REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-657/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužiteljice TĐR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćenicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Arsen Stipinović i Dušan Miočić, Rijeka, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB:18683136487, radi poreznog nadzora, 21. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja tč. II. izreke rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/14-01/373, URBROJ: 513-04/17-08 od 31. svibnja 2017. te tč. I.5., I.6., I.7., II.5., II.6., III., IV. i V. izreke rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/10-01/380, URBROJ: 513-07-

08/14-25 od 22. travnja 2014.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/10-01/380, URBROJ: 513-07-08/14-25 od 22. travnja 2014. godine tužiteljici su utvrđeni manje obračunati porez na dodanu vrijednost i porez na dobit za 2007., 2008. i 2009. godinu.

Doneseno prvostupanjsko rješenje temelji se na utvrđenju da je tužiteljica nezakonito iskoristila prava na odbitak PDV-a i umanjila poreznu osnovicu poreza na dobit za troškove koji se odnosne na nekretnine – stanove u [adresa] na adresi [adresa] i [adresa] (drugi kat) te [adresa], budući da je riječ o imovini koja nije služila za obavljanje javnobilježničkih usluga niti druge poduzetničke djelatnosti.

2. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/14-01/373, URBROJ: 513-04/17-08 od 31. svibnja 2017. djelomično je uvažena žalba tužiteljice te je u tč. I. izreke utvrđen nastup zastare prava na utvrđivanje obveza porez na dodanu vrijednost i porez na dobit za 2007. i 2008., dok je preostalom dijelu (tč. II. Izreke) žalba odbijena kao neosnovana.

3. Prethodno navedeni akti doneseni su u ponovljenom postupku nakon što su presudom ovoga Suda posl. br. Us I-810/2012 od 6. prosinca 2013. poništena rješenja tuženika, KLASA: UP/II-471-02/11-01/34, URBROJ: 513-04/12-2 od 27. ožujka 2021. i prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-471-02/10-01/380, URBROJ: 513-07-08/10-1 od 24. studenog 2010.

4. Tužiteljica osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povreda pravila postupka. U tužbi i tijekom spora (podnesci od 30. studenog 2022. i 17. srpnja 2024.; održana rasprava), izlaže, u bitnom, kao i u tijeku upravnog postupka. Ističe prigovor zastare navodeći da su protekli rokovi relativne i apsolute zastare prava na utvrđivanja poreznog duga i kamata za 2009. Nadalje, navodi da njezinim opunomoćenima, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Arsen Stipinović i Duško Miočić, nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku nadzora te da isti do 7. srpnja 2014., kada su na svoj zahtjev izvršili uvid u spis, nisu bili izvješćivani o tijeku postupka, s njima nije obavljen zaključni razgovor niti su im dostavljani porezni akti. Tužiteljica navodi da u ponovljenom postupku porezna tijela nisu postupila sukladno uputi iz presude posl. br. Us I-810/2012 od 6. prosinca 2013. već da prvostupanjsko tijelo samo prepisalo utvrđenja iz prethodnog nadzora uz dodatak da je proveden očevid na adresi [adresa]. Osim očevida nisu izvedeni nikakvi drugi dokazi, odnosno nisu provedeni očevidi na adresama drugih poslovnih prostora koji su bili predmetom nadzora niti dokazi saslušanjem svjedoka koje je predlagala. Tužiteljica obrazlaže da je stan na adresi [adresa] kupila potpuno namješten, a bivšoj vlasnici služio je za obavljanje odvjetničke djelatnosti. Ističe kako okolnost što u vlasničkom listu piše stan ne znači ništa i ne dokazuje činjenicu da se te nekretnine nisu rabile u poslovne svrhe te dodaje kako stan na adresi [adresa] predstavlja klasični poslovni prostor – u istome nema kuhinje sa potrebnim elementima, spavaće sobe, niti klasičnog dnevnog boravka opremljenog televizijom, dvosjedom itd. Da se radi o poslovnom prostoru potvrđuje i Zapisnik o izvršenom stručnom nadzoru pismohrane i registriranog gradiva sastavljen od strane Državnog arhiva u Rijeci 16. lipnja 2014., Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina Dolores Turak od 18. srpnja 2017., kao i rezultati očevida kojeg je je porezno tijelo provelo 24. travnja 2014.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te je predložio da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

6. U ovom sporu provedena je rasprava čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

8. Sud je odbio dokazne prijedloge tužiteljice ocijenivši iste suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Porez na dodanu vrijednost je porez koji je neutralan u odnosu na poduzetnika

– poreznog obveznika i ne opterećuje ga na način da predstavlja trošak u njegovu poslovanju. Rasterećenje poduzetnika odvija se upravo putem odbitka pretporeza na sve poduzetnički motivirane nabave dobara i usluga. Porezni obveznik nema pravo na odbitak pretporeza za privatno motivirana ulaganja, odnosno kada nabavlja nešto za svoje privatne potrebe obzirom da je privatna potrošnja krajnja potrošnja. Odbitak pretporeza nije pogodnost koja se poreznim obveznicima priznaje automatizmom već se radi o danoj mogućnosti uz uvjet da su ispunjene sve pretpostavke propisane čl. 20 Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN br. 47/95 - 87/09 dalje: ZPDV) i čl. 104. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN br. 60/96 - 97/09; dalje: PPDV).

11. Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZPDV-a pretporez je iznos poreza na dodanu vrijednost iskazan na računima za isporuke dobara i usluga koje su drugi poduzetnici obavili poreznom obvezniku.

12. Sukladno čl. 104. st. 1. tč. 1 – 4. Pravilnika poduzetnici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak pretporeza uz uvjet da računi za primljena dobra ili obavljene usluge sadrže sve podatke propisane čl. 15. st. 3. ZPDV- a, da je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog obveznika poreza na dodanu vrijednost, da za primljene isporuke prema čl. 20. ZPDV-a nije isključeno pravo za odbitak pretporeza, da je isporuka obavljena poduzetniku u poduzetničke svrhe.

13. Odredbom čl. 7. st. 1. tč. 13. Zakona o porez na dobit (NN br. 177/04, 90/05, 57/06; dalje ZPD) propisano je da se porezna osnovica iz čl. 5. ZPD-a povećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice na koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu. Prema čl. 5. st. 1. ZPD-a porezna osnovica je dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama ZPD-a.

14. Čl. 11. st. 4. Pravilnika o porezu na dobit (NN br. 95/05, 133/07, 156/08; dalje: PPD) propisano je da se rashodima poreznog razdoblja ne smatraju rashodi koji nisu u svezi s obavljanjem djelatnosti poreznog obveznika niti su posljedica obavljanja djelatnosti.

15. Sukladno odredbi čl. 22. PPD-a ne priznaju se troškovi amortizacije za imovinu kojom se ne obavlja djelatnost.

16. Prema čl. 31. PPD-a porezna osnovica povećava se za sve druge rashode iz čl. 7. st. 1. tč. 13. ZPD-a koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja koje nisu bile uključene u poreznu osnovicu u prethodnim poreznim razdobljima.

17. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih zakonskih normi Sud nalazi da su osporavana rješenja poreznih tijela utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

18. Porezno priznati rashodi kojima se umanjuje porezna osnovica, oslobođenja od plaćanja poreza, povrat poreza i slični zahtjevi u pravilu se temelje na činjenicama i dokazima koji su poznati i kojima raspolaže porezni obveznik pa je stoga nužno da porezni obveznik posjeduje odgovarajuće isprave, odnosno dokumentaciju, kojom će dokazati njihovu opravdanost. Drugim riječima na tužiteljici je bio teret dokaza činjenica kojima se potkrjepljuje opravdanost iskorištavanja prava na odbitak pretporeza i troškova vezanih uz predmetne nekretnine, u konkretnom slučaju činjenice da se istima koristila u svrhu obavljanja svoje djelatnosti.

19. Popis dugotrajne imovine sam po sebi bez druge popratne dokumentacije, a kraj drugih činjenica utvrđenih u provedenom postupku, ne predstavlja vjerodostojan dokaz o tome da se radilo o imovini javnobilježničkog ureda tužiteljice. Takav dokaz nisu niti Nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje od 18. srpnja 2017., kao niti Zapisnik Državnog arhiva o izvršenom stručnom nadzoru pismohrane i registraturnog gradiva od 16. lipnja 2014. budući da iz istih ne proizlazi kakav je bio status predmetne nekretnine – stana na adresi [adresa] (drugi kat) tijekom 2009.

Što se tiče ostalih nekretnina valja navesti da tužiteljica u tužbi i tijekom spora uopće ne spominje stan na adresi [adresa], dok glede stana na adresi [adresa], u jednoj rečenici, navodi da je isti korišten u svrhe arhivskog prostora – bez ikakvog konkretnog dokaza.

20. S druge strane, da je riječ o privatnoj imovini tužiteljice govori način stjecanja kao i kasnijeg raspolaganja - darovala djeci bez plaćanja oreza na promet nekretnina. U poreznim sustavu ovaj promet nekretnina vodi se prijavljen kao darovanje majke djeci što je oslobođeno plaćanja poreza), a što ne i bio slučaj da se radi o imovini javnobilježničkog ureda. Zatim činjenica da osim adrese [adresa] (prvi kat) tužiteljica u Hrvatskoj javnobilježničkoj komori nema prijavljenu drugu adresu na kojoj bi obavljala javnobilježničku djelatnost (u promatranom razdoblju), ali i rezultati prvo provedenog nadzora u kojem je provedenim očevidom na sve tri lokacije (uvijek uz prisutnost tužiteljice) utvrđeno da su stanovi na adresama [adresa] i [adresa] prazni, dok se u stanu na adresi [adresa] nalazi(o) knjigovodstveni servis.

Ocjena je ovoga Suda, a slijedom prethodno izloženog stanja stvari, da činjenice utvrđene u postupku poreznog nadzora, na razini koja isključuje svaku razumnu sumnju, upućuju na osnovanost zaključka poreznih tijela da se stanovi u [adresa] na adresi [adresa], 35/ [adresa] i [adresa], ne koriste u poduzetničke svrhe.

21. Za istaknuti je da su navodi iz tužbe istovjetni navodima koje je tužiteljica iznijela i tijekom žalbenog postupka a na koje se navode tuženik opširno očitovao u obrazloženju pobijane odluke iznoseći pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih je iste ocijenio neosnovanima, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

22. Zaključno, što se tiče prigovora da je u tijeku drugostupanjskog postupka nastupila relativna zastara, valja navesti da prema pravnom shvaćanju iznijetom u odlukama viših sudova – rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. U-zpz- 13/2022 od 7. lipnja 2022, presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Usž-3575/2022 od 20. listopada 2022. i posl. br. Usž-1979/2023 od 4. travnja 2023., nije nastupila relativna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze.

23. Slijedom navedenog, utvrđuje se da osporavanim odlukama tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa je stoga, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odučeno kao u tč. I. izreke.

24. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a.

U Rijeci 21. ožujka 2025.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužiteljice, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Arsen Stipinović i Dušan Miočić, Rijeka, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5