REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2763/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-52/2021-67 od 20. lipnja 2023., 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-52/2021-67 od 20. lipnja 2023. u pobijanim točkama I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.215,51 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose počevši od 28. studenoga 2009. do 1. travnja 2014. po stopi koja se određuje na ostale odnose, u roku od 15 dana te mu je naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.948,47 EUR po istoj stopi, u roku od 15 dana, dok je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.606,88 EUR.

2. Prema obrazloženju, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev kojeg tužitelj postavlja kao osoba kojoj je ustupljena tražbina koju je prema tuženiku stekao BM po osnovi nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 7. ožujka 2007. o vezanju glavnice kredita za valutu CHF. Zahtjev se odnosi na preplaćene iznose, a visinu zahtjeva sud je provjerio provođenjem vještačenja po vještaku financijske struke. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, ocjenjujući da se radi o dopuštenom ustupanju novčane tražbine, jer nije odlučno što tužitelj nije potrošač, već je odlučan identitet tražbine određen ugovorom o kreditu iz kojeg tražbina potječe po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Također je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare potraživanja pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; u daljnjem tekstu: ZOO), primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, a sud je utvrdio da je do prekida zastare došlo podizanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. a zastara je ponovno počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018. U pogledu tih prigovora sud se pozvao na odredbe članka 80. stavka 1. i članka 241. ZOO-a. Odbijen je i prigovor da je pravna zaštita povodom kolektivne tužbe pružena na općenitoj razini i nije primjenjiva na konkretan odnos, pri čemu se sud pozvao na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP). Glede vraćanja stečenog bez osnove sud se pozvao na odredbe članaka 1111. i 1115. ZOO-a ocjenjujući da je tuženik dužan platiti zatezne kamate kao nesavjesni stjecatelj. Tako je sud presudio nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je izvršio uvid u isprave u spisu, pisane iskaze svjedoka koje je sud prihvatio pozivom na odredbu članka 492.a ZPP-a te provođenjem vještačenja radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, kojeg je sud prihvatio u cijelosti, jer je postavljen i u manjem iznosu od onoga koji je kao preplaćeni iznos utvrđen provođenjem vještačenja.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u dijelu u kojem nije uspio zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne odluke o troškovima postupka. Prije svega smatra da je sud propustio utvrditi da je utuženo potraživanje neprenosivo, zatim nema razloga o tome na temelju čega je sud utvrdio da se utvrđenja iz kolektivnog spora mogu primijeniti na konkretnog korisnika kredita koji nije saslušan na raspravi da bi se moglo utvrditi kako se radi o potrošaču na koga se odnose utvrđenja iz spora o kolektivnoj zaštiti potrošača, zatim je sud povrijedio odredbu članka 492.c stavka 4. ZPP-a kada unatoč osporavanju pisanog iskaza svjedoka, korisnika kredita sud istog nije saslušao, već je uzeo u obzir taj pisani iskaz. Pri odluci o visini tužbenog zahtjeva nisu u obzir uzeti manje plaćeni iznosi, što je suprotno pravnoj praksi izraženoj i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revd 4393/2021 prema kojem shvaćanju na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualni istaknuti protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja, već i materijalnopravni prigovori koji se odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima. Sud je donošenjem presude počinio i povredu članka 193. stavka 4. ZPP- a, jer je propustio utvrditi da je tužitelj djelomično povukao tužbu, pogrešno je odlučio o prigovoru zastare i presudu se ne može ispitati iz kojeg su razloga tužitelju zakonske kamate dosuđene kao da je tuženik nesavjesni stjecatelj. Sud je propustio utvrditi da se od 1. siječnje 2014. na predmetni ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 142/13), odnosno da je nakon stupanja na snagu toga zakona tuženik uskladio poslovanje s tim zakonom. Materijalno pravo pogrešno je primijenjeno i s obzirom na to da učinci ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valute u CHF ne bi bili takvi da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj nego bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama. Osporava i odluku o trošku pa predlaže žalbu usvojiti i preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je odgovorio na žalbu osporavajući žalbene navode u cijelosti, s prijedlogom žalbu odbiti, a presudu potvrditi.

5. Žalba nije osnovana.

6. Presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga u s poru male vrijednosti. Presuda je pravilna i zakonita.

7. S obzirom na ograničene žalbene razloge u sporu male vrijednosti, ovaj sud neće ocjenjivati žalbene navode koji se odnose na istaknuti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i na one žalbene navode koji se tiču bitnih povreda postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 495.c stavka 4., članka 193. stavka 4. ZPP-a jer se radi o nedopuštenim žalbenim razlozima i navodima. Glede pogrešnog i nepotpunog činjeničnog stanja nedopušteni su navodi o propustu suda utvrditi radi li se o potrošačkom kreditu i da prilikom odluke o visini tužbenog zahtjeva nisu uzeti u obzir manje plaćeni iznosi.

8. Iako žalitelj posebno ne obrazlaže u čemu se sastoji bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a iz žalbenih navoda može se zaključiti da žalitelj ukazuje na nedostatnost ili proturječnost razloga pobijane presude glede odlučnih činjenica. Međutim, ta povreda nije počinjena kao niti ona pogrešne primjene materijalnog prava. Naprotiv, sud je dao jasne razloge za odlučne činjenice koje je trebao utvrditi pravilnom primjenom materijalnog prava, a to su prije svega činjenica da se radi o tražbini koju je bilo moguće ustupiti, dakle novčanoj tražbini na temelju pretplaćenih iznosa po ugovoru kojeg je ustupitelj, korisnik kredita BM sklopio s tuženikom i da se radi o potrošačkom kreditu u kojem je visina glavnice određena uz primjenu valutne klauzule u CHF, što je pak bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u parnici Trgovačkog suda u Zagrebu koja se vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012, a u kojoj je pravomoćnom presudom utvrđena ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge iz obrazloženja prvostupanjske presude glede ocjene neosnovanosti tuženikova prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, kako stoga što se radi o tražbini koja je prenosiva, tako i stoga što je tuženik bio stranka u predmetu gdje je pravomoćnom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su ugovorne odredbe u ugovorima koje je tuženik zaključivao s potrošačima kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak ništetna, a pravilno se pri tome sud pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za isplatu pozvati na utvrđenja iz presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

9. Nema pogrešne primjene odredaba materijalnog prava niti glede odluke suda o prigovore zastare potraživanja, jer je zastara potraživanja po preplaćenim anuitetima zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku nakon prekida zastare tj. podizanje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa ponovno počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018., dok je tužba podnijeta 4. veljače 2021. dakle unutar općeg zastarnog roka od 5 godina kojeg je sud pravilno primijenio. Neodlučni su žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer da je sud propustio utvrditi kako se od 1. siječnja 2014. na ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer se ovdje radi o zahtjevu s osnove pretplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, i to je bilo predmetnom utvrđivanja provođenjem vještačenja u kojem je vještak provjerio visinu tužbenog zahtjeva s obzirom na razliku između tečaja švicarskog franka u vrijeme isplate kredita, dakle početnog tečaja u vrijeme kada je izvršen plasman kredita i onih tečaja koji su za tu valutu vrijedili u vrijeme dospijeća pojedinih anuiteta. Iz nalaza i mišljenja vještakinje Bojane Galinac koja je i usmeno saslušana proizlazi da je izrađen nalaz u dvije varijante, pa i u varijanti koja je uključivala tzv. negativne razlike, odnosno prema izračunu koji je uzeo u obzir ne samo preplate nego i negativne razlike, a tužitelj je tužbeni zahtjev postavio i u manjem iznosu od takvog izračuna u kojem su uzete u obzir negativne razlike, pa niti u tom smislu nije ostvarena pogrešna primjena materijalnog prava, niti je presuda u tom smislu zahvaćena bitnom povredom postupka koja bi se sastojala u nerazumljivosti ili proturječnosti razloga sa sadržajem izvedenih dokaza i isprava u spisu.

10. Zbog navedenog presuda je u svemu pravilna i zakonita, uključujući i odluku o trošku postupka, slijedom čega ju je valjalo potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a te je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 21. ožujka 2025.

Sutkinja

Jagoda Crnokrak