REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-11018/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica CHU iz [adresa], protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 5. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te z. punomoćnika tuženika ŠH, odvjetničkog vježbenika, 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.12.st.2. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 257878 od 10. prosinca 2015. sklopljenog između CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 – Societe Generale-Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, kao kreditora, u dijelu u kojem je određena obveza korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno aktima kreditora kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 974,61 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 26. srpnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i nadoknaditi mu trošak postupka u iznosu 79,64 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 29. prosinca 2023. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopio 10. prosinca 2015. ugovor o kreditu u iznosu 120.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja te da je 24. srpnja 2018. izvršio prijevremenu otplatu kredita za što mu je tuženik zaračunao naknadu u skladu s čl.12.st.2. predmetnog ugovora, pa kako je ta odredba suprotna čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) i nepoštena jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i ne sadrži čvrsti kriterij za određivanje visine naknade, već iz njezine formulacije proizlazi ovlaštenje tuženika da tu visinu jednostrano odredi, na što on nije mogao utjecati te je sporna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača, to tužitelj, pozivom na čl.49. i čl.55. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15, dalje: ZZP), predlaže odlučiti kao u izrekama presude.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, da propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nisu predviđali zabranu odredbe prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadu za odobrenje ugovora o kreditu te da je sporna odredba jasna i lako uočljiva odnosno njome je jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškove obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava kao i administrativnih i drugih radnji), pa kako je postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja ugovora među strankama uvriježena u praksi banaka i tužitelj je u svakom trenutku bio slobodan pregovarati oko plaćanje spomenute naknade, to predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, podatke o plaćanju i prepisku stranaka te saslušao tužitelja.

3.1. Na ročištu održanom 3. listopada 2024. među strankama je učinjena nespornom visina zahtjeva.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 10. prosinca 2015. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 120.000,00 Eur po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita (čl.2.), s namjenom kupnje stana za stanovanje (čl.3.), uz rok otplate 240 mjeseci (čl.4.) i obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 120,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti, jednokratno prije korištenja kredita, kao i javnobilježničkih troškova i ostalih izdataka nastalih u svezi sastavljanja, potvrđivanja ili izvršenja ugovora, naknade za brisovna očitovanja, izdatke nastale zbog nepravovremene otplate te ostale naknade u skladu s Tarifom za poslove s građanima (čl.7.), time da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog krajnjeg roka dospijeća (čl.12.1.), a kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita naplatiti naknadu sukladno aktima kreditora koji uređuju kreditiranje građana i plaćanje naknada (čl.12.2.),

-da je tužitelj 26. srpnja 2018. platio tuženiku 7.343,19 kn,

-da se tužitelj obratio tuženiku radi vraćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 7.343,19 kn koji je platio prema spornoj odredbi čl.12.st.2. ugovora o kreditu, pozivom na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske te čl.1024. i čl.323. ZOO- a, koji zahtjev je tuženik otklonio navodeći da traženje nije osnovano.

6. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da nije mogao utjecati na sadržaj niti jedne odredbe predmetnog ugovora, pa niti sporne, da se nije mogao "cjenkati" niti mu je objašnjeno o čemu točno ovisi naknada za prijevremenu otplatu, a isto tako mu nije rečeno gdje to piše niti koji su za to kriteriji, da je za visinu tog iznosa saznao u trenutku prijevremene otplate kredita te da je prilikom sklapanja ugovora pročitao osnovne stavke u vezi iznosa kredita, kamatne stope i osobnih podataka, a po pitanju ponuda kredita nije se raspitivao drugdje jer je tuženik njegova banka preko koje prima plaću.

7. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o uvjetima - spornoj odredbi čl.12.st.2., pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija te odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi i posljedicama iste.

7.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženika kojima se uređuje kreditiranje građana, a kojim bi eventualno bila određena visina sporne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti).

7.2. Nadalje, napominje se kako sud ne nalazi da je postojala kakva zapreka da se u čl.12.st.2. ugovora konkretno navede nominalni iznos naknade ili u postotku, kao što je to, primjerice, navedeno u čl.7.st.1. ugovora u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, slijedom čega se radi o odredbi koja nije bila određena odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7.3. Ističe se i da je sporna odredba čl.12.st.2. ugovora protivna čl.1024.st.4. ZOO-a jer se njome, u biti, nadoknađuje dio kamate koju je tuženik prema ugovoru trebao ostvariti do kraja njegovog trajanja i stoga je ta odredba ništetna u smislu čl.322. i čl.6. ZOO-a, posebice u situaciji kada nema nikakvog dokaza da bi tuženik prijevremenom otplatom kredita pretrpio kakvu štetu.

7.4. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornom dijelu odredbe čl.12.st.2. ugovora po pitanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi, to sud nalazi da je plaćanje naknade tuženiku za prijevremenu otplatu kredita prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba ugovora nepoštena te ništetna u smislu čl.49. i čl.55. ZZP-a u vezi s čl.295. i čl.323. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude s tim u svezi.

8. Po pitanju prigovora zastare ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. u pravcu da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga valja uzeti u obzir trenutak pravomoćnosti predmetne presude, s obzirom na čl.323.st.1. ZOO-a, jer se istom odlučuje o pitanju ništetnosti konkretne ugovorne odredbe zbog koje se isplata i traži, pa zastarni rok u svakom slučaju nije protekao (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž-1996/19 od 14. rujna 2020. i dr.).

9. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama učinjena nespornim visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

10. Tužitelj je imao troškove postupka u visini sudskih pristojbi na tužbu i presudu od po 39,82 Eur – ukupno 79,64 Eur, koji trošak mu je odmjeren prema čl.154.st.1. ZPP- a s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 21. ožujka 2025.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom / pisanom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka