poslovnici [adresa] u kojoj je tužiteljica bila poslovođa nakon što je samo nekoliko tjedana prije uredno provedene redovite godišnje inventure u poslovnici [adresa], a tijekom koje je kontrole /navodno/ utvrđen manjak proizvoda. Manjak proizvoda razjašnjen je Poslodavcu predočavanjem bloka otpremnica. Tužiteljica tvrdi kako je gotovo 17 godina, dakle još od 2007. godine (još u vrijeme kada je direktor poslodavca bio otac današnje direktorice poslodavca) radilo se na otpremnice. Otpremnice su se gotovo svakodnevno izdavale majstorima, što je bilo i pravilo rada s građevinarima koji svakodnevno kupuju pri tuženiku kao poslodavcu. Radi se o poslovnoj praksi koju je sam poslodavac nametnuo kao oblik rada radnici, a sada istu tu praksu tuženik kao poslodavac smatra nezakonitom. Iz Odluke o otkazu se navodi kako za robu navedenu u predočenim otpremnicama nije izdan račun krajnjem kupcu, obzirom da su predmetni računi (koji iznos apsolutno odgovara iznosu iz otpremnica) podmireni, o čemu svjedoči i preslika izdanih računa koju poslodavac zasigurno ima u sustavu. Tuženik je nakon paušalno provedene inventure uručio, odnosno istu prisilio potpisati opomenu kao „upozorenje“. Tužiteljica tvrdi kako je na zakonu neosnovan navod tuženika da bi tužiteljica, s obzirom na svoje radno mjesto poslovođe, direktno bila odgovorna za sva postupanja s izdavanjem otpremnica jer su otpremnice izdavali i svi preostali zaposlenici poslodavca. Kako se, naime, presumira samo najblaži stupanj krivnje (obična nepažnja) to bi Ž eventualno odgovarala Poslodavcu za štetu po kriteriju dokazane krivnje, jer se krajnja nepažnja i namjera Radnici moraju dokazati, pri čemu teret dokaza leži na Poslodavcu. Stoga je Poslodavac u obvezi Radnici dokazati krivnju u stupnju namjere ili krajnje nepažnje kao jedine oblike krivnje za koje bi Ž odgovarala. Tužiteljica napominje da je izjavu potpisala pod prisilom, nakon pod stresom provedene inventure i prisilom odvjetnika Poslodavca i direktorice, ne znajući tada da Poslodavac samo paušalno pokušava namjestiti postupak u granicama zakona kako bi mogao Radnici dati izvanredni otkaz, a s obzirom da je tom razgovoru prisustvovao odvjetnik, osjećala je prisilu Poslodavca da potpiše bilo kakvu izjavu stavljenu pred nju. Nikada u proteklih 17 godina rada Radnice pri Poslodavcu nikada nije bilo problema s bilo kakvim manjkom robe pri Poslodavcu, sve su provedene inventure svake godine bile uredne. Ono na što Radnica ovim putem posebno upozorava jest činjenica da su otpremnice izdavali svi zaposlenici Poslodavca u poslovnici u [adresa] i to NU, SU te MU, a na otpremnicama koje su predočene Poslodavcu upravo i jesu rukopisi NU i SU, dok je samo jedna otpremnica bila izdana od strane N, a što je poslodavcu i poznato. Dana 01.12.2023. godine održana je ponovno inventura poslovnice u kojoj je Ž poslovođa te je, prema navodima Poslodavca, ponovno utvrđen manjak odnosno višak robe u poslovnici. Radnici nije bilo dozvoljeno da aktivno sudjeluje u inventuri 01.12.2023. godine pa je takav navod Poslodavca iz Odluke o otkazu neistinit. S obzirom na činjenicu da joj nije bilo omogućeno aktivno sudjelovanje u prebrojavanju robe, Radnica takav zapisnik (od 3 stranice, a ne i cjelokupni inventurni zapisnik!) nije potpisala, obzirom da su u njemu navedene neistinite tvrdnje da je isto sudjelovala u popisivanju robe. Radnica se stoga nije u mogućnosti osvrnuti pobliže na predmetni inventurni manjak odnosno višak vezan uz inventuru od 01.12.2023. godine, s obzirom da dokumentacija Poslodavca dana joj na uvid – a to su bile samo tri stranice zapisnika osim konačnih podataka o iznosima viškova i manjkova ne specificira na koju se to točno robu odnosi. O neispravno izdanim računima Radnica ne posjeduje nikakve informacije niti je bila (prije, a niti poslije provedenih inventura) na to upozorena, a na kojim bi računima bila izdana neispravna količina (?). Na računima možebitno i stoji ime i prezime N, međutim, ime i prezime N bilo bi na računima i u vrijeme kada Ž nije bila na svom radnom mjestu u svoje radno vrijeme, dakle bez obzira bila ona u trgovini ili ne, obzirom da je upravo Ž jedina imala ovlasti za pogledati stanje robe (što bi značilo da je račun izdan primjerice od strane g. NU, dok na istom računu piše ime Radnice, iako je ona primjerice popodnevna smjena – jer poslovođa Poslodavca jedina ima ovlasti da napravi veleprodajne račune, preuzme kalkulacije, a bez toga trgovina ne bi mogla funkcionirati!). Za navedeno se sada Ž u Odluci o otkazu samo paušalno tereti bez ikakve osnove i dokazane krivnje/krajnje nepažnje, a Ž o istome nema nikakvih saznanja niti je na to do dana dostave Odluke o otkazu bila upozoravana. Tužiteljica osporava i navode tuženika u Odluci o otkazu navodi da je Tužiteljica imala nepravilnosti u djelu naručivanja robe, što se osporava. Upravo je Direktorica tuženika svakim bi dolaskom u poslovnicu kojoj je Tužiteljica bila poslovođa uvijek bila zadovoljna, napominjući da je poslovnica čista, uredna, roba pravilno posložena; za to bi dobivala i pohvale, pa sada takvi paušalni navodi Tuženika da poslovnica nije bila uredno vođena nemaju apsolutno nikakvog smisla obzirom da je Tužiteljica za vođenje dućana na godišnjoj razini bila pohvaljivana. Tužitlejica tvrdi kako je poslovnica [adresa] u svojih 15 godina (od kada je Tužiteljica bila poslovođa) riješila je većinu otpadne robe, da je poslovala u skladu s uputama poslodavca i uobičajenom poslovnom praksom. Nakon što je zbog pritisaka i stresa od namještenih inventura tužiteljica boravila na bolovanju dana 05.12.2023. (dva dana prije donošenja odluke o otkazu), direktor maloprodaje g. RU nazvao je tužiteljicu i tražio da napravi otpis robe kojoj je istekao rok trajanja. Tužiteljica izričito tvrdi da inventurni nalaz nije pravilno sačinjen, te da ni jedna od navedenih nije pravilno provedena. Tuženik u svojoj odluci o otkazu nije dokazao da bi se radnjama ili propustima tužitelja u izvršavanju njegovih obveza iz radnog odnosa ostvarila obilježja osobito teške povrede radne obveze. U vrlo kratkom razdoblju tuženik je proveo dvije izvanredne inventure, od kojih je jedna pokazala manjak, a druga višak proizvoda, pri čemu je ostalo neutvrđeno koji su razlozi viškova i manjkova u skladištu niti su, te ni na koji način nisu predložene mjere za njihovo uklanjanje, a što se ne može staviti na teret isključivo tužiteljici. Tužiteljica smatra da navodi tuženika iz odluke o otkazu, čak i kad bi bili istiniti, ne predstavljaju valjane razloge za davanje Izvanrednog otkaza. Naime, tužitelj (nedokazano) govori u odluci o otkazu o učestalim kršenjima obveza iz radnog odnosa koje ne dokazuje, iz čega bi slijedilo da je bio dužan (kad bi navodi bili istiniti) dati redovni otkaz tužiteljici zbog skrivljenog ponašanja radnika, pa stoga tužiteljica traži da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti sve sukladno članku 20. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Naime, parnične stranke su za sve sporove proizašle iz Ugovora o radu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Varaždinu, sve sukladno članku 70. Zakona o parničnom postupku. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi tužiteljice i tužbenom zahtjevu kojeg ista sadrži kako po osnovi tako i po visini. Prije svega se ističe da je tužbu tužiteljice potrebno odbaciti zbog promašenog prekluzivnog roka za podnošenje iste, s obzirom na činjenicu da sama tužiteljica navodi da je Zahtjev za zaštitu prava Poslodavcu predala na poštu preporučeno dana 22. prosinca 2023. godine, slijedom čega je tužba podnesena izvan roka. Tuženik je društvo koje se bavi distribucijom i prodajom boja i lakova za profesionalnu i osobnu upotrebu, te je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 01. veljače 2007. godine pa do donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u prodavaonici tuženika u [adresa]- Prodavaonica broj 3. Tužiteljica je prvotno bila zaposlena na radnom mjestu prodavača Prodavaonice tuženika u [adresa]. Prema tome, tužiteljica je punih 13 godina obavljala poslove Poslovođe, te je dakako veoma dobro bila upoznata sa svim pravima i obvezama koje proizlaze iz tog radnog mjesta. Dana 7. prosinca 2023. godine Poslodavac je donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu i to po više osnova odnosno radi osobito teške povrede radne obveze ali i radi gubitka povjerenja u radnika radi koje osobito važne činjenice nastavak radnog odnosa više nije moguć. U svojoj Odluci o izvanrednom otkazu, tuženik je detaljno i argumentirano pojasnio obje osnove koje su bile razlog za donošenje odluke o otkazu, te je decidirano naveo da je osim što je tužiteljica prekršila radne obveze, tuženik u potpunosti izgubio povjerenje u tužiteljicu, a što predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu. Stoga su posve neosnovana polemiziranja tužiteljice o nužnom dokazivanju krivnje za učinjene radne obveze i visini štete koja je nastala. Isto tako tužiteljica gubi iz vida činjenicu da se ovdje ne radi o postupku radi naknade štete protiv tužiteljice niti o kaznenom postupku radi kaznenog djela pronevjere, već se radi o postupku utvrđenja osnovanosti Odluke o izvanrednom otkazu, a u kojem slučaju je Poslodavac dužan dokazati osnove temeljem kojih je donio odluku o otkazu, dakle bilo teška povreda radne obveze bilo gubitak povjerenja u tužiteljicu. Prema tome činjenica da radnica nije izvršavala svoje radne obveze i/ili da je postupala suprotno direktnim uputama Poslodavca dovoljan je razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu i gubitak povjerenja Poslodavca u radnika. Međutim tužiteljica je svojim postupanjem ostvarila obje osnove radi kojih je donesena Odluka o izvanrednom otkazu. Naime, u prodavaonici u [adresa] provedena je izvanredna kontrola pojedinih artikala (sveukupno 8 artikala), a prilikom koje kontrole pojedinih artikala je utvrđen manjak robe u iznosu od 1.130,79 EUR odnosno višak robe u iznosu od 45,90 EUR. Navedeno utvrđeno stanje tužiteljica kao Poslovođa potvrdila je potpisom popisne liste od dana 22. studenog 2023. godine kao i potpisom dokumenta: Predložak inventurnih razlika po inventuri - viškovi i Predložak inventurnih razlika po inventuri - manjkovi, oba dokumenta od dana 22. studenog 2023. godine. Izvanredna kontrola pojedinih artikala u Prodavaonici u Koprivnici, uslijedila je nekoliko tjedana nakon provedene redovne godišnje inventure od dana 6. studenog 2023. godine, a na kojoj inventuri nisu bile evidentirane nikakve nepravilnosti, odnosno manjak i višak na navedenoj inventuri je bio prema Zapisniku o provedenoj inventuri u skladu s Odlukom Poslodavca o dopuštenom manjku odnosno višku popisane robe. Tako je prilikom provođenja godišnje inventure od dana 6. studenog 2023. godine utvrđen manjak robe 96,30 EUR odnosno višak robe 89,90 EUR. Nakon provedene godišnje inventure, inventura je knjižena u poslovnim knjigama tuženika, te je tuženik podmirio PDV na utvrđeni manjak, odnosno knjigovodstveno stanje bilo je potpuno usklađeno s stvarnim stanjem zatečenim u Prodavaonici jer prema praksi Poslodavca bilo je uobičajeno da se donose Odluke o dopuštenom manjku odnosno višku robe, koja je u pravilu iznosila 1% ukupnog prihoda prodavaonice, te se taj manjak odnosno višak koji je sukladan navedenoj Odluci Poslodavca zaduživao na teret Poslodavca. U slučaju da je utvrđeni višak odnosno manjak robe, veći od onog dopuštenog Odlukom poslodavca, isti se tereti na ime odgovorne osobe, u konkretnom slučaju Poslovođe Prodavaonice. Izvanredna kontrola pojedinih artikala u Prodavaonici u Koprivnici uslijedila je nakon što je tuženik pronašao više dokumenata izrađenih u navedenoj Prodavaonici na kojima je bio naziv dokumenta Ponuda “crni petak”. Pojašnjava se da je tuženik obavijestio tužiteljicu kao i sve radnike u navedenoj Prodavaonici, da 2023. godine neće biti provedena posebna akcija s popustima za pojedine artikle na dan 24.11.2023. godine tzv. “crni petak”, no međutim tužiteljica je u više navrata telefonski i pisanim putem tražila i inzistirala da se u navedenoj prodavaonici ipak provede akcija s popustima za “crni petak”. Radi navedenog, a kako bi Poslodavac utvrdio da li postoji mogućnost odobravanja predloženog popusta za “crni petak”, tuženik je izvršio kontrolu da utvrdi da li bi bilo moguće i na koje to artikle odobriti dodatni popust na predloženi dan. Tom prilikom direktorica tuženika je u sustavu pronašla nekoliko dokumenata sačinjenih u navedenoj Prodavaonici s nazivom dokumenta “crni petak”. Budući da je navedeno bilo protivno bilo kakvoj odluci Poslodavca, pogotovo jer Poslodavac u tom trenutku još nije bio odobrio popust za “crni petak”, tuženik je odlučio prekontrolirati stvarno stanje sa knjigovodstvenim stanjem artikala koji su se najviše pojavljivali na takvoj ponudi, te je to učinjeno na izvanrednoj kontroli pojedinih artikala dana 22. studenog 2023. godine. Dakle, tom izvanrednom kontrolom od svega 8 artikala utvrđen je manjak odnosno višak robe u vrijednosti kako je prethodno naznačena, a koji manjak je premašivao višestruko iznos ukupno utvrđenog manjka na redovnoj godišnjoj inventuri za sve artikle te Prodavaonice. Prema tome, manjak kako je isti utvrđen je u svakom slučaju bio nedopustiv, i ukazivao je na nepravilnosti u radu tužiteljice kao Poslovođe i teško kršenje njezinih radnih obveza. Navedeni manjak artikala izvanrednom kontrolom tužiteljica ne osporava u tužbi, već navodi točka 11. tužbe, da je manjak proizvoda razjašnjen tuženiku predajom bloka otpremnica kojeg je predala tuženiku. Tuženik tvrdi kako blok “otpremnica” ne predstavlja nikakav knjigovodstveni dokument, dakle ne radi se o otpremnici u smislu knjigovodstvenog dokumenta, već predani dokumenti su bile obične ispunjene stranice u kupljenom bloku otpremnica (bez bilo kakvog naloga i dopuštenja poslodavca) a na kojim predanim dokumentima nije bilo niti naziva osobe koja je robu izdala kopcu, datum izdavanja robe, niti naziv kupca kojemu je roba izdana. Dakle, navedeno je ukazivalo da se roba kupcima izdaje bez odgovarajućeg knjigovodstvenog dokumenta - računa, odnosno da se direktno krše porezni i računovodstveni propisi kao i odluke Poslodavca te za takve otpremnice nije postojalo nikakvo odobrenje od strane tuženika. Takve navodne otpremnice ne zadužuju kupca niti se usklađuje stvarno stanje artikala sa knjigovodstvenim. Tužiteljica u svojoj tužbi u točki 11 i 14. izričito potvrđuje da je izdavala takve nezakonite “otpremnice” kako su prethodno opisane, odnosno da je takvo ponašanje kao Poslovođa dopuštala i drugim radnicima u Prodavaonici, odnosno tužiteljica priznaje da je sama kršila radne obveze kao i da je imala saznanja da to čine navodno i drugi radnici, a o tome uopće nije obavijestila Poslodavca. Radi već navedene činjenice izvanredni otkaz ugovora o radu je u cijelosti osnovan jer se jasno radi o teškom kršenju radnih obveza. U tom smislu u Prodavaonici tuženika u [adresa] jasno stoji natpis - naljepnica - o obvezi izdavanja računa prilikom izdavanja robe kupcima, sukladno zakonskim i podzakonskim aktima. Isto tako o obvezama izdavanja knjigovodstvenih dokumenata kod izdavanja robe, tuženica je kao Poslovođa obavještena Odlukom od 11. kolovoza 2014. godine, a koja je upućena na e mail adresu Prodavaonicu tuženika istoga dana. Isto tako navedena odluka bila je objavljena na oglasnoj ploči Microsoft Teams aplikacije instalirane na kompjuteru Prodavaonice u Koprivnici 2020. godine te u svakom trenutku dostupna tužiteljici. Izdavanje robe u maloprodajnim jedinicama sa izdatnicom (a ne otpremnicama koje navodi tužiteljica) iznimno je dopušteno pravnim osobama ili obrtnicima, kada za to postoje opravdani razlozi koji su taksativno navedeni, pri čemu je izdavatelj robe obvezan ispostaviti račun kupcu za izdanu robu s potpisanim primjerkom izdatnice istog ili slijedeći radni dan. Prema tome, iz navedene odluke poslodavca jasno je razvidno da se nikada nije radilo kod tuženika na takve nezakonite otpremnice u maloprodajnim trgovinama, već isključivo na izdatnice koje su knjigovodstveni dokument koji se izdaje u točno određenim slučajevima propisanim odlukom Poslodavca i koja je morala sadržavati propisani sadržaj. Osim toga izdatnice se izdaju iz programa Prodavaonice te se njima usklađuje knjigovodstveno i stvarno stanje trgovine. Međutim “otpremnice” koje navodi tužiteljica nikada nisu bile dopuštene kod tuženika te nisu izdane putem odgovarajućeg programa tuženika. Isto tako iz predanog bloka otpremnica tuženik je utvrdio da je veći dio stranica istrgnut, što upućuje da je takvo nezakonito postupanje tužiteljice trajalo duže vrijeme, u konačnici, tužiteljica to u svojoj tužbi izričito potvrđuje. Nakon izvršene izvanredne kontrole pojedinih artikala dana 24. studenog 2023. godine, održan je sastanak s tužiteljicom. Tom prilikom tužiteljica je upoznata s razlozima poziva na sastanak - utvrđeni manjak izvanredne kontrole artikala. Tuženik je tom prilikom upozorio tužiteljicu ponovno na njezine radne obveze, kao i na obvezu izdavanja računa za robu koja se izdaje kupcima odnosno upozorio ju na postupanje prilikom izdavanje robe kupcima sukladno aktima poslodavca. Na održanom sastanku kojemu je bila prisutna i autorica ovog odgovora, radnica je izjavila da je ona odgovorna za izdavanje robe bez računa, odnosno da je odgovorna za otpremnice kojima se izdavala roba bez da je za navedenu robu bio izdan račun i da je ista plaćena, odnosno da je odgovorna za utvrđeni manjak. Također tužiteljica je navela da je manjak u cijelosti podmiren neposredno prije održavanja ovog sastanka. Isto tako tužiteljica je navela da je svjesna svojih radnih obveza i svoje odgovornosti te je izrazila žaljenje za navedeno. Dakle, tužiteljica je na sastanku kao i u tužbi potvrdila povrede svojih radnih obveza. O navedenome svjedoči Zapisnik sa sastanka potpisan od strane tužiteljice dana 24. studenog 2023. godine. Tuženik osporava tvrdnju tužiteljice kako je bila pod nikakvom prisilom, govori i činjenica da su svi sudionici mirnim tonom razgovarali o navedenoj problematici uz ispijanje kave, te su se rastali u pozitivnom tonu kada je tužiteljica navela da se takvo nešto više neće ponoviti. Tuženik je u tom trenutku predao tužiteljici upozorenje isključivo iz razloga jer je smatrao da je takvo ponašanje bilo jednokratno, odnosno da tužiteljica nije ranije nezakonito postupala kao i da će od izdanog upozorenja nastaviti sa urednim ispunjenjem svojih obveza. Međutim, kada je nakon izdanog upozorenja tuženik došao do saznanja da nezakonito ponašanje tužiteljice traje dulje vrijeme kao i da nakon izdanog upozorenja se tužiteljica nije pridržavala svojih radnih obveza, odnosno došao je do saznanja o novim nepravilnostima i povredama radne obveze, tuženik je naprosto izgubio bilo kakvo povjerenje u tužiteljicu, te naprosto s obzirom na funkciju koju je tužiteljica obavljala - Poslovođa prodavaonice, gubitak povjerenja predstavlja važnu činjenicu za koju nastavak radnog odnosa nije moguć. Tuženik je nakon toga proveo novu inventuru u Prodavaonici u kojoj je bila zaposlena tužiteljica i to dana 01. prosinca 2023. godine. Predmetna inventura je prvenstveno trebala služiti kontroli stanja trgovine s obzirom na saznanja o manjkovima pojedinih artikala, a kako bi se moglo utvrditi stvarno stanje trgovine i na navedenoj inventuri utvrđen je višak robe vrijednosti 3.341,29 EUR i manjak robe vrijednosti 1.811,40 EUR. Tužiteljici, suprotno navodima tužbe, ne da joj je bilo dozvoljeno sudjelovanje na inventuri, već joj je aktivno sudjelovanje na inventuri bilo naloženo od strane Poslodavca. RUpredsjednik komisije predočio je tužiteljici popisne liste kao i liste utvrđenog manjka odnosno viška proizvoda i to u prisutnosti svih članova komisije, na što je tužiteljica uvidjevši konačan ogroman manjak i višak, tražila od g. EU da te iznose smanji i nekako poravna pa su neistiniti navodi tužiteljice da joj nije bilo onemogućeno sudjelovanje na inventuri niti da bi joj bila predana inventurna dokumentacija, već je ista samoinicijativno i protivno nalogu Poslodavca odbila sudjelovati do kraja njezina trajanja te je odbila provjeravati inventurnu dokumentaciju. Navedeni zapisnik o provedenoj inventuri tužiteljica je odbila potpisati uz navod: “očitovati ću se o navedenom u zakonskom roku”, a naknadno nije dostavila nikakvo pojašnjenje u vezi s utvrđenim manjkom odnosno viškom robe, niti je tražila provođenje nove inventure. Tužitelj napominje kako je odgovornost za manjak i višak, utvrđen prilikom inventure je direktna odgovornost tužiteljice prema obvezama radnog mjesta i svojoj funkciji odgovorna za zakonito poslovanje. Problematika utvrđenog manjka i viška utvrđenog na navedenoj inventuri očituje se u činjenici da je manjak odnosno višak robe nastao u periodu od manje od mjesec dana od uredno provedene godišnje inventure, te da je iznos utvrđenog manjka odnosno viška robe za tih 24 dana utvrđen u višestruko većem iznosu od manjka odnosno viška robe na bazi cijelo godišnje inventure. Pojašnjava se da manjak proizvoda u trgovini prvenstveno može doći izdavanjem robe bez računa, a kao što je to opisano prethodno u djelu nezakonitog izdavanja robe na temelju tzv. “otpremnica”, dok višak proizvoda može nastati prvenstveno ukoliko je kupcu obračunata veća količina robe nego što mu je stvarno predana, ili je obračunat artikl bez potrebne ambalaže (npr boja bez ambalaže- što je logički nemoguće da netko uzme boju bez ambalaže u kojoj se nalazi), a što naravno onda omogućuje razne manipulacije i prodaju takvog viška “na crno”. Budući da se višak proizvoda odnosi upravo na takvu vrstu robe temeljem koje je moguće takvo manipuliranje, jasno ukazuje da nisu poštivane ponovno radne obveze od strane tužiteljice. Tuženik je utvrdio da je tužiteljica neposredno prije i nakon održanog sastanka dana 24. studenog 2023. godine izdavala račune protivno uputama Poslodavca, na način da je prilikom izdavanja robe obračunavala popust za robu veći od onog koji je dozvoljen odlukom poslodavca, da je obračunavala kupcima veću količinu proizvoda od one koje stane u prodanu ambalažu, da je prodavala materijal (auto lak) koji se ne može prodati bez ambalaže u rinfuzi. Odnosno da postoji niz daljnjih nepravilnosti i povreda radnih obveza od strane tužiteljice kojima je postupala protivno radnim obvezama, uputama i odlukama Poslodavca te da poslove svojeg radnog mjesta nije obavljala savjesno, davala je popuste koje nije mogla davati prema uputi poslodavca na robu koja je plaćena karticom, iako je maksimalno dozvoljen popust prema odluci Poslodavca, obračunavala je autolak bez ambalaže kojeg je kupac nosio kući “u vrećici”. Isto tako tuženik tvrdi kako je prilikom inventure provedene dana 1. prosinca 2023. godine, pronađen veliki broj robe kojoj je protekao rok trajanja. Dakle, tužiteljica nije uredno vodila brigu o stanju robe u Prodavaonici, uslijed čega je radi isteka roka trajanja znatna vrijednost morala biti otpisana. Osporavaju se navodi tužiteljice da bi se od nje tražilo da se tražilo da ista dođe otpisati robu, već je obavještena o činjenici otpisivanja robe radi isteka roka trajanja, a koja roba je nađena prilikom inventure 01.12.2023. godine. Gubitak povjerenja kao osobito važna činjenica radi koje je otkazan ugovor o radu i radi koje činjenice nije moguć nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika tako da nastavak radnog odnos tužiteljice kod tuženika više nije bio moguć, radi koje činjenice je donijeta i Odluka o otkazu. Naime, tužiteljica je bila zaposlena na radnom mjestu Poslovođe, te se za posao tog radnog mjesta podrazumijeva da ga obavlja odgovorna, pouzdana i osoba od povjerenja, pa gubitak povjerenja predstavlja osobito važnu činjenicu, koja narušava taj radni odnos u takvoj mjeri da se od tuženika ne može tražiti da nastavi radni odnos s radnikom, pa je već gubitak povjerenja u tužiteljicu dovoljno opravdan razlog za otkaz, uz sve detaljno opisane povrede radnih obveza. Tužiteljica, prema tvrdnji tuženika nije poštivala radnopravne obveze tužiteljice s kojima je veoma dobro bila upoznata, pa tuženik smatra kako sva opisana postupanja u ranijim točkama predstavljaju teško kršenje radnih obveza od strane tužiteljice i opravdani su razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Isto tako nesporno je da je tužiteljica povredu radne obveze izdavanje robe bez računa i odgovornost za manjak na kontrolnoj inventuri 22.11.2023. pisano priznala, pa s obzirom da tužiteljica u svojoj tužbi uopće ne osporava povredu radnih obveza, već u točkama 11. i 14. tužbe iste nedvojbeno priznaje, odnosno potvrđuje da je postupala protivno uputama i odlukama poslodavca te je isto i pisano priznala na zapisnik od 24. studenog 2023. godine, a uzimajući u obzir teške povrede radnih obveza tužiteljice kao i dokazao činjenicu gubitka povjerenja kao opravdanog razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici, pa predlaže da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.
3. U svrhu dokaza pročitani su dolazni i odlazni pozivi preko mobitela (list 11), povratnica Hrvatske pošte (list 12), Obrazac eM-2P prijava o prestanku osiguranja HZMO (list 14), odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu (list 15-17), odgovor na zahtjev za zaštitu prava radnika (list 18), Obrazac P1 10-202 (list 20), Obrazac P1-11-2023 (list 21), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list 22), kopija povratnice i kopija potvrde o primitku (list 24), zahtjev za zaštitu prava radnika (list 25-30), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list 69), Aneksi ugovora o radu (list 70-81), Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu (list 82-84), kopija potvrde o primitku (list 85), popisna lista kontrolne inventure na dan 22.11.2023. (list 86), predložci inventurnih razlika po inventuri broj:00002-viškovi i predložak inventurnih razlika po inventuri broj: 00002-manjkovi (list 87-88), zapisnik od 6.11.2023.g. Helcom Trade d.o.o. Varaždin (list 89), odluka o knjiženju manjkova utvrđenih inventurama (list 90), otpremnice (list 91-98), knjiga odluka (list 99-100), ispis poruke (list 101), mail koorespodencija (list 102-105), knjiga odluka Helcom trade d.o.o. Varaždin (list 106-108), upozorenje na obveze iz radnog odnosa u vezi s mogućnošću otkaza ugovora o radu (list 109-111), zapisnik Helcom trade d.o.o. Varaždin od 1.12.2023. (list 112-113), inventurna lista broj:00002 (list 114-161), obračun isplaćene plaće (list 162-163), važna informacija poslodavca o načinu dobivanja popusta (list 164), kopije računa (list 165-173), pregled radnog vremena (list 174), Pravilnik o radu (list 175- 206), oglasna ploča (list 207), opis poslova (list 208), opis radnog mjesta (list 209), katalog radnih mjesta-sa opisom poslova (210), opomena zbog kršenja obveza iz radnog odnosa (list 211), pročitan je podnesak tuženika (list 212), čita se podnesak tužiteljice od 25.10.2024. (list 235-241) uz priloge i sudsku praksu (list 242-253), pročitan je podnesak tuženika od 12.11.2024. uz priloge (list 254-357), pročitan je podnesak tužiteljice (list 359-361), pročitan je podnesak pun. tuženika (list 362), saslušani su tužiteljica i direktorica tuženika ŠU kao stranke u svrhu dokazivanja, saslušani su svjedoci RU, DU, NU, SU, MU, CU, PU, FU, GU, LU, ĆU, IU, ĐU, i UU.
4. Na temelju provedenih i utvrđenih dokaza analizirajući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
5.1. Tijekom dokaznog postupka nesporno je utvrđeno kako je tužiteljica ŽU radila kod tuženika neprekidno od dana 01.veljače 2007.g. dakle više od 16 godina i 10 mjeseci da bi dana 18.prosinca 2023.g. zaprimila Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 07.prosinca 2023.g. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa koju je tužiteljica osporila. Sporno je da li je odluka o izvanrednom otkazu nezakonita kako to tvrdi tužiteljica.
5.2. Tužiteljica je kao poslovođa prodavaonice u [adresa] obaviještena da 2023. godine neće biti provedena posebna akcija s popustima za pojedine artikle na dan 24.11.2023. godine tzv. “crni petak” zbog loših međuljudskih odnosa u trgovini, no međutim tužiteljica je u više navrata telefonski i pisanim putem tražila i inzistirala da se u navedenoj prodavaonici ipak provede akcija s popustima za “crni petak”. Direktorica tuženika kao i direktor maloprodaje vršili su pregled ponuda kako bi utvrdili da li postoji mogućnost odobravanja predloženog popusta za “crni petak”, i na koje to artikle odobriti dodatni popust na predloženi dan i tom prilikom direktorica tuženika je u sustavu pronašla nekoliko dokumenata sačinjenih u navedenoj Prodavaonici s nazivom dokumenta “crni petak” koji su sadržavali određene artikle, pa iako je nekoliko dana prije provedena redovita inventura, dana 22.11.2023. godine ponovno je izvršena izvanredna kontrola pojedinih artikala (sveukupno 8 artikala), na kojima je utvrđen manjak robe u iznosu od 1.130,79 EUR odnosno višak robe u iznosu od 45,90 EUR. Navedeno utvrđeno stanje tužiteljica kao Poslovođe potvrdila je potpisom popisne liste od dana 22. studenog 2023. godine kao i potpisom dokumenta: Predložak inventurnih razlika po inventuri - viškovi i Predložak inventurnih razlika po inventuri - manjkovi, oba dokumenta od dana 22. studenog 2023. godine kontrola pojedinih artikala u poslovnici [adresa] u kojoj je tužiteljica bila poslovođa nakon što je samo nekoliko tjedana prije uredno provedene redovite godišnje inventure u poslovnici [adresa], a manjak proizvoda tužiteljica je tuženiku razjasnila predočavanjem bloka otpremnica. Nakon izvršene izvanredne kontrole održan je sastanak s tužiteljicom kojom prilikom tužiteljica je upoznata s razlozima poziva na sastanak - utvrđeni manjak izvanredne kontrole artikala, priznala je da je odgovorna za otpremnice kojima se izdavala roba bez da je za navedenu robu bio izdan račun i da je ista plaćena, međutim je navela da je manjak u cijelosti podmiren neposredno prije održavanja ovog sastanka, a o čemu je sastavljen Zapisnik sa sastanka potpisan od strane tužiteljice dana 24. studenog 2023. godine (107-111).
5.3. Tuženik, međutim nakon toga nekoliko dana kasnije 01.12.2023. godine ponovno provodi inventuru u Prodavaonici u kojoj je bila zaposlena tužiteljica i na navedenoj inventuri utvrđen je višak robe vrijednosti 3.341,29 EUR i manjak robe vrijednosti 1.811,40 EUR-a. Dana 7. prosinca 2023. godine Poslodavac je donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici i to po više osnova odnosno radi osobito teške povrede radne obveze ali i radi gubitka povjerenja u radnika radi koje osobito važne činjenice nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika više nije moguć.
6. Sporno je da li je tužba podnesena u rokovima koji su propisani člankom 133. st. 2. Zakona o radu. Tužiteljica u tužbi tvrdi kako je dana 18.12.2023. zaprimila tuženikovu Odluku o otkazu ugovora o radu od 07.12.2023.g., te je dana 22.12.2023., putem preporučene pošiljke s povratnicom, uputila tuženiku Zahtjev za zaštitu prava radnika, a koji je tuženik primio dana 30.12.2023.g., što je vidljivo iz povratnice (list 12) a protekom kojeg dana je i počeo teći rok od 15 dana unutar kojeg je tuženik mogao odlučiti o zahtjevu tužiteljice. Dakle, rok je isticao 14.01.2024.g., a kako je taj dan bila nedjelja, dakle neradni dan za sud, to je rok od 15 dana u ovom slučaju isticao tek 15.01.2024., a u kojem je roku tuženik mogao odlučiti o tom zahtjevu tužiteljice, pa je od idućeg dana: 16. 01. 2024. počeo teći daljnji rok od 15 dana unutar kojeg tužiteljica može podnijeti tužbu, a koji rok ističe 30.01.2024., s obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu dana 29.01.2024.g., predavši je putem e-komunikacije, tužiteljica je tužbu podnijela unutar prekluzivnog roka propisanog odredbom čl. 133. st. 2. ZR-a pa stoga prigovor zakašnjenja podnošenja tužbe tuženika nije osnovan.
7. Nesporno je da je tužiteljica u svom radu koristila otpremnice koje su služile prilikom otpreme robe privatnim osobama koje su kupovale u prodavaonici, a koja bi se roba plaćala na kraju mjeseca što tužiteljica priznaje u tužbi. Sporno je da li je tužiteljica smjela i mogla upotrebljavati u radu otpremnice koje su u prodavaonici u kojoj je bila poslovođa te da li je takav način otpreme robe bio uobičajen u poslovanju tuženika. Nesporno je da u Prodavaonici tuženika u [adresa] jasno stoji natpis - naljepnica - o obvezi izdavanja računa prilikom izdavanja robe kupcima, sukladno zakonskim i podzakonskim aktima, a nesporno je isto tako da je o obvezama izdavanja knjigovodstvenih dokumenata kod izdavanja robe, tuženica kao Poslovođa obavještena Odlukom od 11. kolovoza 2014. godine, a koja je upućena na e mail adresu Prodavaonicu tuženika istoga dana. Isto tako navedena odluka bila je objavljena na oglasnoj ploči Microsoft Teams aplikacije instalirane na kompjuteru Prodavaonice u Koprivnici 2020. godine te u svakom trenutku dostupna tužiteljici. Izdavanje robe u maloprodajnim jedinicama sa izdatnicom iznimno je dopušteno pravnim osobama ili obrtnicima, kada za to postoje opravdani razlozi koji su taksativno navedeni, pri čemu je izdavatelj robe obvezan ispostaviti račun kupcu za izdanu robu s potpisanim primjerkom izdatnice istog ili slijedeći radni dan s tim da su izdatnice knjigovodstveni dokument koji se izdaje u točno određenim slučajevima propisanim odlukom Poslodavca i koja je morala sadržavati propisani sadržaj. Izdatnice se izdaju iz programa Prodavaonice te se njima usklađuje knjigovodstveno i stvarno stanje trgovine dok “otpremnice” koje navodi tužiteljica nisu izdane putem odgovarajućeg programa tuženika i knjižno stanje stvari ne prati stvarno stanje stvari u prodavaonici.
8.1. Tužiteljica saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja navodi kako su se otpremnice koristile u prodavaonici u kojoj je ona poslovođa od početka njenog rada i tvrdi kako je to bila uobičajena praksa. Otpremnice su se izdavale privatnim osobama koji su vršili određene radove i koji su bili poznati djelatnicima trgovine jer su bili stalni kupci a roba im se nije mogla davati na izdatnice jer su se izdatnice mogle izdavati samo pravnim osobama i obrtnicima, a na kraju mjeseca bi ta roba koja je izdana bila ili kao neutrošena vraćena ili plaćena. Takve obrtnice u trgovini davali su svi djelatnici trgovine, pa tako i tužiteljica kao poslovođa koja je to dozvoljavala, a otpremnice su se kupovale u knjižari. Ovakav iskaz potvrdili su i djelatnici trgovine MU, NU, SU a i kupci IU i ĐU.
8.2. Tužiteljica tvrdi kako je o otpremnicama znala i direktorica ŠU jer je na taj način izdan materijal za poslovni prostor u Varaždinu, te je na taj način robu za sebe i prijatelje podizao i direktor maloprodaje gospodin RU, izdana je roba za Kaznionicu Lepoglava. Ovakve tvrdnje tužiteljice osporili su i direktorica ŠU i direktor maloprodaje RU. Sud prihvaća tvrdnju tužiteljice kako je izdavanje robe privatnim osobama uz otpremnicu bila uobičajena praksa ne samo u trgovini u [adresa] već i u nekim drugim poslovnicama tuženika. Naime, Svjedok PU potvrdio je da se u trgovini u Ivancu također radi na istovjetan način i priznaje da je za Kazneni zatvor Lepoglava izdana otpremnica koja je bila od Future jer su na njoj bili svi podaci Future, a otpremnice se i dalje koriste prilikom suradnje s tvrtkom „Ivkom“ a u odnosu na koju su otpremnicu izdali prošli tjedan a otpremnice kupuju u knjižari. U nekim trgovinama tuženika se ne radi na takav način te se roba privatnim osobama izdaje samo na gotovinu ili kartice što su potvrdili FU i TU, međutim neke trgovine tuženika i to u Varaždinu „Tigar“ i u Čakovcu također su radile na istovjetan način kako je radila poslovnica u Kopirnici što je potvrdio UU koji je bio poslovođa u tim trgovinama i koji je potvrdio da se roba izdavala privatnim osobama koji su bili poznati i stalni klijenti i nikada nije bilo problema s plaćanjem a otpremnice su kupovali u knjižarama. Tvrdnju tužiteljice da je preko otpremnicu robu za sebe i prijatelje podizao i direktor maloprodaje gospodin RU, potvrdio je svjedok MU koji je naveo kako je upravo on vozio robu za gorice direktoru RU, njegovom prijatelju ili kumu, a on je kasnije došao u trgovinu i platio robu. Isto tako tužiteljica tvrdi da se roba ĆU koja radi u računovodstvu tuženika također dovezla preko otpremnice a koja je potvrdila da joj je roba dopremljena ali se nije mogla sjetiti da li je dopremljena preko otpremnice ili izdatnice.
8.3. Svjedok LU, koji je bio voditelj maloprodaje prije RU potvrdio je navode direktorice tuženika kako je još 2010.g. ukinula otpremnice za otpremnice koje postoje u spisu navodi kako su improvizacija jer na njima nije napisano točno tko je robu preuzeo, točna količina robe, tko je robu izdao, datum i slično odnosno sve ono što ima na sebi izdatnica. Potvrđuje da su postojale otpremnice samo u slučaju izuzetka u slučaju nestanka struje koje su mogle biti izdane, bilo da su kupljene u Narodnim novinama ili običnom papir ali ih je odmah do kraja tekućeg mjeseca bilo potrebno staviti na računa s tim da je to bilo samo za krajnjeg korisnika. Otpremnice su uobičajene bile za vrijeme prijašnjeg direktora JU no da bi ručna otpremnica bila oficijalni dokument morala je imati propisan sadržaj kao i izdatnica no nije bilo prodaje u maloprodaji na zapis.
8.4. Dakle, i ovaj svjedok potvrdio je postojanje otpremnica, kao službenog dokumenta u pratnji robe, no svaki takav dokument morao je imati isti sadržaj kao i izdatnica. Nesporno je da otpremnice koje se nalaze u spisu (list 91-98) nemaju takav sadržaj no nesporno je i da ih nije sve pisala tužiteljica jer iz iskaza djelatnika trgovine proizlazi da su svi pisali otpremnice a u spisu se nalazi jedna otpremnica koju je napisala tužiteljica.
8.5. Sud je stoga prihvatio iskaze svjedoka PU, djelatnika tuženika u trgovini u Ivancu, koji je otpremnice izdavao i prošli tjedan te svjedoka MU te UU koji više ne rade kod tuženika ali njihove iskaze sud smatra vjerodostojnim jer su nezainteresirani za ishod spora. Naime, sud na temelju ovakvih iskaza nesporno zaključuje kako je u više poslovnica tuženika otpremnice bila uobičajena trgovinska praksa koja je bila poznata ili je morala biti poznata rukovodećim djelatnicima tuženika jer su, kako proizlazi iz iskaza svjedoka, i oni sami (direktor maloprodaje RU) koristili se otpremnicama, što sada osporavaju. S obzirom da se izdatnica ne može izdati privatnoj osobi sud prihvaća tvrdnju tužiteljice, što je potvrdio i MU, kako su direktoru maloprodaje i djelatnici računovodstva tuženika ĆU, kojoj je također bilo poznato knjigovodstveno vođenje tvrtke, također dostavljali robu preko otpremnice jer se izdatnicom dostavljala roba samo pravnoj osobi ili obrtniku, što niti jedan od njih nisu bili. Očito su otpremnice postojale prije fiskalizacije, i nesporno je da ih je direktorica tuženika ŠU zabranila, poslala o tome obavijesti, pa je također nesporno da je to bilo poznato svima pa tako i tužiteljici, no i nadalje je očito da su neki od poslovođa i prodavaoca i dalje koristili otpremnice zbog pojednostavljenja poslovanja sa privatnim osobama kao stalnim kupcima. Isto tako je nesporno kako su sve otpremnice koje je tužiteljica predala prilikom izvanredne inventure bile naplaćene u cijelosti.
9. Nesporno je također da su se redovne inventure kako kaže svjedok LU “sređivale“, nisu brojali svu robu niti pregledavali sve račune ili kako je rekao UU da se znalo kada će biti inventura jer su one najavljene i znali su knjižno prebijati viškove i manjkove jer se znalo dogoditi da bi greškom otkucali krivi račun ili omaškom naznačili drugi artikl. Nesporno je kako je posao tužiteljice kao Poslovođe prodavaonice propisan internim aktima i da je odgovorna za zakonitost rada prodavaonice i imovinu u prodavaonici koja joj je povjerena novac, robu, uređaje i opremu (inventar), nesporno je da ona organizira i koordinira aktivnosti u prodavaonici i provodi neposredni nadzor nad izvršenjem radnih zadataka, vodi evidenciju, odgovorna je za naručivanje, za dokumentaciju koja prati robu, za uredno vođenje poslovnih knjiga i slično. Nesporno je da je nakon odlaska tužiteljice utvrđen manjak, no nije ona jedina djelatnica u trgovini koja je radila i kako se to navodi u odluci VSRH Revr 795/14-2 od dana 20.svibnja 2015.g. „manjak sam po sebi, bez utvrđenja bilo kakvog postupanja ili propusta radnika, koji makar može dovesti u sumnju mogućnost njegovog nastanka, ne može objektivno izazvati nepovjerenje u radnika, a što bi predstavljao razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.“ Nesporno kako je tužiteljica radila kod tuženika 17 godina a zadnjih 10-tak godina je bila voditeljica poslovnice i u tom vremenskom periodu imala je jedno kršenje obveza iz radnog odnosa (list 211) prije 15 godina, a naprotiv, dobri poslovni rezultati koji su ostvarivali u poslovnici [adresa] pohvaljeni su upravo od direktorice ŠU (list 242).
10.1. Tužiteljici se nadalje na teret stavljaju prodaja robe bez ambalaže i popusti veći od odluke poslodavca, što je vidljivo iz računa 14308 od 29.11.2023., 14183 od 25.11.2023., 14182 od 25.11.2023.,14033 od 21.11.2023. i 14921 od 29.11.2023., 13589 od 9. studenog 2023.,13475 od 07. studenog 2023. godine, 13581 od 9. studenog 2023. godine, 12316 od 12.10.2023. godine.
10.2. U odnosu na ambalažu nesporno je da se za autolakirere miješala boja, pa čak i u njihovu ambalažu koju su donijeli sa sobom, jer su to bile boje koje bi oni već kupili u toj trgovini, no tijekom rada bi im ponestalo boje te su im u tu ambalažu ponovo stavili tu boju koju bi im obračunali ali ne bi obračunali ambalažu. Iz iskaza svjedoka koji su saslušani tijekom postupka takav način rada vršio se i u ostalim poslovnicama što su potvrdili GU, poslovođa poslovnice u [adresa], UU, koji je bio poslovođa u Varaždinu i Čakovcu, pa je čak i u prodavaonici [adresa], kako je to potvrdio svjedok DU, voditelj poslovnice koju je preuzeo nakon što je tužiteljica dobila otkaz i koji je radio na radnom mjestu za obuku trgovaca odnosno poslovođa od 2022.g. On sam navodi kako je znao da je to zabranjeno no ipak je dozvolio da si izmiješaju boje u ambalažu kupaca. Iz svega navedenog nesporno proizlazi da je miješanje boje u ambalažu koju su donijeli kupci također bila u nekim poslovnicama uobičajena praksa, pa ju je čak provodio i DU koji je radio na obuci trgovaca i poslovođa kod tuženika tijekom 2022.g., a izvanbračni je suprug direktorice ŠU pa sud smatra kako je za takav način prodaje sigurno morala znati i direktorica ŠU.
10.3.Nesporno je da su neke ambalaže bile loše i nisu bile za prodaju, nesporno je da se zbog isteka robe određena roba prodavala čak i s većim popustom od uobičajenog popusta koje su imali kupci, što su potvrdili i ostali voditelji prodavaonica, no sve je to rađeno u dogovoru s direktorom maloprodaje RU. Najveći dio dogovora, kako i sam direktor RU navodi bili su telefonski pa sud smatra kako se ne može staviti na teret tužiteljici veći popusti koje je davala kupcima za proizvode za koje se ne može utvrditi da li su na njima dati popusti zbog isteka roka trajanja, loše ambalaže ili zato što je to tužiteljica odlučila jer su to bili stalni kupci ili zato što je to odobrio direktor maloprodaje RU.
10.4. Nesporno je da u djelatnosti tužiteljice kao poslovođe prodavaonice je bilo i vođenje brige o otpisima odnosno prodaji proizvoda kako ne bi istekli rokovi trajanja pa samim tim i o nabavi robe, no nesporno je kako i sami svjedoci tvrde da je u desetak godina bio jedan otpis robe. Nesporno je da se roba razmjenjivala između prodavaonica jer se možda bolje prodavala u drugoj prodavaonici, no sud također ne može to uzeti tužiteljici u obzir jer se ne može staviti poslovođi prodavaonice činjenica da neka roba nije kupljena odnosno prodana u određenom roku. Napravi se otpis robe, takva se roba vrati proizvođaču i nema gubitka za trgovca, odnosno u konkretnom slučaju tuženika.
11. Člankom 116. stavcima 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i dr.) propisano je da poslodavac koji ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredan otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavka radnog odnosa nije moguć, s time da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja opravdanog razloga za otkaz ugovor o radu na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac (članak 135. stavak 3. ZR- a).
12. Iz svih provedenih i utvrđenih dokaza sud smatra kako u konkretnom slučaju nije postojao razlog za donošenje izvanrednog otkaza, jer je tužiteljica vršila poslove voditelja prodavaonice 10 tak godina, i do tada niti s njom niti s prodavaonicom u [adresa] nije bilo nikakvih problema. Točno je da je tužiteljica postupila protivno odlukama direktorice tuženika o načinu izdavanja robe, koje odluke je znala ili morala znati, jer otpremnice koje su izdavane privatnim osobama nisu se smjele izdavati, iako su sve bile naplaćene, no iz iskaza svjedoka proizlazi kako je to bio način na koji su radile i druge prodavaonice unutar tuženika, što su neposredno nadređeni znali ili morali znati, no nitko od poslovođa ili djelatnika koji su radili ili još uvijek rade na takav način nije dobio izvanredni otkaz. Isto tako nesporno da je tužiteljica izdavala ili kao poslovođa dozvoljavala izdavati robu bez ambalaže kako su to radile i preostale prodavaonice, no sve je to radila u namjeri da poveća prodaju i uspješno poslovanje tuženika, a ne radi svoje osobne koristi. Tužiteljica je, što su potvrdili i kupci, bila fer i korektna prema kupcima, znala je svoj posao i dobro ga je radila, a sud smatra kako je dokazano da su i nadležni za kontrolu poslovanja tuženika bili upoznati s načinom poslovanja zbog kojeg je dobila izvanredni otkaz, pa je stoga sud odlučio kao u izreci presude i utvrdio da je nedopuštena odluka tuženika kojom se tužiteljici daje izvanredan otkaz ugovora o radu.
13. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u parničnom postupku sud je dosudio parnični trošak u cijelosti prema odredbi članka 154.st.1. Zakona o parničnom postupku a koji se odnosi na jednokratnu tarifu temeljem Tbr. 7.toč.2. u iznosu od 500,00 € te PDV od 25% u iznosu od 125,00 €, te za dodatne tri radnje ročišta od dana 14.siječnja 2025.g. 06.03.2025.g. i 05.03.2025.g. svakog u iznosu od 100,00 € pa ukupni trošak koji je priznat i zatražen od strane tužiteljice iznosi 925,00 €.
14. Temeljem navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
Koprivnica, 21. ožujka 2025.
Sudac
Darko Magdić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. Odvj. Martina Kolar, Zagreb, Zaharova 3/II- preko e-oglasne ploče
2. Odvj. CU, OD Tušek i Tursan, Varaždin,Trg slobode10 -preko e-oglasne ploče
