Poslovni broj: P-223/2024-229

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-223/2024-229

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu toga suda Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AV iz Republike Bosne i Hercegovine, Dobrovci, Gračanica, OIB: [osobni identifikacijski broj] (kao pravnog slijednika sada pok. GV), zastupane po punomoćniku Draženu Štivić, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, radi povrata posjeda i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Dražena Štivića, odvjetnika u Županji, i zakonskog zastupnika tuženika Gordane Prenc, zamjenika Općinskog državnog odvjetnika u Vinkovcima, a koja presuda je donesena i objavljena 21. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da isplati tužitelju AV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja motornog vozila autobus marke TAM, tip 1904 11 T, broj šasije [broj šasije], broj motora [broj motora], godina proizvodnje 1982., snage motora 173 kW, radne zapremine 9572 cm3 svaki pojedini iznos i to:

- za svibanj 1992. iznos od 13.938,75 kn/1.849,99 eura sa kamatama koje teku od 1. lipnja 1992. do isplate i to od dana dospijeća do isplate po stopi do 20. travnja 1996. utvrđenoj Zakonom o preuzimanju Zakona o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine " broj: 53/91), te Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95), od 21. travnja 1996. do 20. srpnja 2004. po stopi određenoj Zakonom o zateznim kamatama ("Narodne novine" broj: 28/96), od 21. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Zakonom o kamatama ("Narodne novine" broj: 94/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

- za vrijeme od 1. lipnja 1992. do 31. prosinca 1998., za svaki mjesec iznos od 16.726,50 kn/2.219,98 eura mjesečno, koji iznos dospijeva do svakog 1. u mjesecu za protekli mjesec sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate i to po stopi do 20. travnja 1996. utvrđenoj Zakonom o preuzimanju Zakona o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine " broj 53/91), te Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95), od 21. travnja 1996. do 20. srpnja 2004. po stopi određenoj Zakonom o zateznim kamatama ("Narodne novine" broj: 28/96), od 21. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Zakonom o kamatama ("Narodne novine" broj: 94/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

- za vrijeme od 1. siječnja 1999. do 10. siječnja 1999. iznos od 5.575,50 kn/ 739,99 eura sa kamatama koje teku od 1. veljače 1999. do isplate i to do 20. srpnja 2004. po stopi određenoj Zakonom o zateznim kamatama ("Narodne novine" broj: 28/96), od 21. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Zakonom o kamatama ("Narodne novine" broj: 94/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u roku od 15 dana.“.

II. Odbija se i tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da tužitelju ČV iz [adresa] ([adresa]) isplatiti na ime koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja motornog vozila autobusa marke TAM, tip 1904 11 T, broj šasije [broj šasije], broj motora [broj motora], godina proizvodnje 1982., snage motora 173 kW, radne zapremine 9572 cm3 i to iznos od 1.362.652,20 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 2. ožujka 2004. do isplate po stopi zakonske zatezne kamate od 2. ožujka 2004. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. ZOO - eskontna stopa HNB uvećana za pet postotnih poena.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u roku od 15 dana.“.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio vlasnik autobusa marke TAM, tip 1904 11 T, broj šasije [broj šasije], sa 51 mjestom za sjedenje, da mu je dana 02. svibnja 1992.g. oduzeto to motorno vozilo od strane pripadnika HV-a, da mu je izdana potvrda za oduzeto vozilo, da je tužitelj podnio zahtjev za povrat vozila i isplatu naknade za nekorištenje vozila, a spis je zaveden u Ministarstvu obrane, Zagreb, Bauerova 33, soba broj 105, pod brojem RŠ 527 i u spisu se nalazi i potvrda o oduzimanju vozila, te svi relevantni podaci, da tužitelju vozilo nikada nije vraćeno, niti plaćena bilo kakva naknada. Nadalje navodi da tuženik nema nikakvog pravnog osnova za ovakvo postupanje, dapače, postupanje tuženika je protupravno. Dalje, u tužbi ukazuje da tužena drži vozilo u posjedu, te da korištenjem vozila ostvaruje korist (bez obzira da li tuženik vozilo koristi ili ne). Stoga tužitelj, kao vlasnik predmetnog vozila sukladno odredbama čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, traži od tuženika povrat vozila, a u skladu članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i svu štetu koja je na vozilu nastala i sve koristi koje je tuženik, kao nepošteni posjednik imao za vrijeme svoga posjedovanja. Navodi da činjenica da je tuženik nepošteni posjednik nesporno proizlazi iz dokaza na koje se poziva u tužbi, a koji se nalaze kod tuženika, a sukladno članku 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U tužbi navodi da u pogledu dijela za naknadu štete čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužitelj potražuje: štetu na vozilu koja je nastala, sve koristi koje je tuženik imao korištenjem vozila, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemarivao, a vezano za štetu na vozilu koja je nastala, tužitelj ukazuje da ovaj vid štete ne obuhvaća samo oštećenja vozila, nego i činjenicu umanjenja vrijednosti vozila za vrijeme tuženikovog posjedovanja. Pa, tako navodi da smatra da je u vrijeme oduzimanja vozila, isto imalo vrijednost 150.000,00 kn, a da je sadašnja vrijednost vozila 7.000,00 kn (uzevši u obzir pretpostavljeni vijek trajanja i kvarove), pa se stoga tužbeni zahtjev s ovog osnova iznosi 143.000,00 kn. Vezano za koristi koje je tuženik ostvario korištenjem vozila za vrijeme od 2. svibnja 1992. pa nadalje, tužitelj ukazuje da je vrijednost ove koristi jednaka visini najma takvog ili sličnog vozila kod trgovačkih društava koje se bave ovakvom djelatnošću, odnosno rent-a-car, da je tužitelj izvršio orijentacionu provjeru visine najma ovakvog ili sličnog vozila, te je dobio podatak da je mjesečna cijena najma (bez goriva koje ide na trošak korisnika) oko 1.506,92 kn, da od dana kada je tuženik protupravno oduzeo posjed vozila tužitelja 2. svibnja 1992. do dana sačinjenja tužbe proteklo je 12 godina, odnosno ukupno 144 mjeseca, stoga se ukazuje da je tuženik kroz navedeno vrijeme od 144 mjeseca ostvario korist (144 x1.506,92 kn) u iznosu od 216.999,36 kn. Nadalje tužitelj predlaže da se provede procjena sadašnje vrijednosti vozila po ovlaštenom sudskom vještaku, te da se od dva trgovačka društva koja se bave djelatnošću rent-a-cara pribavi podatak o visini mjesečnog najma ovakvog ili sličnog vozila s posebnim uvjetom za dugoročni najam. Također navodi da je tužitelj od tuženika pokušao pribaviti svoju dokumentaciju koju mu je predao u originalu, a koja sadrži potvrdu o oduzimanju vozila, original prometne dozvole i original ugovora o kupnji vozila, a putem svog punomoćnika koji je bio u pravnoj službi tuženika, te je zahtijevao uvid u spis RŠ 527, ali je uspio doći samo do ulaza gdje mu se telefonom određena osoba predstavila kao pukovnik BV, te je kao načelnik službe odbio dati dopuštenje za ulazak u zgradu i uvid u spis, s tvrdnjom da mu kao punomoćniku protivne strane ne može dati spis na uvid, nego da to mora zatražiti preko Državnog odvjetništva, a s takvim zahtjevom se tužitelj obratio i Državnom odvjetništvu, Građansko upravnom odjelu u Županji, no nije dobio odgovor. Smatra kako je predmetna dokumentacija od apsolutno bitne važnosti za rješenje ovoga postupka, te kako je vidljivo da tuženik odbija tužitelju predati dokumentaciju sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, postavlja tužbeni zahtjev na predaju sporne dokumentacije, a također navodi da se prije podnošenja ove tužbe sa prijedlogom za mirno rješenje spora obratio tuženiku dopisom od 25. ožujka 2004., no da tuženik nije bio u mogućnosti riješiti taj zahtjev, te stoga podnosi tužbu, te predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju dostavi potvrdu o oduzimanju vozila pobliže označenog u točki I izreke ove presude, saobraćajnu dozvolu, te kupoprodajni ugovor sklopljen između LV kao prodavatelja i SV kao kupca, kojom će naložiti tuženiku da tužitelju preda u posjed autobus pobliže označen u točki I izreke ove presude, te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati na ime nepripadno stečene koristi iznos od ukupno 360.000,00 kuna, kao i naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti smatrajući istu pravno neutemeljenom. Predlaže da sud tužbu odbaci s obzirom da je kod ovoga suda pod poslovni broj P-175/02 dana 23. lipnja 2003. donesena presuda koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1777/03-3 od 17. prosinca 2003. kojom je odbijen tužbeni zahtjev GV (istog tužitelja) za isplatu vrijednosti oduzetog autobusa iz izreke, te drži da se stoga u ovome spisu i u spisu poslovni broj P-175/02 radi o pravomoćno presuđenoj stvari i o identičnim tužbenim zahtjevima. Također navodi da je u parničnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-175/02 pravomoćno utvrđeno da je predmetni autobus od strane Hrvatske vojske mobiliziran, te da je korišten za potrebe oružanih snaga Republike Hrvatske u obrani suvereniteta, te da nema valjane pravne osnove za odgovornost tuženika, osporavajući, dakle osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 28. ožujka 2011. (list 210 do 216 spisa) tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev na način da istim potražuje da mu tuženik naknadi štetu na ime pune vrijednosti stvari - autobusa u iznosu od 124.432,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 2. ožujka 2014. kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do isplate, (ovaj dio tužbenog zahtjeva je pravomoćno odbijen), kao i da mu tužena isplati na ime koristi koju je imao za vrijeme svog posjedovanja autobusa, iznose pobliže navedene u točki I. izreke ove presude, na način kako je to pobliže označeno u navedenoj točki, zajedno sa naknadom parničnog troška, a u slučaju odbijanja ovako postavljenog tužbenog zahtjeva postavlja i eventualni tužbeni zahtjev kojim potražuje da mu tuženik na ime koristi koju je imala za vrijeme posjedovanja autobusa isplati iznos od 1.362.652,20 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. ožujka 2004. (kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora), do isplate, zajedno sa naknadom parničnog troška.

4. Ovoj preinaci tuženik se protivio, ali ju je sud dopustio rješenjem sa raspravnog ročišta od 18. listopada 2011. sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: Zakona o parničnom postupku), budući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka.

5. Pravomoćnim rješenjem Općinskoga suda u Županji poslovni broj 7 P226/2007 od 2. studenoga 2011. u cijelosti je odbačen tužbeni zahtjev tužitelja na ime potraživanja naknade štete, a što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenjem poslovni broj Rev-x 1209/14-2 od 12. travnja 2016., dok je u odnosu na odbačeni dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na potraživanje koristi koju je tuženik imao od posjedovanja spornog autobusa, rješenje ukinuto, kao i u odluci o parničnom trošku.

6. Presudom Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-276/2019-181 od 19. listopada 2020. (list 468 do 489 spisa), koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-761/2020-3 od 22. prosinca 2020., naloženo je tuženiku da tužitelju GV isplati na ime koristi koje je tuženik imao za vrijeme posjedovanja navedenog autobusa za period od svibnja 1992. do 10. siječnja 1999. ukupni iznos od 1.340.814,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom za period od 1. lipnja 1992. do 31. prosinca 1998. sa kamatom od svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec, a koja teče od dana dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa, do isplate, te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 378.315,10 kn, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa i preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška također preko dosuđenog iznosa.

7. Protiv ove prvostupanjske presude tuženik je izjavio pravodobnu žalbu, a koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž- 761/2020-3 od 22. prosinca 2020. (list 501 do 507 spisa), te je potvrđena prvostupanjska presuda od 19. listopada 2020.

8. Protiv navedene drugostupanjske presude tuženik je uložio reviziju u povodu koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-453/2022-4 od 28. studenog 2023. (list 640 do 653 spisa) prihvaćajući istu ukinuo presudu Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-761/2020-3 od 22. prosinca 2020. i presudu Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P- 276/2019-181 od 19. listopada 2020. u točki I. i II. izreke (u dosuđujućem dijelu glavne tražbine i troška), te predmet vratio ovom prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i donošenje nove odluke o troškovima povodom revizije, uz uputu da je prema ocjeni Vrhovnog suda za sada je preuranjen zaključak nižestupanjskih sudova glede osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva.

9. Po stavu revizijskog suda nije sporno da je u činjeničnim navodima tužbe tužitelj naveo da je on bio vlasnik predmetnog autobusa, da mu je 2. svibnja 1992. oduzeto to motorno vozilo od strane pripadnika HV, da mu je izdana potvrda za oduzeto vozilo, da je tužitelj podnio zahtjev za povrat vozila i isplatu naknade za nekorištenje vozila MORH-u Zagreb, Bauerova 33, soba 105, a da je spis zaveden u MORH-u pod brojem RŠ 527 i da se u tom spisu nalazi potvrda o oduzimanju vozila te svi relevantni podaci, te da tužitelju vozilo nikada nije vraćeno, niti plaćena nikakva naknada. Nije sporno niti to da je u postupku utvrđeno (na temelju iskaza pok. tužitelja SV) da je prednik tužiteljice GV vlasnik predmetnog autobusa kojeg da je stekao 1992. kupnjom od DV (koji je bio upisan kao vlasnik predmetnog autobusa - list 5 spisa). Nije sporno također da je na temelju iskaza prednika tužitelja pok. SV utvrđeno da je isti nakon što nije mogao prijeći preko mosta na GP Gunja sačekao sljedeće jutro (da je općepoznato da je most Gunja- Brčko miniran 30. travnja 1992.), da je potom došao do mjesta [adresa], ali kako je tamo bila skela da im nije dozvoljen prijelaz autobusom preko rijeke skelom, zbog čega je on autobus ostavio u mjestu [adresa] u dvorištu kuće čovjeka (čijeg imena se nije sjećao) koji mu je to dozvolio, da je on potom otišao u Bosnu i Hercegovinu gdje je bio mobiliziran, te se vratio krajem rujna 1992. i da mu je čovjek kod kojeg je ostavio autobus rekao da su pripadnici VP koji su bili stacionirani u "novom hotelu Marsonija" oduzeli autobus. Nije sporno, niti to da je prvi službeni podatak za sporni autobus bilo rješenje Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95-01/42, Ur.broj: 513-02-01/1-95- 68 od 21. travnja 1995., da je dopisom Carinske uprave od 3. svibnja 1995. Carinarnica Osijek uputila HAK Marsoniji Slavonski Brod zahtjev za izdavanjem predmetnog autobusa djelatniku PU Brodsko-posavske ĆV, a sve temeljem navedenog rješenja Komisije, te da je isti autobus 3. svibnja 1995. sa skladišta HAK Marsonije Slavonski Brodu preuzeo MUP (putem navedenog djelatnika), kao i da je MUP predmetni autobus prodao trećim osobama 10. siječnja 1999.

10. Po stavu revizijskog suda sporno je: da li je Republika Hrvatska nepošteni posjednik vozila (ako je u odnosu na to vozilo, upravnim rješenjem utvrđeno da se radi o napuštenoj stvari, te da temeljem odredaba Carinskog zakona isto postaje vlasništvo Republike Hrvatske); da li je glede predmetnog autobusa bio vođen kakav prekršajni ili carinski postupak, te da li je na temelju provedenog (prekršajnog ili carinskog) postupka donesen akt nadležnog tijela kojom se predmetno vozilo oduzima u korist RH, kao i radi li se o napuštenom vozilu u smislu odredbe čl. 101. Carinskog zakona (kako to proizlazi iz rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995.), a posljedično tome je sporno (ovisno o tome je li vođen kakav postupak i donesen akt o "oduzimanju" predmetnog autobusa) da li je postupanje tuženice bilo savjesno ili nesavjesno.

11. Prema shvaćanju revizijskog suda, za sada se ne može prihvatiti zaključak suda da je sadržaj rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995. suprotan sadržaju dopisa Carinske uprave od 6. travnja 2009. u kojem da je navedeno da predmetni autobus nije bio predmet prekršajnog, niti carinskog upravnog postupka, kao i zaključak da je tuženik predmetni autobus oduzeo bez zakonom propisanog postupka, da on na istom nije stekao, niti mogao steći pravo vlasništva, te da je postupanje tuženika u danim okolnostima bilo nesavjesno.

12. Ovo stoga što iz rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95- 01/42, Ur.broj: 51302-01/1-95-68 od 21. travnja 1995. proizlazi da se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske ustupa bez naknade roba oduzeta u carinskom prekršajnom postupku i to jedan autobus TAM 190 A11, godina proizvodnje neutvrđena, broj šasije [broj šasije] s danom konačnosti tog rješenja, a iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je uvidom u priloženu dokumentaciju utvrđeno da je okončan upravni postupak po članku 101. Carinskog zakona, te da je odlučeno o ustupu MUP- u bez naknade predmetnog autobusa s obzirom da su ispunjeni uvjeti propisani čl. 367. st. 2. Carinskog zakona.

13. Budući da iz dopisa Carinske uprave, Središnjeg ureda, Službe za carinski sustav i procedure, od 6. travnja 2009. proizlazi da je Carinska uprava pored obavijesti iz dopisa od 11. studenoga 2008. i dopisa Carinarnice Osijek upućenog HAK-u Marsonija Slavonski Brod 3. svibnja 1995. za izdavanjem autobusa djelatniku PU Brodsko-posavske ĆV, navela također da je na traženje suda za dodatnom provjerom i traženjem očitovanja o ovom predmetu od Carinarnice Osijek, Carinarnica Osijek dostavila očitovanje od 23. ožujka 2009., te je Carinska uprava, Središnji ured temeljem tog očitovanja Carinarnice Osijek izvijestila sud da je predmetno vozilo preuzeo imenovani ĆV dana 3. svibnja 1995. o čemu je izdana potvrda o preuzimanju vozila izdana od strane HAK Marsonija Slavonski Brod, da je iz preslike kontrolnika KI, redni broj 82. razvidno da je odredba članka 101. tada važećeg Carinskog zakona ("Narodne novine broj: 53A/91 do 92/94) primijenjena kao osnova za izdavanje vozila, s obzirom da je s vozilom postupljeno kao s napuštenim vozilom, da je kod Carinarnice Osijek izvršen uvid u svu raspoloživu dokumentaciju, te je pregledom upisnika prvostupanjskog upravnog i prekršajnog postupka utvrđeno da NV nikada nije bio predmetom kako upravnog tako, niti prekršajnog postupka, pa da zahtjevu suda nisu u mogućnosti udovoljiti. Međutim, navedeni dio dopisa Carinske uprave od 6. travnja 2009. sud nije posebno cijenio.

14. Da prema stanju spisa proizlazi da je Carinska uprava, Središnji ured dopisom od 5. srpnja 2019. odgovorila sudu (u pogledu traženja dostave preslike spisa tog tijela u kojem je doneseno rješenje Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413- 04/9501/42) da Carinska uprava Republike Hrvatske ne raspolaže navedenim spisom predmeta u svojoj pismohrani s obzirom da je isti spis uništen 2007. nakon isteka roka čuvanja u pismohrani, sukladno propisima o arhivskom gradivu i arhivima, a u koji dopis je prvostupanjski sud izvršio uvid, ali koji sudovi nisu ocijenili.

15. Da sud treba imati u vidu odredbe čl. 96., čl. 98, čl. 100,. čl. 101. i čl. 367. Carinskog zakona („Narodne novine" broj: 53A, 64/91, 33/92, 40/92, 61/92, 26/93, 60/93, 89/93 i 106/93; u daljnjem tekstu: Carinski zakon).

16. Stoga, s obzirom na sadržaj rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa:

41304/95-01/42, Ur.broj: 513-02-01/1-95-68 od 21. travnja 1995, kao i navedenih dopisa Carinske uprave, Središnjeg ureda od 6. travnja 2009. (da je iz preslike kontrolnika KI, redni broj 82. razvidno da je odredba članka 101. tada važećeg Carinskog zakona primijenjena kao osnova za izdavanje predmetnog vozila, s obzirom da je s vozilom postupljeno kao s napuštenim vozilom) i od 5. srpnja 2019. (da je spis u kojem je doneseno rješenje Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95-01/42, uništen nakon isteka roka čuvanja u pismohrani, a ne da nije vođen nikakav postupak glede predmetnog autobusa), te s obzirom na citirane odredbe Carinskog zakona, za sada je preuranjen zaključak sudova da glede predmetnog autobusa nije vođen nikakav postupak, odnosno da je tuženik predmetni autobus oduzeo bez zakonom propisanog postupka, da su državna tijela postupala protivno zakonskim obvezama jer da im je očito moglo biti poznato po registarskim oznakama spornog autobusa da se radi o vlasništvu stranog državljanina (BiH), da tuženica na tom autobusu nije stekla, niti mogla steći pravo vlasništva, kao i da je njeno postupanje u danim okolnostima bila nesavjesno. Da u situaciji kada bi bio vođen upravni ili carinski upravni postupak glede napuštene stvari prema odredbama Carinskog zakona (čl. 101. i čl. 367. Carinskog zakona), te kada bi bilo utvrđeno upravnim rješenjem da se radi o napuštenoj stvari, tada bi takva napuštena stvar u smislu odredaba Carinskog zakona postala vlasništvo Republike Hrvatske, te bi u takvoj situaciji Republika Hrvatska bila pošteni posjednik stvari (autobusa).

17. Slijedom svega navedenog, a s obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova glede zaključka da je tuženica predmetni autobus oduzela bez zakonom propisanog postupka, te da je postupanje tuženice bilo nesavjesno, gdje prethodno nisu ocijenjeni svi relevantni dokazi (navedeni dopisi Carinske uprave, Središnjeg ureda od 6. travnja 2009. i od 5. srpnja 2019., te rješenje Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995.), u smislu postojanja i vođenja upravnog/carinskog postupka glede predmetnog autobusa, niti su dani razlozi zašto sudovi nisu priznali pravnu snagu rješenja koje je donijela Vlada Republike Hrvatske, Komisija za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku, kao organ Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 101. i čl. 367. Carinskog zakona, zatim razlozi zašto se predmetno vozilo ne bi moglo smatrati napuštenim vozilom u smislu odredbi Carinskog zakona na koje se pozvala Komisija za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku pri donošenju rješenja od 21. travnja 1995., kao i razlozi za ocjenu da je državnim tijelima moglo biti poznato po registarskim oznakama spornog autobusa da se radi o vlasništvu stranog državljanina, u situaciji kada u postupku nije utvrđeno je li predmetni autobus u trenutku "oduzimanja" uopće imao registarske oznake, to u konkretnom slučaju nisu utvrđene sve odlučne činjenice u pravcu osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, osobito imajući na umu činjenične navode sadržane u tužbi tužitelja, pa nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda.

18. Zbog toga je (ispitujući pobijanu presudu samo u granicama koje određuje dopušteno pravno pitanje - čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku) valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke ovog rješenja), uz uputu da će u ponovnom postupku prvostupanjski sud provesti dokaze po prijedlozima stranaka, utvrditi činjenice koje su bitne za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, kao i o osnovanosti svih prigovora tuženice, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

19. Pravomoćnim rješenjem ovog suda poslovni broj 27 P-569/18-151 od 27. studenog 2018. u ovoj pravnoj stvari utvrđen je prekid postupka zbog smrti tužitelja GV, te je odlučeno da će se prekinuti postupak nastaviti kada nasljednici preuzmu postupak, a pravomoćnim rješenjem ovog suda, poslovni broj 27 P-570/18- 152 od 27. studenog 2018. prekinuti postupak je nastavljen, budući da je isti preuzela ZV, supruga GV, te je istim rješenjem odbačen kao nedopušten prijedlog tuženika za ponavljanje postupka pravomoćno okončanom presudom Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji, poslovni broj 27 P- 502/16-8 od 24. ožujka 2017., a imajući u vidu da je u međuvremenu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-x 513/2018-2 od 22. svibnja 2018. prihvatio reviziju tuženika i ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, pa stoga tuženika više nije imao pravni interes za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka.

20. Podneskom od 14. veljače 2019. tužena je istakla i prigovor zastare potraživanja tužitelja, navodeći da je tužitelj još 1992. znao za štetnika, a kako je tužba u ovom sporu predana ovom sudu 9. travnja 2004., očito je da je protekao opći zastarni rok od 5 godina, te da je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, da smatra da sud činjenicu da je tužitelju navedeni autobus oduzet od strane Hrvatske vojske utvrđuje jedino temeljem iskaza samog tužitelja, pa samim tim ta činjenica nije utvrđena nespornom, da se navedeni autobus može smatrati napuštenim vozilom, te da je Republika Hrvatska na zakonit način stekla vlasništvo nad njim i postala kvalificirani posjednikom, ovo stoga što je iz rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995. je vidljivo da se autobus Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, bez naknade ustupa kao roba oduzeta u carinskom i prekršajnom postupku, kao i da je tužena imala zakonsko ovlaštenje za oduzimanje navedenog autobusa, te je ona bila pošten posjednik u razdoblju od 1992. do 1995. godine, a zakonska osnova po kojoj je tužitelju 1992. moglo biti oduzeto vozilo je čl. 13. st. 1. Zakona o obrani ("Narodne novine" broj: 49/91 i 74/93) kojim je propisano da građani imaju obvezu davanja vozila, strojeva i dr. civilnoj zaštiti, službi motrenja i obavješćivanja, tijelima državne uprave i pravnim osobama čija je djelatnost od posebnog značenja za obranu države, ističući i prigovor ratne štete.

21. Podneskom od 3. travnja 2020. (list 450 do 452) tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev u smislu promijene tužitelja i označavanja točnog OIB [osobni identifikacijski broj]a, na način da istim potražuje da mu tužena naknadi na ime koristi koje je imala za vrijeme posjedovanja navedenog autobusa za mjesec svibanj 1992. iznos od 13.938,75 kn; za vrijeme od 1. lipnja 1992. do 31. listopada 1998. svakomjesečni iznos od 16.726,50 kn mjesečno; za vrijeme od 1. siječnja 1999. do 10. siječnja 1999. iznos od 5.575,50 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama, po stopi kako je to pobliže označeno u navedenoj točki 1. izreke ove presude, u smislu pravilnog označavanja tužitelja i tuženika i točnog navođenja stope zakonske zatezne kamate.

22. Podnescima od: 25. srpnja 2024. (list 654 do 674), 18. studeni 2024. (list 679 do 691), 21. listopada 2024 (list 716 do 721) i 13. studeni 2024. (list 739) tužitelj se očituje vezano za dosadašnji tijek postupka, daje očitovanja vezana za podneske tuženika, prilaže sudsku praksu za koju smatra da je u vezi s ovim postupkom, dostavlja pravomoćno rješenje o nasljeđivanja iza pok. GV kojim je tužiteljica u Republici hrvatskoj utvrđena kao jedini nasljednik istoga na potraživanju koje je predmet ovog parničnog postupka, te iznosi svoja shvaćanja vezano za postupak Vrhovnog suda Republike Hrvatske pri donošenju posljednje revizijske odluke.

23. Podnescima od: 9. prosinca 2024. (list 661 do 658), 19. rujna 2024. (list 709 do 715) i 2. prosinca 2024 (list 744 do 749) tuženik se očituje vezano za dosadašnji tijek postupka, daje očitovanja vezana za podneske tužitelja, te iznosi neke prigovore koji će se obrazložiti u nastavku ove presude.

24. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u: presliku saobraćajne dozvole s lista 5, presliku presude Općinskog suda u Županji poslovni broj III P- 175/02-18 od 23. lipnja 2003. s lista 9 i 10, presudu Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1777/03-3 od 17. prosinca 2003. s lista 11 i 12, pročitani su dopisi Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 10. prosinca 2002. s lista 16, od 18. studenog 2002. s lista b 17, od 12. srpnja 2002. s lista 18, od 5. studenog 2002. s lista 19, od 5. svibnja 2004. s lista 22, od 10. travnja 2007. s lista 57, od 27. svibnja 2003. s lista 58, s lista 59 i 60, te 61, s lista br. 63, 65 do 77, od 3. svibnja 2007. s lista 79 s privicima s listova 80 do 96, od 29. svibnja 2007. s lista 98, od 1. listopada 2007. s lista br. 2 sa privicima s listova 103 do 106, od 14. siječnja 2008. s lista br. 114, od 26. veljače 2008.g. s lista 120 do 121 sa privitkom s lista 122, pročitani su dopisi Ministarstva unutarnjih poslova od 1. travnja 2008. s lista 127, od 21. travnja 2008. s lista 230 s privicima s lista 231 do 233, od 20. svibnja 2008. s lista 237, od 26. svibnja 2008. s lista 238, izvršen je uvid u rješenje Vlade RH - Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995.g. s lista 239, pročitani su dopisi Ministarstva financija Carinske uprave od 11. studenog 2008. s lista 247 i od 6. travnja 2009. s lista 254 i 255, izvršen je uvid u dopise Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 13. srpnja 2009. s lista 26, od 2. rujna 2009. s lista 264, od 18. kolovoza 2009. s lista 265, uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz svjedoka ŽV od 22. prosinca 2009. s lista 169 i 170, pročitana je izjava s lista 171, pročitani su dopisi Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 22. prosinca 2010. s lista 288 i 289, od 18. veljače 2011. list 294 D, izvršen je uvid u nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvenog vještaka Ivana Šnajdera i prometnog vještaka Luke Lešić s lista 293 G do 293 M, uz suglasnost stranaka pročitan je iskazi prometnog vještaka Luke Lešić i financijsko knjigovodstvenog vještaka Ivana Šnajder sa raspravnog zapisnika od 2. lipnja 2011., izvršen je uvid u dokumente dostavljene uz podnesak vještaka Ivana Šnajdera od 2. srpnja 2011., izvršen je uvid u dopunsko rješenje o nasljeđivanju sačinjeno po notaru EV u [adresa] poslovni broj 27 0 O 033962 18 O 2 UPP.96/2018 od 9. svibnja 2018. sa lista 335 i 336, rješenjem Općinskog suca u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj 22 R1-125/18- 30 od 14. svibnja 2018. s lista 335 i336, uvjerenje Ministarstva financija, Porezna uprave, Područni ured Vukovar, Ispostava Županja od 3. svibnja 2018. sa lista 337, presliku putne isprave s lista 338, potvrdu o transakcijskom poslovanju s lista 339, specijalnu punomoć i odobrenje s lista 350, uvjerenje s lista 387, dopis Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured Vukovar, Ispostava Županja od 22. veljače 2018. s lista 388, rješenje Vlade RH, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku s lista 404, dopis Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog stožera Oružanih snaga RH uprave za logistiku od 18. studenog 2020 s lista 405, dopise Ministarstva obrane RH, Pravne službe od 18. prosinca 2002., 23. ožujka 2004. i 5. svibnja 2004., sa lista 406 i 407, 408, dopis Ministarstva unutarnjih poslova, PU Zagrebačke, PP Sveti Ivan Zelina od 31. travnja 2008. s lista 409, račun s lista 410, dokaz a lista 411, račun s lista 412 i 413, pročitan je dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za tehniku, Odjela prometne tehnike od 26. svibnja 2008. s lista 414, dopis Ministarstva financija, Carinske uprava, Središnjeg ureda, Službe za carinski sustav i procedure od 11. studenog 2008. s lista 415, te od 6. travnja 2009. s lista 416 i 417, dopis Ministarstva obrane, Tajništva ministarstva, Središnjeg vojnog arhiva od 18. kolovoza 2009. s lista 418, dopis Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH, HKOV, VP 511-11 od 2. rujna 2009. s lista 419, dopis Ministarstva obrane HKOV, Pukovnije vojne policije 2. Vojne policije, Odsjek kriminalističke Vojne policije od 22. prosinca 2010 s lista 420 i 421, dopis MUP-a, PU Brodsko-posavski, PP Slavonski Brod od 18. veljače 2011. s lista 422, pročitan je dopis MUP-a PU Vukovarsko srijemske, PP Vukovar broj 511-15-07/6-704/2-2019 od 27. lipnja 2019. s lista 429, pročitan je dopis HGK Središnjice Zagreb, od 2. srpnja 2019. s lista 430, dopis Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta prometnih znanosti od 12. srpnja 2019. s lista 431, pročitan je dopis Ministarstva financija, Carinske uprave Središnjeg ureda od 5. srpnja 2019. s lista 432, izvršen je uvid u dopis Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda, Službe za carinski sustav i procedure od 11. studenog 2008. s lista 600, te od 6. travnja 2009. s lista 600 A, dopis MUP-a, PU Brodsko-Posavske, PP Slavonski Brod od 18. veljače 2011. s lista 603, dopis Vlade RH, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršaju od 21. travnja 1995. s lista 604, saslušanjem tužitelja ZV, uvidom u dopunsko rješenje o nasljeđivanju Bosne i Hercegovine, Federacija Bosna i Hercegovina, notara EV poslovni broj 27 0 O 033962 18 O 2, UPP-96/2018 od 9. svibnja 2018. s klauzulom pravomoćnosti s lista 675 i 676, u rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Kate Marošević poslovni broj O-1269/2024, UPP-OS-91/2024-4 od 8. studeni 2024. s lista 740 i 741, te je izveden dokaz ponovnim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Ivanu Šnajder, a sud nije izvodio dokaz novim prometno-financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, kako je to predložio tuženik, također nije izvodio dokaz saslušanjem JV, pomoćnika pročelnika Područnog carinskog ureda u Osijeku (na okolnost postupanja carine u slučaju napuštenog vozila u skladu sa odredbama Carinskog zakona), dok drugih dokaza nije bilo.

25. Na temelju ovako izvedenog dokaznog postupka, te utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra neosnovanom, pa je prvopostavljeni tužbeni zahtjev za isplatu koristi zbog posjedovanja oduzetog autobusa, odbijen, a odbijen je i drugo postavljeni, eventualni tužbenom zahtjevu za naknadu koristi od oduzetog autobusa (s kamatom od 2. ožujka 2004.).

26. Među strankama je nesporno:

- da je tužitelj kupio autobus marke TAM, tip 1904 11 T, broj šasije [broj šasije], sa 51 mjestom za sjedenje,

- da je tijekom 1992. taj autobus oduzet od osobe kojoj je GV povjerio isti na čuvanje u mjestu [adresa], čije ime tužitelju nije poznato,

- da je tužitelj tvrdio da je podnio zahtjev za povrat autobusa Ministarstvu obrane,

- da tužitelju navedeni autobus nikada nije vraćen, niti mu je plaćena bilo kakva naknada,

- je rješenjem Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku, Klasa: 413-04/95-01/42, Urbroj: 513- 02-01/1-95-68 od 21. travnja 1995. (list 139) autobus ustupljen MUP-u RH bez naknade, kao roba oduzetu u carinskom prekršajnom postupku.

- da je navedeni autobus prodan dana 10. siječnja 1999., ovo je utvrđeno iz iz računa br. 30, izdanog od MUP RH od 10. siječnja 1999. (list 233) i dopisa PP Sveti Ivan Zelina (list 230).

27. Među strankama je sporno da li je prednik tužitelja bio vlasnik spornog autobusa, pod kojim i kakvim okolnostima je tužitelju oduzet autobus, da li je tužitelj dokazao čin oduzimanja i aktera oduzimanja, da li se u konkretnom slučaju može raditi o napuštenom autobusu, sporno je da li se radi o ratnoj šteti ili ne, nadalje sporna osnova tužiteljeva zahtjeva za isplatu stečene koristi za cijelo utuženo razdoblje, da li tužitelj ostvaruje pravo na naknadu koristi koje je tužena imala za vrijeme posjedovanja tužiteljeva autobusa, da li je u konkretnom slučaju tuženik bio savjesni ili nesavjesni posjednik/vlasnik autobusa, kao i visina naknade za korištenje, te da li je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

28. Tijekom postupka sud nije mogao pouzdano, niti iz jednog materijalnog dokaza utvrditi točno vrijeme i točan način oduzimanja autobusa od čovjeka kod kojega ga je GV ostavio.

29. Iz dopisa MORH-a od 22. prosinca 2010. (list 190), a koji je dostavljen sudu vidljivo je da se u istom opisuje događaj koji se dogodio "na prilazu kod mosta između Slavonskog Broda i Bosanskog Broda", te da se u istom navodi da ne postoji dokumentacija o oduzimanju autobusa, druge materijalne dokumentacije iz koje bi se mogao izvesti bilo kakav pouzdani zaključak o vremenu oduzimanja vozila ne postoji. Imajući u vidu navedeno, dakle u nedostatku materijalne dokumentacije, a u konkretnoj situaciji sud je zaključak o vremenu oduzimanja autobusa mogao temeljiti jedino na drugim raspoloživim dokazima, a to je samo iskaz GV, tada tužitelja saslušanog na raspravnom ročištu od 6. studenog 2007. koji je naveo da je prigodom vožnje druge „ture“ na relacije [adresa], došao autobusom na GP Gunja, ali da je bila noć, pa nisu mogli preko mosta i morali su čekati jutro, da su sutradan utvrdili da je most bio miniran, a općepoznata je činjenica datuma miniranja mosta Gunja - Brčko, a to je 30. travnju 1992. GV je nadalje naveo da nakon toga odlaze na prijelaz [adresa], ali kako je tamo bila samo skela, nije im dozvoljen prijelaz preko rijeke skelom, zbog čega on autobus ostavlja u mjestu [adresa] u dvorištu kod jedne osobe, te prelazi u BiH skelom, a poslije navedenog datuma on nije dolazio u RH 4 do 5 mjeseci, jer je bio mobiliziran. Imajući u vidu vrijeme proteklo od dana dolaska SV u [adresa] do njegovog ponovnog dolaska u RH (radi se o 4 do 5 mjeseci) to je izvjesno da je već mogao biti mjesec rujan 1992. Dalje, iz iskaza SV utvrđeno je da kada je on došao u [adresa], tada mu je čovjek kod kojeg je ostavio autobus rekao da su pripadnici VP koji su bili stacionirani "u novom hotelu Marsonija" oduzeli autobus. Dakle, iz iskaza SV jedino se i može zaključiti da je ovo vozilo oduzeto u mjestu [adresa], a notorno je da je mjesto Svilaj 32 km udaljeno od Slavonskog Broda i Bosanskog Broda.

30. Imajući u vidu da se dopis MORH-a od 22. prosinca 2010. ne može prostorno povezati sa mjestom [adresa] u kojem je GV ostavio autobus i u kojem mjestu je taj autobus i oduzet (budući da je Svilaj 32 km udaljen od Slavonskog Broda), događaj koji se spominje u dopisu MORH-a od 22. prosinca 2010. ne može se pouzdano dovesti u vezu sa oduzimanjem spornog autobusa, pa jedini dokaz koji sud vezano za oduzimanje autobusa ima je iskaz GV, a koji nema neposrednih saznanja vezanih za oduzimanje autobusa (tko je točno oduzeo autobus i kada je oduzet, navodi samo da mu je poznato čovjek kod kojeg je ostavio autobus rekao da su pripadnici VP koji su bili stacionirani "u novom hotelu Marsonija" oduzeli autobus), a ono to što mu je poznato nije dovoljno za razjašnjenje spornih okolnosti o oduzimaju autobusa.

31. Radi navedenog jedino se može zaključiti da se ne može pouzdano utvrditi, ni točan datum oduzimanja spornog autobusa, ni tko ga je oduzeo, nego samo da je on oduzet u periodu od 1. svibnja 1992. (kada je GV vozilo ostavio u [adresa]) i mjeseca rujna 1992. (kada je on ponovno došao u RH i utvrdio da autobusa nema tamo gdje ga je on ostavio).

32. Vezano za samu činjenicu oduzimanja autobusa, analizirajući materijalne dokaze koje prileže spisu, prvi službeni podatak vezan za sporni autobus, na temelju kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o oduzimanju vozila je rješenje Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku, Klasa: 413- 04/95-01/42, Urbroj: 513-02-01/1-95-68 od 21. travnja 1995. (list 139) iz kojeg je vidljivo da se MUP-u RH ustupa bez naknade robu oduzetu u carinskom prekršajnom postupku - autobus.

33. Da je sporni autobus oduzet od strane pripadnika Hrvatske vojske se tijekom postupka nije moglo nedvojbeno utvrditi. Tužitelj tijekom postupka nije dostavio potvrdu o oduzimanju, a Ministarstvo obrane se očitovalo da u evidencijama korištenja vozila za potrebe Hrvatske vojske nema predmetnog autobusa, pa navedeno upućuje na zaključak da nema dokaza iz kojega bi se utvrdilo da je ovaj autobus oduzela hrvatska vojska. Tužitelj, sada pok. GV, saslušan na zapisniku od 6. studenoga 2007., iskazao je da je on 4-5 mjeseci nakon oduzimanja, dakle krajem 1992., podnio zahtjev Ministarstvu obrane za povrat autobusa, te da se potvrda o oduzimanju i kupoprodajni ugovor nalaze u spisu Ministarstva obrane pod brojem RŠ 527. Ova tvrdnja tužitelja se ne može smatrati dokazanom, jer je utvrđeno da spis pod oznakom RŠ 527 osnovan 6. svibnja 2002. temeljem dopisa pravne službe toga Ministarstva, a povodom dostavljene tužbe tužitelja iz parničnog predmeta koji je vođen pred Općinskim sudom u Županji pod poslovnim brojem P-172/2002, u kojem je parničnom postupku tužitelj zahtijevao povrat predmetnog autobusa ili isplatu vrijednosti vozila kao i izgubljenu zaradu.

34. Notorna je činjenica da su pripadnici Hrvatske vojske za potrebe oružanih snaga Republike Hrvatske u obrani suverenitete Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata oduzimali vozila i pri svakom takvom oduzimanju izdavali potvrde o oduzimanju, da su takva vozila bila evidentirana u dokumentaciji Ministarstva obrane Republike Hrvatske, te se iz ove dokumentacije onda i moglo utvrditi tko je i u kojem periodu koristio koje vozilo.

35. Tužitelj tijekom postupka nije dostavio potvrdu o oduzimanju, a Ministarstvo obrane se očitovalo da u evidencijama korištenja vozila za potrebe Hrvatske vojske nema evidentiranog predmetnog autobusa. Imajući u vidu navedeno ne može se pouzdano zaključiti da je ovaj autobus oduzela hrvatska vojska.

36. Tijekom ovog parničnog postupka Ministarstvo obrane se u više navrata očitovalo da tužitelj GV nije podnio zahtjev koji bi bio zaprimljen u tom Ministarstvu, niti je predao ikakvu dokumentaciju vezano za predmetni autobus, a Ministarstvo obrane se i u više navrata tijekom ovog postupka očitovalo da predmetno vozilo nije korišteno za potrebe Hrvatske vojske, dakle nije dokazano da bi Ministarstvo obrane ovo vozilo oduzelo, niti da ga je koristilo, zbog čega je osnovan istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacija.

37. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja AV , kao pravnog slijednika za preuzimanje ovoga parničnog postupka, jer nije dokazala da je nasljednik sada pok. SV, no tijekom postupka tužitelj u sudski spis dostavio pravomoćno rješenje o nasljeđivanju Javnog bilježnika Kate Marošević poslovni broj O-1269/2024 UPP-OS-91/2024-4 od 8. studenog 2024. iz kojega je vidljivo da je na „traživanju iz ovoga parničnog postupka“ kao jedini zakonski nasljednik utvrđena ZV, supruga sada pok. GV. Imajući u vidu navedeno, bez obzira što je tužitelj podnio prijedlog za priznanje strane sudske odluke Dopunskog rješenja o nasljeđivanju notara EV iz [adresa], broj sudskog spisa: 27 0 O 033962 18 O 2, broj notarskog spisa: UPP.96/2018 (veza: UPP.221/2016), a koji postupak se vodio pred Općinskim sudom u Vinkovcima pod poslovnim brojem R1-29/2019 (ranije R1-125/2018) i koji je obustavljen rješenjem od 10. listopada 2023., jer je podnositelj povukao svoj prijedlog za priznanje odluke, tužiteljica svoj status nasljednika iza pok. GV dokazuje pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Javnog bilježnika Kate Marošević poslovni broj O-1269/2024 UPP-OS-91/2024-4 od 8. studenog 2024., temeljem kojega ona ima legitimitet za preuzimanje ove parnice, kao pravni slijednika iza pok. GV.

38. Tuženik je u podnesku od 25. srpnja 2024. istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije pok. SV, jer smatra da nije dokazano da je on bio vlasnik autobusa koji je predmet ovoga postupka.

39. Tužitelj svoje vlasništvo na spornom autobusu temelji na svom iskazu i preslici saobraćajne dozvole za registrirano vozilo, na kojoj je kao vlasnik upisan DV. Tužitelj je u svom iskazu tvrdio da je od navedenog vlasnika kupio autobus, nije dostavio kupoprodajni ugovor, nego je tvrdio da je imao kupoprodajni ugovor koji je predao Ministarstvu obrane, no u Ministarstvo obrane se očitovalo da ovaj ugovor nikada nije zaprimilo. Dakle, nema dokaza iz kojih bi se nedvojbeno moglo utvrditi da je sporni autobus kupio upravo GV.

40. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Županji poslovni broj III P- 175/02-18 od 23. lipnja 2003. ( koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1777/03-3 od 17. prosinca 2003.) presuđeno je da je tužba tužitelja SV neosnovana, jer nije dokazao vlasništvo u odnosu na sporni autobus.

41. Nije sporno da prometna isprava može biti samo jedan od dokaza o vlasništvu vozila, no istu tužitelj nema. Nesporno je da se pravo vlasništva na vozilu prenosi na temelju pravnog posla-ugovora o kupoprodaji koji tužitelj također nema.

42. Kada se sve navedeno uzme u obzir dolazi se do zaključka da tužitelj GV, pa shodno tome i njegova pravna slijednica, supruga ZV, nisu aktivno legitimirani za vođenje ovoga postupka, stoga tuženik osnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja GV.

43. Unatoč tome što je utvrđeno da su osnovani prigovori nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, sud u nastavku obrazlaže i ostale druge sporne okolnosti vezane za predmetni autobus.

44. Stjecanje vlasništva Republike Hrvatske na predmetnom autobusu, proizlazi iz činjenice da je Komisija Vlade Republike Hrvatske za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku donijela rješenje Klasa: 413-04/95-01/42, Urbroj: 513-02-01/1-95-68 od 21. travnja 1995. kojim se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske ustupa bez naknade roba oduzeta u carinskom prekršajnom postupku i to autobus "TAM" 190 A11, koji je predmet ovoga parničnog postupka. Iz obrazloženja navedenog rješenja Komisije Vlade Republike Hrvatske proizlazi da je autobus bio predmet upravnog postupka po čl. 101. Carinskog zakona, te da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti propisani čl. 367. st. 2. Carinskog zakona.

45. Člankom 96. Carinskog zakona propisano je da putnička motorna vozila s prikolicom ili bez nje, cestovna teretna motorna vozila i motocikli s prikolicom ili bez nje, s redovitom stranom registracijom, kojima na privremeni boravak u Hrvatsku dolaze hrvatski državljani i strani državljani tijekom zadržavanja u Hrvatskoj nalaze se pod carinskim nadzorom.

46 Nadalje, člankom 98. Carinskog zakona propisano je, ako je vozilo iz članka 96. ovoga zakona ostavljeno na čuvanje pravnoj ili fizičkoj osobi bez znanja carinarnice ta osoba mora o tome izvijestiti carinarnicu u roku od 10 dana od dana kad mu je vozilo predano na čuvanje, a vezano za vozilo koje nije prijavljeno na ovaj način, u odnosu na isto postupiti će se u smislu članka 101. Carinskog zakona, odnosno sa istim vozilom postupiti će se kao sa napuštenim vozilom.

47. Člankom 100. Carinskog zakona regulirano je postupanje sa vozilima stranih registarskih oznaka. Člankom 100. st . 1. Carinskog zakona propisano je da, ako je motorno vozilo koje je u Hrvatsku ušlo uz olakšice iz čl. 96. ovoga zakona na teritoriji Republike Hrvatske ostavljeno na mjestu ili uz okolnosti koje navode na zaključak da je vozilo napušteno (s vozila su skinute registracijske pločice, vozilo je teže havarirano ili napušteno, nitko se ne brine o vozilu i sl.) carinarnica na čijem području takvo vozilo bude nađeno mora odmah, a najkasnije u roku sedam dana od dana pronalaska vozila, odnosno od dana kada je saznala za napušteno vozilo, o tome izvijestiti nadležni organ unutrašnjih poslova radi utvrđivanja vlasnika napuštenog vozila i njegova boravišta u [adresa]. Obavješćujući organ unutrašnjih poslova da je pronašla napušteno vozilo, carinarnica se dati i podatke o takvu vozilu s kojim raspolaže. St. 2. Navedene zakonske odredbe propisano je da, ako je motorno vozilo koje je u Hrvatsku ušlo uz olakšice iz članka 96. ovoga zakona parkirano na mjestu na kome je parkiranje dopušteno i tu ostavljeno najmanje 30 dana, a tijekom tog vremena vozilom se nitko ne služi, niti se bilo tko o njemu stara, takvo vozilo smatrat će se napuštenim i s njime se mora postupiti na način predviđen u stavku 1. ovoga članka. St. 3.regulirano je da će se napušteno vozilo iz stavka 1. i 2. ovoga članka staviti pod carinski nadzor, dok se ne pronađe njegov vlasnik ili dok se ne izloži prodaji. St. 4. Propisano je, ako organ unutrašnjih poslova u roku tri mjeseca od dana kada ga je carinarnica izvijestila o nalasku napuštenog vozila ne pronađe tko je vlasnik napuštenog vozila ili ne utvrdi njegovo mjesto boravka u Hrvatskoj, nadležna carinarnica odnosno Hrvatski autoklub, kao organizacija ovlaštena za prodaju motornih vozila, napušteno će vozilo dati na prodaju.

48. Člankom 101. Carinskog zakona propisano je da, ako je vlasnik vozila iz čl.100. ovoga zakona poznat ili ako se njegov identitet i adresa mogu utvrditi (na osnovi registarskih tablica, eventualno nađenih isprava u napuštenom vozilu ili na drugi način) nadležna carinarnica mora u roku sedam dana izvijestiti o tome diplomatsko ili konzularno predstavništvo države čiju registraciju nosi napušteno vozilo, odnosno čiji je državljanin vlasnik vozila, uz napomenu u kakvu je stanju vozilo nađeno i o visini troškova koje vlasnik treba platiti prilikom preuzimanja vozila (troškovi dopreme, čuvanja i dr.), te zatražiti od predstavništva da pronađe i pozove vlasnika napuštenog vozila da vozilo izveze iz Hrvatske u roku tri mjeseca od dana primitka izvješća od diplomatskog odnosno konzularnog predstavništva.

49. Člankom 367. st.1. Carinskog zakona regulirano je da roba koja se nalazi kod carinarnice na osnovi odredaba čl. 88. st. 2., 99., 100., 101., 104., 204., 227., 259. st. 2., 299. st. 3. i čl. 319. st. 2. toga zakona, te roba oduzeta u prekršajnom postupku mora se u pravilu izložiti javnoj prodaji. Stavkom 2. navedenog članka je propisano da izuzetno od ove odredbe Vlada Republike Hrvatske može robu bez naknade ustupiti republičkim organima i organizacijama.

50. U obrazloženju rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995. navedeno je da je uvidom u priloženu dokumentaciju utvrđeno da je okončan upravni postupak po članku 101. Carinskog zakona. Prema tome iz navedenog se može zaključiti da je donošenju ovoga rješenja prethodio propisani upravni postupak prema odredbama Carinskog zakona i da je Republika Hrvatska zakonito postala vlasnikom napuštenog vozila- autobusa za koji tužitelj tvrdi da je njegovo.

51. Iz iskaza sada pok. GV utvrđeno je da je u Republiku Hrvatsku ušao sa autobusom koji je imao važeću stranu registarsku oznaku, da je takav autobus ostavio selu [adresa] u dvorištu nekog nepoznatog čovjeka, te je GV naveo da je on skinuo "kleme" sa autobusa i postavio lance na vrata autobusa, a vezano za registarske pločice nije naveo ništa, pa sud zaključuje da ih nije skidao sa autobusa. Radi navedenog sud zaključuje da je sporni autobus u trenutku "oduzimanja" imao na sebi strane registarske oznake.

52. Uzimajući u obzir sve navedeno, proizlazi da je predmetni autobus bio očigledno sa stranim registarskim tablicama, ostavljen i kao takav prepoznat kao napušteno vozilo, pa je stavljen pod carinski nadzor, dok se ne pronađe vlasnik. S obzirom na to da vlasnik nije pronađen, s istim se postupalo sukladno Carinskom zakonu. Dakle, autobus je „oduzet“ na temelju zakonom propisane procedure, postupak je proveden onako kako je bilo regulirano tada važećim propisima odnosno Carinskom zakonu, te je konačno rješenjem Komisije Vlade Republike Hrvatske za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske ustupljen bez naknade kao roba oduzeta u carinskom prekršajnom postupku.

53. Iz dopisa Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda, Službe za carinski sustav i procedure Klasa: 413-01/08-01/261, Urbroj: 513-02-1220/3-09-18 od 6. travnja 2009. navedeno je da je temeljem očitovanja Carinarnice Osijek od 23. ožujka 2009., a nakon uvida u raspoloživu dokumentaciju, utvrđeno da je dana 3. svibnja 1995. Carinarnica Osijek uputila HAK Marsonija Slavonski Brod dopis pod brojem Klasa: 413-01/93-01/4455-I-177/93, Urbroj: 513-02-43-05-95-5 - zahtjev za izdavanje vozila djelatniku Policijske uprave Brodsko-posavske, ĆV sa brojem iskaznice [broj iskaznice], a kao osnov za izdavanje vozila navedeno je rješenje Komisije Vlade Republike Hrvatske za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95-01/42, Urbroj: 513-02-01/195-68 od 21. travnja 1995.

54. Nadalje je i iz preslike Kontrolnika KI redni broj 82, očito je da je odredba čl. 101. Carinskog zakona primijenjena kao osnova za izdavanje vozila s obzirom da je s vozilom postupljeno kao s napuštenim vozilom.

55. Carinarnica Osijek očitovala se da pregledom upisnika nije utvrđeno da je GV bio predmetom upravnog ili prekršajnog postupka, a što ponovo upućuje na zaključak da tužitelj nije ni bio vlasnik vozila koje je bilo stavljeno pod carinski nadzor.

56. Dakle, u odnosu na predmetni autobus proveden je postupak sukladno važećim propisima, pa je stoga postupanje tuženika savjesno, zbog čega je tuženik pošteni posjednik, slijedom čega ne može biti obvezan na isplatu naknade tužitelju.

57. Tužitelj na kojem leži teret dokazivanja u ovom postupku, nije dostavio u sudski spis, ni jedan materijalni dokaz - ispravu iz kojega proizlazi da je on vlasnik autobusa, a suprotno proizlazi iz preslike saobraćajne dozvole koju je priložio u sudski spis, tužitelj dakle nije dokazao da je vlasnik autobusa, tužitelj nema kupoprodajni ugovor kojim bi dokazao da je kupio autobus, nema niti saobraćajnu dozvolu na svoje ime, nego je uz tužbu priložio saobraćajnu dozvolu koja glasi na drugu osobu, iako tvrdi da su njegovo vozilo oduzeli pripadnici hrvatske vojske nema potvrdu o oduzimanju vozila, a nije dokazao, niti posjedovanje autobusa za potrebe hrvatske vojske.

58. Nasuprot tome tuženik je dokazao da je na zakonit način stekao pravo vlasništva na predmetnom vozilu, a taj dokaz je Rješenje Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995. kojim se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, ustupa bez naknade roba oduzeta u carinskom prekršajnom postupku, i to jedan autobus „TAM“ 190 A11, godina proizvodnje neutvrđena, broj šasije [broj šasije], s danom konačnosti ovoga rješenja, a nakon što je okončan upravni postupak po članku 101. Carinskog zakona, čime su se ispunili uvjeti propisani člankom 367. stavak 2. Carinskog zakona.

59. S obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da isprave oduzetog vozila nisu glasile na ime tužitelja, stoga nije postojao pouzdan način na koji se mogao utvrditi identitet vlasnika napuštenog vozila.

60. Dakle, iz svega navedenog rješenja vidljivo je da je u potpunosti provedena zakonska procedura postupanja sa vozilom koje je predmet ovoga postupka zbog čega je Republika Hrvatska postala pošteni posjednik toga vozila.

61. Imajući u vidu protek vremena i odredbe o čuvanju upravnih spisa Carinarnica Osijek nije bila u mogućnosti dostaviti spis predmeta koji je prethodio donošenju rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995., ali to nikako ne umanjuje pravnu snagu toga rješenja, donesenog temeljem čl. 88. st. 2., 99., 100., 101., 104., 204., 227., 259. st. 2., čl. 299. st. 3. i čl. 319. st. 2. i čl. 367. st.1. Carinskog zakona.

62. Imajući u vidu pravnu snagu rješenja koje je donijela Vlada Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995, to je legitimno tijelo Republike Hrvatske, iz čega proizlazi da su tijela tuženika postupila pravilno i zakonito.

63. Iz rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995. proizlazi pošteni posjed tuženika od 1995., a dokaze o tome da prije toga perioda nije bio u posjedu konkretnog vozila nema, kao, ni da su tijela tuženika, oduzela, ili su bila u posjedu toga vozila prije navedenog perioda.

64. Tužitelj nije dokazao da je autobus oduzet na način kako to tvrdi, (najprije da ga je oduzela hrvatska vojska, zatim policija, pa carina), no tijekom postupka nije utvrđeno da je bilo koje od ovih tijela oduzelo vozilo tužitelja, pa kako je utvrđeno da tuženik nije oduzeo autobus, niti 1992., niti neke druge godine, pa ne postoji pravni osnov da sud obveže tuženika na isplatu naknade za korištenje koju ovom tužbom potražuje tužitelj. Nasuprot tome tuženik je dokazao da je proveo postupak po članku 101. Carinskog zakona.

65. Tužitelj tijekom postupka osporava pravnu snagu rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995., tvrdi da je rješenje Komisije Vlade Republike Hrvatske „nelegitiman pravni akt, koji nije utemeljen na zakonu, niti postupku koje mu je morao prethoditi“. Tužitelj navodi da rješenje Komisije predstavlja akt internog raspolaganja s tim da je preduvjet za donošenje takve odluke da je roba oduzeta pravomoćnim aktom nadležne Carinske uprave, jer, ako takav akt ne postoji, tada rješenje Komisije nema nikakvog značaja.

66. Rješenje Komisije Vlade Republike Hrvatske nije, nelegitiman pravni akt. Analizom obrazloženja rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995. vidljivo je upravo suprotno od onoga što tvrdi tužitelj, a to je da je donošenju ovoga rješenja prethodio upravni postupak po članku 101. Carinskog zakona koji je okončan. Imajući u vidu navedeno, sud ne nalazi da postoji eventualna odgovornost tuženika temeljem čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj: 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01 i 190/03) odnosno čl. 373. Zakona o upravi ("Narodne novine" broj: 41/90 i 53a./91), a koji su bili na snazi u trenutku oduzimanja vozila.

67. Tužitelj navodi da je rješenje Komisije Vlade Republike Hrvatske za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995., ništavo, te da ovo rješenje sadrži neistinito utvrđene činjenice kao i da je nepravilno sastavljeno. Ovdje je potrebno napomenuti da se ne radi o privatnoj ispravi, nego se radi o upravnom rješenju koje je izdalo državno tijelo u okviru svojih zakonskih ovlasti, na temelju pozitivnih pravnih propisa. Tužitelj pokušava osporiti rješenje Komisije Vlade Republike Hrvatske za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995., kao materijalni dokaz i upravni akt. Iz obrazloženja rješenja od 21. travnja 1995. može se utvrditi da je ovome rješenju prethodio upravni postupak po čl. 101. Carinskog zakona, pa to rješenje proizvodi pravne učinke.

68. Upravnim aktom, u smislu Zakona o upravnim sporovima, smatra se svaki akt koje donosi javnopravno tijelo prilikom odlučivanja o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari. Upravni akt je akt tijela državne uprave koji se donosi u postupku uređenom zakonom. Upravo ove karakteristike ima rješenje Komisije Vlade Republike Hrvatske za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995.

69.Tužitelj smatra kako ovo rješenje Komisije nije upravni akt, nego da se radi o aktu raspolaganja imovinom. Iz sadržaja rješenja Komisije vidljivo je da je u pouci o pravnom lijeku navedeno da se protiv toga rješenja može podnijeti tužba Upravnom sudu Republike Hrvatske. Ovo rješenje podvrgnuto je dakle sudskoj kontroli, pa se nesumnjivo radi o upravnom aktu, a ne o aktu raspolaganja imovinom. Ovakav stav zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske u više odluka., (odluka U-III-4016/2015 od 17. prosinca 2019. odluka U-III-2042/2013. od 19. svibnja 2020. i odluka U-III- 2100/2014, od 19. svibnja 2020.)

70. Svojstvo upravnog akta je obveznost djelovanja njegova dispozitiva, što znači da obvezuje one prema kojima djeluje na način da su ga dužni poštivati, a posljedica njegove obveznosti je izvor njegove autoritativnosti.

71. Nadalje, vezano za prijedlog tužitelja da sud postupi po čl. 230. st. 3. Zakona o parničnom postupku potrebno je navesti da, ako javna isprava ima značenje odluke odnosno, ako se njome utvrđuje postojanje nekog prava ili pravnog odnosa onda u postupku u kojemu se ona koristi kao dokaz, nije dopušteno dokazivati suprotno, nego se samo u postupku iz kojega potječe ova odluka može se izvanrednim pravnim lijekovima pokušati oboriti valjanost onoga što se njome određuje. Dakle, nevaljanost ovoga rješenja dopušteno je dokazivati samo u upravnom postupku, a ne u sudskom, jer bi u tom slučaju upravni akt izgubio svoju svrhu i smisao.

72. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja njegovog autobusa u razdoblju od 2. svibnja 1992. do 10. siječnja 1999., no tužitelj tijekom ovoga postupka, niti jednim dokazom ne dokazuje da mu je sporni autobus oduzeo tuženik, osim što tako u svojoj izjavi tvrdi sada pok. SV.

73. Tijekom postupka nije utvrđeno da je autobus oduzela hrvatska vojska, ni policija, nije utvrđeno da je taj autobus korišten za svrhe Ministarstva obrane, a ni Ministarstva unutarnjih poslova sve do 3. svibnja 1995. kada je autobus preuzeo MUP na temelju rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku. Utvrđeno je da je autobus preuzeo MUP sa skladišta HAK Marsonija Slavonski Brod po nalogu Carinske uprave.

74. Tužitelj, dakle u ovoj parnici nije uspio dokazati svoju tvrdnju da je tuženik imao u posjedu njegov autobus u razdoblju od 2. svibnja 1992. do 3. svibnja 1995., niti da je isti autobus koristio, pa u ovakvoj situaciji kada nema dokaza da ga u tom periodu tuženik koristio, sud bi obvezao tuženika da isplati tužitelju naknadu za korištenje bez osnove.

75. Tijekom postupka je utvrđeno da se autobus nakon provedenog upravnog postupka, u kojemu je isti tretiran kao napušteno vozilo, nalazio na skladištu HAK Marsonije do trenutka kada je Carinarnica Osijek izdala zahtjev za izdavanje vozila djelatniku PU Brodsko-posavske KV, a sve temeljem rješenja Komisije Vlade Republike Hrvatske od 21. travnja 1995.

76. Za period od 3. svibnja 1995. do 10. siječnja 1999. tuženik je dokazao da je imao pravni osnov za korištenje autobusa i da je bio pošteni posjednik, jer tako proizlazi iz Rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995. Na ovakvo shvaćanje upućuje i revizijski sud u ukidbenoj odluci poslovni broj Rev 453/2022-4 od 28. studenoga 2023. gdje je uputio prvostupanjski sudu da je nepravilan njegov zaključak da je tuženik predmetni autobus oduzeo bez zakonom propisanog postupka, te da na istom nije stekao, niti mogao steći pravo vlasništva, odnosno da je postupanje tuženika u danim okolnostima bilo nesavjesno.

77. Analizirajući sadržaj rješenja Komisije Vlade Republike Hrvatske od 21. travnja 1995. i sadržaj dopisa Carinske uprave, Središnji ured od 6. travnja 2009. isti nisu u suprotnosti. Naime, u dopisu Carinske uprave, se navodi kako se Carinarnica Osijek očitovala da nije u mogućnosti dostaviti traženu dokumentaciju s obzirom da je od kritične zgode proteklo više od deset godina, a da se temeljem odredaba Posebnog propisa arhivskog i registraturnog gradiva isto čuva pet godina. Uvidom u raspoloživu dokumentaciju je vidljivo da je 3. svibnja 1995. Carinarnica Osijek uputila HAK Marsonija Slavonski Brod dopis Klasa 41301/93-01/4455-I-177/93, Urbroj: 513-02-43- 05-95-5 to zahtjev za izdavanje vozila djelatniku PU Brodsko posavske KV, sa brojem osobne iskaznice [broj osobne iskaznice], a sve temeljem rješenje Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa 413-04/95-01/42 Urbroj: 513-02-01/1-95-68 od 21. travnja 1995. U nastavku toga dopisa navedeno je da je iz preslike kontrolnika KI redni broj 82. vidljivo da je odredba članka 101. tada važećeg Carinskog zakona primijenjena kao osnov za izdavanje vozila s obzirom da je s vozilom postupljeno kao sa napuštenim vozilom.

78. Iz obrazloženja Rješenja Komisije Vlade Republike Hrvatske od 21. travnja 1995. vidljivo je da je upravni postupak po navedenom članku 101. Carinskog zakona proveden i okončan. Prema tome tuženik Republika Hrvatska poštujući zakonsku proceduru proveo je postupak koji je rezultirao time da je on postao vlasnik autobusa koji je predmet ovoga postupka.

79. U svom podnesku od 6. rujna 2024. tužitelj citira dopis MUP PU Brodsko- posavska od 18. veljače 2011. smatrajući ovo očitovanje kao dokaz da predmetni autobus nije bio napušten, već da je bio oduzet. Tužitelj pokušava dokazati čin oduzimanja autobusa, no tužitelj nije dokazao, niti da mu je autobus oduzeo tuženik, niti da je isti autobus bio u posjedu tuženika sve do 1995.

80. Očitovanju MUP PU Brodsko-posavske od 18. veljače 2011., prethodilo je očitovanje Ministarstva obrane, Pukovnije Vojne policije od 22. prosinca 2010., u kojemu je navedeno da u Središnjem vojnom arhivu postoji Izvješće za dan 2. svibnja 1992. - 68. bataljuna Vojne policije broj: 316/68-1/92-91, u kojemu se spominje da su se navedenog dana u ranim jutarnjim satima na prilazu kod mosta između Slavonskog Broda i Bosanskog Broda pojavili autobusi u kojima su se nalazila 25 pripadnika SDS- a s područja Rijeke s namjerom da prijeđu u Bosnu. Sada pok. GV iskazao je da je 2. svibnja 1992. vozio sporni autobus na povratku iz Zagreba, no ovaj njegov iskaz ne može se ničim provjeriti i dovesti u vezu sa navodima iz očitovanja Ministarstva obrane, Pukovnije Vojne policije od 22. prosinca 2010.

81. Tužitelj se u podnesku od 6. rujna 2024. poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-738/03-2 od 22. listopada 2003., u kojoj je revizijski sud odlučivao u postupku u kojemu je utvrđeno da Carinarnica Osijek nije postupila po odredbama članka 101. Carinskog zakona, te da je time osnovan tužbeni zahtjev protiv Republike Hrvatske za naknadu štete nastale vlasniku vozila koje je prodano na javnoj dražbi. No, navedena praksa irelevantna je za ovaj postupka, jer je u ovom predmetu utvrđeno da je u odnosu na autobus tužitelja proveden i okončan upravni postupak po članku 101. Carinskog zakona, a što je proizlazi iz obrazloženja rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995.

82. Uzimajući u obzir sve dokaze provedene u ovome postupku, te uputu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u posljednjoj revizijskoj odluci, stav je ovoga prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje o oduzimanju autobusa od strane tuženika, a da je nasuprot tome tuženik dokazao činjeničnu i pravnu osnovu svoga posjedovanja spornog autobusa od 21. travnja 1995., te da je bio pošteni posjednik predmetnog autobusa.

83. U podnesku od 21. listopada 2024. tužitelj tvrdi da je u ovom predmetu došlo do povrede čl. 19. st.1. drugi podstavak UEU-a u smislu tumačenja prava EU kako je to navedeno u presudi Suda EU u predmetu broj: C-554/21 i dr. od 11. srpnja 2024., da je u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 453/2022 u kojemu je revizijski sud prihvatio reviziju tužene Republike Hrvatske, sudac evidentičar predmet vratio nadležnom sudskom vijeću s uputom da odluka koju je nadležno sudsko vijeće donijelo nije u skladu sa sudskom praksom, kojim postupanjem je sudac evidentičar, kao sudac koji nije bio član nadležnog sudskog vijeća, izravno utjecao na odluku nadležnog sudskog vijeća. Budući da se ovi prigovori odnose na eventualne i možebitne povrede nastale u revizijskom postupku, stoga ovaj prvostupanjski sud nije ovlašten o tome raspravljati, ni odlučivati.

84. Vezano za činjenicu eventualnog korištenja spornog autobusa u utuženom periodu (od trenutka „oduzimanja“ istog, do njegove predaje MUP-u odnosno do 3. svibnja 1995.), odnosno za odgovor na pitanje da li je autobus bio korišten u vojnim operacijama potrebno je napomenuti da tužitelj, a tako i njegov prednik, nisu imali bilo kakvih saznanja, no iz sadržaja dopisa MORH-a od 18. studenog 2002., 10. prosinca 2002., 23. ožujka 2004. 5. svibnja 2004., 18. kolovoza 2009. i 2. rujna 2009. proizlazi da nema nikakvih podataka, kako o oduzimanju vozila, tako i o njegovom posjedovanju, odnosno korištenju, pa se stoga zaključuje da nije dokazano da je vozilo bilo korišteno za potrebe Hrvatske vojske, kao, ni za potrebe MUP-a. Da nije bilo korišteno za potrebe MUP-a dokazuje upravo već ranije citirano rješenje Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995. Na temelju dopisa carinske uprave od 6. travnja 2009. pouzdano se može zaključiti da se autobus nakon oduzimanja nalazio na skladištu HAK, jer je sa skladišta HAK autobus preuzeo MUP dana 3. svibnja 1995. što je vidljivo iz citiranog dopisa od 21. travnja 1995. Dakle, iz ovog bi se moglo zaključiti da autobus od trenutka oduzimanja, pa do 3. svibnja 1995. nije bio korišten, slijedom čega se ne može govoriti o ratnoj šteti. Činjenicu da je MUP autobus legitimno koristio u periodu od 3. svibnja 1995. do 10. siječnja 1999., sud je utvrdio na temelju rješenja carinske komisije od 21. travnja 1995. i dopisa carinske uprave od 6. travnja 2009., te računa broj 30 od 10. siječnja 1999., iz kojeg je vidljivo da RH, PU Vukovarsko-srijemska prodaje autobus za 3.000,00 kn firmi Auto-Invest d.o.o. (a koja je dalje prodavala navedeni autobus drugim firmama).

85. Imajući u vidu da je Zakonom o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata propisano da je ratna šteta ona šteta koja je nastala u periodu od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., a da bi se moglo ocijeniti da li se radi o ratnoj šteti za vrijeme, dok se autobus nalazio u posjedu MUP, za napomenuti je da za vrijeme od 3. svibnja 1995. do 30. lipnja 1996. tužitelj, a tako i njegov prednik nisu, kako je to već naprijed navedeno, imali saznanja o načinu korištenja spornog autobusa, a u sudskom spisu o tome ne postoje nikakvi podaci, te je tužitelj, a nakon donošenja jedne od revizijskih odluka predložio da se na tu okolnost zatraže podaci od MUP-a i PU Vukovarsko-srijemske, kao i da se zatraže putni radni listovi za period od 3. svibnja 1995. do 30. lipnja 1996., na temelju kojih podataka bi se moglo zaključiti način na koji se autobus koristio, te je sud prihvatio ove dokazne prijedloge, a iz dopisa PU Vukovarsko-srijemske, PP Vukovar od 27. lipnja 2019. (list 429 spisa), utvrđeno je da oni tražene podatke ne posjeduju u svojim evidencijama.

86. Za period od 1. srpnja 1996. do 10. siječnja 1999. raspolaganje spornim autobusom od strane MUP-a proizlazi iz računa br. 30, o prodaji vozila, no ovaj period ne ulazi u period relevantan za utvrđenje ratne štete u smislu čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, pa stoga tužitelj, niti nema obvezu dokazivati suprotno od zakonske presumpcije za ratnu štetu.

87. U spisu ne postoji, niti jedan dokaz koji bi izravno upućivao na zaključak da je sporni autobus bio mobiliziran, kako za potrebe HV, jer nema niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da ga je koristila bilo koja postrojba HV, tako ni za potrebe MUP- a, jer je MUP autobus preuzeo, tek 3. svibnja 1995. na temelju rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku.

88. Imajući u vidu sve navedeno, stav je suda da je tužitelj nije dokazao pravnu i činjeničnu osnovu odgovornosti tuženika.

89. Cijeneći sve navedeno, zaključuje se da je tuženik autobus stekao na temelju zakonom propisanog postupka, pa je postupanje tuženika u danim okolnostima bilo savjesno, stoga on nema obvezu naknaditi koristi nastale korištenjem spornog autobusa tužitelju.

90. U konkretnom slučaju, budući da je sud utvrdio da je autobus oduzet u periodu od 1. svibnja 1992. do rujna 1992. kada je nastao pravni odnos između tužitelja i tuženika, primjenjuje se temeljem čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 11/01 i 79/06; u daljnjem tekstu: Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme zasnivanja spornog odnosa između parničnih stranaka.

91. Odredbom čl. 72. st. 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima propisano je da je posjed pošten, ako posjednik nije znao ili nije mogao znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

92. Postupanje tuženika u konkretnom slučaju-prigodom „oduzimanja“ i posjedovanja spornog autobusa, treba prosuđivati kroz postupanje njegovih tijela odnosno upravnih vlasti. Svako postupanje tuženika preko svojih upravnih vlasti mora se temeljiti na nekakvom aktu ili propisu, a ovisno o tome da li je takav akt ili propis donesen ili ne, prosuđuje se i da li je postupanje tuženika zakonito ili ne, a time i njegova savjesnost.

93. Budući da je ovom presudom utvrđeno da je neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, stoga se ukazuje nepotrebnim obrazlagati visinu tužbenog zahtjeva, koja je utvrđivana u ovom postupku.

94. Radi svega naprijed navedenoga odbijen je prvopostavljeni tužbeni zahtjev, te je odlučeno pod točki I. izreke ove presude, iz istih razloga zbog kojih je odbijen i prvopostavljeni odbijen je i drugopostavljeni eventualni tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao pod točki II. izreke ove presude.

95. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem JV, pomoćnika pročelnika Područnog carinskog ureda u Osijeku, a čije saslušanje je predloženo na utvrđenje okolnosti postupanja Carine u slučaju napuštenog vozila u skladu sa odredbama Carinskog zakona, no nesporno je da on nema nikakva konkretna saznanja vezano za postupanje Carine u odnosu na sporni autobus, pa se zaključuje da bi on svjedočio na okolnost generalnog provođenja pravnih propisa vezanih za carinski postupak kod napuštenog vozila po odredbama Carinskog zakona, što je ovdje nebitno, a sud je tijelo koje mora ocijeniti da li su propisi primijenjeni pravilno u svakom konkretnom slučaju, ovo se ne utvrđuje svjedocima, pa se saslušanje predloženog svjedoka ukazalo kao nepotrebno.

96. Sud nije izvodio dokaz novim prometno-financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, kako je to predložio tuženik, ovog stoga što tuženik nije dostavio podatke koji bi eventualno doveli do preciznijeg vještačenja, pa se bez dostavljanja tih podataka novim vještačenjem ne bi moglo utvrditi ništa novo, što se već utvrdilo ranijim vještačenjem, a posebno imajući u vidu daje sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, stoga se i ovaj dokaz ukazao kao nepotreban.

97. Vezano za prigovor zastare koje je istako tuženik tijekom postupka potrebno je navesti da je tužitelj postavio zahtjev kao pravo na predaju plodova, sukladno odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Da je čl. 37. st. 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima propisano da pravo vlasnika da od posjednika zahtijeva povrat stvari ne zastarijeva, dok odredbe toga zakona ništa ne govore o eventualnoj zastari prava na predaju plodova, što navodi na zaključak da plodovi dijele sudbinu stvari i da, niti na taj dio zahtjeva (stvarno-pravni) nema zastare, jer on dijeli sudbinu oduzete stvari i ne zastarijeva. Za napomenuti je da je pogrešan stav tuženika da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete, te da je potrebno primijeniti zastarne rokove koji se primjenjuju na pravo zahtijevanja naknade štete, ovo stoga što tužitelj tužbom, kao vlasnik potražuje naknadu koristi, odnosno "plodova" koje je tuženik mogao steći posjedovanjem spornog autobusa, a sukladno čl. 219. ZOO/91 i čl. 39. st. 1. i 2. u vezi s čl. 40. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

98. Nesporno je da temeljem odredbe čl. 154. st. 1. stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Međutim sud smatra da bi obvezivanje tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku i umješaču na strani tuženika predstavljalo povredu prava na mirno uživanje imovine prema čl. 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", MU broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija), kojim je određeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, i da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

99. Načelo iz odredbe članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču nadoknaditi troškove, ne može se u konkretnom slučaju smatrati protivnim članku 1. Protokol br. 1 pa bi i država (čiji proračun nije neograničen i njime treba pažljivo gospodariti) trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica, slijedom čega potraživanje, a potom i obvezivanje na naknadu troškova tužitelja tuženoj u ovom predmetu, teži legitimnom cilju. Konačno, u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1, sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. Meritum spora je ovdje pitanje naknade koristi koju je tužitelj eventualno gubio uslijed oduzimanja autobusa za koji tvrdi da mu je oduzet od strane države. Ovdje tuženicu zastupa Državno odvjetništvo, i njegovi troškovi se procjenjuju na temelju Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23), iako se to pravosudno tijelo zapravo financira iz državnog proračuna i samim time nije u istom položaju kao odvjetnik. Nesporno je da se temeljem čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosuđuju troškovi potrebni za vođenje postupka, te sud ocjenjuje potrebne troškove ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Slijedom svega naprijed navedenog, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, sud cijeni da iznos troškova koje bi tužitelj trebao naknaditi tuženiku nije neznatan i da isto predstavlja nerazmjeran teret za tužitelja, a što bi sve dovelo do povrede čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju (tako je odlučeno i predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske zahtjev broj: 72152/13, te u predmetu Općinskog suda u Vukovaru, stalna služba u [adresa] poslovni broj Pn-145/17 u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-283/18-2 od 9. lipnja 2018.).

U Županji 21. ožujka 2025.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Draženu Štivić, odvjetniku u Županji,

2. Tuženik po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, na broj P-DO- 24/2024.