REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-243/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja PROELEKT d.o.o., Zagreb, Ulica Josipa Strganca 2, OIB: 84675932590, zastupanog po punomoćniku Antonu Paliću, odvjetniku u Zagrebu, Karasova 4/II, protiv tuženika ALB CREATOR j.d.o.o., Zagreb, Trakošćanska ulica 4, OIB: 45793785943, zastupanog po punomoćniku Alanu Balatinecu, odvjetniku u OD Balatinec i Nikolić d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 4. veljače 2025. u prisutnosti zastupnika po zakonu stranaka, zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice Jelene Dropuljić i punomoćnika tuženika, 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 25.150,80 eur, sa zateznim kamatama obračunatim do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 4.500,00 eur, počevši od 19. svibnja 2023. do isplate,

- na iznos od 15.045,32 eur, počevši od 29. lipnja 2023. do isplate,

- na iznos od 5.605,48 eur, počevši od 18. studenog 2023. do isplate, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.923,98 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 21. ožujka 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.729,47 eur, te se odbija tuženikov prigovor radi prebijanja u ovoj pravnoj stvari.

III/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 31. siječnja 2024. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi, u bitnome, da je od tuženika naručio slastičarske vitrine koje tuženik nabavlja kao distributer od talijanskog proizvođača. Naime, u postupku dogovaranja narudžbe predmetnih slastičarskih vitrina da je tuženik najprije mijenjao ponuđenu cijenu, no konačno da su stranke dogovorile kupnju slastičarskih vitrina prema tuženikovoj ponudi broj 60 od 24. svibnja 2023. za iznos od 39.090,65 eur, odnosno 31.272,52 bez PDV-a. Prethodno ovoj ponudi, tužitelj je tuženiku, po ranijoj ponudi cijene iz koje je tuženik izmijenio, uplatio iznos od 4.500,00 eur po osnovi predujma i to 18. svibnja 2023. Stranke su potom dogovorile da će se ova uplata uračunati kao predujam na temelju ponude br. 60. Nadalje, ugovoreno je da je tužitelj po ponudi broj 60. dužan uplatiti predujam u iznosu od 50% cijene iz ove ponude (19.545,32 eur) slijedom čega je tužitelj tuženiku uplatio daljnji iznos od 15.045,32 eur 28. lipnja 2023. Isporuka je prema predmetnoj ponudi bila dogovorena u drugoj polovici studenog 2023., a tuženik je tužitelju naveo da je uplata predujma potrebna kako bi se narudžba u talijanskoj tvornici uvrstila u proizvodnju, jer da je do uplate predujma narudžba u tvornici samo registrirana. Potom je tuženik 18. rujna 2023., uz navođenje da je talijanska tvornica promijenila uvjete i da zahtijeva uplatu cjelokupnog iznosa unaprijed, zatražio da tužitelj uplati ostatak dogovorenog iznosa iz ponude br. 60 u roku od 5 dana jer da bez potpune uplate vitrine uopće neće biti stavljene u proizvodnju. Tužitelj se potom pozvao na ponudom između stranaka dogovorene uvjete plaćanja, preostalog dijela prilikom isporuke, no tuženik je ustrajao navodeći da se radi o zahtjevu talijanske tvornice u vezi kojeg da ne može ništa učiniti te da, ako plaćanje ne bude izvršeno u cijelosti, da ne može jamčiti rok isporuke. Nadalje, tužitelj tvrdi da je zbog ovakvog postupanja tuženika izgubio u njega povjerenje, a isporuka upravo predmetnih vitrina u ugovorenom roku da mu je bila bitna zbog postupka financiranja javnom nabavom ovog posla, stoga da se sam odlučio obratiti talijanskoj tvornici radi provjere tuženikovih navoda. U komunikaciji s predstavnikom talijanske tvornice MM da je utvrdio da tuženik slastičarske vitrine za koje mu je tužitelj uplatio predujam nije u tvornici naručio jer da uplaćena sredstva predujma nije proslijedio tvornici te da tvornica nije od tuženika tražila nikakvu promjenu uvjeta plaćanja. NM da je potom ponudio tužitelju mogućnost izravne kupnje vitrina prethodno dogovorenih s tuženikom, no po cijeni koja je bila viša, a koju je talijanski proizvođač opravdao povišenjem cijena koje je uslijedilo nakon ljetne stanke tvornice u 2023. i nepovoljnijim uvjetima prodaje u odnosu na one koje talijanska tvornica ima dogovorene s tuženikom, jer da u pravilu ne posluje izravno s kupcima već preko distributera. Na temelju ponude talijanske tvornice na ukupan iznos od 36.878,00 eur, uz plaćanje predujma u visini 50%, a ostatka prije utovara u tvornici, tužitelj je izvršio plaćanje predujma u iznosu 18.439 eur 17. studenog 2023. S obzirom da je zbog opisanog postupanja tuženika tužitelj vitrine morao nabaviti po višoj cijeni, potražuje od tuženika povrat plaćenog predujma (iznosa od 4.500,00 i 15.045,32 eur) sa zateznim kamatama počevši od dana nakon izvršenog plaćanja i naknadu štete u visini razlike povećane cijene (36.878,00 - 31.272,52 eur = 5.605,48 eur) sa zateznim kamatama od dana nakon umanjenja tužiteljeve imovine tako uvećanim plaćanjem.

2./ U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su stranke bile u ugovornom odnosu na temelju ponude broj 60, kako to tužitelj opisuje i da je tužitelj izvršio uplate predujma po ovoj ponudi, međutim, tvrdi da je predmetni ugovorni odnos raskinut isključivom krivnjom tužitelja, koji da je bez valjanog razloga odustao od ispunjenja ugovora s tuženikom i predmetne vitrine kupio izravno od talijanskog proizvođača po višoj cijeni. Na taj način da je tužitelj tuženiku prouzročio štetu u vidu izmakle zarade koju bi tuženik ispunjenjem predmetnog ugovora ostvario. Naime, tuženik da je predmetne vitrine naručio od talijanskog proizvođača za iznos od 24.543,05 eur (bez PDV-a), a s tužiteljem je ugovorio prodaju za iznos od 31.272,52 eur (bez PDV-a), dakle tuženikova zarada iznosila bi 6.729,47 eur (31.272,52 - 24.543,05 = 6.729,47). Osim toga, tvrdi da je tužitelj postupanjem koje je i sam opisao, tuženiku nanio štetu u vidu narušavanja njegovog ugleda s talijanskim partnerom. Stoga osporava osnovanost tužiteljevog zahtjeva radi naknade štete, a u odnosu na zahtjev radi povrata uplaćenog predujma ističe prigovor radi prebijanja. Konačno je prigovor redi prebijanja istaknuo za iznos tražbine od 6.729,47 eur, po osnovi izmakle zarade, jer, iako je naveo da će odrediti i daljnji iznos tražbine istaknute radi prebijanja po osnovi nastale mu štete prouzročene tužiteljevim postupanjem, navedeno nije učinio.

3./ Tužitelj je osporio osnovanost tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja navodeći da tužitelj nije kriv za raskid i neispunjenje ugovora između stranaka, već tuženikovo postupanje suprotno dogovorenom. Osim toga, da je s talijanskom tvornicom komunicirao isključivo vezano uz nabavku vitrina, bez nanošenja štete tuženikovom profesionalnom ugledu.

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: prepiska stranaka elektroničkom poštom i dopisima (list 11-39, 175-176 spisa), prepiska tužitelja s talijanskom tvornicom u ovjerenim prijevodima (list 40-161 spisa), ponuda talijanskog društva tuženiku u ovjerenom prijevodu (list 181-187 spisa). Nadalje, saslušan je, uz primjenu sredstava za komunikaciju na daljinu i uz pomoć sudskog tumača za talijanski jezik, svjedok EM, saslušani su i zastupnici po zakonu stranaka za tužitelja ĆM, a za tuženika MMK (list 206-212 spisa).

5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a da nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja jer ne postoji njegova tražbina prema tužitelju istaknuta radi prebijanja.

6./ Predmet spora su međusobni zahtjevi stranaka vezani uz raskid ugovora koji je među njima zaključen radi kupoprodaje slastičarskih rashladnih vitrina, na temelju tuženikove ponude tužitelju broj 60. od 24. svibnja 2023. Tužitelj od tuženika zahtjeva povrat plaćenog predujma na temelju predmetnog ugovora (19.545,32 eur) i naknadu štete koju tvrdi da mu je raskidom ugovora prouzročio tuženik jer je predmetne vitrine morao nabaviti po većoj cijeni (5.605,48 eur). Tuženik ističe prigovor radi prebijanja jer smatra da je za raskid ugovora odgovoran tužitelj koji da je time tuženiku prouzročio štetu zbog gubitka zarade koju bi ostvario da je ugovor ispunjen, u iznosu od 6.729,47 eur.

7./ Među strankama je sporna osnovanost utuženog potraživanja, odnosno osnovanost tuženikovog prigovora radi prijeboja jer je sporno koja je stranka odgovorna za raskid, a posljedično i za naknadu štete koju druga strana tvrdi da je pretrpjela zbog raskida i naknadu koje potražuje.

8./ Odlučne činjenice u bitnome među strankama nisu sporne, odnosno nedvojbeno su utvrđena na temelju spisu priloženih isprava.

9./ Nije sporno da su stranke, nakon dogovaranja koje je prethodilo, a uvjeti kojeg su izmijenjeni u odnosu na dogovorenu cijenu, međutim, navedeno, po ocjeni ovog suda, nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, konačno dogovorile kupnju slastičarskih vitrina na temelju tuženikove ponude tužitelju broj 60 od 24. svibnja 2023. Ovom ponudom tuženik se obvezao predmetne vitrine isporučiti tužitelju za iznos od 39.090,65 eur (bez PDV-a 31.272,52 eur). Uvjeti plaćanja ugovoreni su na način da je tužitelj predujam u iznosu od 50% dužan uplatiti do 31. svibnja 2023., a preostali iznos prije utovara u tvornici.

10./ Tuženik je po osnovi uplate predujma temeljem rečene ponude uračunao tužiteljevu raniju uplatu iznosa od 4.500,00 eur, izvršenu 18. svibnja 2023., a tužitelj je preostali iznos od 15.045,32 eur, do dogovorene uplate predujma u visini od 50% ponude br. 60, izvršio 28. lipnja 2023.

11./ Zbog kašnjenja tužitelja u plaćanju ostatka predujma, tuženik je istog porukom elektroničke pošte od 27. lipnja 2023. obavijestio da je predmetna narudžba samo registrirana u tvornici, a da bi se uvrstila u plan za proizvodnju da je potrebno uplatiti predujam u iznosu od 50%. Od 1. kolovoza 2023. da će tvornica poslovati po novim uvećanim cijenama. Osim toga, da je moguće da će tvornica tražiti plaćanje ukupnog iznosa unaprijed. Stoga je predložio tužitelju, kako bi se izbjegle daljnje komplikacije, uplatiti preostali iznos od dogovorenih 50% predujma. Iako je u ponudi br. 60 rok isporuke naznačen po dogovoru, u rečenoj poruci elektroničke pošte tuženik je naveo da su trenutni rokovi isporuke u drugoj polovici studenog 2023., dakle za narudžbe koje tada, na temelju uplate predujma koji je od tužitelja zatražio, u talijanskoj tvornici budu uvrštene u proizvodnju.

12./ Nije sporno da je prethodno davanju ponude broj 60, kojom se vitrine obvezao isporučiti tužitelju, tuženik kupnju predmetnih vitrina dogovorio s talijanskom tvornicom na temelju narudžbe od 8. svibnja 2023. Ovim se dogovorom tuženik obvezao talijanskoj tvornici na plaćanje iznosa od 24.543,05 eur za predmetne vitrine, pri čemu je navedeno da 30% mora biti uplaćeno unaprijed, a 70% prije otpreme.

13./ Iako je iz komunikacije stranaka proizlazilo da tuženik od tužitelja zahtijeva plaćanje predujma kako bi ovaj predujam proslijedio talijanskom proizvođaču, jer je da upravo proizvođaču potrebno izvršiti plaćanje predujma kako bi se narudžba uvrstila u proizvodnju, tuženik niti tvrdi niti dokazuje da bi, po osnovi predmetnih pravnih poslova, s tužiteljem, odnosno talijanskim proizvođačem, te po osnovi predujma koji mu je tužitelj uplatio izvršio bilo kakvo plaćanje talijanskom proizvođaču radi uvrštavanje narudžbe predmetnih vitrina u proizvodnju, kao je to tužitelju tvrdio.

14./ Porukom elektroničke pošte od 18. rujna 2023. tuženik je obavijestio tužitelja da je u kontaktu s talijanskim proizvođačem i da predmetne vitrine ulaze u raspored za proizvodnju, no da tvornica zahtijeva plaćanje ostatka, dakle cjelokupnog iznosa. Pri tome, tuženik nije navodio tužitelju sadržaj njegovog dogovora s talijanskim proizvođačem (temeljem kojeg je dogovorena cijena u iznosu od 24.543,05 eur, a po osnovi koje je tužitelj uplaćenim predujmom tuženiku u iznosu od 19.545,32 eur podmirio gotovo 80% cijene koju se tuženik obvezao platiti talijanskom proizvođaču), već je tražio uplatu preostalog dijela cijene koju je dogovorio s tužiteljem, dakle daljnji iznos od 19.545,32 eur, uz navođenje da se radi o zahtjevu talijanskog proizvođača. U daljnjoj komunikaciji, a nakon što je tužitelj ustrajao s plaćanjem ostatka dogovorene cijene pri utovaru u tvornici, uz davanje mogućnosti da vitrine preuzme (dakle i plati) i prije no što njegov objekt bude završen, uz navođenje da je s investitorom plaćanje dogovorio prilikom isporuke, tuženik je naveo da se radi o uvjetu tvornice na koji nema mogućnost utjecati te da, ako ostatak ne bude uplaćen, ne može garantirati rok isporuke, jer da će tvornica obrađivati plaćene narudžbe, a da treba imati u vidu i zimsku stanku u poslovanju tvornice. Stoga da će se, po uplati, definirati novi rok isporuke.

15./ Dakle, tuženik je, uz navođenje tužitelju da se radi o uvjetima talijanskog proizvođača na koje da ne može utjecati, nakon zaključenog ugovora, zahtijevao izmjenu ugovorenih uvjeta na način da tužitelj cjelokupni iznos iz ponude br. 60 podmiri unaprijed, najkasnije 26. rujna 2023. i da će samo u tom slučaju poštovati rok isporuke u studenom 2023., u protivnom da će rok isporuke biti definiran po uplati ostatka.

16./ Tužitelj se potom, porukom elektroničke pošte od 2. listopada 2023., obratio izravno talijanskoj tvornici, uz navođenje da je od tuženika zatražio potvrdu talijanskog proizvođača o promjeni uvjeta vezanih uz plaćanje cjelokupnog iznosa unaprijed, no da odgovor nije dobio. Tužitelj je komunicirao s FM kao predstavnikom talijanske tvornice, koji ga je, nakon što je od njega zatražio potvrde da je tužitelj tuženiku uplatio dogovoreni predujam, 6. studenog 2023. obavijestio da tuženik za predmetne vitrine talijanskoj tvornici nije uplatio predujam, a što da je trebao učiniti do kraja listopada 2023., slijedom čega da je narudžba suspendirana. S obzirom na tužiteljevu potrebu hitnog primitka robe, a kako bi mu dali podršku u ovim izvanrednim i nepredvidivim okolnostima, iako to inače ne čine izravno s kupcima, ponudio je tužitelju da kupnju vitrina izvrši izravno od proizvođača.

17./ Tužitelj je potom kupnju istih vitrina dogovorio izravno s talijanskim proizvođačem za iznos od 36.878,00 eur, pri čemu je 50% bio dužan uplatiti kao predujam, a ostatak prije isporuke robe u tvornici. Tužitelj je 17. studenog 2023. talijanskom proizvođaču uplatio predujam u iznosu od 18.439,00 eur.

18./ U odnosu na sporno pitanje odgovornosti za raskid predmetnog ugovora, za koji stranke ne spore da je nastupio u konkretnom slučaju valja navesti sljedeće.

19./ Po shvaćanju ovog suda, nisu osnovane tvrdnje tuženika da je predmetni ugovor raskinut isključivom krivnjom tužitelja, koji da je bez valjanog razloga odustao od ispunjenja ugovora radi kupnje predmetnih vitrina s tuženikom te iste vitrine kupio izravno od talijanskog proizvođača po višoj cijeni.

20./ Naime, ugovor stvara prava i obveze između ugovornih strana (čl. 336. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) pa su stroga strane dužne svoje obveze ispuniti onako kako su ugovorile, a sadržaj ugovorenog nisu ovlaštene jednostrano mijenjati.

21./ Tuženik, iako je s tužiteljem dogovorio isporuku vitrina uz plaćanje predujma u visini od 50%, a ostatka prilikom isporuke, navodeći tužitelja da zaključak da je uplata predujma potrebna kako bi tuženik ta sredstva doznačio talijanskoj tvornici jer da tvornica radi uvrštavanja narudžbe u proizvodnju zahtijeva uplatu predujma, predujam kojeg je primio od tužitelja, najkasnije 28. lipnja 2023. nije, niti dijelom, proslijedio talijanskom proizvođaču po narudžbi koju je učinio s talijanskim proizvođačem 8. svibnja 2023. Potom je tuženik od tužitelja u rujnu 2023., navodeći da se radi o zahtjevu talijanskog proizvođača na koji da nema utjecaja, zatražio uplatu cjelokupnog iznosa navodeći da talijanskom proizvođaču za početak proizvodnje po narudžbi nije dostatan predujam koji je tužitelj uplatio od 50%, već da talijanski proizvođač zahtjeva plaćanje cjelokupnog iznosa kako bi započeo s proizvodnjom, a o plaćanju da ovisi i rok isporuke.

22./ S obzirom da se tužitelj radi provjere ovih navoda tuženika obratio izravno talijanskom proizvođaču koji, iako je s tuženikom u poslovnom odnosu distributerstva kako stranke navode, nije potvrdio istinitost tuženikovih navoda prema tužitelju, već mu je naveo da tuženik za predmetne tužiteljeve vitrine do kraja listopada 2023. nije uplatio potrebni predujam tvornici, da je narudžba zbog toga suspendirana, dakle da očito tvornica nije tražila uplatu cjelokupnog iznosa radi početka proizvodnje vitrina ako je to tuženik tvrdio, dajući pri tome tužitelju mogućnost da kupnju vitrina dogovori izravno s njima, ne može se prihvatiti osnovanost navoda tuženika da je tužitelj bez valjanog razloga odustao od predmetnog ugovora s tuženikom i vitrine kupio izravno od talijanskog proizvođača po višoj cijeni.

23./ Tuženik je naime, a kako proizlazi iz na opisani način utvrđenih činjenica, upravo svojim postupanjem uzrokovao tužiteljev odustanak od ugovora, jer mu je tvrdio, najprije, da je predujam potreban talijanskoj tvornici za uvrštavanje narudžbe u proizvodnju, iako predujam sam talijanskoj tvornici nije uplatio po osnovi narudžbe vitrina za tužitelja, potom da talijanska tvornica zahtijeva uplatu cjelokupnog iznosa dogovorenog između tužitelja i tuženika unaprijed, da bi započela s proizvodnjom vitrina, iako takav zahtjev ne proizlazi da bi talijanska tvornica imala niti prema tuženiku, po osnovi među njima dogovorenih uvjeta (predujam 30%, ostatak prilikom utovara), niti u odnosu na tužitelja, i to bilo u odnosu na ugovor između stranaka, bilo u odnosu na kasnije zaključeni ugovor o prodaji vitrina između tužitelja i talijanske tvornice.

24./ Stoga je, po shvaćanju ovog suda, upravo tuženik odgovoran za raskid ugovora između stranaka kojeg je odbio ispuniti onako kako je ugovoreno, a da za to nisu bili ispunjeni razlozi koje je tužitelju naveo kao razloge nemogućnosti ispunjenja dogovorenog, odnosno razloge potrebe promjene dogovorenih uglavaka vezanih uz dinamiku plaćanja.

25./ Pri tome, niti iz iskaza same zastupnice po zakonu tuženika ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju bile istinite tvrdnje zbog kojih je navela tužitelju da je ugovornu dinamiku plaćanja potrebno izmijeniti, odnosno da se radilo o zahtjevu talijanske tvornice na koji nije mogla utjecati. Naime, ista je iskazala da ju je tužiteljev zaposlenik JM, kojeg da je poznavala i s kojim da je od ranije surađivala, upozorio da određene financijske poteškoće od tužitelja. Stoga da je, nakon što je s tužiteljem dogovorila isporuku vitrina uz dinamiku plaćanja prema ponudi br. 60, u namjeri da zaštiti sebe i talijanskog proizvođača, a na savjet ŠM, od tužitelja zatražila uplatu cjelokupnog iznosa prije započinjanja proizvodnje vitrina u tvornici. Dakle, iz navedenog je nedvojbeno da tuženik nije istinito tvrdio tužitelju kada mu je naveo da je uplata cjelokupnog iznosa uvjet talijanskog proizvođača, već se radilo o postupanju motiviranom od strane tuženika zbog informacija da je tužitelj u financijskim poteškoćama radi zaštite vlastitih interesa. Stoga, sve i da su istiniti, logični su navodi zastupnice po zakonu tuženika da joj je EM odbio izdavanje potvrde prema kojoj bi plaćanje cjelokupnog iznosa bio uvjet talijanske tvornice, uz navođenje da se radi o uvjetima između stranaka, dakle tužitelja i tuženika.

26./ Pri tome, EM niti u dopisivanju s tužiteljem niti tijekom svojeg iskazivanja u ovoj parnici nije iznio tijek događaja koji bi potkrjepljivao tvrdnju zastupnice po zakonu tuženika o navodnom njegovom savjetu vezano uz promjenu ugovorenog načina plaćanja, niti mu je ista, iako je slušala njegovo prethodno iskazivanje, s tim u vezi postavila bilo kakvo pitanje koje bi potkrijepilo njezin kasniji iskaz o ovim činjenicama.

27./ Konačno, sve i da su istinite tvrdnje tuženika o navodnom pogoršanju financijskog stanja tužitelja zbog kojeg je, radi zaštite vlastitih interesa, tuženik postupio na način kao u konkretnom slučaju, traženjem plaćanja unaprijed cjelokupnog iznosa, koje međutim tvrdnje tuženik nije potkrijepio niti je radi utvrđenja ovih navoda predložio izvođenje dokaza (saslušanje CM od kojeg zastupnica po zakonu tuženika tvrdi da bi informacije s tim u vezi dobila tuženik nije predložio, već ga je predložio tužitelj, ali radi saslušanja na druge okolnosti), navedeno ne opravdava tuženikovo postupanje na način da je neistinito naveo da plaćanje traži tvornica kojoj da je već uplaćen tužiteljev predujam.

28./ Osim toga, sve i da su istinite tvrdnje tuženika koje je iznosio tužitelju, da je talijanski proizvođač izmijenio uvjete, valja imati u vidu da navedeno ne bi bilo od utjecaja na odnos između stranaka, jer je tuženik s tužiteljem dogovorio dinamiku plaćanja ponudom br. 60 iz koje ne proizlazi da bi ugovorena dinamika ovisila o uvjetima talijanskog proizvođača. Stoga, po shvaćanju ovog suda, zbog navedenih razloga, sve i da su istiniti, tuženik ne bi imao pravo na jednostranu izmjenu ugovora s tužiteljem vezano uz među njima ugovorenu dinamiku plaćanja.

29./ Nelogični su, i suprotni ispravama u spisu i iskazu svjedoka ŠM, navodi zastupnice po zakonu tuženika da sam tuženik talijanskom proizvođaču za započinjanje proizvodnje vitrina, na temelju tuženikove narudžbe prema talijanskom proizvođaču, nije bio dužan uplatiti predujam. Naime, iz narudžbe od 8. svibnja 2023., između tuženika i talijanskog društva, razvidna je obveza tuženika uplatiti predujam u visini od 30% između njih dogovorene cijene. EM iskazao je da je to redoviti način poslovanja, koji je navod sud prihvatio jer je suglasan i s pisanim sadržajem ugovora njegovog društva s tuženikom. Osim toga, na nelogičnost navoda zastupnice po zakonu tuženika da tuženik talijanskom proizvođaču predujam nije bio dužan platiti, osim činjenice da je takvo plaćanje navedeno u njihovom ugovoru i da ga je potvrdio EM, ukazuje i činjenica da je zastupnica po zakonu tuženika talijanskom društvu narudžbu iz svibnja 2023., ponovno potvrdila u listopadu 2023., što ista ne spori, a iz iskaza svjedoka EM proizlazi da je potvrdu zatražio s obzirom da je izostala uplata predujma. S druge strane, zastupnica po zakonu tuženika nije se sjećala zašto bi, iako predujam talijanskom društvu nije bila dužna uplatiti jer da za ozbiljne partnere kakav je bio tuženik proizvodnja može započeti i prije uplate predujma, u listopadu 2023. ponovno potvrđivala narudžbu iz svibnja 2023. talijanskom društvu.

30./ Navedeno ukazuje, po ocjeni ovog suda, na nelogičnost navoda tuženika i neosnovanost njegove tvrdnje da je na način kao u konkretnom slučaju talijansko društvo postupilo na štetu tuženika, samo radi ostvarivanja veće cijene. Naime, prema sadržaju ugovora između tuženika i talijanskog društva, proizlazi, prema shvaćanju ovog suda, da je tuženik, da je pravovremeno izvršio uplatu predujma na temelju ponude talijanskog društva od 8. svibnja 2023., u visini od 30% između njih dogovornog iznosa, dakle u iznosu od 7.362,91 eur, od talijanskog društva isporuku mogao zahtijevati po dogovorenoj cijeni, bez utjecaja povećanja cijene nakon ljetne stanke. Tužitelj međutim na cijenu po kojoj je u studenom 2023., nakon ljetne stanke nakon koje je nedvojbeno došlo do promjene cijene, a na što ga je prethodno upozorio i sam tuženik, nije mogao utjecati. S druge strane, tuženik niti tvrdi niti dokazuje da cijena po kojoj je tužitelj kupio predmetne vitrine od talijanskog društva ne bi bila mjerodavna tržišna cijena u vrijeme zaključivanja ugovora među njima.

31./ Stoga je sud, kao logične i životno uvjerljive, suglasne kako međusobno tako i sa sadržajem pisanih isparav u spisu, ocijenio istinitima navode iz iskaza svjedoka ŠM i zastupnika po zakonu tužitelja ĆM, dok je neistinitima u odnosu na prethodno izložene okolnosti ocijenio navode iz iskaza zastupnice po zakonu tuženika.

32./ Slijedom navedenog, s obzirom da je predmetni ugovor o kupnji vitrina među strankama nesporno raskinut, raskidom su se stranke oslobodile svojih obveza, osim obveze naknade štete (čl. 368. st. 1. ZOO-a). Tužitelj ima pravo na povrat danog radi ispunjenja ugovora, a tuženik u ovom dijelu zatezne kamate duguje od kad je isplatu primio (čl. 368. st. 2. i 5. ZOO-a).

33./ Osnovano stoga tužitelj potražuje povrat plaćenog po osnovi predujma, a zatezne su kamate dosuđene sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu (čl. 2. st. 1. ZPP-a), dakle na iznos od 4.500,00 eur počevši od 19. svibnja 2023., a na iznos od 15.045,32 eur počevši od 18. studenog 2023.

34./ S obzirom da tuženik nije dokazao da su postojali razlozi zbog kojih je tražio izmjenu s tužiteljem dogovornih uvjeta plaćanja, odnosno da bi razlozi koje je tužitelju naveo takvu izmjenu uvjeta plaćanja opravdavali, imajući u vidu među strankama dogovoreno, to osnovano tvrdi tužitelj da mu je tuženik, kao stranka odgovorna za raskid, dužan naknaditi štetu koju mu je raskidom prouzročio, odnosno neosnovano tuženik tvrdi da bi prema tužitelju imao tražbinu po osnovi naknade štete zbog zarade izgubljene uslijed raskida, a kojom tražbinom ističe prigovor radi prebijanja u ovoj pravnoj stvari.

35./ U konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na naknadu štete u visini povećane cijene koju je talijanskom društvu platio za nabavku istih slastičarskih vitrina, dakle u visini razlike između plaćene cijene (36.878,00 eur) i cijene koju bi tuženiku platio (31.272,52 eur bez PDV-a), odnosno 5.605,48 eur. Po shvaćanju ovog suda, u konkretnom se slučaju, prema prethodno izloženim utvrđenim okolnostima, radi o raskidu koji je tuženik uzrokovao povredom ugovornih obveza barem iz krajnje nepažnje pa posebne okolnosti vezane uz visinu nastale štete nisu od utjecaja (čl. 346. st. 2. ZOO-a). Osim toga, s obzirom da se radi o povećanju cijene uslijed povećanja cijene nakon ljetne stanke talijanskog proizvođača i drugačijih uvjeta prema kupcima koji nisu partneri i distributeri, a koje je okolnosti tuženik morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, s obzirom na činjenice koje su mu bile ili morale biti poznate u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem, tužitelj bi svakako imao pravo na zatraženi iznos naknade štete jer posebne okolnosti na njezinu visinu nisu utjecale (čl. 346. st. 1. ZOO-a). Naime, tuženik je i sam ranije navodio tužitelju da talijanski proizvođač mijenja cijene tijekom godine, a poznati su mu bili uvjeti i rabati pod kojima je sam kupovao od talijanskog proizvođača, u odnosu na njegove "pune" cijene prema kojima kupuju krajnji kupci, u razlici kojih je upravo tuženikova zarada.

36./ S obzirom da obveza naknada štete dospijeva nastankom štete, tužitelju zatezne kamate zbog umanjenja njegove imovine plaćanjem povećane cijene talijanskom društvu učinjenim 17. studenog 2023., pripadaju sukladno istaknutom zahtjevu, počevši od 18. studenog 2023. (čl. 1086. ZOO-a u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO- a).

37./ Kako se radi o povratu plaćenog i naknadi štete radi proizašle iz trgovačkog ugovora, zatezne se kamate obračunavaju po stopi propisnoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za odnose iz trgovačkih ugovora.

38./ Nije stoga osnovana tvrdnja tuženika da bi mu tužitelj bio dužan naknaditi štetu uslijed raskida jer je za raskid odgovoran tuženik, a ne tužitelj. Stoga je utvrđeno da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju radi naknade štete u visini zarade koju je izgubio zbog raskida ugovora, dakle u iznos od 6.729,47 eur, istaknuta radi prebijanja te je kao neosnovan odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja.

39./ Ocjenjujući da su odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene i utvrđene, sud je kao nepotreban odbio tužiteljev dokazni prijedlog saslušanja kao svjedoka njegovih zaposlenika HM i CM na okolnosti koje tužitelj navodi tijekom postupka. Tuženikov dokazni prijedlog financijskog vještačenje je također odbijen kao nepotreban. Tuženik je naime prigovorom radi prebijanja istaknuo tražbinu u visini izgubljene zarade na predmetom ugovoru, radi utvrđenja visine koje provođenje vještačenja nije potrebno jer je razvidna iz priloženih isprava. S druge strane, tuženik nije određeno istaknuo prigovor radi prebijanja u daljnjem iznosu, zbog štete nastale mu uslijed narušavanja poslovnog ugleda, pa ni stoga izvođenje ovog dokaza nije bilo potrebno radi utvrđenja činjenica o kojima ovsi odluka u ovoj pravnoj stvari.

40./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu, a tuženikov prigovor radi prebijanja sud nije prihvatio pa se odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa).

41./ Tužitelju je priznat trošak:

- sastava tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) u iznosu od 500,00 eur,

- zastupanja na ročištu 3. rujna 2024. i 4. veljače 2025. (T.br 9/1 Tarife) u iznosu od po 500,00 eur,

- sastava obrazloženog podneska od 9. travnja 2024. kojim se očitovao na navode niz odgovora na tužbu (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 500,00 eur, dakle ukupno 2.000,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost u visini od 25% (T.br. 46 Tarife), što ukupno iznosi 2.500,00 eur.

42./ Nadalje, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 148,98 eur, dakle u iznosu plaćanjem kojeg se tužitelj obveze oslobodio (čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/2023.).

43./ U odnosu na troškove sudskog tumača, tužitelju je priznat trošak na temelju računa tumača AD ACTA prijevodi d.o.o., za tumačenje prilikom saslušanja svjedoka na ročištu na kojem je glavna rasprava potom zakljujčena. Ovo stoga što je tumač na ročištu prisustvovao od 9,00 do 10,32 sata, te je zatražio naknadu troškova uz navođenje da će račun ispostaviti naknadno. Tužitelj je stoga dostatno određeno u troškovniku zatražio naknadu ovog troška, jer je sam bio dužan osigurati tumača, a iznos i izdatak je naknadno potkrijepio dostavom računa tumača broj 480/01/1 od 4. veljače 2025., prema kojem je obračunata naknada za prevođenje u iznosu od 220,00 eur, uvećano za PDV, dakle ukupno 275,00 eur. Međutim, u preostalom dijelu naknade za izdatke prevođenja naknada troškova tužitelju nije priznata. Naime, stranke su dužne određen zahtjev za naknadu troškova postaviti najkasnije do završetka raspravljanja (čl. 164. st. 2. i 3. ZPP-a). Tužitelj međutim, iako su mu troškovi prevođenja isprava koje je priložio uz tužbu svakako nastali ranije, a za koje je tumač tužitelju ispostavio račun 31. prosinca 2024., naknadu ovog troška nije određeno zatražio prilikom zaključenja rasprave, već tek naknadno kada je i dostavio račun (uz podnesak od 7. veljače 2025.). Nadalje, trošak prevođenja prema računu broj 3968/01/1 tužitelj jest u troškovniku određeno zatražio, međutim račun, kojim bi potkrijepio tvrdnju da mu je izdatak naknadu kojeg potražuje nastao, dostavio je tek naknadno (također uz podnesak od 7. veljače 2025.). Dakle, u ovom je dijelu tužiteljev zahtjev valjalo odbiti jer do zaključenja raspravljanja, iako je mogao, nije odredio zahtjev za naknadu troška prevođenja i dostavio račune kojima bi potkrijepio tvrdnju da mu je trošak nastao (da je nastala obveza plaćanja u iznosu naknadu kojeg potražuje). Slijedom navedenog, nije priznato pravo na naknadu za daljnje troškove navedene u troškovniku koji je tužitelj priložio uz podnesak od 7. veljače 2025. (zastupanje na ročištu za objavu, sudska pristojba na presudu).

44./ Slijedom navedenog, tužitelju je priznato pravo na naknadu troškova u iznosu od 2.923,98 eur, dok je u više zatraženom njegov zahtjev odbijen kao neosnovan. Zatezne kamate na ovako dosuđeni iznos tužitelju pripadaju od presuđenja (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, mjerodavnoj za ostale odnose.

45./ Tuženiku, jer je u cijelosti izgubio, ne pripada pravo na naknadu troškova.

46./ Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. ožujka 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženiku, po punomoćniku