Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Stalna služba u Đurđevcu
Đurđevac, Đure Basaričeka 12
Poslovni broj: P-207/2021-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sucu pojedincu Siniši Rajnoviću, u pravnoj stvari tužitelja GT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Rukavina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Lacković & Rukavina d.o.o., Zagreb, Trnjanska cesta 37/2, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 6. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljeve punomoćnice, tužitelja i zamjenika tuženikovog punomoćnika, 21. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103263116, sklopljenog 21. studenog 2006. između tužitelja GT, [adresa], i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, kojima je ugovoreno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,00 % (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju IT, [adresa], iznos od 320,47 EUR-a (tristodvadeseteuračetrdesetsedamcenta), sa zakonskim zateznim kamatama koje od 23. studenog 2006. do 31. prosinca 2007. teku po kamatnoj stopi u visini od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, u roku od 15 dana tužitelju IT, [adresa], naknaditi troškove parnično postupka u iznos od 301,17 EUR-a (tristojedan eurosedamnaestcenti), sa zakonskim zateznim kamatama koje od 21. ožujka 2025. do isplate teku po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja i isplate.
1.1. U tužbi je naveo da su 21. studenog 2006. tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik u svojstvu kreditora sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103263116, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio 22. studenog 2006. tužitelju kredit u iznosu od 26.100,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Predmetni kredit je odobren na rok otplate od 96 mjeseci, s time da je prvi anuitet dospio na naplatu 1. siječnja 2007., a zadnji 1. prosinca 2014. te je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 15. prosinca 2014. Ugovor o kreditu supotpisala je AT u svojstvu sudužnika- jamca platca. Prilikom odobrenja kredita, 22. studenog 2006., tuženik je tužitelja dodatno obvezao na plaćanje dodatne naknade za odobrenje kredita u iznosu od 320,47 EUR-a (2.414,56 HRK). Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za odobrenje kredita. Ugovor o kreditu broj broj 2402006- 1031262160/51400607-5103263116, tužitelj i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Na taj način je u članku 10. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno kako slijedi: “10. NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,00 % (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.” Takva je ugovorna odredba nepoštena i ništetna, o istoj se nije posebno pregovaralo između tužitelja i tuženika, već je ta ugovorna odredba bila sastavni dio ugovora koji je tuženik unaprijed pripremio, odnosno bila je sastavni tipskog ugovora tuženika. Tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je kao takva ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 (za napomenuti je kako bi ova ugovorna odredba bila i ništetna prema odredbi članka 102. u svezi odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14). Ujedno se tužitelj poziva i na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, sa kasnijim izmjenama 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 I 56/13) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 97. istog Zakona utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošači nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Ujedno čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača određuje da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također, čl. 102. Istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Člankom 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu - naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. O nepoštenosti, odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita postoji recentna sudska praksa, a koju tužitelj dostavlja u prilogu ove tužbe. Tužitelj je po predmetnim ništetnim odredbama ugovora dodatno uplatio tuženiku iznos od 320,47 EUR-a na ime naknade za odobrenje kredita, koji iznos je tuženik neosnovano stekao. Stoga tužitelj traži povrat plaćenog iznosa od 320,47 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja naknade za odobrenje kredita do isplate te je takav zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata u potpunosti osnovan, jer tužitelju sukladno relevantnoj sudskoj praksi pripada i kamata i to od momenta uplate naknade za odobrenje kredita. Ujedno tužitelj ističe da sukladno recentnoj sudskoj praksi i stavu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
1.2. Radi dokazivanja iznesenih tvrdnji tužitelj je predložio izvesti dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke i AT u svojstvu svjedoka, priložio je Ugovor o kreditu od 21. studenog 2006. i pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 22. studenog 2006. do 22. prosinca 2014. te je predložio izvesti dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine tražbine.
1.3. Na ročištu od 9. listopada 2024. tužitelj je odustao od prijedloga da se u svojstvu svjedoka izvede dokaz saslušanjem AT na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu te je odustao od prijedloga za izvođenjem dokaza financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine tražbine jer je tuženik na tom ročištu naveo da osporava samo osnovu tražbine, ali ne i visinu.
2. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari istako prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, a prigovor je odbijen kao neosnovan pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-207/2021-6 od 27. siječnja 2022.
2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporio osnovu tužbenog zahtjeva, istako je prigovor zastare i osporio tijek zakonskih zateznim kamata. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist Banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,00 % od iznosa kredita. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od kn 2.414,56 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. studenog 2006. pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada izražena je u točno naznačenom postotku od 2,00 % na iznos kredita što tu odredbu čini lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost te odredbe. Dakle, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojeg u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, CT, tužitelju jasno naznačio da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom Ugovoru o kreditu, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja Ugovora o kreditu. Tako je na letku za “Stambene kredite” bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 2,00 %. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran i Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe koja se naplaćuje prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,00 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak uslijed obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovom slučaju za plaćanje predmetne naknade. U prilog navedenom tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. Navedenom ispravom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i s različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 2.414,56 HRK. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i razumljiva. Slijedom navedenog, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost, odnosno ništetnost te odredbe. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (PT protiv CIB Bank Zrt.). Naime, u tom se predmetu razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40.000,00 mađarskih forinti, i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovom pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita, kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje, Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (ne) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud EU svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovom pojedinačnom slučaju u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovog pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti, odnosno izvesti iz cjelokupnog Ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga, naslovnom sudu uopće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na predmetnu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni Ugovor o kreditu.
2.2. Tuženik je predložio izvesti dokaz saslušanjem CT u svojstvu svjedoka radi utvrđivanja činjenice da je je tužitelj tijekom pregovora bio upoznat s činjenicom obveze plaćanja naknade za obradu kredita te je priložio promotivni materijal i Odluke banke koje su vezane za predmet spora.
2.3. Na ročištu od 6. veljače 2025. tuženik je odustao od prijedloga da se tijekom postupak izvede dokaz saslušanjem CT u svojstvu svjedoka.
3. Tužitelj je u cijelosti osporio navode iz odgovor na tužbu, odnosno osporio je tuženikove navode o osnovanosti prigovora zastare i tijeku zakonskih zateznih kamata. Tužitelj je uz tužbu dostavio recentnu sudsku praksu o nepoštenosti, odnosno o ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita od strane banaka. Iz sadržaja pravomoćnih sudskih odluka koje su dostavljene uz tužbu, proizlazi da je praksa hrvatskih sudova slijedeća: stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama, čime je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je ona ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, banke nisu dokazale da bi imale administrativne troškove, troškove osoblja ili sl., ili da bi imale gubitak na ime rizika poslovanja vezano za sporne odredbe, sporne odredbe Ugovora o kreditu su ništetne i temeljem čl. 49. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača, potrošači ne mogu utjecati na postojanje ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi, ne mogu utjecati na njenu visinu, iz sadržaja Ugovora se ne može zaključiti temeljem čega se ista formira, o čemu ovisi, i na što se odnose troškovi koji bi opravdavali naplatu spornih naknada. O predmetnim odredbama nije se posebno pregovaralo između tužitelja i tuženika, već su te ugovorne odredbe bile sastavni dio ugovora koji je tuženik unaprijed pripremio, odnosno bile su sastavni dio tipskog ugovora tuženika. Tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba te su takve odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su kao takve ništave u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03, a ujedno su ništetne i prema odredbi članka 102. u svezi odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14.
4. Radi utvrđivanja spornih pravno odlučnih činjenica pročitan je sadržaj Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. (stranica 6-9 spisa), pregleda prometa po partiji kredita (10-36) i tuženikovog promotivnog materijala (80-88, 93-94).
4.1. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja GT (stranica 198-199) u svojstvu stranke.
5. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).
5.1. Ocjenom izvedenih dokaza sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. st. 1. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103263116 kojega su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. studenog 2006., kojom je određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti dva posto naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom plasmana te u kojoj je navedeno da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Predmet spora je i tužbeni zahtjev za povrat iznosa od 320,47 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. studenog 2006. do isplate, koji je iznos tužitelj platio tuženiku na temelju odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora.
7. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor od 21. studenog 2006. kojim je u odredbi čl. 10. st. 1. Ugovora određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti dva posto naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom plasmana te u kojoj je navedeno da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Tužitelj je tuženiku s navedene osnove 22. studenog 2006. platio iznos od 320,47 EUR-a.
8. Sporno je, je li odredba čl. 10. st. 1. Ugovora ništetna i koje pravo s osnove ništetnosti navedene odredbe pripada tužitelju, zatim je li nastupila zastara u odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 320,47 EUR-a i od kada je tužitelj ovlašten zahtijevati zakonske zatezne kamate na navedeni iznos.
9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP).
9.2 Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP).
9.3. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
10. Radi utvrđivanja činjenice postoje li okolnosti koje bi dovele do ništetnosti odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora u smislu navedenih odredbi ZZP-a, sud je izveo dokaz tužiteljevim saslušanjem.
10.1. Iz sadržaja iskaza tužitelja GT proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu od 21. studenog 2006. namijenjen za dovršetak izgradnje obiteljske kuće, za vlastite potrebe. U toj kući tužitelj nikad nije obavljao gospodarsku djelatnost odnosno na adresi nije bilo prijavljeno nikakvo trgovačkog društvu ni obrt. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je već bio tuženikov klijent. Tuženikov djelatnik tužitelju je preporučio sklapanje Ugovor o kreditu u valutnoj klauzuli CHF navodeći da su u tom slučaju kamate najpovoljnije i ugovorena je promjenjiva kamatna stopa. U odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u visini od dva posto od cjelokupnog iznosa kredita. Djelatnik banke tužitelju je samo rekao da se ta naknada mora platiti i o tome više nisu raspravljali. Tužitelj ne zna na temelju čega je visina naknade bila određena. Nadalje, tužitelj je naveo da nije pojedinačno pregovarao s djelatnikom banke ni o jednoj odredbi Ugovora, a nije se ni moglo pojedinačno pregovarati o odredbama Ugovora. Tužitelj je smatrao da o pojedinim odredbama Ugovora ne može pregovarati niti su mu u banci rekli da postoji mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora. Tekst Ugovora je sastavila banka i tužitelj se ne sjećam se je li pročitao Ugovor, odnosno je li Ugovor pročitao javni bilježnik. Tužitelj je u iskazu naveo da nije pojedinačno pregovarao ni o jednoj odredbi Ugovora i nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora.
10.2. Iz tužiteljevog iskaza ne proizlazi da su stranke pojedinačno pregovarale o odredbi čl. 10. st. 1. Ugovora niti proizlazi da je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj. Odredba čl. 10. st. 1. Ugovora bila je unaprijed formulirana od stranke tuženika kao trgovca te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj jer se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, tuženik tužitelju nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koje ulaze u spornu naknadu radi. Načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirom i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade koju mu je tužitelj platio, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi tužiteljevog kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita.
11. Tuženik je tijekom postupka osporavao tužiteljevu tvrdnju da bi odredba čl. 10. st. 1. Ugovora bila ništetna jer je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Pri tome se pozvao na presudu suda Europske unije od 3. listopada 2019., KISS protiv CIB Bank u predmetu poslovni broj C-621/17, u kojoj su primijenjene odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
11.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) ugrađena je u naše zakonodavstvo, a zahtjev transparentnosti, prema kojemu, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive te moraju biti lako uočljive. Navedeni zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, uočljive i lako razumljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovora. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, ali kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga.
11.2. Nije sporno da je tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, iz čijeg sadržaja proizlazi je korisnik kredita dužan na tuženikov pisani poziv uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postupku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu, a koja se naplaćuje prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Tužitelju je informacija o obvezi plaćanja predmetne naknade bila dostupna i na tuženikovim letcima za koje tuženik tvrdi da su uručeni tužitelju prije sklapanja Ugovora. Međutim, tužitelj time nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje sporne naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Premda je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njezinoj visini, jer je određena u postotku od iznosa kredita, tužitelj kao potrošač nije mogao razumno izvesti zaključak o krajnjoj svrsi predmetne naknade.
11.3. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Izvatkom iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe i dostupnim letcima bila obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača i da je shodno tomu mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o tipskom ugovoru sud zaključuje da tuženik o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodio računa. Spornom ugovornom odredbom uzrokovana je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzrokovanje takve neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ne ocjenjuje se samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li potrošačevim neprihvaćanje te odredbe potrošač bio neograničen u ostvarivanju svog prava na podnošenje kreditnog zahtjeva ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanju neke druge obveze ili naknade.
11.4. Je li odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita i odobravanja kredita u konkretnom slučaju uzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne može se temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao trgovac nije dokazao stvarne troškove prilikom obrade kredita. Sud je prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe u smislu čl. 81. st. 1. i st. 2. u svezi odredbe čl. 83. i čl. 85. ZZP-a.
11.5. Ostale odredbe Ugovora kojega su stranke sklopile 21. studenog 2006. ukazuju na tuženikov propust u postupanju u dobroj vjeri, što proizlazi iz sadržaja pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv više tuženika, a među njima i tuženika iz ovog postupka, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, kojom je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Jednako tako je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema HRK, propustile su potrošače o tome informirati.
11.6. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet Ugovora, odnosno da se radi o stambenom kreditu građana, pri čemu je tužitelj kao potrošač bio ograničen uvjetima iz Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe i tuženikovim letcima te imajući u vidu ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su utvrđene nepoštenima i ništetnima, sud utvrđuje da tuženik u konkretnom slučaju nije postupio u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog neprihvaćanja, što je prouzročilo značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač.
12. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka sud utvrđuje da je odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nepoštena i time ništetna, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila formulirana o strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača neovisno o visini iznosa naknade, posebice imajući u vidu da su i neke druge odredbe ugovora nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi, koji bi se trebali pokriti iz iznosa za obradu i odobravanje kredita. Slijedom toga, odlučeno je kao u točki I izreke presude.
13. Tuženik nije osporavao visinu tražbine odnosno nije osporavao činjenicu da mu je tužitelj 22. studenog 2006. platio iznos od 320,47 EUR-a s osnove naknade za obradu i odobravanje kredita.
14. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 33/2022-6 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO), (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.
15. Kao posljedica ništetnosti odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora, tuženik je tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe Ugovora, odnosno dužan mu je vratiti iznos od 320,47 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja jer jer je tuženik nepošten stjecatelj, a ništetnost predmetne ugovorne odredbe nastala je zbog tuženikovog nepoštenog postupanja, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1015. ZOO-a. Iz navedenog razloga tuženik neosnovano tvrdi da bi tužitelj imao pravo zahtijevati zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
16. Budući da je među strankama nesporno da je tužitelj tuženiku na temelju odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora koja je utvrđena ništetnom 22. studenog 2006. platio iznos od 320,47 EUR-a, osnovan je tužiteljev zahtjev da mu tuženik taj iznos vrati sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelj zahtijeva od 23. studenog 2006. do isplate, jer za povrat navedenog iznosa nije protekao rok zastare. Stopa zakonskih zateznih kamata dosuđena je na temelju čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04) i odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Iz navedenih je razloga odlučeno kao u točki II izreke presude.
17. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP, jer je tuženik u cijelosti izgubio parnicu te je dužan tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
18. Visina tužiteljevih parničnih troškova odmjerena je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23), Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23), vrijednosti predmeta spora u iznosu od 320,47 EUR-a i tužiteljevom troškovniku.
18.1. Tužiteljevi parnični troškovi sastoje se od troška sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 7.1. OT), sastava podneska od 26. listopada 2021. u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 8.1. OT), zastupanja na ročištima od 9. listopada 2024. i 6. veljače 2025., za svako ročište u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 9.1. OT), zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude od 21. ožujka 2025. u iznosu od 25,00 EUR-a (Tbr. 9.3. OT), troška PDV-a u iznosu od 56,25 EUR-a (Tbr. 46. OT), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR-a i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,28 EUR-a, što ukupno iznosi 301,17 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate te je odlučeno kao u točki III izreke presude.
Đurđevac, 21. ožujka 2025.
Sudac
Siniša Rajnović
Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dostaviti:
1. Odvjetnica Lidija Rukavina, Odvjetničko društvo Lacković & Rukavina d.o.o., Zagreb, Trnjanska cesta 37/2
2. Odvjetnik Damir Metelko, Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6
