REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6494/2024-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Davoru Laziću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 11. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice Hrvoja Novaka, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika HD, odvjetničke vježbenice, dana 21. ožujka 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 26.517,71 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose:

- 27,32 EUR od 1. prosinca 2007.

- 27,30 EUR od 1. siječnja 2008.

- 27,28 EUR od 1. veljače 2008.

- 27,26 EUR od 1. ožujka 2008.

- 27,23 EUR od 1. travnja 2008.

- 27,21 EUR od 1. svibnja 2008.

- 78,48 EUR od 1. lipnja 2008.

- 78,43 EUR od 1. srpnja 2008.

- 78,38 EUR od 1. kolovoza 2008.

- 78,33 EUR od 1. rujna 2008.

- 78,29 EUR od 1. listopada 2008.

- 83,04 EUR od 1. studenog 2008.

- 78,18 EUR od 1. prosinca 2008.

- 88,97 EUR od 1. siječnja 2009.

- 93,26 EUR od 1. veljače 2009.

- 95,17 EUR od 1. ožujka 2009.

- 89,70 EUR od 1. travnja 2009.

- 90,68 EUR od 1. svibnja 2009.

- 82,34 EUR od 1. lipnja 2009.

- 77,78 EUR od 1. srpnja 2009.

- 77,74 EUR od 1. kolovoza 2009.

- 80,89 EUR od 1. rujna 2009.

- 80,55 EUR od 1. listopada 2009.

- 77,54 EUR od 1. studenog 2009.

- 83,27 EUR od 1. prosinca 2009.

- 88,10 EUR od 1. siječnja 2010.

- 94,99 EUR od 1. veljače 2010.

- 93,33 EUR od 1. ožujka 2010.

- 102,70 EUR od 1. travnja 2010.

- 100,84 EUR od 1. svibnja 2010.

- 104,26 EUR od 1. lipnja 2010.

- 134,41 EUR od 1. srpnja 2010.

- 128,11 EUR od 1. kolovoza 2010.

- 93,07 EUR od 1. rujna 2010.

- 86,97 EUR od 1. listopada 2010.

- 77,17 EUR od 1. studenog 2010.

- 97,73 EUR od 1. prosinca 2010.

- 123,90 EUR od 1. siječnja 2011.

- 105,31 EUR od 1. veljače 2011.

- 111,78 EUR od 1. ožujka 2011.

- 103,47 EUR od 1. travnja 2011.

- 104,91 EUR od 1. svibnja 2011.

- 140,00 EUR od 1. lipnja 2011.

- 128,55 EUR od 1. srpnja 2011.

- 157,28 EUR od 1. kolovoza 2011.

- 142,49 EUR od 1. rujna 2011.

- 126,30 EUR od 1. listopada 2011.

- 124,54 EUR od 1. studenog 2011.

- 123,27 EUR od 1. prosinca 2011.

- 130,95 EUR od 1. siječnja 2012.

- 137,65 EUR od 1. veljače 2012.

- 138,53 EUR od 1. ožujka 2012.

- 133,85 EUR od 1. travnja 2012.

- 136,96 EUR od 1. svibnja 2012.

- 139,09 EUR od 1. lipnja 2012.

- 135,45 EUR od 1. srpnja 2012.

- 136,37 EUR od 1. kolovoza 2012.

- 133,63 EUR od 1. rujna 2012.

- 127,75 EUR od 1. listopada 2012.

- 133,97 EUR od 1. studeni 2012.

- 136,93 EUR od 1. prosinca 2012.

- 134,80 EUR od 1. siječnja 2013.

- 123,00 EUR od 1. veljače 2013.

- 132,98 EUR od 1. ožujka 2013.

- 133,82 EUR od 1. travnja 2013.

- 129,87 EUR od 12. svibnja 2013.

- 117,65 EUR od 12. lipnja 2013.

- 117,30 EUR od 1. srpnja 2013.

- 120,27 EUR od 1. kolovoza 2013.

- 125,04 EUR od 1. rujna 2013.

- 131,66 EUR od 1. listopada 2013.

- 128,21 EUR od 1. studeni 2013.

- 130,60 EUR od 1. prosinca 2013.

- 133,32 EUR od 1. siječnja 2014.

- 107,59 EUR od 1. veljače 2014.

- 110,82 EUR od 1. ožujka 2014.

- 109,77 EUR od 1. travnja 2014.

- 106,19 EUR od 1. svibnja 2014.

- 105,04 EUR od 1. lipnja 2014.

- 105,56 EUR od 1. srpnja 2014.

- 109,62 EUR od 1. kolovoza 2014.

- 113,04 EUR od 1. rujna 2014.

- 112,33 EUR od 1. listopada 2014.

- 115,29 EUR od 1. studeni 2014.

- 117,29 EUR od 1. prosinca 2014.

- 116,11 EUR od 1. siječnja 2015.

- 17.481,26 EUR od 16. siječnja 2015.

za razdoblje do 31. prosinca 2007. u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 5.196,53 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 21. ožujka 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita, s tuženikom, kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu broj 128-50-3042150 13. rujna 2005. u kunskoj protuvrijednosti 108.200,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja. Kredit je prijevremeno otplatila. Ističe da je odredba Ugovora u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika nepoštena i ništetna, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. donesenoj u postupku pokrenutom po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je jedan od tuženika bio i ovdje tuženik, a koja presuda je u revizijskom postupku potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. I odredba Ugovora prema kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF je također nepoštena i ništetna, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesene u istom, ali ponovljenom, postupku iz kojeg potječe i presuda istog suda posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedica ništetnosti). To u konkretnom slučaju znači da je tužitelj od tuženika dobio određeni iznos novca u kunama na ime kredita i bio mu ga je dužan vratiti, sukladno onim odredbama Ugovora koje su i dalje ostale na snazi. Ona je isplaćeni iznos kredita bila dužna vratiti kao kunski kredit, u ugovorenom roku i zajedno s početno ugovorenom redovnom kamatom, odnosno onom dinamikom otplate glavnice koja je predviđena za tu stopu redovne kamate. Stoga drži da je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti joj sve što mu je platila povrh onoga što mu je bila dužna platiti, sukladno važećim ugovornim odredbama i uvjetima otplate kredita, odnosno, dužan joj je vratiti preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog povećanja početne kamatne stope i rasta tečaja CHF, te joj je po istoj osnovi dužan vratiti preplaćenu razliku glavnice kod prijevremene otplate kredita. Stoga ustaje s tužbom i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 8. studeni 2024. (stranica 307-311 spisa) kojim potražuje preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog povećanja početne kamatne stope i rasta tečaja CHF, kao i preplaćenu razliku glavnice kod prijevremene otplate kredita, u ukupnom iznosu 26.517,71 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do plateža, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do plateža.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 24. listopada 2019. osporava navode tužbe i tužbeni zahtjev. Smatra kako tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovorenih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Navodi da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. čl. i 99. Zakona o zaštiti potrošača tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazala, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužiteljica mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Što se tiče valutne klauzule u CHF ističe da je tužiteljici sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužiteljici je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Navodi da je tužiteljici prije zaključenja ugovora, odnosno prije njezine odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je ona mogla donijeti informiranu odluku, te je Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv, te odgovara li isti njihovoj pravnoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora, javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv, te da održava njihovu pravu volju. U konkretnom slučaju, stranke su pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin Ugovor o kreditu. Tužiteljica je mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, te je ista sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi "promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Ističe da promjena kamatne stope tužiteljici nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na tekuću od dana donošenja presude do isplate. U podnesku od 11. svibnja 2021. (list 120) se protivi preinaci tužbe, a ukoliko sud istu dopusti ističe prigovor zastare.

3. Ranijom presudom u ovom predmetu poslovni broj P-7988/2019-28 od 12. studeni 2021. usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice te je naloženo tuženiku platiti 199.797,69 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu 21.498,00 kn sa zateznim kamatama od 21. studeni 2021. do isplate, sve u roku 15 dana. Po žalbi tužene, rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1254/2021-6 od 17. listopada 2024. je ukinuta ta presuda i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. U ponovljenom postupku sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj 128-50-3042150 od rujna 2005. (list 74-78 spisa), otplatni plan (list 6-18, 63-73 spisa), dopis pun. tužitelja tuženiku (list 19 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 50-52 spisa), otplatna tablica (list 54-62 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručević iz Ručević Vještačenja d.o.o. (list 98-104, 123 spisa), saslušanjem vještaka Ručevića (list 161-162 spisa) i saslušanjem tužiteljice (list 314 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 128-50-3042150 13. rujna 2005. u kunskoj protuvrijednosti 108.200,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja,

- da je ugovorena redovna kamatna stopu u visini 4,50% godišnje promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je rok otplate kredita je određen na 300 mjeseci, s korištenjem kredita najkasnije 31. listopada 2007. radi kupnje nekretnine otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita tj. tužitelju nakon otplate, te ti obroci dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu, što je sve utvrđeno uvidom u predmetni ugovor,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te zastara.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13/EEZ.

8. U svom iskazu tužiteljica navodi da je trebala kredit za adaptaciju nekretnine te je došla kod tuženika koji je bio njezina banka i od strane službenika joj je prezentirano da je najpovoljniji kredit u valuti CHF. Pritom nije upozorena od strane službenika na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute, a isto tako nije upozorena na temelju kojih parametara se mijenja kamatna stopa budući da je ugovorena kao promjenjiva. Ugovor je pročitala i razumjela. Po zanimanju je ekonomist i bavi se organiziranjem "evenata", a financijama se ne bavi. Adaptirala je nekretninu u kojoj je tada živjela, a kredit je u cijelosti otplatila. Nije bila vlasnica trgovačkog društva ili obrta. Javni bilježnik joj nije objašnjavao nikakve ekonomske efekte niti rizike koje preuzima na sebe. Nije pokušala iskoristiti mogućnost promjene valutne klauzule iz čl. 9. Ugovora o kreditu.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju novog vozila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici na temelju kojih se parametara mijenja kamatna stopa i što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

12. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužiteljica jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužiteljica na to mogao utjecati.

13. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužiteljici. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužiteljicu o promjeni kamatnih stopa, ali tužiteljica nije bila upoznata s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

14. Sukladno stavu VSRH u navedenoj presudi, činjenica jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

15. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati, pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv, pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

16. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZZP-a u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, pa primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 324. st.1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda, već je tužiteljici trebao kredit za adaptaciju nekretnine koji će moći otplatiti, i to za osobne potrebe pa nije sklapala pravni posao niti djelovala na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 324. st. 1. ZOO, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. ZZP-a.

17. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika i valutna klauzula, ništetne.

18. Naime, sklopljeni Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP), dok tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2.

ZOO i čl. 272. ZOO.

19. U čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud utvrđuje da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe prijepornog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj joj način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužiteljica mora vratiti tuženiku.

21. Glede valutne klauzule, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2221/2018 prihvatio obrazloženje VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac, tj. tuženik, pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu. Po utvrđenju ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača, tj. tužiteljicu, o svim rizicima koje ona prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sama o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

22. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

23. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba je bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, jer tužiteljica nije ni mogla znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st.1. ZOO ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima obveznog prava.

24. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i valutna klauzula u CHF, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i tečaja valute, ništetne.

25. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

26. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom VSRH poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice je poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, slijedom čega zastara nije nastupila. Kako je kredit po Ugovoru otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. donošenjem presude VTSRH poslovni broj Pž-7129/2013, to je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. gdje je VSRH svojom presudom poslovni broj Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je kredit po ugovoru otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. donošenjem presude VTSRH poslovni broj Pž-7129/2013, a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je VTSRH donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017, to je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 12. lipnja 2019., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

27. Ono što tužiteljica potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prama naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama, te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, kao i razlika iznosa zbog prijevremene otplate zbog promjene tečaja i kamatne stope, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

28. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužiteljica po osnovi promjenjive redovne kamatne stope plaćala i iznosa koji bi plaćala da je plaćala anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i iznose koje je tužiteljica stvarno plaćala po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, kao i razlike iznosa zbog prijevremene otplate zbog promjene tečaja i kamatne stope proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Zrinku Ručević, stalnom sudskom vještaku.

29. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da je:

- ugovoreni iznos od 108.200,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora za valutu CHF važećem na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 518.506,10 kn,

- razlika više plaćenih kamata u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2005.) do prijevremene konačne otplate, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.727,11 CHF, odnosno 22.652,85 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama),

- razlika više plaćenih obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2005.) do prijevremene konačne otplate, a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći na dan isplate kredita, iznosi ukupno 177.144,84 kn; (pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza),

- sveukupno, radi se o razlikama u iznosu od 26.517,71 EUR (199.797,69 kn), (a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r' Tabele 1 iz nalaza).

30. U dopunskom nalazu i mišljenju, po prigovorima tuženika, vještak iste argumentirano otklanja i navodi kako je u danim izračunima stopu od 3,23% godišnje primjenjivao samo u dijelu izračuna po stopi koju je tuženik stvarno primijenio, a u usporednom otplatnom planu primijenjena je isključivo inicijalna kamatna stopa od 4,50% godišnje. Da je tome tako, vidljivo je, između ostaloga, iz činjenice kako za razdoblje nakon 1. siječnja 2014. više nema razlike obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope (stupac 'm' Tabele 1 iz nalaza). Što se tiče izračuna u dijelu valutne klauzule, tuženik prigovara kako je izračun sačinjen samo za slučajeve porasta tečaja u odnosu na inicijalni, a ne i za slučajeve smanjenja tečaja u odnosu na početni (negativne tečajne razlike), u pogledu čega se ističe kako navedeno nije bio zadatak vještačenja jer se vještak trebao očitovati o više plaćenim iznosima, u skladu s tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom.

31. U u svom usmenom očitovanju po prigovorima tužene, vještak iste argumentirano otklanja i ostaje kod danog pisanog očitovanja, kao i ranijeg nalaza i mišljenja.

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovu dopunu i očitovanje jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije.

33. Glede navoda tuženika vezano uz negativne tečajne razlike iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala manju kamatu i tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužiteljice u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, što je konkretno izostalo. Stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužiteljice na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja (tako i VSRH u Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

34. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen traženi iznos od 26.517,71 EUR (199.797,69 kn) po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i razlike iznosa zbog prijevremene otplate zbog promjene tečaja i kamatne stope, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

35. Zatezne kamate na pojedine svote su dosuđene od dana dospjelosti tj. prvog dana nakon toga u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. u visini određenoj 29. st. 2. ZOO-a, uz uvećanje od pet odnosno tri postotna boda jer je riječ o parnici između fizičke i pravne osobe, temeljem čl. 1115. ZOO-a. Naime, kao što je naprijed navedeno, s obzirom na utvrđenja iz kolektivnog spora, tuženik je bio nepošteni stjecatelj, slijedom čega nije osnovana njegova tvrdnja da bio on bio pošteni stjecatelj pa bi tužiteljici eventualno pripadale zatezne kamate od dana podnošenja tužbe.

36. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ED, ranije javnobilježničkog prisjednika kod javnog bilježnika Željka Krajine, jer isti po stavu ovog suda nije relevantan za odluku u ovoj pravnoj stvari.

37. Glede stava tuženika iz podneska od 11. svibnja 2021. da je tužiteljica preinačila tužbu u podnesku od 28. travnja 2021., kojoj se protivi i koju sud ne bi trebao dopustiti jer je, sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, samo iznimno dopuštena ukoliko tužitelj tužbu nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a tuženik je u spis dostavio dokumentaciju temeljem koje je tužiteljica mogla odrediti tužbeni zahtjev, podneskom od 17. ožujka 2020., odnosno gotovo sedam mjeseci prije zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev mogla odrediti prije zaključenja prethodnog postupka, ističe se da tužiteljica u rečenom podnesku nije preinačila tužbu jer u tužbi tužiteljičin zahtjev nije izražen u određenoj visini nego je tužiteljica isti postavila kao traženje novčane tražbine zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čija će se visina utvrditi nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju, odnosno, nakon što se provede financijsko vještačenje, slijedom čega je visina utvrđena tek provedenim financijskim vještačenjem. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u podnesku tužiteljice od 28. travnja 2021. nije osnovan prigovor zastare iz naprijed navedenih razloga.

38. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (26.517,71 EUR i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23). Naime, tuženik je osporavao kako osnovu, tako i visinu tužbenog zahtjeva, a tužiteljica je u cijelosti uspjela s osnovom i visinom tužbenog zahtjeva.

39. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 11.3.2020., 13.10.2020., 4.10.2021., 9.12.2024. i 11.2.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 950 bodova), sastava podneska od 4.3.2020., 13.11.2020., 28.4.2021., 20.7.2021. i 8.11.2024. (Tbr 8. toč. 1. i 4. OT 750 bodova), odnosno ukupno 1.800 bodova ili 3.600,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 900,00 EUR, što ukupno iznosi 4.500,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 331,81 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 EUR, trošak sudske pristojbe na presudu 311,63 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 5.196,53 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

40. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 21. ožujka 2025. do isplate.

41. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer prema shvaćanju ovoga suda traženi trošak nije osnovan budući isti nije potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

43. Naime, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, sud će stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima tog Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

44. Na ročištu za objavu presude može pristupiti stranka ili njezin punomoćnik, a na istom sud pročita svoju odluku i iznese razloge za istu, te se primjerak iste uruči nazočnim strankama ili punomoćnicima, a onima koji nisu nazočili istom se dostava vrši putem e glasne ploče, te je istu punomoćnici u osobi odvjetnika mogu preuzeti i iz sustava e komunikacije.

45. Stoga po stavu ovog suda, uzimajući u obzir okolnosti iz čl. 155. ZPP-a, traženi trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio potreban za vođenje parnice, radi čega je taj dio zahtjeva za troškom odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu 21. ožujka 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Sisku. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika