Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-308/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice IO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz OD Brlečić & partneri j.t.d., odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Mađarić i Lui d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon na dan 6. veljače 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 21. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici IO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 1.806,94 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to na:

- na iznos od 2,57 € od 01.11.2008.,

- na iznos od 5,19 € od 01.01.2008.,

- na iznos od 7,08 € od 01.02.2009.,

- na iznos od 7,94 € od 01.03.2009.,

- na iznos od 5,58 € od 01.04.2009.,

- na iznos od 6,03 € od 01.05.2009.,

- na iznos od 2,43 € od 01.06.2009.,

- na iznos od 0,49 € od 01.08.2009.,

- na iznos od 1,89 € od 01.08.2009.,

- na iznos od 1,76 € od 01.10.2009.,

- na iznos od 0,35 € od 01.11.2009.,

- na iznos od 3,00 € od 01.12.2009.,

- na iznos od 5,13 € od 01.01.2010.,

- na iznos od 8,15 € od 01.02.2010.,

- na iznos od 7,47 € od 01.02.2010.,

- na iznos od 11,55 € od 01.04.2010.,

- na iznos od 10,77 € od 01.05.2010.,

- na iznos od 12,29 € od 01.06.2010.,

- na iznos od 25,40 € od 01.07.2010.,

- na iznos od 22,70 € od 01.08.2010.,

- na iznos od 30,55 € od 01.09.2010.,

- na iznos od 27,74 € od 01.10.2010.,

- na iznos od 23,21 € od 01.11.2010.,

- na iznos od 32,76 € od 01.12.2010.,

- na iznos od 44,91 € od 01.01.2011.,

- na iznos od 36,31 € od 01.02.2011.,

- na iznos od 39,32 € od 01.03.2011.,

- na iznos od 35,49 € od 01.04.2011.,

- na iznos od 36,18 € od 01.05.2011.,

- na iznos od 52,46 € od 01.06.2011.,

- na iznos od 53,91 € od 01.07.2011.,

- na iznos od 67,48 € od 01.08.2011.,

- na iznos od 60,51 € od 01.09.2011.,

- na iznos od 52,88 € od 01.10.2011.,

- na iznos od 52,06 € od 01.11.2011.,

- na iznos od 51,47 € od 01.12.2011.,

- na iznos od 55,11 € od 01.01.2012.,

- na iznos od 58,29 € od 01.02.2012.,

- na iznos od 58,71 € od 01.03.2012.,

- na iznos od 56,52 € od 01.04.2012.,

- na iznos od 58,00 € od 01.05.2012.,

- na iznos od 59,01 € od 01.06.2012.,

- na iznos od 57,31 € od 01.07.2012.,

- na iznos od 57,76 € od 01.18.2012.,

- na iznos od 56,48 € od 01.08.2012.,

- na iznos od 53,71 € od 01.09.2012.,

- na iznos od 56,66 € od 01.10.2012.,

- na iznos od 58,07 € od 01.11.2012.,

- na iznos od 57,08 € od 01.12.2012.,

- na iznos od 51,52 € od 15.05.2012.,

- na iznos od 56,25 € od 19.06.2012.,

- na iznos od 56,66 € od 17.07.2012.,

- na iznos od 54,81 € od 15.08.2012. pa do isplate.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u dijelu za isplatu iznosa od 443,06 EUR, sa zateznom kamatom.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici IO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu 22. svibnja 2023. protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi isplate iznos od 2.250,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom. U tužbi je navela da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presudama donesenima u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Navela je da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13.06.2014. je, između ostalog, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, četvrto tužena Raiffeisenbank Austria d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navedeni stav Visokog trgovačkog suda RH o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđen je i odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revt 249/14 od dana 09.04.2015. Nadalje je navela da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017- 10 od 14.06.2018. u točki I. izreke odbijena žalba, između ostalih, i četvrto tužene Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, četvrto tužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pozvala se na odluku Vrhovnog suda RH donesenu 20.03.2018. pod poslovnim brojem Rev 2245/17-2 iz koje proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO/05, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, slijedom čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila u odnosu na postavljanje zahtjeva za isplatu radi izvršene preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF). Navela je da u slučaju promjenjive kamatne stope zastara počinje teći od 13.06.2014., dok u slučaju valutne klauzule zastara počinje teći od 14.06.2018. Nadalje je navela da je s tuženikom zaključila 25.04.2005. Ugovor o kreditu broj: 318-50-2793222 na iznos od 23.000,00 CHF, sa rokom otplate od 96 mjeseci, te imajući u vidu pravomoćne sudske odluke citirane u tužbi, tvrdi da je ugovor o kreditu opterećen nepoštenim ugovornim odredbama. Navela je da je u Ugovoru čl. 2. pod naslovom „KAMATNA STOPA“ između ostalog, navedeno: „Redovna kamata:

4,95% (četiri zarez devedesepet posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, dok je u čl. 7. pod naslovom „NAČIN OTPLATE“, između ostalog, navedeno: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg u mjesecu.“ Tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu sadrži nepoštene/ništetne ugovorne odredbe, s obzirom da je tuženik jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak. Citirala je odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i čl.323. Zakona o obveznim odnosima i navela da je na dan sklapanja Ugovora, a prema otplatnom planu, mjesečni anuitet iznosio 290,63 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju RBA na dan plaćanja (1 CHF = 4,779905 kn) pa je tako trebala plaćati iznos od 1.389,18 kn mjesečno. Tijekom otplatnog razdoblja mijenjala se kamatna stopa sukladno slobodnoj volji tuženika i tečaj CHF u odnosu prema kunama, te je u razdoblju od 31.5.2005. do 30.4.2013., odnosno do konačne otplate kredita, uplatila tuženiku ukupno 146.028,22 kn. Tvrdi da nije bila u mogućnosti izvršiti obračun previše plaćenog iznosa po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe kojom je otplata kredita bila vezana za valutu CHF slijedom čega će točnu visinu tužbenog zahtjeva postaviti nakon provedenog financijskog vještačenja, dok sada procjenjuje da preplata iznosi oko 17.000,00 kn, a čemu valja pridodati i zakonsku zateznu kamatu. Navela je da potražuje povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe kojom je otplata kredita bila vezana za valutu CHF, s obzirom da je za pravo na vraćanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila zastara. Tvrdi da se posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u Ugovoru o kreditu broj 318-50-2793222 očituje u preplati i njezinom pravu na restituciju preplaćenog iznosa, a koji iznos je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi i navela je da po ovom konkretnom kreditu konverzija temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju nije provedena.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako nije sporno da su stranke 25.04.2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 318-50-2793222 kojim je stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.000,00 i da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Naveo je da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope naveo je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF, te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva te da je tužiteljici pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i ista je razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare u bitnom navodeći da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima te da je tužiteljica podnijela tužbu 22.05.2023. i da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega je predložio odbiti tužbeni zahtjev. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule naveo je da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Naveo je da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Naveo je da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te da je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF te da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik je naveo da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute te da je ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Naveo je da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je istaknuo prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Naveo je da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati te da tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Naveo je da tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Osporio je visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti da mu naknaditi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U podnesku od 6. studenog 2023. tužiteljica se očitovala na navode iz odgovora na tužbu u bitnom navodeći da su svi prigovori tuženika iz odgovora na tužbu neosnovani. Ponovila je da je pravomoćno utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijest, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovor o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Pozvala se ponovno na, čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku te navela da, s obzirom na činjenicu da je potrošač/fizička osoba, te da se poziva upravo na utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava je sud vezan za utvrđenja iz citiranih presuda, što znači da ih nije ovlašten u ovom postupku preispitivati, posljedično čemu su i prigovori tuženika koji ta utvrđenja osporavaju za ovaj postupak irelevantna. Navela je da je Ustavni sud RH je u odlukama broj U-III-

2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/215, U-III-2605/215 od 13.12.2016. iznio kako je ustaljeno stajalište Suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u ovom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Navela je da je prosječni potrošač (SSS stručna sprema) koja nije imala potrebnih saznanja o posljedicama koje bi za nju mogle proizaći iz ništetne odredbe kojom je Raiffeisenbank Austria d.d. vezala glavnicu kredita za valutu CHF, da je jedini rizik pao na nju, dok se banka zaštitila instaliranjem nepoštenih ugovornih odredaba. Navela je i da je prigovor zastare neosnovan.

4. Na pripremnom ročištu održanom 15. siječnja 2024. tuženik je naveo da osporava sve navode iz podneska tužiteljice od 6. studenog 2023., koji su u suprotnosti s navodima iz odgovora na tužbu, te predložio da ako sud odredi vještačenje da se vještaku da zadatak da u nalazu i mišljenju prikaže negativnu tečajnu razliku ako takav iznos postoji.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 318-50- 2793222 (list 6-10 spisa), otplatni plan (list 11-14 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 10.4.2005. do 9.12.2022. (list 15-20 spisa), arhivu tečaja po valutama (list 21 spisa). Isto tako u dokaznom postupku izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa i saslušana je tužiteljica kao stranka. Tuženik je na ročištu održanom 6. veljače 2025. izjavio da povlači dokazni prijedlog za saslušanje svjedokinje EO.

6. Valja reći da je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 10. listopada 2024. (list 60-63 spisa) nakon provedenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo-Olđa na način da je zatražila isplatu iznosa od 1.806,94 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti specificirani u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa. Dakle, tužiteljica je tim podneskom smanjila tužbeni zahtjev, čemu se tuženik protivio. Međutim tu valja istaknuti i da je tuženik tijekom postupka isticao da je tužiteljica trebala tužbeni zahtjev uskladiti sa stranom 20. nalaza i mišljenja, odnosno uzimajući u obzir negativne tečajne razlike, iz čega proizlazi da sam tuženik tvrdi da je tužiteljica trebala još više smanjiti prvopostavljeni tužbeni zahtjev. Naime, tužiteljica konačno preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu više plaćenih iznosa tuženiku bez uzimanja u obzir negativne tečajne razlike. Iz odredbe čl. 193.st.1. i 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) proizlazi da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, odnosno da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. S obzirom da u konkretnom slučaju tuženik nije pristao na to smanjenje tužbenog zahtjeva, odnosno djelomično povlačenje tužbe nakon izvođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem sud je odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio da je konačno precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, odnosno djelomično osnovan uzimajući u obzir prvopostavljeni tužbeni zahtjev.

8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o stambenom kreditu bez počeka broj 318-50-2793222 25. travnja 2005. Nije bilo sporno da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,95 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate kredita 96 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima. Naime, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 25. travnja 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 318-50- 2793222 između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i IO, kao korisnika kredita, da je kredit odobren na iznos 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena redovna kamata od 4,95% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15,00% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje tužiteljica duguje temeljem ugovora. Rok otplate kredita je ugovoren na 96 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Iz zahtjeva za kredit proizlazi da se radi o unaprijed otisnutom tipskom obrascu koji popunjava i potpisuje tražitelj kredita.

9. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Tu valja naglasiti da je u tužbi sama tužiteljica priznala da je pravo na vraćanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarjelo te da tužiteljica tužbom potražuje povrat više plaćenog samo po osnovi ništetne ugovorne odredbe kojom je otplata kredita bila vezana za valutu CHF. Iz tog razloga se ukazuje promašenim isticanje prigovora zastare u odgovoru na tužbu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, s obzirom da tužiteljica po toj osnovi ništa niti ne traži. Sporno je bilo i trebaju li se uzeti u obzir negativne tečajne razlike. Naime tužiteljica se tome protivila jer po toj osnovi nije ništa primila, da bi sada trebala vratiti, a tuženik je predlagao da sud uzme u obzir i negativne tečajne razlike koje su utvrđene u nalazu i mišljenju vještakinje.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je predloženo sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarcima jer da je to puno povoljniji kredit i manja kamata na taj kredit i da takav kredit daju samo svojim klijentima. Iskazala je da se ne sjeća da bi joj bio spominjan termin valuta utočišta te objašnjavano da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na HRK. Odgovorila je da je namjena kredita bila stambeni kredit, te se ne sjeća da bi joj netko objašnjavao odredbe ugovora o kreditu. Iskazala je kako nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora o kreditu. U banci su joj ponudili sklapanje tog ugovora o kreditu i onda su išli na ovjeru ugovora kod javnog bilježnika. Nije tražila ponude za kredit u nekim drugim bankama, s obzirom da je bila klijent tuženika. Pročitala je ugovor prije nego što ga je potpisala te da su joj odredbe ugovora bile koliko toliko jasne, odnosno odgovorila je da ti ne mogu sve odredbe biti jasne. Odgovorila je da su joj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bili jasni pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a na temelju čega se mijenja ne zna i nitko joj nije objasnio na temelju čega se mijenja.

11. Što se tiče iskaza tužiteljice te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti tužiteljica sklopila kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).

12. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužiteljica u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužiteljica u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužiteljica i poziva u tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 25. travnja 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate (korištenja) kredita. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

19. Prema čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje sukladno odredbi čl.1163. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO/05), u slučaju ništavosti (ništetnosti) ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.

20. Na okolnost visine preplate određeno je izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Naime tužiteljica je predložila izvesti taj dokaz na okolnost utvrđenja visine potraživanja, s time da je tuženik predlagao da vještak u nalazu i mišljenju prikaže i negativnu tečajnu razliku, ako taj iznos postoji. Sud je rješenjem od 16. siječnja 2024. naložio stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa da se očituje koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu 25. travnja 2005. do njegove otplate u cijelosti, uz prikazivanje tzv. negativne tečajne razlike. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je izrađen na osnovu dokumentacije u spisu, te da je tužiteljici odobren kredit na iznos od CHF 23.000,00 uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje, na rok otplate kredita 8 godina (96 mjeseca), te da je ugovoreno da se otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća. Vještakinja je navela da je promjena kamatnih stopa po kreditu broj 318-50-2793222 iznosila od 25.4.2005. 4,95% godišnje, a anuitet 290,63 CHF, od 1.11.2007. 5,45 % godišnje, a anuitet 294,51 CHF, od 1.5.2008. 5,95 % godišnje, a iznos anuiteta 298,08 CHF, od 1.8.2010. 5,00%, a anuitet 294,21 CHF, od 1.6.2011. 4,75 % godišnje, a anuitet 293,49 CHF. Nadalje je navela da je tužiteljici kredit isplaćen dana 26.4.2005. po tečaju 1 CHF= kuna 4,779905. Izračun preplate izradila je na način da je na obvezu izraženu u CHF primijenjen tečaj na dan isplate kredita 1 CHF=4,779905 kuna te je taj iznos odbijen od stvarno izvršene uplate po tužiteljici. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je tužiteljica u razdoblju otplate kredita po pojedinim anuitetima tuženiku platila 13.614,42 kn više, odnosno 1.806,94 EUR i to ne uzimajući u obzir negativne tečajne razlike. Nadalje, stalna sudska vještakinja Vlasta Santo-Olđa je izračunala i više plaćeni iznos radi promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita bez obračuna zatezne kamate na dug tužiteljice navodeći da tužiteljica plaća obveze točno u dan dospijeća i po tečaju na dan dospijeća pa tuženik ne tereti tužiteljicu za zateznu kamatu i u tom slučaju iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica radi promjene tečaja tijekom otplate kredita platila više tuženiku 11.108,28 kn, odnosno 1.474,32 EUR. Nadalje stalna sudska vještakinja je izvršila izračun i više plaćenog iznosa radi promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita uz obračun zatezne kamate na dug tužiteljice navodeći da tužiteljica u razdoblju otplate kredita povremeno plaća manje iznose od iznosa obveza izračunate na način da se na obvezu po promjeni kamatnih stopa primijeni tečaj na dan isplate kredita (negativna tečajna razlika) pa je prikazala obračun da je na iskazani dug s osnova glavnice obračunata zatezna kamata koja je namirivana iz prve uplate i prema tom izračunu bi preplata tužiteljice iznosila 9.684,08 kn, odnosno 1.285,30 EUR. Vještakinja je sve varijante izračuna prikazala u tabelama kao i kada su izvršeni ti više plaćeni iznosi, odnosno prikazala je datume preplate i visinu preplate po pojedinačnim mjesečnim iznosima.

21. Vještakinja je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 4. prosinca 2024. Istaknula je da je u nalazu navela sve mogućnosti iskazanih razlika s uračunavanjem negativnih tečajnih razlika i uračunavanjem troškova i odgovorila da je na stranici 20 nalaza i mišljenja prikazala negativne tečajne razlike, odnosno prebijene iznose. Stranke nisu iznijele nikakve primjedbe niti prigovore na njezin nalaz i mišljenje, te je sud isti u cijelosti prihvatio, s obzirom da je ocijenio da je izrađen u skladu sa zadatkom koji je odredio sud te u skladu s pravilima struke, argumentiran i objektivan.

22. Kako je već rečeno tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje i to ne uzimajući u obzir negativne tečajne razlike. Tuženik je isticao da smatra da je tužiteljica tužbeni zahtjev treba uskladiti sa stranom 20 nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje odnosno uzimajući u obzir negativne tečajne razlike. Tužiteljica je isticala da po toj osnovi nije ništa primila, da bi sada trebala vratiti. Vezano za navode tuženika valja reći da tuženik u konkretnom slučaju nije postavio prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu se staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Naglašava se i da prigovor radi prebijanja u postupovnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju bi tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Isto je i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode tih instituta i odredbi čl.333.st.3. ZPP-a kao i onih prekluzivne naravi iz čl.288.6 stavak 6. ZPP-a. U konkretnom slučaju prema stajalištu suda tuženik samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo samo osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu pa sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. U tom smislu se i upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4 u kojoj je isti naveo da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

23. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare tuženika. Naime, opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 371. ZOO/91 iznosi pet godina. Kako se tužiteljica poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podesena 22. svibnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Pritom valja uputiti i na zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijet na sjednici od 30. siječnja 2020., a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

24. Slijedom navedenoga sud je ocijenio da bi zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.806,94 EUR, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje tekućim od datuma kako je to tužiteljica zatražila podneskom od 10. listopada 2024., bio osnovan, s obzirom da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe i to primjenom odredbe članka 104. stavak 1. ZOO/91, u vezi s člankom 210. ZOO/91, odnosno čl.1111. ZOO/05, po stopi iz članka 29.st.2. ZOO/05, s obzirom da je odredbom članka 214. ZOO/91, koja je istovjetna čl.1115. ZOO/05, propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP- a, s obzirom da bi tužiteljica uspjela s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, odnosno razmatrajući prvopostavljeni tužbeni zahtjev proizlazi, prema stajalištu suda, da tužiteljica nije uspjela u parnici samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva. Naime, prema stajalištu suda tužiteljica je uspjela u pogledu osnove 100%, a u pogledu visine prvopostavljenog tužbenog zahtjeva sa 80%(1.806,94 EUR od 2.250,00 EUR). Znači uspjeh tužiteljice u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva uzimajući u obzir prvopostavljeni tužbeni zahtjev bi bio 90%. Nadalje valja napomenuti da iz odredbe čl. 154.st.2. ZPP-a proizlazi da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastav obrazloženih podnesaka kojima se očitovala na odgovor na tužbu i nalaz i mišljenje vještakinje u iznosima od po 200,00 EUR, za svaki, te za zastupanje na ročištima održanim 15.1.2024., 4.12.2024. i 6.2.2025. , po 200,00 EUR, za svako, imajući u vidu odredbe tbr. 7.t.1., 8.t.1. i 9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi tbr. 54. Tarife. Na priznati trošak u iznosu od 1.200,00 EUR, valja obračunati i PDV sukladno tbr. 46. Tarife u iznosu od 300,00 EUR. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužiteljici je priznato ukupno 1.500,00 EUR. Tužiteljici je priznat i zatraženi trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo- Olđa u iznosu od 250,00 EUR. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim u cijelosti u iznosu od 1.750,00 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici.

26. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 21. ožujka 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnicima iz OD Brlečić & partneri j.t.d., odvjetnicima u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Mađarić i Lui d.o.o., Zagreb