Republika Hrvatska
Općinski sud u Puli-Pola
Stalna služba u Rovinju-Rovigno
Rovinj, Obala P. Budicin 4
Posl.br. P-778/2019-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. veljače 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 21. ožujka 2025. godine
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 10. rujna 2024. godine uz dopunu iz podneska od 12. veljače 2025. godine.
i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011110062 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27. ožujka 2006. godine, u dijelu koji glasi: " … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana …", zatim odredba čl. 4.2. koja glasi " … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana … " te odredba čl. 4.3. koja glasi "Visinu kamatne stope iz točke 4.2. ovog Ugovora Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30. 06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima:prvogsrpnja) do 31.12 (slovima:tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.2. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane Odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."
II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 9011110062 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27. ožujka 2006. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: " … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan korištenja kredita", u odredbi čl. 5.koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. ", u odredbi čl. 6. koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate." te u odredbi čl. 7.2. koja glasi: "… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ..." pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 5.441,09 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 46,72 EUR od 1.9.2007 do isplate,
- na iznos od 45,86 EUR od 1.10.2007 do isplate,
- na iznos od 45,76 EUR od 1.11.2007 do isplate,
- na iznos od 46,36 EUR od 1.12.2007 do isplate,
- na iznos od 45,99 EUR od 1.1.2008 do isplate,
- na iznos od 46,74 EUR od 1.2.2008 do isplate,
- na iznos od 82,79 EUR od 1.3.2008 do isplate,
- na iznos od 84,14 EUR od 1.4.2008 do isplate,
- na iznos od 81,71 EUR od 1.5.2008 do isplate,
- na iznos od 81,12 EUR od 1.6.2008 do isplate,
- na iznos od 81,81 EUR od 1.7.2008 do isplate,
- na iznos od 80,21 EUR od 1.8.2008 do isplate,
- na iznos od 80,22 EUR od 1.9.2008 do isplate,
- na iznos od 81,03 EUR od 1.10.2008 do isplate,
- na iznos od 88,45 EUR od 1.11.2008 do isplate,
- na iznos od 83,32 EUR od 1.12.2008 do isplate,
- na iznos od 88,61 EUR od 1.1.2009 do isplate,
- na iznos od 89,35 EUR od 1.2.2009 do isplate,
- na iznos od 89,61 EUR od 1.3.2009 do isplate,
- na iznos od 88,40 EUR od 1.4.2009 do isplate,
- na iznos od 88,48 EUR od 1.5.2009 do isplate,
- na iznos od 86,92 EUR od 1.6.2009 do isplate,
- na iznos od 85,58 EUR od 1.7.2009 do isplate,
- na iznos od 85,76 EUR od 1.8.2009 do isplate,
- na iznos od 86,40 EUR od 1.9.2009 do isplate,
- na iznos od 86,23 EUR od 1.10.2009 do isplate,
- na iznos od 85,44 EUR od 1.11.2009 do isplate,
- na iznos od 86,64 EUR od 1.12.2009 do isplate,
- na iznos od 87,48 EUR od 1.1.2010 do isplate,
- na iznos od 88,88 EUR od 1.2.2010 do isplate,
- na iznos od 88,39 EUR od 1.3.2010 do isplate,
- na iznos od 90,23 EUR od 1.4.2010 do isplate,
- na iznos od 89,70 EUR od 1.5.2010 do isplate,
- na iznos od 90,48 EUR od 1.6.2010 do isplate,
- na iznos od 96,21 EUR od 1.7.2010 do isplate,
- na iznos od 94,86 EUR od 1.8.2010 do isplate,
- na iznos od 98,10 EUR od 1.9.2010 do isplate,
- na iznos od 96,91 EUR od 1.10.2010 do isplate,
- na iznos od 94,51 EUR od 1.11.2010 do isplate,
- na iznos od 78,79 EUR od 1.12.2010 do isplate,
- na iznos od 83,05 EUR od 1.1.2011 do isplate,
- na iznos od 79,95 EUR od 1.2.2011 do isplate,
- na iznos od 80,94 EUR od 1.3.2011 do isplate,
- na iznos od 79,37 EUR od 1.4.2011 do isplate,
- na iznos od 79,50 EUR od 1.5.2011 do isplate,
- na iznos od 69,96 EUR od 1.6.2011 do isplate,
- na iznos od 70,19 EUR od 1.7.2011 do isplate,
- na iznos od 74,20 EUR od 1.8.2011 do isplate,
- na iznos od 56,42 EUR od 1.9.2011 do isplate,
- na iznos od 54,63 EUR od 1.10.2011 do isplate,
- na iznos od 54,34 EUR od 1.11.2011 do isplate,
- na iznos od 54,11 EUR od 1.12.2011 do isplate,
- na iznos od 54,79 EUR od 1.1.2012 do isplate,
- na iznos od 55,49 EUR od 1.2.2012 do isplate,
- na iznos od 55,48 EUR od 1.3.2012 do isplate,
- na iznos od 54,87 EUR od 1.4.2012 do isplate,
- na iznos od 55,05 EUR od 1.5.2012 do isplate,
- na iznos od 55,22 EUR od 1.6.2012 do isplate,
- na iznos od 54,75 EUR od 1.7.2012 do isplate,
- na iznos od 54,81 EUR od 1.8.2012 do isplate,
- na iznos od 54,51 EUR od 1.9.2012 do isplate,
- na iznos od 53,87 EUR od 1.10.2012 do isplate,
- na iznos od 54,37 EUR od 1.11.2012 do isplate,
- na iznos od 54,61 EUR od 1.12.2012 do isplate,
- na iznos od 54,42 EUR od 1.1.2013 do isplate,
- na iznos od 53,10 EUR od 1.2.2013 do isplate,
- na iznos od 54,07 EUR od 1.3.2013 do isplate,
- na iznos od 54,03 EUR od 1.4.2013 do isplate,
- na iznos od 53,51 EUR od 1.5.2013 do isplate,
- na iznos od 52,25 EUR od 1.6.2013 do isplate,
- na iznos od 52,13 EUR od 1.7.2013 do isplate,
- na iznos od 52,31 EUR od 1.8.2013 do isplate,
- na iznos od 52,69 EUR od 1.9.2013 do isplate,
- na iznos od 53,33 EUR od 1.10.2013 do isplate,
- na iznos od 52,87 EUR od 1.11.2013 do isplate,
- na iznos od 58,46 EUR od 1.12.2013 do isplate,
- na iznos od 58,63 EUR od 1.1.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.2.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.3.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.4.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 2.5.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.6.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.7.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.8.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.9.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.10.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.11.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.12.2014 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.1.2015 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.2.2015 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.3.2015 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.4.2015 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.5.2015 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.6.2015 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.7.2015 do isplate,
- na iznos od 0,02 EUR od 1.8.2015 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.9.2015 do isplate,
- na iznos od 0,03 EUR od 1.10.2015 do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 6.800,96 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 0,40 EUR od 1.6.2006 do isplate,
- na iznos od 15,44 EUR od 1.11.2008 do isplate,
- na iznos od 16,62 EUR od 1.1.2009 do isplate,
- na iznos od 19,46 EUR od 1.2.2009 do isplate,
- na iznos od 20,72 EUR od 1.3.2009 do isplate,
- na iznos od 16,80 EUR od 1.4.2009 do isplate,
- na iznos od 17,43 EUR od 1.5.2009 do isplate,
- na iznos od 12,33 EUR od 1.6.2009 do isplate,
- na iznos od 7,97 EUR od 1.7.2009 do isplate,
- na iznos od 8,95 EUR od 1.8.2009 do isplate,
- na iznos od 11,47 EUR od 1.9.2009 do isplate,
- na iznos od 11,19 EUR od 1.10.2009 do isplate,
- na iznos od 8,79 EUR od 1.11.2009 do isplate,
- na iznos od 13,29 EUR od 1.12.2009 do isplate,
- na iznos od 16,57 EUR od 1.1.2010 do isplate,
- na iznos od 21,85 EUR od 1.2.2010 do isplate,
- na iznos od 20,48 EUR od 1.3.2010 do isplate,
- na iznos od 27,30 EUR od 1.4.2010 do isplate,
- na iznos od 25,82 EUR od 1.5.2010 do isplate,
- na iznos od 28,94 EUR od 1.6.2010 do isplate,
- na iznos od 49,60 EUR od 1.7.2010 do isplate,
- na iznos od 45,20 EUR od 1.8.2010 do isplate,
- na iznos od 57,13 EUR od 1.9.2010 do isplate,
- na iznos od 53,32 EUR od 1.10.2010 do isplate,
- na iznos od 45,22 EUR od 1.11.2010 do isplate,
- na iznos od 61,00 EUR od 1.12.2010 do isplate,
- na iznos od 80,60 EUR od 1.1.2011 do isplate,
- na iznos od 67,13 EUR od 1.2.2011 do isplate,
- na iznos od 72,04 EUR od 1.3.2011 do isplate,
- na iznos od 65,48 EUR od 1.4.2011 do isplate,
- na iznos od 66,49 EUR od 1.5.2011 do isplate,
- na iznos od 92,77 EUR od 1.6.2011 do isplate,
- na iznos od 94,55 EUR od 1.7.2011 do isplate,
- na iznos od 117,21 EUR od 1.8.2011 do isplate,
- na iznos od 106,33 EUR od 1.9.2011 do isplate,
- na iznos od 94,24 EUR od 1.10.2011 do isplate,
- na iznos od 92,75 EUR od 1.11.2011 do isplate,
- na iznos od 91,69 EUR od 1.12.2011 do isplate,
- na iznos od 97,03 EUR od 1.1.2012 do isplate,
- na iznos od 102,66 EUR od 1.2.2012 do isplate,
- na iznos od 103,10 EUR od 1.3.2012 do isplate,
- na iznos od 99,36 EUR od 1.4.2012 do isplate,
- na iznos od 101,24 EUR od 1.5.2012 do isplate,
- na iznos od 103,02 EUR od 1.6.2012 do isplate,
- na iznos od 100,25 EUR od 1.7.2012 do isplate,
- na iznos od 101,21 EUR od 1.8.2012 do isplate,
- na iznos od 99,65 EUR od 1.9.2012 do isplate,
- na iznos od 95,68 EUR od 1.10.2012 do isplate,
- na iznos od 99,92 EUR od 1.11.2012 do isplate,
- na iznos od 102,27 EUR od 1.12.2012 do isplate,
- na iznos od 101,48 EUR od 1.1.2013 do isplate,
- na iznos od 92,45 EUR od 1.2.2013 do isplate,
- na iznos od 100,18 EUR od 1.3.2013 do isplate,
- na iznos od 100,57 EUR od 1.4.2013 do isplate,
- na iznos od 97,35 EUR od 1.5.2013 do isplate,
- na iznos od 88,74 EUR od 1.6.2013 do isplate,
- na iznos od 88,53 EUR od 1.7.2013 do isplate,
- na iznos od 90,41 EUR od 1.8.2013 do isplate,
- na iznos od 93,92 EUR od 1.9.2013 do isplate,
- na iznos od 99,29 EUR od 1.10.2013 do isplate,
- na iznos od 96,56 EUR od 1.11.2013 do isplate,
- na iznos od 132,31 EUR od 1.12.2013 do isplate,
- na iznos od 134,77 EUR od 1.1.2014 do isplate,
- na iznos od 118,23 EUR od 1.2.2014 do isplate,
- na iznos od 121,03 EUR od 1.3.2014 do isplate,
- na iznos od 120,18 EUR od 1.4.2014 do isplate,
- na iznos od 116,89 EUR od 2.5.2014 do isplate,
- na iznos od 115,57 EUR od 1.6.2014 do isplate,
- na iznos od 115,93 EUR od 1.7.2014 do isplate,
- na iznos od 120,16 EUR od 1.8.2014 do isplate,
- na iznos od 123,24 EUR od 1.9.2014 do isplate,
- na iznos od 122,54 EUR od 1.10.2014 do isplate,
- na iznos od 125,48 EUR od 1.11.2014 do isplate,
- na iznos od 127,54 EUR od 1.12.2014 do isplate,
- na iznos od 126,45 EUR od 1.1.2015 do isplate,
- na iznos od 127,92 EUR od 1.2.2015 do isplate,
- na iznos od 127,90 EUR od 1.3.2015 do isplate,
- na iznos od 127,91 EUR od 1.4.2015 do isplate,
- na iznos od 127,91 EUR od 1.5.2015 do isplate,
- na iznos od 127,92 EUR od 1.6.2015 do isplate,
- na iznos od 127,91 EUR od 1.7.2015 do isplate,
- na iznos od 127,91 EUR od 1.8.2015 do isplate,
- na iznos od 127,91 EUR od 1.9.2015 do isplate,
- na iznos od 127,91 EUR od 1.10.2015 do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 3.136,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 910,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 6.370,04 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VIII. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.776,92 eura odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Dana 07. lipnja 2019. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-778/2019 zaprimljena je tužba tužitelja CA protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 9011110062 o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, uz zahtjev isplate preplaćenih iznosa po tom osnovu.
1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:
- da su dana 27. ožujka 2006. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9011110062, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 126.250,00CHF;
- da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika;
- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;
- da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014.god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača;
- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke;
- da obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke;
- da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke - tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;
- da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 126.250,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita;
- da je odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Iz početnog plana otplate mjesečni anuitet tužitelja trebao je iznositi 472,02 CHF;
- da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;
- da je na dan solemnizacije predmetnog ugovora (29. ožujka 2006. godine) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio 4,655600, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;
- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;
- da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;
- da su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine sklapali anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu, a kojima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je za korisnika kredita značilo da se od zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR, pa u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u EUR valuti, anexima/dodacima dolazilo do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita;
- da su dana 05. prosinca 2015. godine tužitelj i tuženik zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011110062 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;
- da je u odredbi čl. 3. Dodatka navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 68.731,85 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 524.449,46 kuna (prema tečaju EUR na dan 30. rujna 2015. godine koji je iznosio 7,63 kuna);
- da obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. godine prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 107.742,19 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja koji je bio važeći na dan solemnizacije ugovora) iznosi 501.001,83 kuna dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita znatno je manja nego što je prikazano u Dodatku ugovora;
- da obzirom ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutaka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog dodatka valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, da je u dodatku ugovora o kreditu netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak Dodatka ugovora;
- da time tužitelj ima pravo povrata od tuženika novčana sredstva koja je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to razliku stvarno uplaćenog (jer isto sadržava povećanje tečaja i kamate) i onog što je trebalo biti uplaćeno prema početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan sklapanja ugovora, kako do dana 30. rujna 2015. godine, pa i nakon 30. rujna 2015. godine s time da ovom tužbom zahtijeva preplatu do 30. rujna 2015. godine;
- da pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe (U tom smislu tužitelj se poziva na Presude Europskog suda: RA i dr. C-154/15,C- 307/15 i C-308/15, potom UA C-118/17).
1.2. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to preplaćene iznos temeljem neosnovano naplaćene kamate, preplaćene iznose temeljem neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
2. Tužena u odgovoru na tužbu od 06. ožujka 2020. godine (list 48-62) osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva uz prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:
- da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 05. prosinca 2015. godine kreditni odnos između stranaka izmijenjen, odnosno da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što uključuje i kamate, a time početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti pa nakon što je konvertiran u EUR po tom kreditu u CHF da ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva;
- da je Dodatak ugovora o kreditu sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je jasno i detaljno odredio način na koji se vrši konverzija pa ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati;
- da se preplata priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretira se kao umanjenje glavnice te se ista može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućih obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi;
- da iz navedenog Dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata;
- da niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF;
- da sukladno odredbama ZPP-a interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. toga Zakona, postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti;
- da se izrekom toč. IV. presude VTSRH Pž-7129/13 tuženiku nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostavnim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće;
- da je pozivanje tužitelja na utvrđenje iz presude VTSRH Pž-7129/13 promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao;
- da obzirom u trenutku podizanja tužbe povrede nema, da odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema, te da se stoga tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika više ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo;
- da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije "nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša;
- da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu kao i da sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa "lex specialis" - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetne poslovno pravne odnose banke i korisnika;
- da se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, a u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio;
- da su u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB-a sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF dakle, kune, nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svojem dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja;
- da je sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu;
- da nema nikakvih uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF-u, odnosno da upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedini je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezala otplatna glavnica kredita;
- da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, jer smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom a ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a;
- da ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odreda jedini smjer u kojemu sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati;
- da je jedna od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju donesena presudom Vs-Rev 1990/91, a koja utvrđuje: "kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute";
- da valja istaknuti i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. godine u kojoj se navodi: "zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1997. godine, te navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO-a), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO-a);
- da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule, čak da štoviše u okviru svojih zakonskih ovlasti HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve;
- da ni Vlada RH nije podržala izmjenu/brisanje odredbe čl. 22. ZOO-a koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule;
- da je stoga jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, te s obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti;
- da tuženik ukazuje kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta, pa obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, pa bi zahtjev za utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora bio neosnovan;
- da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva objašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, te se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo, te da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara;
- da se iz takvog ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora;
- da banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijenit da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio;
- da je potrošač/korisnik kredita poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora, a isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnik prilikom solemnizacije;
- da je tužitelj svakako pogrešno protumačio citiranu presudu VTSRH obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji načinu ne proizlazi;
- da sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi pa stoga, da je spornom presudom utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju;
- da je i sama HNB kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u RH u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navela kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke;
- da kamata koja bi se odnosila na konkretan ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope;
- da tuženik do stupanja na snagu ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tužena u cijelosti i udovoljila;
- da ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promijene su sadržani u općim uvjetima s kojima je tužitelj kao klijent prethodno upoznat, što da proizlazi iz odredbe čl. 12.9. Ugovora;
- da iz odredbe čl. 12.10. Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF;
- da je sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banaka ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nedopuštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi;
- da je prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO-a očito kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj, pa kako je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promijeni kamatne stope, nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene;
- da je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN/96/03 - ZPP) gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji obuhvaća i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i efektivnu kamatnu stopu i pretpostavka pod kojim se ona može promijeniti;
- da se tužbeni zahtjev odnosi na vrijeme kada su na snazi bili Opći uvjeti poslovanja od 01. studenog 2004. godine do 14. srpnja 2009. godine a sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama a tek kasnije Zakonom o kreditnim institucijama, a isti su bili objavljeni na internetskim stranicama tuženika i bili dostupni u svim poslovnicama istoga;
- da su u navedeno vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile na snazi odredbe "starog" ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa objavio kriterije o promjenjivosti kamatne stope, pa tako u čl. 3.6. Općih uvjeta jasno stoji kako pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente slijedom zakonskih propisa;
- da je tuženik o uvjetima promjenjivati kamatne stope sukladno odredbi čl. 306. st. 4. ZOKI-a učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načelima promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke, te je tuženik od stupanja na snagu ZOKI-a tužitelja 15 dana prije primjene izmijenjene stope uz obavijest istome dostavio izmijenjeni otplatni pa sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI-a;
- da prije stupanja na snagu ZOKI-a nije bilo izričito propisano odredbama Zakona o bankama osobno obavijestiti klijente o promjeni kamatnih stopa pa je i sam HNB bio stava da se obavještavanjem putem sredstava javnog priopćavanja imalo smatrati urednim, da je tuženik potrošačima dostavljao personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta;
- da je nesporno da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupiti sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što da je tuženik nesporno i učinio;
- da ugovorna odredba kojom se tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za stjecanje tuženog zahtjeva ovakvog sadržaja;
- da je kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 49. ZZP-a predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka;
- da se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika predviđeno odredbom Direktive 93/13 o izvješću od ocjene poštenosti;
- da su kriteriji promjene kamatne stope odnosno načina obračuna kamate određeni Općim uvjetima poslovanja banke pa tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope samostalno i bez adekvatnih kriterija, pa tako ni u jednoj banci nije poslovni interes povećavanjem kamatne stope povećati i rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak;
- da je notorno da cijena kredita odnosno parametri koji na tu cijenu utječu određuju i visinu kamatne stope, pa svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima;
- da na samu cijenu kredita utječu troškovi izvora sredstava a domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizici klijenta;
- da veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obaveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke te obavezni upis blagajničkih zapisa
- na 1 godinu s prinosom 0%;
- da je HNB, kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB-u po 0%, te su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran povisiti kredite kako ne bi ugrozio financiranje - depozit klijenata i obveze po inozemnim kreditima;
- da je u listopadu 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem studenog 2009. godine mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa pa navedene otpuštene mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se nije krajem 2008. godine rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS-a;
- da su za sva financiranja banke morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na petogodišnjoj razini podigao između 3-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a;
- da je slučaj LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima tijekom 2004. godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008. godine porastao na 3,30%, te da su svi elementi koju su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima;
- da tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupan iznos povećanja troškova financiranja, pa svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarivanju ugovornih prava i obveza kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno povećana cijena troškova financiranja;
- da je nedvojbeno da je tužbeni zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje kao i da je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku kamata, razliku tečaja CHF koju je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta;
- da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13 kao i svaku ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, pa je svaka takva ugovorna odredba nepoštena, a što ne proizlazi ni iz presude niti iz odredbi ZZP-a i direktive EU 93/13 prema kojima klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osobe koje pružaju financijske usluge, banke i da li ona sebi uzima pravo da u opravdanim slučajevima mijenja bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor;
- da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost mijenjanja kamatne stope;
- da ukoliko bi sud odredio provesti financijsko vještačenje, tužena ukazuje na potrebu da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita preračunata kao da je kredit početno bio u EUR uključivši kamate, a sve zato što je zakonodavac ZID ZPK detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, a niti sucima da naloge za vještačenje daju protivno odredbama ZPK, a time da niti je vještacima dopušteno vještačenje na način koji odudara od spomenutog propisa;
- da su člankom 19.c ZPK vrlo detaljno definirani i mjerodavni tečajevi i mjerodavna kamatna stopa koja se ima primijeniti kod izračuna preplate pa se onda samo takvi tečajevi i kamatne stope smiju uzeti u obzir kod izračunavanja iznosa preplate, što vještak mora uzeti u obzir prilikom vještačenja;
- da se vezano za prigovor zastare ukazuje kako se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme, a ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, da bi bilo riječi o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a;
- da obzirom ne postoje posebne zakonske odredbe koje izričito uređuju prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, da su u primjeni odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava iz čl. 240. -246. ZOO-a;
- da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava stoga da niti tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO;
- da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom predmetu.
2.1. Slijedom svega naprijed navedenog predlaže se odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.
3. Podneskom od 02. travnja 2020. godine tužena se dopunski očitovala na tužiteljevu tužbu nastavno objavljenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine, kojim da je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Daljnji je navod tužene da potrošači neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama ZID ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Ukazuje se da je predmetno rješenje Vrhovnog suda Gos-1/2019 usklađeno s najnovijom odlukom Europskog suda pravde u "poljskom" predmetu broj C-260/18 kojom se jasno pokazuje da je protivno stajalištu EU te protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo "dodatno" utvrđivanje ništetnosti takvih Dodataka ugovora o kreditu. Stoga, s obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem "informiranog pristanka" odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodatka ugovorima, da je jasno da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu RH što da je sada potvrdio Vrhovni sud u predmetnoj odluci, niti pravu EU kako ga tumači i provodi Europski sud pravde. Zaključno, da usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, bilo bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonski odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita koji pristaje na konverziju, protivno pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda.
4. Podneskom od 09. studenoga 2020. godine (list 84-104) tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tužene u bitnome osporavajući prigovor zastare kao neosnovan, a sve ukazivanjem od kada teku zastarni rokovi imajući u vidu pravomoćnost presuda po kolektivnoj tužbi, o čemu je detaljnije obrazloženje dao i ovaj sud odlučivši o prigovoru zastare u točki 12. ovoga obrazloženja. Tužitelj se opetovano i po motrištu suda, opravdano poziva na sva ona relevantna utvrđenja iz kolektivnog spora glede utvrđene ništetnosti o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, koja su po njegovoj ocjeni istovjetna konkretnom slučaju, pri čemu da tužitelj ne gubi pravni interes za ta utvrđenja i pored provedene konverzije, što da je potvrđeno i u odlukama Vrhovnog suda RH (npr. Rev-2868/18) u kojima se izričito navodi da tužitelji konvertiranih kredita imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti pravo na isplatu preplaćenih iznosa. Dakle, konverzija kredita da nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pri čemu tužitelj i ukazuje na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP-a kojom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja mu na temelju toga zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača, pripadaju. Konačno, tužitelj ukazuje na neosnovanost navoda tužene, kako utvrđenja iz presuda suda EU broj C-118/17 (Dunai) i C-452/17 (Ibercaja Banco SA) nisu primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, razlika između predmeta Dunai C i konverzije provedene kroz ZID ZKP/15 da leži u tome što su u našem slučaju potrošači imali mogućnost odabira, a u mađarskom slučaju se radilo o izravnoj zakonskoj intervenciji dok primjenjivo iz odluke C-118/17 izričito navedeno da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima. Također značajna i odluka suda EU u predmetu C-452/17 gdje se navodi kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odluke nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što treba provjeriti nacionalni sud. Po motrištu tužitelja navedeno znači da bi sporazum o konverziji mogao imati za posljedicu odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja samo pod uvjetom, kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. No, da takvo odricanje da u konkretnom slučaju ne postoji, pa tužitelj ovom tužbom traži potpunu restituciju.
5. Rješenjem posl.br. P-778/2019-13 od 27. travnja 2021. godine određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske pokrenuo pred sudom Europske unije pod brojem C-474/20 ili do pravomoćnog okončanja postupka kojeg je Općinski Građanski sud u Zagrebu pokrenuo pred sudom EU pod brojem C-567/20, a nastavak postupka određen rješenjem od 12. srpnja 2022. godine (list 124-126 i 127).
6. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:
- čitanjem Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine (list 6-11);
- čitanjem dodatak Ugovora o kreditu od 15. prosinca 2015. godine (list 12-16);
- uvidom u pregled uplata po kreditu (list 20-21);
- uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 22-30);
- uvidom u otplatnu tablicu (list 31-34, 35-36, 37-40);
- uvidom u tečajnu listu PBZ d.d. (list 41);
- saslušanjem tužitelja na ročištu od 20. rujna 2023. godine (list 129-130);
- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka (list 141-159);
- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića na ročištu od 19. rujna 2024. godine (list 198).
7. Tužbeni zahtjev tužitelja preciziran u podnesku od 12. veljače 2025. godine, sadržaja kao u izreci ove presude, je osnovan.
8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 27. ožujka 2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora kojim ugovornim odredbama u čl. 4.1., čl. 4.2. i čl. 4.3. je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i odredbama čl. 1., čl. 5., čl. 6. i čl. 7.2. kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te isplate restitucijskog zahtjeva po osnovi tih ništetnih odredbi.
9. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:
- da je tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011110062 dana 27. ožujka 2006. godine stambeni (namjenski kredit) za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 126.250,00 CHF-a s rokom otplate od 360 mjeseci, ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom Odlukom kreditora koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,31% godišnje, a obračunava se u CHF-u sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;
- da je kreditor mijenjao početnu kamatnu stopu od 3,31% u više navrata koja je varirala pa sve do najviše 5,10%;
- da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011110062, dana 05. prosinca 2015. sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), solemniziran kod javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa] dana 08. prosinca 2015. godine broj OV-7850/15, a kojim Dodatkom je u čl. 3. utvrđeno da je nakon konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine preostala neotplaćena glavnica u iznosu od 68.731,85 eura;
- da je u provedenoj konverziji Dodatkom ugovora (čl. 5.) utvrđen manjak u iznosu od 908,70 eura na dan 30. rujna 2015. godine.
10. Sporno je među parničnim strankama:
- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;
- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenog Dodatka tome Ugovoru od 08. prosinca 2015. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;
- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju;
- da li je osnovan prigovor zastare.
11. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu, kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu eura nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Aneks (Dodatak) ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.
11.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.
11.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.
11.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine i da sklapanje Dodatka ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Anekse (Dodatke) iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.
12. Prigovor zastare nije osnovan.
12.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
12.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
12.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 07. lipnja 2019. godine, zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.
13. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.
14. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 27. ožujka 2006. godine.
15. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.
16. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.
17. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 27. ožujka 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.
18. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.
19. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
20. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.
21. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
22. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.
23. U odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu (t. 1., t. 2 i t. 3) zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.
24. U svom stranačkom iskazu tužitelj je pojasnio uvjete pod kojima je sklopio predmetni ugovor o kreditu prisjećajući se službenice ZA koja je istoga informirala o uvjetima kredita u poslovnici PBZ d.d. u [adresa]. Predmetni kredit da je korišten za ugovorenu namjenu kupnje stana u kojemu i danas stanuje sa svojom tročlanom obitelji, a koji stan da se nikada nije iznajmljivao niti se u njemu obavljala ikakva djelatnost. Prethodnome sklopljenom ugovoru da se informirao i kod druge banke o uvjetima kredita pa se odlučio za ovaj kredit kako su kod tužene bili ponuđeni bolji uvjeti s time da je svoju plaću morao prebaciti kod ove banke. Valutu CHF navodi da tada uopće nije poznavao niti da mu se bilo što reklo od strane službenice o riziku te valute i uopće kredita u valuti CHF ne znajući informaciju da HNB ne štiti ovu valutu u odnosu na kunu. Tužitelj ukazuje da je znao da ugovara varijabilnu kamatu no da mu se nije pojasnilo koji su uvjeti promjene i o čemu to ovisi, a onda odjednom stizale obavijesti o podizanju kamate i istovremeno uslijedila i promjeni valute, tako da je početna rata od 2.300,00 kuna porasla i do 3.800,00 kuna što je bilo nepodnošljivo. Tvrdi da banka nije ponudila nikakvo rješenje sve do zakonske konverzije koju da je prihvatio samo u cilju da smanji ratu, kada je utvrđeno da je u manjku cca 900,00 eura što je i nadoplatio. Tužitelj je učini nespornim da je ugovor potpisao kod javnog bilježnika međutim, da se tamo ništa nije objašnjavao niti je on išta pitao jer se ionako nije moglo utjecati na sadržaj ugovora koji je bio pripremljen od banke. Tužitelj potvrđuje bančine navode da je primao obavijesti o promjeni kamatne stope i po tom pitanju tražio objašnjenje međutim, da banka nikakvo rješenje nije nudila, pa čak bili i neljubazni kod njegova dolaska. Kredit u CHF da je prihvatio kao ponuđen od strane banke jer je taj kredit sugeriran kao najpovoljniji i prezentiran kao stabilan kredit po pitanju valute i kamate, navodeći da to ne bi moglo puno rasti i da je sigurno. Konačno navodi da njemu i dan danas nije jasno što utječe na promjenu valute i vrijednost, a kamo li tada, mada doista čini nespornim da mu nitko nije garantirao fiksnu kamatu ili valutu, ali je rečeno da je stabilna i da promjena može biti samo mala sve uz pojašnjenje da je isti po struci zavarivač.
25. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu od 05. prosinca 2015. godine (solemniziran 08. prosinca 2015. godine) proizlazi da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samog Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.
26. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.
27. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4. osnovnog Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.
28. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.
29. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pred toga ugovorom nisu ni utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene - banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.
30. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07).
31. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo – zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.
32. U ovom konkretnom slučaju tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,31%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.
33. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.
34. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne da su ugovorene odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP iz 2003. godine.
35. Nadalje, ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi iz čl. 1., čl. 5., čl. 6. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF te potvrđuje da bi tužitelj bio informiran o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, za zaključiti je da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF- u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
36. Za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.
37. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.
38. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
39. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
40. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 1. čl. 5., čl. 6. i čl. 7.2. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a i potvrđuje neučinjeno glede informiranosti potrošača, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:
- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),
- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.
41. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala, tim više što je odustala od predloženog saslušanja osobnog bankara.
42. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.
43. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.
44. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Naime, ništetnost tih utvrđenih pojedinih dijelova odredbi ugovora ne povlače ništetnost i samog osnovnog ugovora kako on može opstati bez tih dijelom utvrđenih ništetnih odredbi. Dakle, konverzijom odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 05. prosinca 2015. godine (solemniziran 08. prosinca 2015. godine) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
45. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.
46. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.
47. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 03. travnja 2024. godine (list 141-159) pa postupajući po naloženom zadatku suda utvrdio:
- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu (3,31%), te zakonska kamatna stopa od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine do konverzije kredita uplatio više iznos od 5.441,09 EUR i to prikazano u pregledu tablice 5 njegova nalaza (list 149-150);
- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.652197 HRK za 1 CHF) više uplatio iznos od 6.800,96 (list 151);
- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 3.136,04 EUR, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 8 nalaza vještaka (list 153);
- da tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu, te je tako utvrđeni manjak iznosi 910,08 EUR na dan 30. rujna 2015. godine, kako je prikazano u tablici 9 (list 154);
- da nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 5.441,09 EUR i iznosa preplate po osnovi tečajne razlike u iznosu od 6.800,96 EUR, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice 3.136,04 EUR i utvrđenog manjka u iznosu od 910,08 EUR) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine iznosi 16.288,17 EUR, od čega 5.441,09 EUR predstavlja pretplatu po kamati na koju teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja do isplate, iznos od 6.800,96 EUR na ime preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja do isplate, iznos od 3.136,04 EUR, na ime razlike na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine do isplate i iznos od 910,08 EUR koji predstavlja manjak na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine.
48. Podneskom od 10. rujna 2024. godine (list 166-168) tužitelj se očituje na pisani nalaz i mišljenje vještaka prihvaćajući ga u cijelosti kao stručno, točno i potpuno to sukladno završnom mišljenju i rekapitulaciji prikazanoj u tablici 10 pisanog nalaza usklađuje tužbeni zahtjev potražujući ukupnu tražbinu tužitelja na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 16.288,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine do isplate sukladno propisanoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja rekapitulacija bi obuhvatila sve efekte provedene konverzije.
49. Podneskom od 16. rujna 2024. godine (list 180-185) tužena se očituje na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka u bitnome ne prigovarajući matematičkom izračunu, iako predmetno vještvo osporava u cijelosti s obzirom da ustraje kod stava da je nalaz neupotrebljiv jer tužitelju ne pripadaju nikakva prava na isplatu nakon što je pristao na konverziju. Slijedom navedenog da je i samo vještačenje bilo nepotrebno. Nadalje se u tom podnesku tužena ponovno osvrće na pogrešno tužiteljevo tumačenje presude VTS jer isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što da nije bila volja ugovornih strana, a niti je bilo koja banka tada nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, pa je potpuno neosnovano sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao u pravnom prometu. U većem dijelu teksta ponavljaju se navodi u odnosu na posljedice sklopljenog Dodatka ugovaranja ugovora o kreditu i dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope pa konačno pozivom na ZID ZPK smatra da je zakon detaljno definirao način utvrđenja preplate konvertiranih kredita pa da nije dopušteno ni sudu da kroz vještačenja utvrdi nešto što odudara od spomenutog kogentnog propisa i konačno opetovano ukazuje da bi nalaz vještaka bio pogrešan i neupotrebljiv i u svjetlu odluke koju je Vrhovni sud RH donio u Oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019. Stoga se tužena protivi korištenju rezultata provedenog vještačenja kao što se prethodno protivila i samom provođenju vještačenja jer isti u kontekstu svih istaknutih prigovora i navoda predstavlja nepotreban dokaz.
50. Na ročištu od 19. rujna 2024. godine (list 198-199) raspravljalo se o pisanom nalazu vještaka kada je u bitnome konstatirano da zapravo nema primjedbi na matematički izračun ni po jednoj od stranaka, a tužitelj u svome podnesku uskladio tužbeni zahtjev prema iznosu rekapitulacije gdje su izvršena uračunavanja svih efekata konverzije što bi zaključno iznosilo utuženih 16.288,17 EUR bez zateznih kamata na pojedinačne iznose mjesečnih anuiteta. U kontekstu preplata mjesečnih anuiteta vještak je ukazao da se tužiteljev zahtjev može postaviti koristeći podatke iz pregleda tablice 5. odnosno pregleda više plaćene kamate na dan plaćanja (list 149-150) i tablice 6. odnosno pregleda samo pozitivne preplate na dan plaćanja (list 151), dok je ukupnu i objedinjenu preplatu iskazao u dodatku 1 kao prilog njegova nalaza (list 157- 159). Na prijedlog tužitelja, a imajući u vidu objedinjeni iznos preplate iz dodatka 1, sud je naložio vještaku da iz predmetnog izvoda prikaže odvojeno preplate mjesečnih anuiteta po oba osnova, što je isti učinio u dopuni nalaza od 19. rujna 2024. godine (list 201-202).
51. Podneskom od 12. veljače 2025. godine (list 204-211) tužitelj je upravo na temelju ove dopune nalaza vještaka uskladio tužbeni zahtjev ukupne visine od 16.288,17 EUR, podijelivši je na zasebne izračune preplate po osnovama preplate kamate, preplate tečaja, razlike umanjene glavnice i utvrđenog manjka kao u točkama III.-VI. tužbenog zahtjeva uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
52. Na ročištu od 20. veljače 2025. godine tužena se usprotivila specifikaciji tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 12. veljače 2025. godine smatrajući to preinakom, jer da je riječ o povišenju u odnosu na postavljeni zahtjev u tužbi (91.848,72 kuna) kojoj preinaci se protivi, to ističe prigovor zastare na preinačeni dio.
52.1. Tužitelj se očitovao na prednji prigovor ukazujući da je usklađenje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu vještaka uslijedilo već u podnesku tužitelja od 10. rujna 2024. godine u istoj visini na koju se tužena nije usprotivila, a u ovom konačnom iz podneska od 12. veljače 2025. godine samo razdvojio obračunate preplate po različitim osnovama, pri čemu prigovor zastare na preinačeni dio cijeni neosnovanim ukazujući na recentan stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske po pitanju preinake i zastare na preinačeni dio.
53. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno budući je dano na jasan i određen način, a izrađen u skladu sa dokumentacijom priležećem u spisu i po mišljenju suda valjano i logično obrazložen. Tužena zapravo nije imala nikakvu primjedbu na matematički izračun već je a priori osporavajući osnov tužiteljeve tražbine, s obzirom na učinjenu konverziju osporila nalaz vještaka smatrajući ga nepotrebnim.
54. U odnosu na negativne tečajne razlike prikazane u tablici 7 nalaza vještaka (list 152) ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.
54.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tužene na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
55. Tužena se usprotivila preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 12. veljače 2025. godine na ročištu od 20. veljače 2025. godine, iako je preinaka doista povišenjem tužbenog zahtjeva uslijedila već u podnesku od 10. rujna 2024. godine, kojeg je tužena zaprimila 11. rujna 2024. godine, a nakon toga uslijedio podnesak tužene od 16. rujna 2024. godine u kojemu se ne očituje na zaprimljeni podnesak tužitelja kojim je povisio tužbeni zahtjev u odnosu na inicijalni iz tužbe u visini od 91.848,72 kuna i narednog podneska tužitelja od 09. studenoga 2024. godine (list 100- 104) kada je tužbeni zahtjev neznatno povisio na 91.851,76 kuna (odnosno 12.190,82 EUR) čime je doista tužbeni zahtjev povišen u odnosu na konačni iz podneska od 12. veljače 2025. godine za 4.097,35 EUR.
55.1. Stoga iako se doista i radilo o preinaci već u podnesku od 10. rujna 2024. godine, sud je dopustio preinaku u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a imajući u vidu da je riječ o usklađenju tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, a sve kako je istom odredbom propisano da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga ni je mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.
55.2. Naime, kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, što bez svoje krivnje nije mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud njegovu preinaku dopustio.
55.3. Konačno, glede istaknutog prigovora zastare na preinačeni dio valja se pozvati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle, prigovor zastare je neosnovan i glede tog preinačenog dijela.
56. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.
57. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
58. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.
59. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
60. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.
61. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice i neosnovanog umanjenja u postupku konverzije.
62. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.
63. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.
64. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška sastojeći od nagrade odvjetnika za zastupanje i to: sastava opomene pred tužbu od 11. travnja 2019. godine (100 eura), sastava tužbe od 20. svibnja 2019. godine (250 bodova - 500,00 eura), zastupanja na ročišta od: 11. studenoga 2020. godine, 25. listopada 2022. godine, 20. rujna 2023. godine, 19. rujna 2024. godine i 20. veljače 2025. godine (svako po 250 bodova - 500,00 eura), za pristup na ročište za objavu presude (100,00 eura), sastava obrazloženih podnesaka od 09. studenoga 2020. godine, 27. travnja 2021. godine, 20. veljače 2024. godine, 10. rujna 2024. godine i 12. veljače 2025. godine (svako 250 bodova - 500,00 eura) uz pripadajući iznos PDV-a od 1.425,00 eura (25% od 5.700,00 eura). Nadalje potražuje naknadu na ime troška vještačenja u iznosu 700,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 400,00 eura i materijalni trošak izdavanja dokumentacije 66,36 eura, putne troškove prijevoza od sjedišta ureda do sjedišta suda za 6 pristupa na ročište relacije [adresa] (72 km x 0,5 eura) uz trošak cestarine u ukupnom iznosu 255,60 eura i trošak izbivanja iz pisarnice u iznosu od 600,00 eura, odnosno sveukupno potražuje trošak u iznosu 9.146,96 eura.
64.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice troškove nastale iz osnove zastupanja koji se odnose na nagradu odvjetnika za: sastav tužbe (250 bodova - 500,00 eura), pristupa na četiri održana ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari: 25. listopada 2022. godine, 20. rujna 2023. godine, 19. rujna 2024. godine i 20. veljače 2025. godine (za svako 250 bodova - 500,00 eura), pristup na ročište od 11. studenoga 2020. godine priznata je nagrada od 25% vrijednosti s obzirom da je odgođeno prije početka raspravljanja (125,00 eura), sastav dva obrazložena podneska od 09. studenoga 2020. godine i 12. veljače 2025. godine (za svako 250 bodova - 500,00 eura), sastav podneska od 27. travnja 2021. godine, 20. veljače 2024. godine i 10. rujna 2024. godine priznata je nagrada prema Tar. br. 8.3., kao obrazložene podneske izvan Tar.br. 8.1. (svako po 100 bodova - 200,00 eura), pristup na ročište za objavu presude (50 bodova - 100,00 eura), a sve uz pripadajući iznos PDV-a od 1.081,25 eura (25% od ukupno priznatog troška 4.325,00 eura). Konačno, priznat je trošak vještačenja u iznosu 615,50 eura, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 168,29 eura i trošak prijevoza odvjetnika uporabom vlastitog automobila za pristup na pet ročišta u iznosu od 180,00 eura. Dakle sveukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu 6.370,04 eura.
64.2. Sud nije priznao tražene troškove: sastava opomene pred tužbu od 11. travnja 2019. godine kojim zapravo zahtjeva dostavu dokumentacije radi uređenja tužbe, nadalje, sud nije priznao traženu nagradu u punoj vrijednosti za ročište od 11. studenoga 2020. godine jer je isto odgođeno prije početka raspravljanja pa je priznato 25% od nagrade (125,00 eura), nije priznata tražena puna vrijednost nagrade za sastav podnesaka od 27. travnja 2021. godine, 20. veljače 2024. godine i 10. rujna 2024. godine (Tar. br. 8.1.) već je za iste priznata nagrada prema Tar. br. 8.3. u vrijednosti od 100 bodova za svaki podnesak. Konačno, tužitelj je odbijen i sa dijelom zahtjeva naknade troškova vještačenja jer je umjesto traženih 700,00 eura utrošeno 615,50 eura te nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 400,00 eura jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 168,29 eura, a na presudu takva obveza ne postoji nakon izmjene Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) koji čl. 11. toč. 20. oslobađa potrošače kao stečajne dužnike i tužitelje u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa od plaćanja sudskih pristojbi. Konačno, sud nije priznao prema recentnoj sudskoj praksi troškove izdavanja dokumentacije kakav trošak realno nije ni nastao, s obzirom na dostavu putem e-komunikacije, te nije priznao troškove izbivanja iz pisarnice jer su tu troškovi uključeni u nagradu pristupa na ročišta.
64.3. Slijedom svega navedenog usvojen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u visini iznosa 6.370,04 eura, dok se u preostalom dijelu u visini od 2.776,92 eura zahtjev odbija kao neosnovan, kao u točkama VII. i VIII. izreke ove presude, a primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tar. br. 7.1., 8.1., 8.3., 9.1., 9.3., 9.5., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.
U Rovinju, 21. ožujka 2025. godine.
S u t k i n j a :
Alessandra Gržinić-Matika
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
