REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod
Poslovni broj: Pn-250/2020-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćniku po zaposlenju ĆĆ, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, sa sjedištem u [adresa], radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 18. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 21. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, platiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 4.535,67 kn = 601,99 eura zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče počevši od 24.07.2020. pa do isplate, po stopi od 5,89 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 8 dana.“
II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, da tuženiku Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 289,81 eura (slovima: dvije stotine osamdeset devet eura osamdeset jedan centi) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog, za iznos od 62,50 eura zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: tužitelj/HZMO) dana 17. prosinca 2020. podnio je tužbu protiv Croatia osiguranja d.d. Zagreb (dalje: tuženik), radi naknade štete. U tužbi navodi da se dana 1. rujna 2008. godine na državnoj cesti br. 53 između mjesta Vukojevica i Gradac Našički dogodila prometna nesreća u kojoj je osiguranik tužitelja TĆ zadobio teške tjelesne ozljede, a koju je prouzročio osiguranik tuženika ŠĆ tako što je upravljajući teretnim automobilom registarskih oznaka [registarska oznaka] i krećući se nepropisnom brzinom bočnim zrcalom vozila udario u glavu TĆ. Presudom Općinskog suda u Našicama poslovni broj: K-165/08 od 22. siječnja 2009. osiguranik tuženika ŠĆ proglašen je krivim za izazivanje navedene prometne nesreće, a predmetno teretno vozilo je u trenutku nesreće bilo osigurano kod tuženika po polici osiguranja br. [broj police osiguranja].
1.1. Zbog teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nesreći, odnosno zbog ozljede na radu, tužitelj je rješenjem br. 71727 od 25. listopada 2010. osiguraniku TĆ priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 1. rujna 2010. U slučaju osporavanja uzročno-posljedične veze između navedene prometne nesreće i invalidnosti osiguranika tužitelja TĆ, tužitelj ističe da je Vrhovni sud u brojnim odlukama zauzeo stav da uzročno-posljedična veza proizlazi iz rješenja tužitelja o priznanju prava na invalidsku mirovinu, da je sud vezan tim rješenjem sve dok ono postoji te da odluke upravnog tijela djeluju erga omnes ( Rev-x 425/2017 od 5. veljače 2019., Revr-1172/16 od 24. travnja 2018., Revx-1219/15 od 2. veljače 2016., Revr- 210/09 od 16. lipnja 2009., Revt-275/14 od 1. travnja 2015.) Opreza radi, ukoliko u slučaju osporavanja uzročno-posljedične veze sud ipak smatra da je istu potrebno dokazivati i drugim dokazima, tužitelj predlaže da se provede medicinsko vještačenje po vještaku specijalistu medicine rada, a na okolnost utvrđivanja uzročno-posljedične veze između navedene prometne nesreće i invalidnosti osiguranika tužitelja TĆ, kao i vještačenje po vještaku prometne struke, a radi utvrđivanja okolnosti i uzroka prometne nezgode.
1.2. Dalje navodi da je isplaćivanjem invalidske mirovine osiguraniku TĆ tužitelju nastala šteta koju je potraživao od tuženika. Za štetu nastalu isplatom mirovine za razdoblje od 1. rujna 2010. do 29. veljače 2012. tužitelj je mirnim putem potraživao naknadu, a tuženik je uplatio cjelokupno traženi razmjerni iznos invalidske mirovine dana 28. lipnja 2012. godine. Za štetu nastalu isplatom mirovine za razdoblje od 1. ožujka 2012. do 31. prosinca 2013. tužitelj je mirnim putem potraživao, a tuženik je uplatio cjelokupno traženi razmjerni iznos invalidske mirovine dana 16. srpnja 2014. Tužitelj navodi da je štetu nastalu isplatom invalidske mirovine, odnosno razliku do punog iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. ožujka 2016. tuženik bio dužan podmiriti sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Osijeku, stalne službe u Slavonskom Brodu br. P-443/2016 od 10. siječnja 2016., a štetu nastalu isplatom invalidske mirovine, odnosno razliku do punog iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 1. travnja 2016. do 31. ožujka 2018. sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Osijeku, stalne službe u Slavonskom Brodu br. P-317/2018 od 23.01.2019. Za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine, za razdoblje od 1. travnja 2019. do 30. lipnja 2020. tužitelj je dopisom od 7. srpnja 2020. pozvao tuženika da mu navedenu štetu naknadi u mirnom postupku u roku 15 dana od dana primitka dopisa. Tuženik je dana 10. srpnja 2020. u korist tužitelja uplatio nesporni iznos štete u iznosu od 52.160,25 kn pa je tako tužitelju ostao dužan uplatiti još iznos od 601,99 eur =4.535,67 kuna za koji iznos tužitelj i podnosi tužbu.
1.3. U slučaju osporavanja isplaćenog iznosa invalidske mirovine osiguraniku TĆ, tužitelj ističe da sukladno čl. 230. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, čl. 159. st. 1., 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku i čl. 7. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju obračun tužitelja ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, a koji stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u brojnim odlukama (Rev-x 386/2018 od 29.01.2020. godine, Rev-x 827/15-2 od 07.02.2017., Rev-x 456/14 od 23.09.2014., Revt 139/16-2 od 15.02.2017.). Tužitelj predlaže da se provede vještačenje po vještaku financijske struke na okolnost utvrđivanja visine i isplate naznačenog iznosa mirovine ukoliko sud smatra da je visinu isplaćene mirovine potrebno dokazivati drugim dokazima.
1.4. Tužitelj navodi da u ovom predmetu štetu nastalu isplatama invalidske mirovine potražuje od tuženika temeljem odredbi članka 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 57/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.) u punom iznosu.
1.5. Kako se u ovome postupku tužbeni zahtjev odnosi na naknadu štete nastale isplatom mirovine za razdoblje od 1. travnja 2018. do 30. lipnja 2020. godine, tužitelj ističe da je Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), a koji je stupio na snagu
1. siječnja 2014. godine, propisano:
''Članak 161.
(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.
(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu''
Članak 164.
(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).''
1.6. S obzirom da je navedeni zakon stupio na snagu 1. siječnja 2014. i da je propisivao da naknada štete obuhvaća davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, a da je praksa tada nadležnih trgovačkih sudova bila neujednačena te s obzirom na stajalište Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016. godine, izmjenom navedenog zakona dodatno se pojasnila intencija zakonodavca, odnosno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019. propisano je:
''Članak 41. U članku 161. stavak 2. mijenja se i glasi:
»(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu''.
1.7. Temeljem navedenog, tužitelj smatra da cima pravo od tuženika zahtijevati naknadu štete koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom, a ne u razmjernom iznosu, koji iznos je tuženik uplatio tužitelju u mirnom postupku.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava pravo tužitelja od tuženika potraživati naknadu ovdje utužene štete koja se odnosi na mirovinska davanja koja tužitelj ima prema svome osiguraniku, ujedno i oštećeniku u ovdje predmetnom štetnom događaju (TĆ) i to u vidu punih isplaćenih iznosa tih davanja. Ne osporava činjenicu da je prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju propisano pravo tužitelja potraživati takvu štetu, ali ujedno naglašava i ističe da je odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisana drugačija obveza tuženika naspram odštetnih zahtjeva tužitelja.
2.1. Tuženik ističe da je obveznik naknade štete nastale iz uporabe motornog vozila temeljem zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti prema trećim osobama (tako i ovdje tužitelju) te da tuženik nije izravni štetnik odnosno uzročnik tužiteljeve štete pa njegova pasivna legitimacija u odnosu na odštetne zahtjeve trećih osoba u vezi sa štetom iz uporabe motornog vozila, kao i opseg njegove odštetne obveze (odgovornosti) svoj pravni temelj imaju upravo u zaključenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti. Ako bi se stoga sadržaj i opseg tuženikove odštetne obveze prema trećim oštećenim osobama (u vezi s uporabom motornog vozila osiguranog kod tuženika) utvrđivao izvan sadržaja zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, odnosno izvan pravnog (zakonskog) režima koji isti ugovor o osiguranju regulira, tada ne ostaje nego zaključiti da se tuženiku kao društvu za osiguranje nameće obveza koja nije i ne može biti dijelom njegova osigurateljnog pokrića kojeg tuženik preuzima zaključenjem ugovora o osiguranju naspram trećih oštećenih osoba, uključujući i ovdje tužitelja.
2.2. Dalje navodi da mu se ne može nametnuti odštetna obveza prema trećoj oštećenoj osobi ukoliko bi ista premašivala zakonom propisane i ugovorene svote osiguranja (limite) kako je to određeno odredbom članka 26. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To u dosadašnjoj sudskoj praksi u vezi opsega odštetne obveze društva za osiguranje kod obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti nikada nije bilo sporno. Identično takvom uređenju (ograničenju) odštetne obveze tuženika jest i uređenje njegove odštetne obveze prema ovdje tužitelju koje je izrijekom propisano odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Dakle, jednako kao što tuženik nema obvezu prema trećoj oštećenoj osobi ukoliko je iscrpljena ugovorena svota osiguranja (limit osiguranja), tako tuženik nema i ne može imati obvezu prema tužitelju izvan/preko razmjernog iznosa mirovine tužiteljeva osiguranika koji se određuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
2.3. Tuženik ističe da je tužitelj u sličnoj poziciji kao tuženik jer i tužitelj (kao osiguravajući zavod) ima prava i obveze temeljem obveznog mirovinskog osiguranja (primjerice obvezu plaćanja mirovine temelju ugovora o mirovini), a koje je pak posebno pravno područje osiguranje regulirano posebnim propisom – Zakonom o mirovinskom osiguranju te da bi se tužitelj jednako kao i tuženik, našao u nedopuštenom i nezakonitom pravnom položaju ukoliko bi mu se nametala neka obveza koja ne bi bila dijelom upravo te posebne regulacije (Zakona o mirovinskom osiguranju), odnosno posebnog propisa koji regulira upravo prava i obveze tužitelja u vezi s njegovom djelatnošću.
2.4. U dosadašnjim sporovima između tužitelja i tuženika u odnosu na odštetnu tražbinu (isplaćena mirovinska davanja) koja je predmetom i ove parnice, tužitelj je iznosio argumentaciju u prilog opravdanja primjene Zakona o mirovinskom osiguranju na pravni odnos (odgovornosti za štetu) postojeći između tužitelja i tuženika, odnosno na (odštetnu) obvezu tuženika iz istog pravnog odnosa. Ta se argumentacija u bitnome svodi na konstataciju da bi Zakon o mirovinskom osiguranju u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu bio posebniji - specijalniji.
2.5. Tuženik smatra da se odnos spomenuta dva posebna propisa; Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, u kontekstu pravnog odnosa postojećeg između tužitelja i tuženika, ne može promatrati na način kako to čini tužitelj. Već i sam ishod takvog zaključivanja tužitelja koji upućuje na nekakav odnos dva posebna propisa kao posebnog i posebnijeg (specijalnog i specijalnijeg) govori u prilog pravne netočnosti iste argumentacije. Odnos dvaju propisa svakako može biti odnos općeg i posebnog propisa u odnosu na isti predmet regulacije, u kojem će se odnosu onda primjenjivati posebni zakon jer posebnije, specifičnije, dublje regulira određenu materiju. Međutim, kada se pak razmatra odnos dvaju posebnih zakona (a ne odnos jednog općeg i jednog posebnog zakona) tada je promašeno i zapravo pravno nemoguće govoriti o tome da bi jedan posebni zakon u odnosu na drugi posebni zakon uopće mogao biti posebniji.
2.6. Ono što definira (čini) neki zakon posebnim upravo je njegov odnos s općim propisom a ne nekim drugim posebnim propisom. Svaki posebni zakon ima posebni predmet svoje regulacije, odnosno posebno, zasebno područje koje regulira (i koje dakle ne regulira niti može regulirati niti jedan drugi posebni zakon) i koje se stoga ne može promatrati kroz prizmu područja/predmeta regulacije drugog posebnog zakona. Tako je i u slučaju Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i njegovog (posebnog) predmeta regulacije s jedne strane, te Zakona o mirovinskom osiguranju i njegovog (posebnog) predmeta regulacije s druge strane.
2.7. Prema tome, tuženik smatra da nije zakonita primjena materijalnog prava kada se temeljem odredbi jednog posebnog zakona (Zakona o mirovinskom osiguranju) koji u svom predmetu uređenja/regulacije uređuje prava i obveze određenog subjekta (ovdje tužitelja), određuje/utvrđuje obveza subjekta (ovdje tuženika) čija prava i obveze nisu dijelom sustava mirovinskog osiguranja to jest nisu i ne mogu biti dijelom predmeta regulacije spomenutog posebnog zakona, a sve to zanemarujući odredbe (jedinog) posebnog zakona koji upravo uređuje prava i obveze tuženika i to prema svim trećim osobama (tako i tužitelja) u vezi uporabe motornih vozila po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti – Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
2.8. Prethodna argumentacija tuženika u vezi spomenutog odnosa dvaju posebnih zakona odnosno odnosa dvaju subjekata čija prava i obveze zasebno uređuju dva posebna zakona, zapravo je argumentacija Ustavnog suda RH izražena u njegovoj Odluci U-I-6264/2014, od 4. ožujka 2015. U spomenutoj je odluci Ustavni sud razmatrao prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 50. stavka 1. Zakona o cestama (»Narodne novine« broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14.). Predlagatelj toga prijedloga u bitnome se protivio da se na način predviđen osporenom zakonskom odredbom Zakona o cestama prosuđuje odštetna odgovornost lovoovlaštenika. Ustavni je sud, promatrajući takvu pravnu situaciju, to jest odnos između dva posebna propisa i njihov (zasebni) predmet uređenja, ustanovio da se zapravo ne radi o njihovoj koliziji jer da svakako nije pravno dopušteno da se primjena jednog posebnog zakona proteže izvan predmeta uređenja toga zakona odnosno na subjekte čija se prava i obveze tim zakonom ne uređuju. Kada se stoga ovaj pristup Ustavnog suda RH primjeni i na odnos Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno na obvezni odnos odgovornosti za štetu između tužitelja i tuženika (nastalu iz uporabe motornog vozila), tada će se morati zaključiti kao što to čini i Ustavni sud, da se odštetna odgovornost tuženika prema tužitelju ne može određivati temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju jer to nije predmet uređenja toga propisa. U odredbi članka 1., st. 2. toga Zakona propisano je da se tim zakonom uređuje obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti.
2.9. Nadalje, tuženik dodaje da odštetna odgovornost tuženika prema tužitelju, time i sadržaj te odgovornosti, može biti ocijenjena samo primjenom odredbi posebnog zakona koji u svom predmetu uređenja isto pitanje i uređuje – a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Taj zakon izrijekom uređuje i posve u skladu s predmetnom svoje regulacije, upravo sadržaj odštetne obveze tuženika prema tužitelju u odnosu na štetu koja tužitelju nastaje isplatom mirovinskog izdataka za njegova osiguranika, i to odredbom članka 27., a to na način da takvu obvezu tuženika prema tužitelju svodi na razmjerni iznos tog mirovinskog izdatka a ne, kako je ovdje utuženo na puni isplaćeni iznos.
2.10. Tuženik pojašnjava da je identično takvom zaključivanju i zaključivanje Suda Europske unije primjerice, u spojenim predmetima Republike Italije protiv Europske komisije, T-60/06 RENV II i T-62/06 RENV II, gdje Sud EU odlučujući o prigovoru jedne od stranaka u sporu o povredi načela lex specialis derogat legi generali konstatira da se u odnosu dva zasebna okvira pravila (kao što je to riječ kod odnosa dvaju posebnih propisa) jednostavno ne može govoriti o primjeni pa time i povredi načela lex specialis derogat legi generali; „Iz toga proizlazi da pravila o usklađivanju fiskalnih zakonodavstava, osobito članka 93. UEZ-a i odnosnih provedbenih mjera, te pravila o državnim potporama, uključujući članke 87. i 88. UEZ-a, predstavljaju dva zasebna okvira pravila i da se prvi okvir ne može smatrati načelom lex specialis u odnosu na drugi. Prigovor koji se temelji na povredi načela lex specialis derogat legi generali, treba, stoga, odbiti kao neosnovan.“
2.12. Slijedom navedenoga, sadržaj/opseg odštetne obveze (nastale iz uporabe motornog vozila) tuženika kao društva za osiguranje prema trećim osobama (što je ovdje i tužitelj) čija pasivna legitimacija u ovoj parnici proizlazi upravo i samo iz zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti s neposrednim štetnikom, može biti ocijenjen samo i jedino prema odredbama propisa koji uređuje upravo spomenuto izvorište pasivne legitimacije tuženika (područje obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti), Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
2.13. Tuženik tako skreće pozornost tužitelju da je odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano da tuženik štetu tužitelja nadoknađuje, ali samo u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Dakle, obveza tuženika prema tužitelju, između ostalih ograničenja (opseg odgovornosti tuženikova osiguranika, financijskih limiti/osigurana svota iz čl. 19. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. ), ograničena je i obvezama preuzetih ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Stoga se (stvarna) šteta tužitelja, u smislu odštetne obveze tuženika naspram iste štete, može i mora utvrditi samo u granicama ugovora o obveznom osiguranju i samo prema odredbi čl. 27., st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
2.14. Naposljetku tuženik upućuje na činjenicu da ovdje utužena odštetna tražbina tužitelja - isplaćena mirovinska davanja tužiteljevom osiguraniku u punom isplaćenom iznosu, nije i ne može biti identična odštetnoj tražbini tužitelja u vidu razmjernog iznosa mirovine sukladno odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da između ovdje utužene štete tužitelja (predmet ove parnice) i štete tužitelja prema odredbi čl. 27., st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu nema objektivnog identiteta pa bi se u hipotetskom slučaju da tužitelj promjeni izvorni tužbeni zahtjev i postavi ga u kontekstu odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu nedvojbeno radilo o objektivnoj preinaci tužbe. Zbog toga je po stavu tuženika zapravo irelevantno u ovoj parnici utvrđivati/dokazivati postojanje eventualne tužiteljeve (neutužene) štete kako je određuje čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ako bi (hipotetski) sud tužitelju dosudio takvu štetu u ovoj parnici (prema postojećem tužbenom zahtjevu), tada bi se po stavu tuženika radilo o apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka odnosno prekoračenju tužbenog zahtjeva.
3. Prema odredbi članka 2. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a stranke u postupku su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. st. 1. ZPP). Relevantne činjenice za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem materijalnih dokaza koje je tužitelj dostavio uz tužbu (str.5-40) te dokumentacije koju su stranke dostavljale uz svoje podneske tijekom postupka. Stranke su uz svoje podneske tijekom postupka uglavnom dostavljale sudsku praksu, odnosno odluke općinskih i županijskih sudova te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima su sudovi zauzimali (različita) pravna stajališta o primjeni odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno Zakona o obveznim osiguranjima u prometu povodom zahtjeva tužitelja za naknadu štete od tuženika.
3.1. Pročitana je presuda Općinskog suda u Našicama poslovni broj K-165/08-6 od 22. siječnja 2009. kojom je osiguranik tuženika ŠĆ proglašen krivim za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem predmetne prometne nesreće (str.8-9), prijava ozljede na radu za osiguranika tužitelja TĆ (str. 9-10) i rješenje tužitelja od 25. listopada 2010. kojim je osiguraniku tužitelja TĆ utvrđena profesionalna nesposobnost za rad zbog pretrpljene ozljede na radu i utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 469,95 kn mjesečno, odnosno najniža mirovina u svoti od 1810,88 kn mjesečno (str. 11-14 spisa).
3.2. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 15. prosinca 2022. punomoćnica tužitelja odustala je od dokaznog prijedloga za provođenjem prometnog vještačenja radi utvrđivanja okolnosti i uzroka prometne nezgode s obzirom da iz navoda tuženika iz odgovora na tužbu proizlazi da je sporna samo primjena Zakona o mirovinskom osiguranju.
3.3. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. veljače 2025. punomoćnica tužitelja odustala je od dokaznog prijedloga da sud izvrši uvid u pribavljeni spis predmeta Općinskog suda u Našicama poslovni broj K-165/2008 te spis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Slavonskom Brodu broj 71727 s obzirom da su punomoćnici parničnih stranaka na istom ročištu suglasno izjavili da visina tužbenog zahtjeva nije sporna budući da se osiguraniku TĆ isplaćuje invalidska mirovina zbog pretrpljene ozljede na radu i to u najvećem mogućem iznosu slijedom čega je između stranaka sporna samo primjena materijalnog prava, odnosno postoji li obveza tuženika prema tužitelju u smislu odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
3.4. Na istom ročištu za glavnu raspravu (18. veljače 2025.) punomoćnica tužitelja navela je da ne postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se već isplaćuje osiguraniku tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a koja bi predstavljala obvezu tuženika prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
3.5. Slijedom navedenoga, daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.
4. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Sud neće posebno obrazlagati materijalne dokaze koji su pročitani u postupku budući da se istima utvrđuju činjenice koje su parnične stranke naknadno, na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. veljače 2025. učinile nespornim.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku TĆ u razdoblju od 1. travnja 2018. do 30. lipnja 2020., zbog profesionalne nesposobnosti za rad.
5.1. Riječ je o subrogacijskom zahtjevu tužitelja za isplatom tzv. kapitalizirane štete, pri čemu tužitelj takav zahtjev temelji na materijalnopravnoj osnovi za koju smatra da proizlazi iz odredbe članka 160. i čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju.
5.2. Tuženik smatra da pravnu osnovu razmatranja tužbenog zahtjeva treba promatrati kroz primjenu odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tj. zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne Zakona o mirovinskom osiguranju.
6. Između stranaka u postupku nije bila sporna
– činjenica nastanka štetnog događaja - prometne nezgode od 1. rujna 2008.
– činjenica da je vozilo registracijskih oznaka [registarska oznaka] u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, dakle nesporna je pasivna legitimacija tuženika,
– činjenica da je vozač tog vozila osiguranog kod tuženika ŠĆ kriv za nastanak predmetnog štetnog događaja,
– činjenica da je osiguranik tužitelja TĆ ozlijeđen u predmetnom štetnom događaju, da mu je rješenjem tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovnu zbog posljedica prometne nezgode, odnosno zbog ozljede izvan rada
– da je tuženik naknadio štetu tužitelju za prethodna utužena razdoblja sukladno pravomoćnim sudskim presudama te da je u međuvremenu došlo do promjene pravnog shvaćanja VSRH glede primjene prava u sporovima koje pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika na način da se ima primijeniti odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je na snazi u vrijeme izvršenih isplata,
– nije sporna visina tražbine tužitelja i
– nije sporno da ne postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se već isplaćuje osiguraniku tužitelja utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a koja razlika bi predstavljala obvezu tuženika prema tužitelju u skladu sa odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (članak 27).
6.1. Sporno je pripada li tužitelju pravo na naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina u skladu s rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje osiguraniku TĆ za utuženo razdoblje u cijelosti sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju ili u razmjernom iznosu sukladno odredbi članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
6.2. S obzirom da je punomoćnica tužitelja na ročištu održanom pred ovim sudom 18. veljače 2025. istaknula da ne postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se već isplaćuje osiguraniku tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a koja bi predstavljala obvezu tuženika prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, to je u postupku ostala sporna isključivo primjena materijalnog prava odnosno je li se predmet spora ima raspraviti primjenom odredbi Zakonu o mirovinskom osiguranju kako tvrdi tužitelj ili primjenom odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao posebnog zakona, a kako to tvrdi tuženik. Dakle, ukoliko sud utvrdi da su mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju obveza tuženika postoji, međutim ukoliko sud utvrdi da se primjenjuju odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu obveze za tuženika nema jer nema razlike koju bi prema odredbama članka 27. navedenog Zakona trebao naknaditi tužitelju s osnova pretrpljene štete.
7. Prema odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15. i 93/15., dalje: ZMO) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (stavak 1.), s tim da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (stavak 2.). Zavod može zahtjevom za naknadu štete obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina, stavak 3.). Kad se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju Ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje (stavak 4.).
7.1. Prema odredbi članka 164. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete, stavak 1.), s tim da su za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne odredbe tog Zakona (stavak 5.).
7.2. Odredbom članka 165. stavak 3. ZMO-a propisano je da na svotu potraživanja naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od petnaest dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.
7.3. Odredbom članka 170. ZMO-a propisano je da se na naknadu štete primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona.
7.4. U ovoj pravnoj stvari isplata mirovine odnosi se na razdoblje od 1. travnja 2018. do 30. lipnja 2020., stoga do primjene dolazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje ZOOP).
7.5. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. istoga članka ZOOP-a glasi da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju izraženom u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. se poziva na raniju odluku br. Rev-x388/2018 od 25. kolovoza 2020. u kojoj je zaključeno slijedeće:
"Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“.
8.1. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020. prema kojemu je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.
8.2. Ovdje je potrebno ukazati i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je zauzeto isto pravno shvaćanje pa između ostalih i:
- u odluci broj Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. u kojoj je predmet zahtjeva bila naknada štete s naslova isplate mirovine isplaćene u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. listopada 2020., - da je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode te da prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP. Također da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.
- u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd3181/2021-2 od 14. rujna 2022. godine izraženo je pravno shvaćanje da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.
8.3. Također je potrebno ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-1052/2023-3 od 20. prosinca 2023. koje upućuje na primjenu odredbi ZOOP s obrazloženjem da se taj Zakon primjenjuje kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, da taj Zakon uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Radi toga, kao posebniji, valja primijeniti ZOOP, a ne ZMO kako to smatra tužitelj.
8.4. U potonjoj presudi Vrhovni sud obrazlaže i to da je činjenica da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Također slijedi i to da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem ZMO stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.
8.5. Kako je ranije navedeno pod točkom 7.4. Obrazloženja ove odluke, u ovoj pravnoj stvari primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.) jer se isplata mirovine odnosi na razdoblje od 1. travnja 2018. do 30. lipnja 2020.
8.6. Imajući u vidu ranije citirana pravna shvaćanja Vrhovnog suda da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to članak 27. stavak 1., 2., i 3. mišljenje je ovoga suda kako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana upravo citiranim zakonskim odredbama.
8.7. U konkretnim slučajevima to znači da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a koji razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
8.8. Prihvaćajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odredbe ZOOP-a proizlazi da tužitelj ima pravo potraživati od tuženika naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem o umirovljenju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike, što znači da tužitelj mora dokazati odlučnu činjenicu – nastanak štete i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP koja propisuje drugačiji način obračuna štete od načina obračuna koji je propisan odredbama ZMO jer tužitelj dostavlja obračun prema odredbama ZMO i otklanja mogućnost primjene izračuna prema odredbama ZOOP.
8.9. Dakle, prema odredbi članka 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, a punomoćnica tužitelja je na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. veljače 2025. navela da takve razlike nema (str. 214-215 spisa).
9. Prema odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je šteta prema članku 1046. ZOO umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
9.1. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje, a da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.
9.2. Tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu, odnosno nastanak štete i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP koja propisuje drugačiji način obračuna štete od načina obračuna koji je propisan odredbama ZMO, stoga je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.
10. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa člankom 155. i čl. 2 ZPP.
10.1. Prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka pa je sud, slijedom navedene zakonske odredbe donio odluku kao u točki II. izreke presude i obvezao tužitelja na naknadu troškova tuženiku.
10.2. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora (601,99 eura) i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).
10.3. Tuženik je popisao trošak u iznosu od 312,50 eura uvećano za trošak sudskih pristojbi, s tim da pristojba za odgovor na tužbu iznosi 13,27 eura, a za presudu 26,54 eura, što ukupno iznosi 352,31 eura. S obzirom da je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi odredbom članka 11. stavka 1. toč.1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23., dalje: ZSP), to je tuženik u obvezi platiti sudsku pristojbu za odgovor na tužbu koja za njega nastaje po pravomoćnom završetku postupka u skladu sa odredbom članka 4. stavka 1. točke 2. ZSP, a sudsku pristojbu za presudu prema odredbi članka 3. stavka 2. ZSP u obvezi je platiti kada se stranci ili njezinom zastupniku dostavi prijepis te odluke (čl. 4. st.1. toč.4. ZSP).
10.4. Tuženiku je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav obrazloženog podneska od 9. prosinca 2022.. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8 toč. 1. u vezi sa Tbr.7.1. Tarife, 50 bodova x 2,00 eura) te trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 18. veljače 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9.1. u vezi sa Tbr.7.1. Tarife, 50 bodova x 2,00 eura), što ukupno iznosi 200,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu 50,00 eura (Tbr. 46. Tarife) daje iznos troškova od 250,00 eura. Navedenom iznosu treba dodati zatraženi trošak sudskih pristojbi, za odgovor na tužbu u iznosu 13,27 eura i za presudu 26,54 eura što ukupno iznosi 289,81 eura.
10.5. Tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 23. studenog 2023. i 7. studenog 2024. (požurnice) u iznosu 50,00 eura (svaki podnesak 25,00 eura uvećano za PDV u iznosu 12,50 eura, ukupno 62,50 eura), budući da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.
11. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.
Slavonski Brod, 21. ožujka 2025.
Sutkinja
Marina Smaić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovog
Zakona (članak 467. stavak 1. ZPP-a)
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).
O tome obavijest:
1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb,
2. Tuženik Croatia osiguranje d.d., Zagreb po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, Zagreb.
