Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-982/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja DS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu, Braće Radić 8b, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 25. veljače 2025. u prisutnosti z. punomoćnice Zrinke Kljaić Pintarić, odvjetnice u Varaždinu i z. punomoćnice ĆS, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tuženika, 21. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208377187, broj kreditne partije 7103493825 sklopljen dana 03.02.2007. godine između tužitelja ŠS, [adresa] kao korisnika kredita IS i HS iz [adresa], kao založnih dužnika te tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Paromlinska 2, Poslovna jedinica Centar Varaždin, P. Preradovića 17 kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu JS iz [adresa], dana 09.02.2007. godine pod brojem OU- 146/07, i to:

- dio čl.1.st.2. u kojem je ugovoreno: " Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu"...

- dio čl.2.st.1. koji glasi: " a temeljem Odluke kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ",

- dio čl.2.st.3. koji glasi: " u skladu s Odlukom o promjeni kamatne stope Kreditora"...,

- dio čl.7. st.2. u kojem je ugovoreno: " Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

- dio čl.7. st.1. u kojem je ugovoreno: " .. obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja „

- čl.23.P. koji glasi: „ Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl.1. ovog ugovora i sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora.„

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ŠS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana o pravomoćnosti presude isplati iznos od 4.265,51 EUR na ime preplate kreditne obveze s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i razlike anuiteta radi promjene tečaja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja od dospijeća pojedinih iznosa pa do 31.07.2015. godine teče po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNBa koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl.29. st.2. ZOO-a) , tekućom kako slijedi: -na: iznos 39,53 EUR od 1. veljača 2010.

iznos 60,64 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos 65,19 EUR od 1. travanj 2010.

iznos 64,33 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos 66,01 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos 80,58 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos 77,58 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos 86,75 EUR od 1. rujan 2010.

iznos 83,58 EUR od 1. listopad 2010.

iznos 78,49 EUR od 1. studeni 2010.

iznos 89,23 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos 102,90 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos 93,22 EUR od 1. veljača 2011.

iznos 96,62 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos 92,30 EUR od 1. travanj 2011.

iznos 93,08 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos 111,40 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos 113,19 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos 88,68 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos 120,63 EUR od 1. rujan 2011.

iznos 112,02 EUR od 1. listopad 2011.

iznos 111,10 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 110,43 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos 24,63 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 116,12 EUR od 1. travanj 2012.

iznos 117,80 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 88,94 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 17,03 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 110,49 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 115,43 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 83,10 EUR od 1. travanj 2013.

iznos 75,28 EUR od 1. svibanj 2013.

iznos 76,38 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos 75,35 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos 76,08 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos 77,62 EUR od 1. rujan 2013.

iznos 79,62 EUR od 1. listopad 2013.

iznos 79,88 EUR od 1. studeni 2013.

iznos 82,51 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos 84,61 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos 40,44 EUR od 1. veljača 2014.

iznos 41,83 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos 41,38 EUR od 1. travanj 2014.

iznos 39,84 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos 39,34 EUR od 1. lipanj 2014.

iznos 39,57 EUR od 1. srpanj 2014.

iznos 41,31 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos 42,78 EUR od 1. rujan 2014.

iznos 42,48 EUR od 1. listopad 2014.

iznos 31,08 EUR od 1. studeni 2014.

iznos 44,61 EUR od 1. prosinac 2014.

iznos 44,10 EUR od 1. siječanj 2015.

iznos 44,80 EUR od 1. veljača 2015.

iznos 44,80 EUR od 1. ožujak 2015.

iznos 44,80 EUR od 1. travanj 2015.

iznos 44,80 EUR od 1. svibanj 2015.

iznos 44,80 EUR od 1. lipanj 2015.

iznos 44,80 EUR od 1. srpanj 2015.

iznos 44,80 EUR od 1. kolovoz 2015.

iznos 44,80 EUR od 1. rujan 2015.

sve do isplate.

III. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži isplatu iznosa od 2.244,57 EUR (razlika glavnica) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.9.2015. do isplate.

IV. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži isplatu iznosa od 225,63 EUR s osnova troškova vještačenja prije pokretanja parničnog postupka.

V. Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 682,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

VI. Konstatira se da je povučen tužbeni zahtjev preko iznosa od 4.265,51 EUR do iznosa od 4.831,41 EUR.

VII. Konstatira se da je povučeni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da nedospjela glavnica po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3208377187, broj kreditne partije 7103493825, sklopljenom dana 3.2.2007. godine na dan 1.5.2019. godine iznosi 175.815,90 HRK te da joj je tužitelj dužan otplatiti prema otplatnom planu koji će sastaviti vještak, a što će tužitelj specificirati nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

VIII. Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 3.2.2007., broj Ugovora 3208388187, pobliže navedenih u izreci pod točkom I. Presude te radi isplate preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF kao i radi utvrđenja da nedospjela glavnica po navedenom Ugovoru na dan 1.5.2019. iznosi 175.815,90 HRK i da ju je tužitelj dužan otplatiti prema otplatnom planu koji će sastaviti vještak, te konačno radi isplate iznosa od 1.700,00 HRK s osnova troškova vještačenja provedenog prije pokretanja parničnog postupka. U tužbi u bitnome navodi da su kreditna sredstva tužitelju isplaćena 13.2.2007. u iznosu od 236.964,93 HRK, da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u 360 jednakih mjesečnih anuiteta od 261,49 CHF, obračunatih po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, da je ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje, kao promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana. Nadalje, da se niti o jednoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da je isti konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i da je još u otplati, a da je tužitelj kredit redovno otplaćivao. Tijekom ugovornog razdoblja da se kreditna obveza povećala sa početnih 1.200,00 HRK na 2.200,00 HRK u pojedinim mjesecima, a do čega je došlo zbog ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te se pri tome tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. donijetoj u kolektivnom pravnom sporu te na presudu Visokog trgovačkog suda HR broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.. U navedenim odlukama da je utvrđeno da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj pa da su te odredbe nepoštene. Također se poziva i na odluku Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/14 od 9.4.2015., te odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 14.6.2018.. Tužitelj da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, a u tom odnosu tužena nije preuzela nikakav rizik već je svoju tražbinu dodatno zaštitila pa je cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu prebačen na tužitelja zbog čega su ugovornim odredbama iz čl. 7.1. i 23P. povrijeđeni interesi i prava tužitelja. Stranke da su 29.1.2016. sklopile Aneks uz Ugovor o namjenskom kreditu temeljem čl. 19a-19i. Zakona o potrošačkom kreditiranju kako bi se provela konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, sukladno ZIDZPK. Sklapanje Aneksa Ugovora da nije bila prava volja tužene već joj je takva obveza nametnuta zakonom, a tužitelj kod sklapanja Aneksa nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja jer je Aneks mogao sklopiti samo s tuženom bez mogućnosti promjene banke, nije mogao pregovarati o tome u kojoj će valuti ugovoriti kredit, a niti o instrumentima osiguranja kredita. Iz tog razloga da ne proizvodi učinak niti Aneks Ugovora od 29.1.2016.

2. U odgovoru na tužbu tužena ne osporava činjenicu sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa Ugovoru o kreditu. Osporava da bi tužitelja bio potrošač i da je sredstva kredita iskoristio za potrošačke svrhe smatrajući da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Ističe prigovor zastare tražbine smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu primjenjuje trogodišnji zastarni rok vezano uz plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. U pogledu učinaka konverzije ističe da su dodatkom Ugovoru o kreditu od 29.1.2016., parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR čime je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također da je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom članka 19b koja navodi da konverzija podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR dok je odredbom čl. 19c jasno određen način izračuna konverzije. Također da je bio propisan i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije i obavijestiti potrošača o tome, a time da je tuženik tužitelju pravovremeno u skladu sa tom zakonskom normom dostavio izračun konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015.. Protivi se i tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži isplatu troškova vještačenja od 1.700,00 HRK čije je provođenje samostalno ugovorio neovisno o tijeku ovog postupka, a što nije bilo nužno za vođenje ovog parničnog postupka kraj činjenice da tužitelj i dodatno predlaže provesti financijsko vještačenje.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 3.2.2007., Dodatak Ugovoru o kreditu od 29.1.2016., promete po kreditu, izračun konverzije na dan 30.9.2015., saslušan je tužitelj, pročitan je Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić.

4. Činjenično nije sporno između stranaka da su 3.2.2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208388187 kojim je tužena isplatila tužitelju iznos od 52.157,10 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita, da je ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu i to u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 261,49 CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja te je ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje i to promjenjiva, sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Nije sporno ni to da su stranke 29.1.2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK/15). Nije sporno ni to, a proizlazi i iz nalaza financijskog vještaka u ovom postupku, da je tuženik izvršio izračun sukladno ZIDZPK/15 čime je položaj tužitelja s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nije sporno ni to da je tuženik u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu o kojoj promjeni je obavještavao tužitelja, a posljedično čemu su se povećavali i mjesečni anuiteti. Odredba čl. 7. st. 1. sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, time da je tužitelj bio u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF koji važi na dan plaćanja kredita. Nije sporno ni to da je rizik promjene vrijednosti valute CHF u cijelosti snosio tužitelj koji je anuitete otplaćivao u hrvatskim kunama. Nije sporno niti da je iznos neotplaćene glavnice nakon sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu iznosio 44.175,90 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30.9.2015. iznosi 308.381,89 HRK te je na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita 258 mjeseci. Prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR do 30.9.2015., a njihova razlika predstavlja preplatu koja na taj dan iznosi 8.522,82 HRK. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

5. Sporno je između stranaka da li su ništetne i ima li tužitelj pravnog interesa postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijelova odredaba Ugovora o kreditu od 3.2.2007., uz okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, a sporno je i to da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30.9.2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita. Sporno je i to da li tužitelj osnovano potražuje i više utvrđenu glavnicu nakon provedene konverzije.

6. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

7. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

8a. Valja reći da je i u Presudi i rješenju posl. broj. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

9. Dakle u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud RH zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

10. Za navesti je da tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača iz spornog Ugovora o kreditu. U smislu Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora (ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Očito je da kupnja obiteljske kuće ne predstavlja pravni posao u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, dok tuženik na kojem je teret tog dokaza (suprotno stavu tuženika da je taj teret dokaza na tužitelju), nije dokazao suprotno, štoviše, na tu okolnost nije niti predložio provođenje dokaza.

11. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da je s njom pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da mu je gotov ugovor bio pripremljen u banci, a službenica banke obrazložila mu je sve bitne dijelove ugovora te mu sugerirala i da sklopi Dodatak Ugovoru jer to rade svi klijenti banke koji su imali ugovore u CHF. Također da mu nije objašnjavano koji parametri utječu ili će utjecati na promjenu kamatne stope, a niti je bilo govora o tome da će doći do povećanja kamatne stope, a jednako tako nije upozoren na rizik povećanja tečaja CHF. Upravo zbog bitnog povećanja rata kredita, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu gdje je kamatna stopa bila fiksna, to mu je dalo sigurnost o nepromjenjivosti anuiteta.

12. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

13. U vrijeme podnošenja ove tužbe 12.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

14. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2007. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,50% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

15. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

16. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

17. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

18. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 29.1.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2 Dodatka mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom.

19. Dodatak Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2016. nije ništetan kako tvrdi tužitelj, a takav zaključak proizlazi iz istovjetnog stava Vrhovnog suda u odluci D 1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

21. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

22. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

23. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

24. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

25. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Ć protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

26. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan.

27. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30.9.2015. više uplatio 4.265,51 EUR sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

29. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

30. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 12.6.2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

31. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. U odnosu na tvrdnju tuženika da je vještak trebao izračunati i negativne tečajne razlike odnosno da ima pravo od tužitelja naplatiti potplaćene anuitete, a da tuženik nije istaknuo niti prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev. Tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev-549/2023 od 18.12.2023. navodi da prigovor radi prebijanja u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj. Osim toga, sa manje plaćenim iznosima zbog razine tečaja ispod onog na dan isplate kredita, a jednako tako i zbog eventualno manje kamatne stope u odnosu na isto razdoblje isplate kredita, tužitelj nije ništa stekao bez osnove pa da bi taj iznos morao vraćati tuženiku.

33. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu i daljnjeg iznosa od 2.244,57 EUR, isti sud ocjenjuje neosnovanim. Radi se doista o razlici glavnice, dakle razlici stvarne i konvertirane glavnice oslobođene efekata ništetnosti na dan 30.9.2015. i nove EUR glavnice iz konverzije koju razliku je izračunala vještakinja u svojem nalazu. Dakle, u slučaju da je tuženik prilikom izračuna konverzije uzeo u obzir i preplaćene iznose uslijed spomenutih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu, tada bi glavnica iz Dodatka Ugovoru o kreditu bila manja za 2.244,57 EUR. Međutim, vještakinja je jasno u nalazu navela da je tuženik konverziju s financijsko-računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), da je utvrđen novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, da su sve uplate tužitelja preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR te je u poslovnim knjigama banka provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR. Prema tome, kako je obračun konverzije izvršen sukladno rečenom Zakonu ZIDZPK/15, a tužitelju je dosuđen preplaćeni iznos uslijed ništetnih odredaba o promjeni kamatne stope i valutne klauzule do dana stupanja na snagu Zakona ZIDZPK/15, a nakon toga je glavnica kredita pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita i utvrđen novi otplatni plan, to tužitelj nema pravo tražiti isplatu uslijed više utvrđene glavnice.

34. Sud ocjenjuje neosnovanim tužbeni zahtjev radi isplate troškova financijskog vještačenja u koju svrhu je tužitelj angažirao privatnog vještaka odnosno stručnu osobu radi mogućnosti postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, kraj činjenice da je u ovome postupku i na prijedlog samog tužitelja provedeno financijsko vještačenje i upravo je ono mjerodavno za donošenje meritorne odluke.

35. Imajući u vidu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja u podnesku od 23.2.2024., a komparirajući ga sa tužbenim zahtjevom iz prvotno podnijete tužbe, proizlazi da povlači tužbeni zahtjev preko iznosa od 4.265,51 EUR do prvotno traženog iznosa od 4.831,41 EUR (preplaćeni iznos uslijed kamatne stope i valutne klauzule, kao i cijelu točku tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje da nedospjela glavnica po Ugovoru o kreditu od 3.2.2007. iznosi na dan 1.5.2019. 175.815,90 HRK te da ju je tužitelj dužan otplatiti prema otplatnom planu koji će sastaviti vještak. Kako se tuženik nije protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva to je primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a donijeto rješenje o povlačenju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

36. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva povećanjem istog, a prije zaključenja prethodnog postupka podneskom tužitelja od 14.6.2023. (list 420 spisa), kojoj preinaci se tuženik protivi, sud je istu dozvolio kako je navedeno u izreci rješenja. Naime, iz izričite odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a proizlazi da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, te st. 3. kojim je normirano da sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a sud smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, tim više što tužitelj povećava tužbeni zahtjev, razliku konvertirane i stvarne glavnice za iznos od 5.000,00 HRK temeljem iste činjenične i pravne osnove.

37. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, zastupanja na ročištima 23.5.2023., 21.9.2023., 5.12.2023., 25.2.2025, sastava podnesaka od 15.5.2023., 13.9.2023., 23.2.2024. u iznosima od po 200,00 EUR, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 EUR, sudska pristojba na tužbu 99,54 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, PDV 425,00 EUR, ili ukupno 2.624,54 EUR. Naprotiv, sud nije našao potrebnim za vođenje ovog postupka i donošenje meritorne odluke, trošak sastava podnesaka od 14.6.2023. i 31.1.2024. te 5.2.2025. obzirom se u istima ponavljaju već iznijete tvrdnje iz tužbe i podneska od 15.5.2023.. Isto tako, nije priznat trošak financijskog vještačenja prije podnošenja tužbe uz okolnost da se radi o privatnom nalazu, a tijekom ovog postupka provedeno je financijsko vještačenje.

38. Imajući u vidu da je tužitelj djelomično uspio u parnici i to uzimajući u obzir i uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva s kojim je djelomično uspio u omjeru od cca. 50% te sa tužbenim zahtjevom u omjeru od 63%, to je tužena uspjela u omjeru od 37% pa se prijebojem tih postotaka dobiva postotak uspjeha tužitelja od 26%. Razmjerno tom uspjehu od ukupnog troška 2.624,54 EUR, tužitelju je priznat srazmjeran trošak od 682,38 EUR.

Varaždin, 21. ožujka 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnica tužitelja – Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu, Braće Radića 8b

2) Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb,

Lopašićeva 6