Posl. br. Pr-53/2024-6

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu tog suda Marini Radaić Martinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku- Stalna služba u Korčuli, Građansko upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 7. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zastupateljice tužene, na ročištu održanom povodom objave presude dana 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju bruto iznos od 11.111,55 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1.033,03 EUR od 15. veljače 2019.,

- na iznos od 955,74 EUR od 15. ožujka 2019.,

- na iznos od 651,74 EUR od 15. travnja 2019.,

- na iznos od 296,48 EUR od 15. svibnja 2019.

- na iznos od 648,58 EUR od 15. lipnja 2019.

- na iznos od 413,90 EUR od 15. srpnja 2019.

- na iznos od 56,71 EUR od 15. kolovoza 2019.

- na iznos od 38,26 EUR od 15. rujna 2019.

- na iznos od 39,84 EUR od 15. listopada 2019.

- na iznos od 476,41 EUR od 15. studenog 2019.

- na iznos od 482,26 EUR od 15. prosinca 2019.

- na iznos od 953,48 EUR od 15. siječnja 2020.

- na iznos od 814,01 EUR od 15. veljače 2020.

- na iznos od 36,69 EUR od 15. ožujka 2020.

- na iznos od 495,66 EUR od 15. travnja 2020.

- na iznos od 465,76 EUR od 15. svibnja 2020.

- na iznos od 559,77 EUR od 15. lipnja 2020.

- na iznos od 543,45 EUR od 15. srpnja 2020.

- na iznos od 35,22 EUR od 15. kolovoza 2020.

- na iznos od 60,87 EUR od 15. rujna 2020.

- na iznos od 36,81 EUR od 15. listopada 2020.

- na iznos od 32,20 EUR od 15. studenog 2020.

- na iznos od 116,31 EUR od 15. prosinca 2020.

- na iznos od 279,63 EUR od 15. siječnja 2021.

- na iznos od 467,57 EUR od 15. veljače 2021.

- na iznos od 627,26 EUR od 15. ožujka 2021.

- na iznos od 284,09 EUR od 15. travnja 2021.

- na iznos od 42,09 EUR od 15. svibnja 2021.

- na iznos od 167,73 EUR od 15. lipnja 2021.

pa do isplate, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u bruto plaći, po stopi zatezne kamate koja se od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dane nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.055,52 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske, Postaje pomorske policije Dubrovnik, tijekom razdoblja od siječnja 2019. do svibnja 2021. obavljao poslove policijskog službenika, a što je zbog prirode posla zahtijevalo prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i blagdanom. Sukladno odredbama Zakona o radu, Zakona o policiji i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike da se osnovna plaća službenika i namještenika za rad noću uvećava za 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25% i za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs za 150%. Tužena da tijekom razdoblja od siječnja 2019. do 2021. tužitelju nije pravilno obračunala i isplatila razliku plaće za ostvareno radno vrijeme, za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima niti da je to do danas učinila kako je taj rad evidentiran u evidenciji o prisustvu na radu, kao i radnim nalozima. Tužitelj da je sukladno čl. 186.a Zakona o parničnom postupku dana 21. lipnja 2022. podnio zahtjev Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku radi mirnog rješenja predmetnog spora, međutim tuženik da je dostavio svoj odgovor na tako podneseni zahtjev kojim odbija isti kao neosnovan. Slijedom navedenog, tužitelj ovom tužbom od tužene potražuje isplatu neisplaćenog dijela plaće u bruto iznosu od 11.111,55 EUR za razdoblje od siječnja 2019. do svibnja 2021. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 25. listopada 2022. tužena navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Iz obračunskih lista plaće za tužitelja za razdoblje od siječnja 2019. do svibnja 2021., preslika radnih naloga i izvješća o radu te preslike Registra službenih poslova za navedeno razdoblje da nesporno proizlazi da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene relevantne zakonske odredbe koje se odnose na organizaciju rada policijskih službenika, prije svega odredbe Zakona o policiji („Narodne novine“ br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15) koji da kao lex specialis u odnosu na Zakon o radu regulira način organizacije rada policijske službe te radno vrijeme. Također, ističe da su pravilno primijenjene odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike jer da su tužitelju za stvarno odrađene sate rada u spornom razdoblju, uz osnovnu plaću, isplaćeni i svi dodaci na plaću predviđeni odredbama Kolektivnog ugovora. Navedeno da je i u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u rješenju broj Revr 1318/16-2 od 26. listopada 2016. u kojem da je jasno navedeno da se pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad može ostvariti za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada nisu stvarno izvršavani radni zadaci. Dalje navodi da je iz dostavljene dokumentacije razvidno da su tužitelju uz osnovnu plaću obračunati i isplaćeni svi dodaci na plaću predviđeni Kolektivnim ugovorom pa tako dodaci za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom 150%, rad u smjenama 10%, rad u turnusu 5%, dvosmjenski rad, pasivno dežurstvo kao i terenski dodatak. Iz navedenog da proizlazi kako je neutemeljen navod tužitelja da mu je u utuženom razdoblju tužena nepravilno obračunava i isplaćuje razliku plaće za ostvareno radno vrijeme. Štoviše, odredbom čl. 118. Kolektivnog ugovora da je određeno da su tumačenja Zajedničke komisije obvezujuća za ugovorne strane u kojem smislu tuženik ističe da je Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora tumačenjem čl. 39. (sada 44.) u svezi sa čl. 50. (sada 56.) Kolektivnog ugovora (ostvarenje dodatka na plaću za rad na terenu) na sjednici održanoj 06. lipnja 2006. dala tumačenje da terenski dodatak nije naknada za rad niti zamjena za plaću nego da služi za pokriće povećanih troškova zbog rada na terenu pa da stoga službenik ima pravo na uvećanje osnovne plaće sukladno čl. 39. Kolektivnog ugovora za sate kada je radio noću, prekovremeno, subotom i sl. Dakle, neovisno o tome što se u rad na terenu u smislu čl. 56. Kolektivnog ugovora uračunava ukupno vrijeme provedeno na terenu i to od trenutka kad je službenik trebao doći na posao pa do trenutka povratka na uobičajeno radno mjesto, pravo na uvećanje plaće iz čl. 44. Kolektivnog ugovora službenik, pa tako i u konkretnom slučaju policijski službenik, ostvaruje samo za odrađene sate rada u koje se pri tome ne uračunava vrijeme putovanja. Navodi kako je rad na brodu zbog svojih specifičnosti sukladno čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora organiziran na drugačiji način i sukladno potrebama službe i to na način da zaposlenici na brodu provode više dana uzastopce i to na način da 12 sati rade, a nakon toga imaju 12 sati odmora, što da je vidljivo iz radnih naloga i izvješća. Također, promatrajući materijalnopravnu regulativu prekovremenog rada, odredbe Kolektivnog ugovora o pravu na dodatak za prekovremeni rad tj. definiciji tog rada da se ne mogu promijeniti bez promatranja definiranja prekovremenog rada Zakonom o radu iz koje proizlazi da je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i prijeke potrebe odnosno izvanrednosti nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Dakle, tužena da je ispravno obračunala i isplatila naknade za stvarno ostvareni rad, sve sukladno radnim nalozima i izvješćima, SP3 izvješćima te nalozima za obračun plaće kao i sukladno organizaciji rada. Prekovremeni rad neprekidno 24 sata nekoliko dana uzastopce da je životno nerealan i neprihvatljiv, a što da potvrđeno i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i drugostupanjskog suda donesene u istovrsnim pravnim stvarima. Iz svega navedenog da proizlazi da tužitelj nije stvarno radio cijelo vrijeme boravka na višednevnim plovidbama te je u tom razdoblju imao i slobodno vrijeme. Sve to da upućuje na činjenicu da je tužena postupala sukladno zakonu i Kolektivnom ugovoru dok da se nerazumijevanje problematike terenskog rada i u skladu s time prava na dodatak iz čl. 44. Kolektivnog ugovora kao i pojam prekovremenog rada ne mogu tumačiti potrebom uvođenja preraspodjele radnog vremena odnosno tvrdnjom da je tužitelj radio za cijelo vrijeme boravka na terenu. Tužena dalje navodi kako se u konkretnom slučaju radi o radu na terenu kao posebnoj vrsti rada tj. radnog vremena koje radno vrijeme da je regulirano upravo čl. 57. Kolektivnog ugovora kao pasivno dežurstvo za vrijeme rada na terenu i da ne predstavlja institute Zakona o radu. Tužitelju da su u slučaju višednevnih plovidbi isplaćivani dodaci za pasivno dežurstvo temeljem čl. 57. Kolektivnog ugovora. Slijedom svega navedeno, tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Dana 7. lipnja 2024. donesena je presuda pod posl. br. Pr-205/2022 kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 11.111,55 Eur-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose, a u periodu dospijeća od 15. veljače 2019. do 15. lipnja 2021. (toč. I izreke) te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.305,52 Eur-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, po stopi određenoj kao u izreci (toč. II. izreke).

4. Protiv navedene prvostupanjske presude tužena je podnijela žalbu, povodom koje žalbe je odlučujući o istoj Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici donio rješenje 21. studenog 2024. pod posl. br. Gž r-130/2024-2 kojim je ukinuo presudu ovog suda od 07. lipnja 2024. pod posl. br. Pr-205/2022 i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz uputu da u ponovnom postupku pravilno valja utvrditi činjenično stanje na način da se utvrde točni radni zadaci koje je tužitelj obavljao nakon isteka redovnog radnog vremena i u kojem trajanju po pojedinim danima, odnosno utvrditi broj stvarno odrađenih sati rada izvan njegovog redovnog radnog vremena kroz utuženo razdoblje.

5. Tužitelj u nastavku raspravljanja a u odnosu na rješenje Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž r-130/2024-2 od 21. studenog 2024. navodi kako pod utvrđenjem kako „pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora tužitelj može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke“, revizijski sud podrazumijeva sve sate tijekom dana osim 8 sati odmora, odnosno 16 sati dnevno, dok da iz drugostupanjske odluke proizlazi kako bi to trebali biti samo sati u kojima je tužitelj obavljao „konkretne poslove nakon isteka redovnog radnog vremena“, a koje utvrđenje drugostupanjskog suda tužitelj smatra pogrešnom interpretacijom stavova iz revizijskih odluka. Tužitelj dalje navodi kako je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Broj Rev-908/2023-2) od 30. travnja 2024., odbijen zahtjev revidenta na uvećanu plaću za svih 24 sata provedenih na plovilu tijekom višednevne službe reafirmiracijom pravnog shvaćanja revizijskog suda zauzetog u odluci poslovni broj Revr 1085/13 od 25. siječnja 2017. godine glede istovrsnog pitanja, a kojom da je odlukom na jasan i nedvojben način utvrđeno kako se samo vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati smatra vremenom izvan stvarno odrađenih sati rada (unatoč tome što djelatnik ne može napustiti mjesto rada) te da se stoga isto vrijeme ne može smatrati prekovremenim radom. U potvrdu navedeno dalje ukazuje kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 25. travnja 2019. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: „U situaciji kada je tužitelj upućen na višednevne službe na moru (4-7 dana), isti ima pravo na isplatu plaće po cijeni sata redovnog rada za 8 sati rada, na isplatu uvećane plaće po cijeni sata prekovremenog rada za 8 sati, dok za preostalih 8 sati nema pravo na isplatu plaće ni po cijeni sata redovnog ni po cijeni sata prekovremenog rada jer se radi o „odmoru“, osim ako je utvrđeno da je i to vrijeme proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta.“ Tužitelj daje navodi kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i iz stavova drugostupanjskih sudova, u odlukama iz činjenično i pravno istih sporova, pri tome citirajući obrazloženja drugostupanjskih presuda. Dalje navodi kako je vrijeme provedeno na brodu, sukladno čl. 44. st. 11. i 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", br. 89/12.) i čl. 38. st. 11. i 13. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", br. 112/17.) rad organiziran na drugačiji način, pa tužitelju da pripada dodatak za prekovremeni rad ostvaren radom dužim od dnevnog radnog vremena ili redovne smjene i prekovremeni rad ostvaren radom dužim od mjesečnog ili tjednog fonda radnih sati, a navedeni dodaci međusobno se ne isključuju. Također, sukladno odredbi čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22.), za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik da ima pravo na povećanu plaću, dok da je čl. 60. st. 1. propisano da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega prema čl. 62. st. 2. puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Isto tako tužitelj navodi da i Direktiva 2003-88/EZ od 4. studenog 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. godine o određenim vidovima organizacije radnog vremena u članku 2. točke 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme. Ukazuje i na okolnost kako svi pomorski policajci tijekom višednevnih plovidbi zapravo rade svih 24 sata, obzirom su i radnim nalogom ali i općenitim obvezama, dužni za cijelo vrijeme plovidbe obavljati poslove u svezi održavanja plovila, paziti na sigurnost plovila, odnosno čuvati plovilo, kao i pratiti sve raspoložive komunikacijske.

6. U ponovljenom postupku sud je proveo dokaz pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu i to zahtjev CC za mirno rješenje spora podnesen Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Građansko upravni odjel od 21. lipnja 2022. s potvrdom o slanju i dostavi, odgovor Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel od 26. rujna 2022. broj: N-DO-32/2022, radne naloge Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje prometne policije Dubrovnik s priloženim izviješćima o radu, obračunske liste plaće, sudske odluke, vještvo stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Jelene Ćurlica od 2. prosinca 2023., saslušanjem svjedoka PC i ČC, saslušanjem tužitelja i sudskog vještaka Jelene Ćurlice radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja te su ponovno saslušani svjedoci ĆC i ČC te tužitelj.

7. Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/9/22, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova, za isplatom razlike plaće za rad izvan radnog vremena tijekom višednevnih plovidbi na koje je upućen radnim nalogom tuženika za razdoblje od siječnja 2019. do svibnja 2021., uvećana za sve pripadajuće dodatke po osnovi prekovremenog rada i rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te neradnim danom.

9. U postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Dubrovačko- neretvanske, Postaje pomorske policije Dubrovnik, na radnom mjestu policijskog službenika, te da je tužitelj u utuženom razdoblju radnim nalogom bio upućivan na višednevne plovidbe. Nesporno je i da tužitelj tijekom višednevnih plovidbi 24 sata boravio na brodu poslodavca, te da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama.

10. Sporno je da li tužitelj ostvaruje pravo na isplatu plaće u većem iznosu od onog kojeg mu je tužena isplatila u utuženom razdoblju odnosno da li je tužitelj obavljao radne zadatke svog radnog mjesta za vrijeme višednevne plovidbe u duljoj satnici od one koje mu je tužena evidentirala kao radno vrijeme (aktivno), slijedom čega da mu osim toga osim plaće koju mu je tužena isplatila za rad u (aktivnom) radnom vremenu pripada i pravo na isplatu plače za rad i u ostalom trajanju višednevne plovidbe, uvećano za pripadajuće dodatke po osnovi prekovremenog rada i rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima. Sud je u ponovljenom postupku trebao utvrditi kao odlučne činjenice stvarno odrađene sate rada tužitelja izvan njegova redovnog radnog vremena kroz utuženo razdoblje, odnosno koje je to konkretno poslove obavljao nakon isteka radnog vremena i u kojem trajanju.

11. Sukladno čl. 60. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 i 98/19) radno vrijeme je definirano kao vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, dok je čl. 62 st. 2. ZR-a određeno da puno radno vrijeme ne smije biti dulje od 40 sati tjedno.

12. U svezi s navedenim, sud ističe Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 04. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena koja u odredbi čl. 2. toč. 1. i toč. 2. radno vrijeme definira kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

13. Odredbom čl. 94. st. 1. ZR –a propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

14. Odredbama čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o policiji ("Narodne novine" br. 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19.) određeno je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, a da mu za isto pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

15. Odredbama čl. 194. ZR-a propisano je da Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, čl. 9. st. 3 istog Zakona određeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, a čl. 90. st. 2. istog Zakona propisano da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću iz stavka 1. ovoga članka, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

16. Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (¨Narodne novine¨ broj 112/17 dalje: KU) ne definira pojam radnog vremena radi čega se imaju primjenjivati odredbe ZR-a i prije svega direktive EU-a koja ima višu pravnu snagu, no isti jasno definira i pravi distinkciju između prekovremenog rad i pasivnog dežurstva.

17. Člankom 38. stavkom 9. i 10. KU je propisano da se prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada duži od 8 sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom, te kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (2 prve – 2 druge – 2 treće – 2 dana slobodna) ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

18. Pasivno dežurstvo je čl. 38. st. 4. KU definirano kao pripravnost za rad, a čl. 51. KU je propisano da ako službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom.

19. Člankom 50. KU ugovora je regulirano pravo na terenski dodatak službenika i to na način da je stavkom 1. propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, dok je stavkom 10. istog članka propisano da iznimno od odredbi ovog Kolektivnog ugovora, prava po osnovi terenskog rada ostvaruje i službenik koji radi na plovilu, odnosno na izdvojenom mjestu na otoku, ako plovilo odnosno izdvojeno mjesto rada na otoku, zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti najmanje 24 sata

20. Svjedok ČC je u svom iskazu naveo kako je tužitelj prilikom odlaska na višednevne plovidbe obavljao poslove mornara na brodu dok da je on obavljao poslove strojara. Što se tiče poslova koje je tužitelj obavljao izvan evidentiranog radnog vremena svjedok navodi kako je isti prije samog početka radnog vremena i to jedno sat vremena tužitelj vršio pripreme plovila za otplovljavanje pa da je tako vršio kontrolu stvari na palubi, dodatno učvršćuje stvari sa palube da ih more ne odnese, priključak na električne kabele koji se skupljaju i stavljaju u spremište kada odlaze, a pri povratu da se opet vade iz spremišta i da se vrši prikopčavanje broda na iste. Svjedok dalje navodi kako je nakon redovnog radnog vremena tužitelj kao član posade broda obavljao dodatne poslove pa da je tako primjerice obavljao čišćenje broda, ispiranje soli sa broda, postavljanje brodskih skala i to da bi bilo u trajanju od dva do tri sata. Također da je tužitelj kao mornar obavljao poslove nadzora broda te da su se mornari međusobno interno izmjenjivali kako bi se dogovorili između sebe. Za vrijeme trajanja višednevnih plovidbi dalje navodi da su svi članovi posade cijelo to vrijeme bili na plovilu. Također navodi kako se cijela posada broda brine o sigurnosti broda cijelo vrijeme pa tako i nakon redovnog radnog vremena od kada se brod veže pa to slijedećeg dana do kada brod ne isplovi te poslove koje su obavljali nakon redovnog radnog vremena da se nisu evidentirali u izvješću jer da bi onda oni morali biti plaćeni kao prekovremeni sati.

21. Svjedok ĆC je u svom iskazu naveo kako je sa tužiteljem u utuženom razdoblju obavljao poslove mornara prilikom upućivanja na višednevne plovidbe te da su većinu poslove radili zajedno. Navodi kako su prije redovnog radnog vremena koje je bilo evidentirano pripremali plovilo za isplovljavanje pa da bi tako primjerice vršili kontrolu veza, kontrolu strojeva i pomoćnog plovila, opreme te pomaganje strojaru i kapetanu po potrebi, a nakon evidentiranog radnog vremena zajedno sa tužiteljem da je obavljao poslove koje su morali obaviti pa da su tako radili provjere u strojarnici te pomoć strojaru, čišćenje broda, slušanje pomorskih veza te da su u svako vrijeme bili spremni za isplovljavanje ukoliko bi se za to ukazala potreba i prije evidentiranog radnog vremena. Svjedok se nije mogao točno izjasniti o koliko se sati rada radilo budući da su se radni zadaci koji su se obavljali nakon evidentiranog radnog vremena ovisili o vremenskim uvjetima, o stanju broda i potrebe za postupanje. Navodi kako je tužitelj cijelo vrijeme za vrijeme višednevnih plovidbi bio na brodu. Također navodi da su se poslovi izvan evidentiranog radnog vremena obavljali po potrebi do slijedećeg radnog dana, navodi kako nisu bili u kontinuitetu s tim da su neki bili uvijek, pa tako primjerice slušanje radio veza, dežurstva na mobitelu i vezama i gledanje pomorskih sustava koji da su se radili cijelo vrijeme nakon redovnog radnog vremena. Posada broda svjedok navodi da se brine o sigurnosti broda i da je odgovorna cijelo vrijeme dok su na brodu dakle i van redovnog radnog vremena.

22. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je u utuženom razdoblju obavljao poslove mornara pri višednevnim plovidbama te što se tiče radnih zadataka i poslova koje je obavljao nakon redovnog radnog vremena navodi kako bi se uglavnom brod privezao u 16:00 sati i nakon toga da bi uslijedili poslovi čišćenja broda, raspremanja broda u unutrašnjosti broda, priključivanje broda na struju, a ukoliko je bilo nevrijeme da je bilo potrebno pojačati vez te pospremiti stvari, spuštanje i podizanje pajeta, što da se pratilo cijelu noć ovisno o plimi i oseki, slušanje službene veze, pomorske veze, a što da se slušalo cijelu noć. Navodi da je zajedno sa kolegom ĆC sa gumenjakom povremeno vršio kontrolu brodica, a što da je bilo za vrijeme redovnog radnog vremena međutim nakon evidentiranog radnog vremena da su pisali izvješća. Navodi da su prije početka radnog vremena trebali pripremiti brod za isplovljavanje. Tužitelj se nije mogao izjasniti koliko su vremenski obavljali te poslove nakon evidentiranog radnog vremena jer da je to je sve ovisilo kako o vremenskim uvjetima na moru i nalozima koje bi dobili od rukovoditelja. Također nije se mogao izjasniti po danima točno koje konkretno poslove je obavljao ali sve prednje navedene poslove tužitelj navodi da je obavljao cijelo vrijeme dok je bio na višednevnim plovidbama nakon redovnog radnog vremena. Navodi kako je posada broda cijelo vrijeme odgovorna za sigurnost plovila, a poslove koje je obavljao nakon radnog vremena da se nisu evidentirali.

23. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj radi na terenu, nalazi se na svom radnom mjestu na brodu kojeg ne smije napustiti, poslodavcu je uvijek na raspolaganju, a kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja. Iz navedenog proizlazi kako tužitelj kao i ostali članovi posade osim poslova određenih radnim nalogom, za vrijeme višednevne plovidbe, obavljaju i druge poslove vezano za redovno održavanje broda. Iz iskaza saslušanih svjedoka i samog tužitelja proizlazi kako su su članovi posade pa tako i sam tužitelj nakon izvršenih naloga bili dužni obavljati zadatke koje se odnose na održavanje plovila kao što su pranje i čišćenje koje je bilo svakodnevno, briga o sigurnosti plovila cijelo vrijeme tijekom višednevnih plovidbi kao i dostupnost na službeni mobitel, slušanje pomorskih veza cijelo to vrijeme, te da morali biti dostupni i spremni reagirati u bilo koje doba dana ili noći u slučaju eventualnih dojava i potrebe premještanja plovila, dakle tužitelj u utuženom razdoblju obavljajući poslove mornara na brodu, nije mogao imati čisti već isprekidani odmor od nekoliko sati budući je uvijek morao biti na vezi u slučaju da je bilo potrebno se odazvati na intervenciju. U navedenom smislu ovaj sud je mišljenja da iz iskaza saslušanog tužitelja u ovom postupku, te njegovog dopunskog iskaza te iskaza saslušanih svjedoka, kao i dokumentacije koju je vezano za rad tužitelja dostavio tuženik proizlazi da je tužitelj postupajući po višednevnim radnim nalozima, a dok je brod bio nekoliko dana u plovidbi na višednevnom dežurstvu bio na radnom mjestu i radio i izvan redovitog radnog vremena te je cijelo vrijeme bio na raspolaganju tuženiku kao poslodavcu, a što se treba smatrati radnim vremenom koje mu je odredio poslodavac radnim nalozima te za koje je tužena obvezna tužitelju isplatiti naknadu za rad u vidu naknade za prekovremeni rad.

24. Stoga je ovaj sud, uzimajući u obzir zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revr-1332-16-2 od 26. listopada 2016. i broj Revr-1084/13-2 od 23. studenog 2016.) prema kojem nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno već da je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati, te da tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, da se ne može smatrati prekovremenim radom, broj prekovremenih sati primjenom čl. 223. ZPP-a odredio na način da se prekovremenim radom smatra razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora koji je tužitelj nesporno imao, uz činjenicu da ni ovaj odmor nije uvijek bi neprekidan i da između dva radna dana tužitelj nije ostvarivao dnevni odmor u smislu neprekidnog odmora u trajanju od 12 sati. Naime, okolnost da je tužitelj ostvarivao pravo na naknadu za tzv. pasivno dežurstvo nije od utjecaja na prekovremeni rad jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je bio na raspolaganju poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, a što je isti bio i za vrijeme odmora koje je određeno kao 8 sati u danu.

25. Terenski dodatak je naknada koju je tužitelj ostvario temeljem same činjenice da je radio izvan stalnog mjesta rada preko 8 sati i kao takva uopće ne ovisi o tome je li tužitelj radio prekovremeno, dok je naknada za pasivno dežurstvo u smislu čl. 44. KU naknada koja se isplaćuje po činjenici da je službenik pripravan za rad, time obavezan i spreman u svakom trenutku odazvati se na poziv poslodavca radi obavljanja poslova po njegovom nalogu i kao takva nije od utjecaja na pravo na plaću za prekovremeni rad, dakle rad u smislu Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003.g. i Zakona o policiji.

26. Vodeći se prethodno navedenim zaključkom, vještakinji financijske struke Jeleni Ćurlica je dan zadatak da izračuna uvećanje plaće po osnovi prekovremenih sati rada, na način da prikaže iznos bruto plaće koji bi tužitelju bio obračunat u razdoblju od siječnja 2019. do uključivo svibnja 2021. godine na način da je osim obračuna plaće za redovno radno vrijeme i evidentirani prekovremeni rad (unutar svakih 24 sata) plaća obračunata kao da je tužitelj radio 16 sati dnevno ( 24 sata umanjena sa 8 sati dnevnog odmora), uz sva pripadajuća uvećanja s osnova rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenog rada, te da ista izračuna razliku između bruto iznosa plaće koja je obračunata tužitelju u označenom razdoblju i iznosa koji će vještak obračunati, uz napomenu da tužitelj zadržava pravo na naknadu za pasivno dežurstvo kako mu je ista obračunata za utuženo razbolje.

27. Obzirom je vještakinja nalaz i mišljenje izradila sukladno zadatku koji je odredio sud i to nakon pregleda isprava o prisutnosti na radu, radnih naloga i obračuna isplaćenih plaća u utuženom razdoblju, sud nalaz i mišljenje drži stručnim i vjerodostojnim te je isti u cijelosti prihvaćeni.

28. Tužitelj je tužbeni zahtjev odredio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, pa je slijedom prethodno navedenog, odlučeno kao u točki I. izreke presude, te je na dosuđene iznose tužitelju priznata zatezna kamata, koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos teče od 15. -tog dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, određena je primjenom čl. 103. st. 2. ZR-a.

29. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, pa sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 138/2023 - u nastavku OT) i to za sastav prijedloga za mirno rješenje spora 200,00 Eur (Tbr. 7. t. 1. OT-a), za sastav tužbe 200,00 eura ( Tbr. 7. t. 1. OT-a), za sastav obrazloženih podnesaka od 27. veljače 2023., 15. prosinca 2023. i 21. prosinca 2024. u ukupnom iznosu od 600,00 eura ( tbr. 8. t. 1. OT-a), za zastupanje na ročištima 27. ožujka 2023., 3. svibnja 2023., 6. svibnja 2024., 22. siječnja 2025. i 7. ožujka 2025. u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura (tbr. 9. t. 1. OT-a), dakle ukupni trošak zastupanja u iznosu od 2.000,00 eura uvećano za pripadajući PDV (25%) što ukupno iznosi 2.500,00 Eur-a. Tužitelj uz navedeno ima pravo i na nadoknadu troška plaćenog vještačenja u iznosu od 555,52 eura, što s troškom zastupanja daje ukupni trošak od 3.055,52 eura, uz zateznu kamatu koja je određena temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II/ izreke presude.

U Korčuli, 21. ožujka 2025.

S u t k i nj a:

Marina Radaić Martinović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.