REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-2211/2019-69

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Borelli br. 9

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja 1) ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2) HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika 1) Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupano po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa]) DDM Invest III AG, sa sjedištem na adresi [adresa], Švicarska, registriran kod Trgovačkog registra u kantonu Zug pod registracijskim brojem [registarska oznaka].238.947, OIB: 42497989050, zastupano po Nenadu Grofu, odvjetniku iz Zagreba, Nikole Pavića 7, radi ništetnosti, nakon održane glavne rasprave dana 26. studenog 2024. godine, te objave dana 21. ožujka 2025. godine,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je povučena tužba u odnosu na tuženika 2) DDM Invest III AG, sa sjedištem na adresi [adresa], Švicarska.

II. Odbacuje se tužba u ovoj pravnoj stvari.

III. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku pod 1) parnični trošak u ukupnom iznosu od 7.144,73 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika pod 1) za naknadu troška za iznos koji predstavlja razliku od zatraženog do dosuđenog troška odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku pod 2) parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.375,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika pod 2) za naknadu troška za iznos koji predstavlja razliku od zatraženog do dosuđenog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi podnesenoj dana 2. srpnja 2019. navode da su tužitelj pod 1) kao korisnik kredita, te tužiteljica pod 2) kao sudužnik i založni dužnik dana 13. prosinca 2005. godine sa prednikom tuženika 1), Hypo - Alpe - Adria - Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj : 236-298/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg ugovora je tužitelju pod 1) odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 154.700,00 CHF, prema srednjem tečaju CHF navedene banke, važećim na dan korištenja kredita, koji je kredit isti bio dužan vratiti u razdoblju od 30 godina, uz kamate od 3,99 % godišnje. Ugovor je dana 14. prosinca 2005. pod brojem OU-995/05-1 potvrdila (solemnizirala) Alkica Kolega-Zubčić, javni bilježnik u [adresa]. Tuženik 1) da je svoje potraživanje prema tužiteljima po gore navedenom kreditu ustupio s danom 11.07.2017. godine tuženiku 2) - trgovačkom društvu DDM INVEST III AG iz Švicarske. Tuženik pod 2) da je na temelju toga ugovora, na kojega je javni bilježnik stavio klauzulu ovršnosti, pokrenuo pred Naslovnim sudom ovršni postupak na nekretnini tužitelja, radi naplate duga koji bi po navodima i obračunu tog tuženika proizlazio iz gore opisanih ste odnosa, te je donijeto rješenje o ovrsi. Tužitelji tvrde da se o odredbama ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, kao ni o ostalim ugovornim odredbama, već da se radilo o tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sastavila banka- prednik tuženika. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 1. srpnja 2013., utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima citiranima u presudi. Također je istom pravomoćnom presudom utvrđeno da je prednik tuženika u istom vremenskom razdoblju a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time prednik tuženika pod 1), Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno tamo citiranim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., utvrđeno je da je, između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženice te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. U ovom konkretnom slučaju u cijelosti se radi o postupanju na način kako je opisan u gore citiranim odlukama, te se na isti može primijeniti sve što je navedeno. Sud je vezan navedenim pravnim shvaćanjima sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Sukladno navedenom u konkretnom slučaju su nepoštene i kao takve ništetne gore opisane ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i visina mjesečne rate izražena u protuvrijednosti te valute, a također i ovako ugovorena promjenljivost kamatne stope. Bez tih nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, prema jednom pravnom shvaćanju, ugovor može opstati na način da valuta obveze bude zakonito sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj - hrvatska kuna, a da se za cijelo razdoblje trajanja kredita primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa od 3,99 % godišnje. U takvoj situaciji da nisu postojali uvjeti za raskid ugovora zbog neispunjenja, koji je raskid tužiteljima izjavio tuženik ad 1. Do izjave o raskidu ugovora tužitelji su tom tuženiku preplatili svoju do tada dospjelu obvezu za iznos veći od 123.000,00 kn. Ovdje se ističe kako postoji i drugo pravno shvaćanje prema kojem bi se u konkretnom slučaju radilo o ništetnosti cijelog ugovora, obzirom da bi ništetne bile odredbe koje predstavljaju predmet i cijenu, odnosno bitne sastojke ugovora bez kojih ugovor ne može opstati. Povrat iznosa preplaćenih uslijed primjene nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, tužitelji da od tuženika pod 1) potražuju u postupku koji se kod Naslovnog suda vodi poslovnim brojem P-1094/2019. U ovosudnom postupku koji se vodi pod poslovnim brojem Pn-44/2019, tužitelji da potražuju od tuženika pod 1) iznose koje je taj tuženik nakon ustupa ugovora tuženiku pod 2) neosnovano protuzakonito od istih naplatio ovrhom na novčanim sredstvima tužitelja. Tuženik pod 2) da nije umanjio svoje potraživanje prema tužiteljima za te iznose, koje je na opisani način „uprihodio" tuženik pod 1). Tužitelji imaju pravni interes isticati ništetnost protiv tuženika pod 1), sa kojim su sklopili ugovor, te protiv tuženika ad 2, kojem je ustupljena tražbina i koji predmetni ugovor koristi protiv tužitelja kao ovršnu ispravu u ovršnom postupku, naplaćujući cjelokupni iznos dobiven primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u cijelosti. Također, u slučaju kada cijeli ugovor ne bi bio ništetan, tužitelji imaju pravni interes utvrditi da predmetni ugovor nije raskinut zbog neispunjenja, u situaciji kada su do primitka izjave o raskidu ugovora svoje dospjelo dugovanje drastično preplatili, a tužitelji im potom naplaćuju cjelokupan neotplaćeni iznos glavnice, izračunat primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi i na takav iznos obračunavaju zatezne kamate.

2. Tijekom postupka tužitelji su, a nakon provedenog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, podneskom od 17. svibnja 2024. (l.s. 300-308), konačno precizirali tužbeni zahtjev na način da su u odnosu na tuženika pod 1) zatražili utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: 236-298/2005 sklopljen između tužitelja i tuženika 13. prosinca 2005. ništetan, te isplatu iznosa od 54.874,29 EUR, koliko iznose ukupne uplate prema tuženiku pod 1) temeljem tog ugovora, a eventualno kumuliranim zahtjevom zatražili su utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz istog Ugovora te slijedom tog utvrđenja, isplatu iznosa koji predstavlja razliku zbog promjene u tečaju u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita.

3. Na taj način tužitelji su preinačili tužbu, jer su promijenili postojeći zahtjev, ali i stranke, kojoj preinaci se tuženici nisu usprotivili, već je nastavljeno s raspravljanjem po preinačenoj tužbi. S obzirom da su preinačenom tužbom kao tuženika označili samo tuženu pod 1) te da preinačenom tužbom ne postavljaju nikakav zahtjev u odnosu na tuženika pod 2), koji se preinaci (koja ima značaj povlačenja tužbe u odnosu na ovog tuženika) nije usprotivio, to se ima smatrati da je ovaj tuženik pristao na povlačenje tužbe te je u odnosu na tuženika pod 2) riješeno kao u izreci ovog rješenja pod točkom I., dok je o trošku ovog tuženika odlučeno temeljem odredbe čl. 158. ZPP.

4. Tuženik pod 1) je u odgovoru na tužbu od 30. siječnja 2020. (l.s. 18-85) istakao kako pred Općinskim sudom u Zadru teče više parnica (P-1094/2019 i Pn- 44/2019) između istih osoba, za koje je predviđena ista vrsta postupka i u kojima sudi sudac pojedinac, stoga predlaže Naslovnom sudu spojiti sve postupke radi zajedničkog raspravljanja, a ističe i prigovor dvostruke litispendencije. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva.

5. Ovaj sud izvršio je uvid u spis P-1094/19 u kojem su tužitelji ČS i HS, dana 2. svibnja 2019. podnijeli tužbu protiv ovdje tuženika pod 1) sa zahtjevom na isplatu razlike u preplati koja je nastala temeljem ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i uslijed promjene tečaja CHF, koji zahtjev su precizirali nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 18. rujna 2024. (P-1094/19; l.s. 269). Navedeno predstavlja tek uređenje tužbenog zahtjeva, a ne preinaku, s obzirom da se od samog podnošenja tužbe u tom predmetu (svibanj 2019.) traži isplata razlike preplaćene po tužiteljima temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj: 236- 298/2005 te je u tom predmetu parnica među istim strankama počela teći ranije nego u ovoj pravnoj stvari.

6. Nakon što je tužitelj podneskom preinačio tužbu u ovoj pravnoj stvari, kojoj preinaci se tuženici nisu usprotivili, te nakon dostave preinačene tužbe tuženicima, u odnosu na tuženike je počela teći parnica u ovoj pravnoj stvari i to po istom zahtjevu o kojem se već vodi parnica u predmetu Općinskog suda u Zadru P-1094/19. Stoga je ovaj sud bio dužan, u skladu s odredbom čl. 194. ZPP odbaciti tužbu na način kako je to određeno u izreci ovog rješenja.

7. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 1., čl. 158. i čl. 2. st. 1. ZPP, po kojima je tuženiku pod 1), kod označene vrijednosti predmeta spora od 54.874,29 eura, valjalo priznati zatraženi trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. toč. 1.), za sastav 4 obrazložena podneska od 27. ožujka 2020., 1. lipnja 2021., 5. listopada 2022. i 5. lipnja 2024. pod 500,00 eura (Tbr. 8. toč. 1.), za sastav obrazloženog podneska od 17. srpnja 2024. 200,00 eura (Tbr.8 toč. 3 .Tarife), za sastav podnesaka od 13. lipnja 2024. i 21. studenog 2024. po 50,00 eura (Tbr.8. toč. 4. Tarife) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 7. lipnja 2021., 12. travnja 2023., 1. lipnja 2023., 21. rujna 2023. i 19. prosinca 2023. po 500,00 eura (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 5.300,00 eura. Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25 %, dođe se do ukupnog iznosa od 6.625,00 eura. Ovome iznosu valjalo je pribrojiti i iznos zatraženog troška po Tbr. 50. st. 3. i to kako je zatraženo za pristup na ročište 7. lipnja 2021. u iznosu od 235,53 eura i 1. lipnja 2023. u iznosu od 284,20 eura, što sveukupno iznosi 7.144,73 eura koliko su tužitelji dužni naknaditi tuženiku pod 1) na ime parničnog troška, dok se u preostalom dijelu, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog iznosa, zahtjev ovog tuženika odbija kao neosnovan. Ovo se odnosi na zahtjev za naknadu troška zatražen suprotno odredbama Tarife. Što se tiče tuženika pod 2), istome je valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. toč. 1.), za sastav obrazloženog podneska od 7. lipnja 2024. od 500,00 eura (Tbr. 8. toč. 1.), za sastav podnesaka od 7. lipnja 2021. 200,00 eura (Tbr.8. toč. 3. Tarife) za sastav podnesaka od 10. listopada 2022., 22. svibnja 2023., 22. srpnja 2024. i 26. studenog 2024. po 50,00 eura (Tbr.8. toč. 4. Tarife) što ukupno iznosi 1.900,00 eura. Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25 %, dođe se do ukupnog iznosa od 2.375,00 eura, koliko su tužitelji dužni naknaditi tuženiku pod 2) na ime parničnog troška, dok se u preostalom dijelu, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog iznosa, zahtjev ovog tuženika odbija kao neosnovan. Ovo se odnosi na zahtjev za naknadu troška zatražen suprotno odredbama Tarife.

U Zadru, 21. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Ivana Klišmanić

PRAVNA POUKA:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ovog rješenja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku pod 1) po pun.

3. Tuženiku pod 2) po pun.