REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1555/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, koje zastupa punomoćnik Petar Kovačević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 5. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 21. ožujak 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103272551, sklopljenog između korisnika kredita ĐK, [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320, od 24. studenog 2006., sadržana u čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,800% (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320, platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 502,21 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 25. studenoga 2006. do isplate, po stopi koja se određuje do 30. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 31. prosinca 2007. do 22. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu zateznih kamata koje teku na iznos od 502,21 EUR iznad stope dosuđene t. I. izreke do tražene stope koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, troškove parničnog postupka u iznosu od 539,81 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 11. studenoga 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su ĐK i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5103272551 od 24. studenoga 2006. Ističe da je tužitelj s korisnicom kredita ĐK sklopi ugovor o cesiji br. OV 3676/2023 od 3. lipnja 2023. kojim ugovorom je korisnica kredita prenijela na tužitelja sva potraživanja s osnove ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Navodi da je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženika dopisom od 3. lipnja 2023. te da je istim dopisom zatražio dostavu dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a da tuženik traženu dokumentaciju nije dostavio tužitelju. Odredbom iz čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da će tuženik naplatiti korisnici kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Takva odredba ugovora je ništetna te je tuženik na temelju stečenog bez osnove dužan vratiti plaćenu naknadu za obradu kredita. Tužitelj je uputio tuženiku za mirno rješenje spora, a s kojim prijedlogom se tuženik nije suglasio. Objašnjava da se u ovom predmetu radi o stambenom kreditu. Poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) te Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 125/07 i 79/09), a posebice čl. 81., 87., 96. i 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošaka iz 2003. Obrazlaže da se radi o tipskoj odredbi ugovora te da korisnica kredita nije imala mogućnosti pregovora s tuženikom. Navedenom ide i prilog i činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i s ostalim korisnicima. Nadalje, ističe da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, odnosno i na iznos koji je iskorišten za naknadu troškova obrade kredita. Poziva se na presude Suda EU C-84/19 i C-224/19 te čl. 3. st. 1. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Također, poziva se na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Objašnjava da se radi o tzv. ulaznoj naknadi. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 502,21 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov. Ne osporava visinu. Ističe da mu je ugovor o cesiji dostavljen tek uz tužbu u ovom predmetu. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te ističe da se tražbina iz ovog predmeta ne može prenositi jer se radi o strogo osobnoj tražbini. Navodi da je tuženik prilikom odobravanja kredita morao provjeriti brojne činjenice u odnosu na korisnika kredita. Ističe da je tuženik i dalje u ugovornom odnosu po ugovoru o kreditu s korisnicom kredita, zbog čega se ne može ovaj predmet razmatrati odvojeno od ostatka poslovnog odnosa, a koji čini jedinstvenu cjelinu odnosa klijenta i banke. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Osporava status potrošača. Ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Navodi da je predmetna odredba ugovora o kreditu bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Obrazlaže da navedenu odredbu treba tumačiti, ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već i razmotriti je li korisnici kredita pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja predmetne odredbe. Pritom treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora. Stoga je potrebno ispatiti informacije koje su pružene korisnici kredita, kao i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je korisnicu kredita u cijelosti informirao o njenoj obvezi. Informacija je bila dostupna i na letcima tuženika. Na letku tuženika za stambene i adaptacijske kredite navedeno je da naknada za obradu kredita iznosi 1 % od iznosa dobivenog kredita. Korisnici kredita bio je dostupan i prezentiran izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstvo za fizičke osobe. Naknada predstavlja troškove uzrokovane tuženiku uslijed obrade kredita, poput operativnih troškova, odnosno troška rada djelatnika banke i djelatnika IT sustava, materijalne troškove, poput uredskog materijala, informatičke opreme, korištenje agregata, trošak po osnovi razmjene podataka s SRI, HROK ili HZMO itd., troškovi trećih strana, poput poštarine te povezanih regulatornih troškova, poput rada djelatnika, savjetovanje klijenata, izrada ponude, provjera i unos podataka, obrada zahtjeva, odobrenje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl. Dostavlja prikaz procesa obrade kredita u razdoblju 2004. - 2011. iz kojeg proizlazi utrošak vremena potrebnog za obradu kredita. S navedenim u vezi, ističe da je za proces jednog stambenog kredita potrebno 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada. Ističe da je korisnica kredita bila upoznata s točnim iznosom ulazne naknade. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2101/22-4 od 11. listopada 2022. Poziva se na presudu Suda EU br. C-621/17 u kojoj je obrađeno pitanje da u ugovoru nisu konkretno navedene usluge u odnosu na naknadu. Sud EU je stajališta da u svakom pojedinačnom slučaju treba voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima, pa tako o odredbama ugovora, ali i o oglašavanju i obavijesti u sklopu pregovara i sklapanja. U letku za stambene i adaptacijske kredite navedena je naknada od 1 % odobrenog kredita dok je korisnica kredita ispregovarala sniženje naknade od 0,8 % kredita. Ponavlja da je korisnica kredita tražila sniženje naknade, a čemu je tuženik udovoljio, zbog čega se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Navedena odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. S navedenim u vezi, navodi da Sud EU zauzima shvaćanja da takav zaključak treba izvoditi iz svih okolnosti slučajeva, sve okolnosti slučajeva ispitati, pa tako i moguće nepoštenje zahtjeva dobre vjere te eventualno znatniju neravnotežu na štetu potrošača. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje u odnosu na ugovaranje predmetne naknade. U to vrijeme nije bio ograničen ni maksimalan iznos. Zakonska ograničenja uvedena su Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009. i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013., odnosno Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite iz 2014. Ukazuje da se navedene odredbe ne primjenjuju na ugovore o kreditima koje su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambeno potrošačkom kreditiranju iz 2017. Ističe prigovor zastare. Osporava početak tijeka zateznih kamata. Osporava traženu stopu zateznih kamata.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 10. listopada 2024. osporava da bi se u ovom predmetu radilo o strogo osobno pravima vjerovnika. Ukazuje da se radi o stambenom kreditu zbog čega status korisnika kredita treba tumačiti kao status potrošača. Poziva se na Revd-797/2023-3 i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. Ističe da je tek Zakon o stambeno potrošačkom kreditiranju iz 2017. izričito zabranio ugovaranje naknade troškova za obradu kredita.

4. Tuženik u podnesku od 29. studenoga 2024. navodi da se odluka Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. ne može primjenjivati na ovaj pojedinačni postupak. Ističe da je korisnik kredita bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja odredbe o ulaznoj naknadi. Poziva se na odluku Suda EU C-621/17. Ističe da tužitelj ne može potraživati zatezne kamate po stopi koja se primjenjuje na trgovačke ugovore.

5. Tijekom postupka sud je pročitao obavijest od 3. lipnja 2023. (list 7. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine i zahtjev za dostavu dokumentacije od 3. lipnja 2023. (list 8. spis), pregled prometa po partiji kredita u razdoblju od 1. prosinca 2006. do 29. rujna 2015. (listovi 9. – 24. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 3. lipnja 2023. (listovi 25. - 30. spisa), ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5103272551 od 24. studenog 2006. (listovi 31. – 47. spisa), letak tuženika za stambene i adaptacijske kredite (listovi 110. – 112. spis), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (listovi 113. – 118. spisa), obračun naknade za bankarske usluge od 24. studenoga 2006. (list 119. spisa), krediti-proces obrade iz siječnja 2011. (listovi 145. i 146. spisa), saslušao svjedokinju ĐK na glavnoj raspravi održanoj 5. ožujka 2025. (listovi 246. i 247. spisa) te svjedokinju SK na istoj raspravi (listovi 247. i 248. spisa).

6. Također, sud je pročitao i presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž- 2047/2022-2 od 8. studenoga 2022. (listovi 49. – 53. spisa), presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022. (listovi 55. – 58. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-4090/2022-2 od 6. prosinca 2022. (listovi 59. – 62. spis), presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. (listovi 63. – 67. spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika Gerarda Hogana od 2. travnja 2020. (listovi 69. – 89. spisa), presudu Suda EU C-621/17 (listovi 120. – 128. spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-1562/2021-2 od 5. listopada 2021. (listovi 129. – 133. spisa), presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2781/2011- 2 od 16. lipnja 2015. (listovi 134. – 136. spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu, pos. br. Gž-1748/2021-2 od 27. svibnja 2021. (listovi 137. – 144. spisa), presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006. (listovi 147. i 148. spisa), presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev x 1125/2013-2 od 25. veljače 2014. (listovi 149. i 150. spisa), izvod iza zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 5. ožujka 2004. (lis 151. spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-170/2006-2 od 28. veljače 2006. (listovi 152. - 154. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. (listovi 155. – 70. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. (listovi 171. – 175. spisa), znanstveni članak dr. sc. VK, objavljen u godišnjaku 27 tradicionalnog XXXV. savjetovanju – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse (listovi 176. – 224. spisa), što sve djeluje snagom svoje pravne argumentacije.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnice kredita ĐK i tuženika **.**.2006., kojom je ugovorena obveza plaćanja korisnice kredita naknade za obradu kreditnog zahtjeva te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 502,21 EUR na ime plaćenog iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % od iznosa kredita.

9. Između stranaka nije sporno da su korisnica kredita ĐK i tuženik ugovorili kredit br. 2402006-1031262160 / 51400607-5103272551 od 24. studenog 2006. (listovi 31. – 47. spisa) kojim kreditom se tuženik obvezao korisnici kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 102.222,00 CHF.

10. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi iz čl. 10. st. 1. sadrži odredbu koja glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,800% (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

11. Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknade za obradu kredita korisnica kredita ĐK platila tuženiku iznos od 502,21 EUR. Ukratko, između stranaka nije sporna visina.

12. Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnice kredita ĐK prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 10. st. 1. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 502,21 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporna je tijek zateznih kamata te stopa zateznih kamata.

13. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnice kredita, odnosno pravne prednice ĐK i tužitelja od 3. lipnja 2023. (listovi 25. - 30. spisa) vidljivo je da je ĐK, kao ustupiteljica, ustupila tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103272551 od 24. studenog 2006. Navedenim ugovor o cesiji Romina ĐK je na tužitelja prenijela sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

14. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

15. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

17. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravne prednice tužitelja ĐK strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupiteljice ĐK, koja je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

18. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 3. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

19. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Zaključno, novčana tražbina potrošača (ĐK) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607- 5103272551 od 24. studenog 2006.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

21. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

22. Također, valja navesti da tuženik neosnovano navodi da je ugovor o cesiji dobio tek uz tužbu u ovom predmetu. Naime, uvidom u dopis – obavijest od 3. lipnja 2023. (list 7. spisa), kao i dopis – obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 3. lipnja 2023. (list 8. spisa) proizlazi da tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnice kredita ĐK i tužitelja i to 9. lipnja 2023., a takav jasan i nesporan zaključak, suprotno paušalnom i nedokazanom osporavanju tuženika, proizlazi iz prijemnog štambilja tuženika, datuma i potpisa djelatnika, koje činjenice tuženik tijekom postupka ne osporava (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP-a).

23. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnice kredita ĐK i tuženika, sklopljen je 24. studenog 2006., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

24. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

25. Sa navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da ugovor o kreditu sa tuženikom sklopila korisnica kredita ĐK, kao fizička osoba, te da se radi o stambenom kreditu (posebice čl. 3. ugovora o kreditu – namjena kredita, posebice list 31. spisa). Također, svjedokinja – korisnica kredita ĐK potvrđuje takve navode u svom iskazu na glavnoj raspravi 5. ožujka 2025. (listovi 246. i 247. spisa) kada jasno iskazuje da se radilo o stambenom kreditu za kupnju stana u kojem je živjela zajedno sa maloljetnim djetetom više godina.

26. Zbog navedenog, korisnica kredita ĐK je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

27. Valja navesti da je u pravu tuženik u svojim navodima kada ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Status potrošaka treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošaka korisnice kredita ĐK, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključaka da tuženik iako osporava status potrošaka ne pruža ni jedan dokaza, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao suprotno (dok istovremeno ne osporava sklapanje stambenog kredita sa korisnicom kredita ĐK, a koji su navodi tuženika sami po sebi kontradiktorni).

28. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

29. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

30. Uvidom u ispravu, koju tuženik naziva letak, u odnosu na stambene i adaptacijske kredite (listovi 110. – 112. spisa) vidljivo da na toj ispravi nije naznačen dan donošenja, nije naznačeno razdoblje na koje se navedeni letak primjenjuje, odnosno od kada, pa do kada je u primjeni. Stoga sud zaključuje da dostavom takve isprave sud ne može zaključiti primjenjuje li se navedeni letak i na konkretan spor. Također, tuženik nije, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, dokazao da je letak bio na Raspolaganju korisnici kredita ĐK, odnosno da je navedeni letak i uručio korisnici kredita. Sa navedenim u vezi, sva stranka je u postupku dužna dokazati svoje navode, pa i svoja osporavanja, stoga je i tuženik, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, bio dužan dokazati da se letak odnosi na razdoblje sklapanja konkretno određenog ugovor ao kreditu iz ovog predmeta, kao i da je letak uručen korisnici kredita, a što tuženik nije učinio, zbog čega je sud o navedenom odlučio primjenom odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a te zaključio da se dostavljeni letak ne odnosi na razdoblje sklapanja konkretnom kredita, kao i da dostavljeni letak nije uručen korisnici kredita. Neovisno od navedeno, sud je pročitao i cijenio i sam letak te je zaključio da je naknada spominje samo točno jednom tom riječju u letku na jednom mjestu i da iznosi 1 % odobrenog iznosa kredita (posebice uvid u list 110. spisa). Iz letka ne proizlazi što je naknada, na što se odnosi, što obuhvaća, niti išta što bi na bilo koji način uopće određivalo ili bar upućivalo što bi to naknada bila. Iz letka je jasna samo visina pojma naknada, a to je 1 %. Ugovor o kreditu je ugovorena naknada od 0,80 %, zbog čega se i iz ovoga može zaključiti da dostavljeni letak nije primjenjiv na točno određeni ugovora o kreditu iz ovog predmeta.

31. Iz isprave naziva izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstvo fizičke osobe vidljivo je da je isprava datirana s 9. listopadom 2006., a kako je ugovor o kreditu u ovom predmetu sklopljen u studenog 2006., to je zaključak suda da je navedena isprava odnosi na konkretni ugovor o kreditu iz ovog spora. Uvidom u navedena izvadak vidljiva je cijela kolona pojma naknade i postotak visine naknade. I opet iz navedene isprave nije vidljivo što je naknada, što obuhvaća. Naime, naknada nije određena, pa niti odrediva u odnosu toga što se odnosi. Vidljiv je postotak ali nije vidljivo postotak od čega (a što je očito iznos cijelog kredita). Postotak varira počevši od 1 % pa do 2,75 %. I opet u konkretnom ugovoru o kreditu ugovoren je postotak od 0,80 %, a koji nije naveden u koloni, a što dovodi u sumnju primjenjivost izvatka u odnosu na konkretni ugovor o kreditu.

32. U općim odredbama izvatka opisano je što je naknada pa tako stoji da je to: „Jednokratna naknada za obradu kredita na plasirani kredit ili na neki drugi proizvod Kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe obračunava se prilikom odobrenja ili plasmana proizvoda, u propisanom postotku iznosa glavnice kredita/proizvoda ili u apsolutnom iznosu, sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, odnosno sukladno Odluci o naknadama za usluge u poslovanju s građanima, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj, odnosno izdavanja proizvoda iz Kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe. Naknada se može isplatiti iz odobrenog kredita po osnovi nenamjenskih i namjenskih kredita. Iznos fakture/predračuna po namjenskom kreditu može se uvećati za iznos naknade po kreditu što zbrojeno čini glavnicu kredita (list 117. spisa). Također, ni ovako opsežnim i općeniti definiranjem pojma naknade, nije jasno na što se ona odnosi, pa čak ni pobliže.

33. U vezi sa navedenim, sud može prihvatiti osnovanim navode tuženika da u ugovoru/općim uvjetima ne mora biti točno i u cijelosti specificirano na što se naknada odnosi, međutim, navedeno stvara problem (za tuženika) oko ocjene suda uzrokuje li takva naplaćena naknada znatniju neravnotežu između stranaka na štetu korisnika kredita. Naime, iz tako nejasno i neodređenog (osim visinom) pojma naknada sud ne može stavljati u razmjeri ravnotežu između stranaka, odnosno kakav je teret sklopljenim ugovorom uzrokovan davatelju kredita, a kakav korisniku kredita.

34. Dakle, u samim općim odredbama stoji da je se iznos po namjenskom kreditu može uvećati za iznos naknade po kreditu što zbrojeno čini glavnicu kredita. Takvo objašnjene u općim odredbama izvatka potvrđuje činjenične navode iz tužbe, a to je da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita unutar kojeg iznosa su uključene (realno dodatne) naknade za obradu kredita. Valja navesti da u odgovoru na tužbu, a ni tijekom postupka tuženik takove navode (ni ne osporava (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. sve u vezi s čl. 221.a ZPP-a). Dakle, korisnik kredita traži kredit u jednom iznosu, u ovom slučaju čak radi rješavanja stambenog kredita, pa tuženik obračuna naknada za obradu zahtjeva, stranke ugovora dogovore da će iznos kredita uvećati za naknadu za obradu kredita, iznos prvotno traženog kredita, bez naknade, se isplati korisniku kredita, naknada za obradu kredita ide tuženiku ili točnije ostaje (i dalje) tuženiku), a tuženik obračunava redovne ugovorne kamate na iznos glavnice, koja u sebi uključuje i naknadu za obradu zahtjeva (koja je tuženiku već plaćena). Zaključak je ovog suda da takvo postupanje uzrokuje još i više znatniju neravnotežu u ugovornim odnosima između stranaka, a na štetu korisnika kredita, što će sve još biti dodatno obrazloženo. Pritom je sud posebno uzeo u obzir da se radi o potrošaču, kao korisniku kredita i da se radi o stambenom kreditu za rješavanje stambenog kredita.

35. Sud je saslušao svjedokinju – korisnicu kredita ĐK, na glavnoj raspravi 5. ožujka 2024. (listovi 246. i 247. spisa), koja je navela da je podignula kredit kod tuženika 2006. Bio je to stambeni kredit za kupnju stana u kojem je živjela s maloljetnim djetetom. Oko kredita je pregovarala i ugovor je sklopila s tuženikom, kojega je u tome zastupala djelatnica SK. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja. Bitno joj je bilo dobiti kredit. Ne sjeća se je li tražila ikakvih pojašnjenja o bilo kojoj odredbi kredita. Ništa joj od strane djelatnice SK nije objašnjeno u pogledu toga na što se odnosi, što u sebi obuhvaća i što je uopće naknada za obradu zahtjeva i odobre kredita. O tome uopće između njih nije bilo govora. Ugovor o kreditu dobila je već gotov i pripremljen od strane tuženika. S tuženikom se nije moglo pregovarati, niti razgovarati, odnosno dogovarati o sadržaju pojedinih odredbi toga ugovora. Ugovorni uvjeti tuženika nisu se mogli mijenjati. Platila je naknadu za obradu zahtjeva i odobre kredita.

36. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje ĐK, kao istinite, jer je iskazivala uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije sa uspjehom, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a osporio iskaz navedene svjedokinje i/ili dokazao suprotno.

37. Sud je saslušao i svjedokinju – djelatnicu tuženika SK (listovi 247. i 248. spisa) na istoj glavnoj raspravi, koja je navela da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora ali i danas zaposlena kod tuženika. Ugovore je pripremala pravna služba tuženika. Razgovora s Rominom ĐK se točno ne sjeća jer je prošlo puno vremena. Sigurna je da je ĐK pregovarala oko naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Prije davanja iskaza pred sudom izvršila je uvid u dokumentaciju tuženika i utvrdila što se nalazi u tadašnjim lecima. Naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita bila je 1 %, a u ovom predmetu iznosila je 0,8 %. S obzirom na to da je naknada s 1 % smanjena na 0,8%, svjedokinja je zaključila da je ona za takvo šta morala tražiti odobrenje nadređenih te da joj je netko od nadređenih takvo što i odobrio. Naknada se odnosila na cjelokupne troškove obrade kredita i poslovanja djelatnika tuženika oko obrade kredita. Misli da je u to vrijeme uobičajena naknada bila između 1 – 1,5 %.

38. Sud je djelomično prihvatio iskaz svjedokinje i to u dijelu koji je sukladan isprava u spisu i iskazu svjedokinje ĐK, dok u preostalim dijelovima sud nije prihvatio iskaz ove svjedokinje jer je iskaz kontradiktoran sam sebi, a niti je saslušana svjedokinja iskazivala uvjerljivo ovog sudu, koji ju je saslušavao primjenom načela neposrednosti, kao jednog od osnovnih procesnih načela. Naime, na samom početku iskaza svjedokinja SK sama navodi da se točno ne sjeća pregovora i dogovora sa korisnicom kredita ĐK, da bi kasnije u iskazu izvodila zaključke o sigurnom pregovaranju oko sporne odredbe te iznosila mišljenja. Ovakav iskaz svjedokinje nije naporedno saznanje i sjećanje svjedokinje SK već očito zaključci i mišljenja svjedokinje (a što nije zadak svjedokinje, već zadatak suda) iz spisa tuženika, odnosno iz dokumentacije tuženika, a što je sama svjedokinja potvrdila u svom iskazu. Dakle, iskaz svjedokinje SK nije neposredno i osobno saznanje svjedokinje SK već zaključci i mišljenja iz spisa tuženika. S druge strane, iskaz svjedokinje ĐK je osoban, neporedan i prema stavu ovog suda uvjerljiv te životno logičan, što je sve već i prethodno obrazloženo.

39. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

41. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

42. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

43. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

44. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

45. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

46. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

47. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe (činjenični navodi stranaka, isprave u spisu, iskaz korisnice kredita, neprihvaćanje kontradiktornog iskaza djelatnice tuženika, a koji iskaza predstavlja mišljenje i zaključak, pa čak ne i polovično sjećanje davnog događaja). Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita.

48. Naime, u konkretnom predmetu radi se o stambenom kreditu, koji je fizička osoba podignula radi rješavanja stambenog pitanja. U konkretnom predmetu radi se o kreditu podignutom sa valutnom klauzulom u CHF u iznosu od 102.222,00 CHF u protuvrijednosti kuna. Istovremeno, naknada za obradu kredita iznosila je i plaćena je u iznosu od 502,21 EUR, a za koji iznos je uvećana sama glavnica kredita te su se redovne, ugovorne kamate obračunavale na tako uvećanu glavnicu, iako je sama naknada plaćena tuženiku već pri samoj isplati kredita. Već ovdje nastaje očita neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita jer je tuženik, iskorištavajući povlašteni i jači položaj trgovca, obračunao i naplatio kamatu na veći iznos, od iznosa koji je uistinu i dao tuženiku na korištenje.

49. Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu, pa i isprava koje tuženik dostavlja u spis nije jasno što je uopće „naknada“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koji troškovi nastaju za tuženika prilikom obrade zahtjeva za obradu kredita.

50. Također, nije jasna logika, a koji čak ni sam tuženik i tijekom trajanja ovog postupka ne obrazlaže, zašto bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila veća ukoliko je veći iznos kredita, odnosno zašto bi ista iznosila, prema ugovornoj odredbi, 502,21 EUR (visina nije sporna, kao i činjenica da je naknada plaćena).

51. Tijekom ovog postupka, tuženik obrazlaže na što se sporna naknada odnosi – pa tako specificira da su to: a) operativni troškovi (trošak djelatnika banke i djelatnika IT), b) materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, energenti, razmjena podataka, baza podataka sa trećim stranama), c) trošak trećih strana (poštanske usluge) i d) regulatorni troškovi (rad djelatnika, savjetovanje klijenata, izrada ponude, provjera i unos podataka, obrada zahtjeva, odobrenje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje spisa).

52. Ovakve specificirane troškove tuženik je, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP- a, trebao i dokazati, kako po osnovi, tako po visini, a što tuženik nije u konkretnom predmetu učinio, pa je i o navedenom sud odlučio primjenom odredbe o teretu dokazivanja. Valja navesti da tuženik ovakvom specifikacijom troškova, na više mjesta traži jedno te isto. Dapače, da tuženik traži takve troškove onda bi mora stručnim dokazom dokazati koliko je djelatnika banke potrebno da obradi jedan zahtjev, koja je procedura rada, što djelatnik banke sve treba učiniti/raditi, na koji način, koliko vremena za pojedini predmet, koliko iznose troškove trećih strana (iako su to besplatni servisi u većini dijelova, pa sudu nije jasno što to tuženik navodi da naknada obuhvaća), koliko iznosi dio naknade za npr. jedan printer u odnosu na jedan zahtjev za kredit, amortizacija itd.

53. Prema stavu ovog suda, tuženik je eventualno obradom kreditnog zahtjeva mogao imati troškove nastale uporabom papira (neutvrđenog broja), amortizacijom kompjutora i printera (neutvrđeno), trošenjem tonera (neutvrđeno), eventualnog uredskog materijala (neutvrđeno), unošenja zahtjeva u automatsku obradu HROK-a te besplatnu obradu podataka u sustavu e-Građani. Međutim, tuženik, kao što je više puta navedeno, uopće ni ne pokušava navesti što predstavlja njegove troškove da bi ih mogao od pojedinih korisnika kredita naplatiti u vidu naknade za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a). Tuženik obrazlaže da je za podnošenje zahtjeva i obradu kredita potrebno 11 sati rada djelatnika tuženika. Tuženik takve navode dokazuje dostavom tabličnog prikaza procesa obrade kredita s naznačenim potrebnim vremenom u minutama za gotovinske kredite, za kredite osigurane hipotekama i za stambene kredite u siječnju 2011. (list 145. spisa). S obzirom nat o da je dokument koji prikazuje proces obrade kredita datiran siječnjem 2011., a da je ugovor o kreditu iz ovog predmeta sklopljen u studenom 2006., to takav dokument nije primjenjiv u ovom slučaju. Čak i da se uzme osnovanim (što nije, a nije ni dokazano u smislu čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a) da je potreban rad djelatnika tuženika za obradu kreditnog zahtjeva i kredita u trajanju od 11 sati, to bi navedeno predstavljalo nešto manje od jednog i pol radnog dana. S navedenim u vezi nikako se ne može uzeti dokazanim, a ni životnim, niti logičnim, posebice nepravičnim da bi jedan i pol radni dan djelatnika tuženika vrijedio 502,21 EUR. Ovo posebice vezano uz opće poznatu činjenicu da je prosječna plaća za studeni 2006. u Republici Hrvatskoj iznosila 648,09 EUR / 4.883,00 kn, a čime matematičkom računicom ispada da bi djelatnik tuženika ostvarivao za jedan i pol radni dan u studenom 2006. 77,50 % prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj.

54. Pritom je stav ovog suda da iznos od 502,21 EUR nikako za prosječnog potrošača ne može predstavljati zanemariv iznos, niti da se navedeni iznos na ikoji način može vezati uz sam iznos odobrenog kredita. Ovo stoga jer je prosječna plaća za studeni 2006. iznosila 648,09 EUR / 4.883,00 kn, dok je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ili tzv. ulazna naknada koju je platila korisnica kredita iznosila 77,50 % od prosječne plaće za taj mjesec u Republici Hrvatskoj (ugovor o kreditu sklopljen je u studenom 2006). Stoga se ne mogu uzeti kao osnovani navodi tuženika da plaćanje ulazne naknade nije uzrokovalo znatniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Navedeno stoga jer se ne može uzeti kao neznatnija ravnoteža kada tuženik nameće obvezu korisnici kredita da plati naknadu za podnošenje zahtjeva i obradu kredita u omjeru od 77,50 % prosječne plaće za studeni 2006., a kada je predmetni kredit i podignut. Pritom valja navesti da je sud uzeo u obzir da je korisnica kredita ĐK prosječna potrošačica, a navedeno stoga jer tuženik nije ni tvrdio, ni dokazivao suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a) te da je u razumnoj mjeri bila obavještena, u razumnoj mjeri oprezna i pažljiva u svojim postupanjima pri podizanju kredita kod tuženika.

55. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

56. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit.

57. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (studeni 2006.).

58. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

59. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

60. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

61. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

62. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredbe čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

63. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

64. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

65. Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 502,21 EUR.

66. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

67. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 502,21 EUR počev od 25. studenog 2006. (dan nakon plaćanja koje je izvršeno 24. studenog 2006. – list 24. spisa, a koja činjenica plaćanja, kao i dan plaćanja nije sporan) do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

68. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO-a.

69. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke.

70. Međutim, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja kojim traži platež zateznih kamata po kamatnoj stopi iznad stope dosuđene t. I. izreke pa do tražene stope koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima. Navedeno sve zbog toga što se ne radi o trgovačkom ugovoru, a primjenom odredbe iz čl. 29. st. 2. u vezi s čl. 14. st. 2. ZOO- a. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. III. Izreke.

71. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

72. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak podneska od 10. listopada 2024. u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćnici, na ročištima 14. siječnja 2025. i 5. ožujka 2025., za svako ročište iznos od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV. Tužitelju je valjalo prihvatiti i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 26,54 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 539,81 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke.

U Zagrebu 21. ožujka 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za pristojbu 26,54 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana