Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
OIB:77561654785
Poslovni broj: P-722/2023-21
R E P U B L I K A H R V A T S K A
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kalauz, odvjetniku iz Vinkovaca, I. Gundulića 2, protiv Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, kao tuženika, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 13. veljače 2025. godine, u nazočnosti tužitelja PB uz punomoćnika Ivana Kalauza, odvjetnika iz Vinkovaca i zamjenika punomoćnika tuženika Martine Liović Čavajda, odvjetnice iz Osijeka, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 21. ožujka 2025. godine.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 198-50-3250763 od 01.veljače 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, koja nosi naziv NAKNADA i koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju PB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 360,00 eur (tristotinešezdeseteura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 07.02.2006.g. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008. godine, zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove, u iznosu od 625,00 eur (šeststotinadvadesetpeteura) sa zateznim kamatama, tekućim od dana 21. ožujka 2025. sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tuženik sa zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa tuženikom dana 1. veljače 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj: 198-50-3250763, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 17.395,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan dospijeća. Potraživanje koje je tuženik imao prema tužitelju temeljem navedenog ugovora o kreditu tužitelj je u cijelosti isplatio.
2. Navedeni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.
2.1. Tuženik je nadalje u navedeni Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se jednokratno odmah prilikom prvog korištenja kredita, neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita, tim više što iz navedene odredbe nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je stoga takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, te je stoga navedeni uglavak o naknadi protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.
2.2. Jednako tako, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a imajući u vidu odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
3. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je 6. veljače 2006. naplatio od tužitelja iznos od 360,00 eura/2.712,35 kuna, što je vidljivo iz potvrde tuženika od 20. listopada 2023.
4. Tužitelj, a sukladno odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima), kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe.
4.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima).
4.2. Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 360,00 eura / 2.712,35 kuna, za koji iznos je umanjena imovina tužitelja.
4.3. Slijedom navedenog, tužitelj, temeljem odredbe čl. 1111 st. 1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i to sa zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate.
5. Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu točke 3. Ugovora o kreditu, te obvezati tuženika na isplatu iznosa naknade za obradu kredita, uz naknadu troškova postupka tužitelju.
6. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 198-50-3250763. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana te je tuženik kao takvu i osporava. Prije svega uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti i upire na članak 12. Ugovora o kreditu kojom odredbom su parnične stranke ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika odnosno u Zagrebu. Ističe da se na ovaj slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan, te ujedno predlaže da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu.
6.1. Nadalje, ističe prigovor zastare a imajući u vidu dospijeće tražbine koje je navedeno sa 7. veljače 2006., a datum pokretanja ovog parničnog postupka jest 5. studeni 2023.
6.2. U odnosu na navode tužitelja koji smatra djelomično ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, tuženik istu smatra neosnovanom te ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
6.3. Tuženik navodi da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima između kojih je tužitelj mogao birati ponuđene mu kredite. Isto tako plaćanje navedene naknade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.
7. Nadalje, u odnosu na ostale navode tužitelja ističe se da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ističe se kako je iznos ulazne naknade točno određen čl. 3. Ugovora o kreditu, pa su stoga navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, jer su i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. U odnosu na navedeno, u ugovorima o kreditu je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka, jer tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Slijedom navedenom tuženik smatra da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora.
7.1. Osim toga, tuženik ističe da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti financijsku obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.
7.2. Tuženik ukazuje i na odredbu članka 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti.
7.3. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti istoga u cijelosti, kao da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
8. Sud je svojim rješenjem poslovni broj P-722/23-6 od 27. prosinca 2023. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, a koju odluku je potvrdi Županijski sud u Zagrebu svojim rješenjem poslovni broj 72 Gž-700/2024-2 od 13. ožujka 2024., te je postupak nastavljen kod ovoga suda.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba toč. 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-3250763 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 1. veljače 2006., koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te za isplatu iznosa od 360,00 eura uvećano za zatezne kamate na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a temeljem zaključenog ugovora o kreditu broj: 198-50-3250763.
10. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje u presliku Ugovora o kreditu broj 198-50-3250763 zaključen između parničnih stranaka 1. veljače 2006. sa lista 5 do 8 spisa, presliku ovjere javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca broj OU-141/2006 od 2. veljače 2006. sa lista 9 spisa, presliku potvrde tuženika od 20. listopada 2023. kao dokaz da je kredit prijevremeno konačno otplaćen 15. veljače 2013. te da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.712,35 kuna odnosno 3,30 % od iznosa kredita sa lista 14 spisa i saslušan je tužitelj na okolnosti iz tužbe i tužbenog zahtjeva.
11. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je ocijenio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.
12. Tijekom postupka nisu bile sporne aktivna i pasivna legitimacija stranaka, činjenica da su dana 1. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 198-50-3250763, da su isti sklopili tužitelj i tuženik., kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 17.395,72 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,50 %, na rok otplate od 84 mjeseca. U kreditu se navodi kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno odmah po potpisu ugovora o kreditu s tim da se naknada može naplatiti od iznosa odobrenog kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.
13. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, te prigovor zastare potraživanja tužitelja.
14. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti, te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvidu u Ugovor o kreditu broj: 198-50-3250763 sklopljen dana 1. veljače 2006., dopis tuženika od 20. listopada 2023., u kojem se navodi da je odobreni iznos kredita za tužitelja17.395,72 CHF, da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosila 360,00 eura / 2.712,35 kuna, odnosno 3,30 % te da je ista naplaćena 6. veljače 2006.
14.1. Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
15. Iz ugovora o kreditu broj: 198-50-3250763 od 1. veljače 2006., proizlazi da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili isti za iznos od 17.395,72 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,50 % na rok otplate od 84 mjeseca. U čl. 3. Ugovora o kreditu se navodi kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
16. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je da je u vrijeme kada je htio kupiti automobil bio invalid, odabrao je vozilo koje mu je odgovaralo, raspitivao se i kod drugih banaka, i za automobil, uvjeti su svugdje bili slični, auto kuća kod koje je namjeravao kupiti automobil ga je uputila na RBA banku, gdje je bio i gdje ga je dočekao već napisan ugovor o kreditu, u ugovoru ga je zasmetala neka doplata, više se ne sjeća, rečeno mu je da ne može dobiti novac od kredita ako to ne plati i taj iznos, veći od 3 % mu je oduzet od iznosa kredita. U vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta, poduzeća, niti je bio u sustavu PDV-a, automobil je koristio za osobne potrebe. Niti jedan drugi kredit mu nije ponuđen osim onaj u CHF, nitko mu ugovor nije rastumačio točku po točku. U početku mu je rata bila prihvatljiva, kasnije se povisila, intervenirao je u banci iz tog razloga jer ga je zanimalo zašto se rata toliko mijenja rečeno mu je da to tako mora biti i da kredit mora isplatiti u cijelosti. Pročitao je ugovor i potpisao, neke stvari mu nisu bile jasne pa je za njih pitao ali mu je rečeno da to tako mora biti a s obzirom da mu je vozilo trebalo potpisao je. Novac od kredita je isplaćen na račun prodavatelja odnosno na račun auto kuće. Nije odlazio na ovjeru kod javnog bilježnika. Po struci je gumarski tehničar.
17. Sud je svoju odluku donio temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku.
17.1. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.
18. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.
19. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003.) a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 79/078, 125/07 i 79/09, dalje ZZP). Ranije u ovom obrazloženju je sud citirao odredbe čl. 81. st. 1. ZZP 96/2003 te se ovdje zbog nepotrebnog ponavljanja izostavlja, a sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP 96/2003, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost.
20. Nadalje, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom Zakona o obveznim odnosima.
21. Isto tako, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
21.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
22. Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.
23. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba po kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
24. Predmetni ugovor o kreditu je unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. U čl. 3. ugovora o kreditu se navodi kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, s tim da se naknada može naplatiti od iznosa odobrenog kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik.
24.1. Opće je poznata činjenica da se o odredbama akata kreditora, a ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, pa je stoga jasno i nesporno da se nije moglo pojedinačno pregovarati ni o ovoj spornoj odredbi ugovora. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
24.2. Osnovano tužitelj ističe kako nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz odobrenog kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Upravo je na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj koleralaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.
25. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe st. 4. čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača nije dokazao da se o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed standardno formuliranom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, te se stoga radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, a posljedica koje je ništetnost.
25.1. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti plaćeni iznos od 360,00 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 7. veljače 2006. do isplate, i to po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.
26. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 1. veljače 2006. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja ( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).
27. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.
28. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 625,00 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška zahtjeva za dostavu dokumentacije od 16. listopada 2023. u iznosu od 25 bodova po Tbr. 32/1, sastava tužbe u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr. 7/1, sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 4. srpnja 2024. i od 13. veljače 2025., svako po 50 bodova po Tbr. 9/1, te za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 25 bodova sukladno Tbr. 9/3, što sveukupno iznosi 250 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 500,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV od 25 % za sve radnje iznosi 125,00 eura sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12,103/14, 118/14 i 107/15, 37/22 i 126/22).
29. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.
Vinkovci, 21. ožujka 2025. godine.
Sudac
Hrvoje Smital
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
DOSTAVITI:
1. Odvjetnik Ivan Kalauz, Vinkovci, I. Gundulića 2
2. OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5
na broj: 186/2059/01/AČg
