Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pr-26/2024-68

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sucu ovoga suda Ilki Leko kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice GV, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koju zastupa punomoćnica Margita Plažanin, odvjetnica iz [adresa] protiv tužene Opće županjske bolnice Požega, Požega, Osječka 107, OIB 40589450667 koju zastupa punomoćnik Ivan Bošković, odvjetnik iz Požege uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana Pakrac, Bolnička 74, OIB 18103492590 radi isplate razlike plaće, nakon glavne rasprave održane 5. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Velimira Galić, odvjetnika iz Požege, zamjenika punomoćnika tuženika Petra Kanić, odvjetnika iz Požege i zakonskog zastupnika umješača na strani tuženika Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana Marine Major i presude objavljene 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Opća županijska bolnica Požega, Osječka ul. 107, Požega, OIB: 40589450667 da tužiteljici GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 2.053,70 EUR bruto, sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim: na iznos od 56,34 eura od 16. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 12,25 eura od 16. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 251,15 eura od 16. rujna 2015. do isplate, na iznos od 37,18 eura od 16. studenog 2015. do isplate, na iznos od 49,60 eura od 16. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 14,84 eura od 16. veljače 2016. do isplate, na iznos od 2,70 eura od 16. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 9,85 eura od 16. travnja 2016. do isplate, na iznos od 129,50 eura od 16. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 123,16 eura od 16. kolovoza 2016. do isplate, na iznos od 52,44 eura od 16. rujna 2016. do isplate, na iznos od 229,81 eura od 16. prosinca 2016. do isplate, na iznos od 30,73 eura od 16. siječnja 2017. do isplate, na iznos od 83,89 eura od 16. veljače 2017. do isplate, na iznos od 150,58 eura od 16. ožujka 2017. do isplate, na iznos od 119,38 eura od 16. travnja 2017. do isplate, na iznos od 223,54 eura od 16. svibnja 2017. do isplate, na iznos od 76,57 eura od 16. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 9,23 eura od 16. srpnja 2017. do isplate, na iznos od 39,04 eura od 16. kolovoza 2017. do isplate, na iznos od 44,92 eura od 16. rujna 2017. do isplate, na iznos od 143,46 eura od 16. listopada 2017. do isplate, na iznos od 109,03 eura od 16. prosinca 2017. do isplate, na iznos od 54,51 eura od 16. siječnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate iznad dosuđenog iznosa kao s neosnovanim.

III Nalaže se tuženiku Opća županijska bolnica Požega, Osječka ul. 107, Požega, OIB: 40589450667 naknaditi tužiteljici GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.977,94 eur sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica GV podnijela je tužbu protiv tužene Opće županijske bolnice Požega radi isplate dijela plaće. U tužbi navodi da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinska sestre od 1. siječnja 2014. do 1. siječnja 2018. Radni odnos tužiteljice reguliran je ugovorom o radu, Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19,u daljnjem tekstu: ZOR) internim pravilnikom poslodavca, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN,143/13), dodatkom I. KU 96/15, temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (dalje skraćeno TKU) (NN 141/12), Dodatak II. TKU-a, 150/13, Ispravak Dodatka II.TKU-a (NN 153/13),TKU-a (NN 24/17), TKU-a (NN 128/17), kao i rješenjem o plaći. Rad tužiteljice je organiziran u raznim oblicima rada (smjene, turnusi i ostalo), pa je zbog takve organizacije rada u svakom mjesecu u spornom razdoblju ostvarila velik broj prekovremenih sati. U smislu članka 47. KU 143/13 tužiteljičina plaća regulirana je na način: „Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složnosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.“ Osim potonjeg mjerodavnog materijalnog prava, u spornom razdoblju na snazi je i TKU 128/17, 47/18, koji se paralelno primjenjuje na tužiteljicu koji plaću radnika u članku 50. definirana na identičan način kako je opisano u potonje navedenim KU. U odredbama članka 51, 57, 60. KU (143/13) te u odredbi članka 53. i 54. TKU (128/17, 47/18), propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužiteljici i koji se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat. Tužiteljica je od 01. travnja 2015. godine, kao medicinska sestra ostvarila pravo na povećanu plaću jer je radila u otežanim uvjetima, što je propisano odredbom članka 86. ranijeg ZOR-a (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) te sadašnjeg ZOR-a u članku 94. (NN 91/14 i 127/17). Nadalje, odredbom članka 57. KU zdravstva (NN 143/13),u primjeni od 01. prosinca 2013. godine) propisano je: „Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću“ . Tuženik u navedenom spornom razdoblju nije tužiteljici isplaćivao dodatak od 20% zbog otežanih uvjeta rada, odnosno posebnih uvjeta rada (odnosno dodatke iz ĉl.57.KU) na jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila, u redovnom i prekovremenom radu. Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU zdravstva (koji je zaključen 01. listopada 2015. godine) ostvarila pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Članak 59.a Dodatka I KU (NN 96/15) propisuje: „Iznimno od članka 59. ovog Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće“. Tuženik od 01. listopada 2015. godine tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već je navedeni dodatak isplaćivao samo za jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila u redovnom i prekovremenom radu. Tužiteljica je u navedenom vremenskom razdoblju kao medicinska sestra radila u otežanim uvjetima rada, pa joj je prema članku 94. Zakona o radu, pripadalo pravo na povećanu plaću. Obzirom da je tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaće tužiteljici po gore navedenim osnovama, posljedično je pogrešno i isplaćivao plaću odnosno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, blagdana, neradnih dana (primjena Zakona o blagdanima i neradnim danima, i međunarodni ugovori), te bolovanja. Budući da je tuženik tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad (bolovanje). Odredbom članka 36. KU (143/13) propisano je „Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu.“, a u stavak 2. istog članka propisano je „Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.“ Odredbom članka 58. (TKU128/17), (47/18), propisano je u stavku 1. „Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.“, a u stavka 2. istog članka, propisano je „ Naknada u 100 % iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.“. (potonja odredba sadržana je u TKU 24/17 i TKU 141/12, u članku 59.) Sukladno članku 9. stavak 3. Zakona o radu NN 93/14, 127/17, 98/19, propisano je: „ Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.“, tuženik je bio u obvezi postupiti u skladu s narečenim odredbama i na taj način, primjenom povoljnijeg prava, pravilno obračunati plaću tužiteljici te isplatiti iznos predmetnog potraživanja tužiteljici. Budući da su podaci o rasporedu rada i obliku rada vidljivi samo na evidencijama rada, a radi se o dokumentaciji kojom raspolaže tuženik, tužiteljica nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, pa stoga temeljem članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, predlaže da naslovni sud donese rješenje kojim se nalaže se tuženiku da u roku 15 dana u spis dostavi tužiteljičinu evidenciju rada za period od 01. travnja 2015. pa do 1.siječnja 2018, platne liste tužiteljice za period od 01. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018. Tužiteljica će sukladno odredbi članka 186.b. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog financijskog vještačenja na ranije specificirane okolnosti, urediti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu kojom se nalaže tuženiku Opća županijska bolnica Požega, [adresa], OIB: 40589450667 da tužiteljici GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime razlike plaće, isplati mjesečne iznose, čija se točna visina ima utvrditi provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja uz pripadajuću zateznu kamatu tekuću od svakog 15.og. u mjesecu za prethodni mjesec i to po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate sa zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku 8 dana. Nalaže se tuženiku Opća županijska bolnica Požega, OIB: 40589450667 da tužiteljici GV, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati parnični trošak zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 dana.

2. Tužena Opća županijska bolnica Požega u odgovoru na tužbu navela je da se tuženica u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te osporava osnovu i visinu istaknutog tužbenog zahtjeva. Tuženica ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, odlukom Požeško slavonske županije od 12. rujna 2017. o podjeli Opće županijske bolnice Požega i osnivanju nove zdravstvene ustanove - Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana, tužiteljica je kao ranija zaposlenica podružnice tuženice nastavila rad u novoosnovanoj ustanovi. Sporazum tuženice i Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana od 14. veljače 2018. definira prava i obveze obiju strana tog sporazuma te sukladno odredbi članka 2. točka 4. Sporazuma tuženica ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer tuženica prema teritorijalnom kriteriju ne odgovara za eventualne obveze nastale obavljanjem djelatnosti ranije podružnice, a sukladno ispravi kojom su definirana prava i obveze tuženice i Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana pri podjeli tuženice i osnivanju nove zdravstvene ustanove. Upravo iz tih okolnosti proizlaze druge odgovarajuće pravne posljedice koje su pravno relevantne za ovaj parnični postupak. Naime, Opća županijska bolnica Požega i Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana, zaključenim su sporazumom od 14. veljače 2018. godine, utvrdile kriterije za diobenu bilancu. Tuženica naglašava da je Sporazumom od 14. veljače 2018. u članku 2. točka 4. izrijekom predviđeno da će se: „Svi eventualni budući sudski sporovi podijelit će se prema lokaciji u skladu sa Sporazumom o preuzimanju radnika i diobenom bilancom obveza prema dobavljačima.“ Ovo je upravo primjer takvog spora koji se očito odnosi na Opću županijsku bolnicu Pakrac i bolnicu hrvatskih veterana. Pravna posljedica Sporazuma je da sve obveze vezane za tužiteljicu, temeljem diobene bilance, treba snositi Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana. Imajući u vidu rečeno, tuženica predlaže sudu da na strani tuženice pozove kao umješača u ovaj parnični postupak Opću županijsku bolnicu Pakrac i bolnicu hrvatskih veterana. Tuženica ističe prigovor zastare prava sukladno odredbi članka 227. Zakona o obveznim odnosima. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužiteljica zahtjev za isplatom dodataka na plaću temelji na pravu koje proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013) koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013. Pravo na isplatu dodataka na plaću je novčano potraživanje koje dospijeva svaki mjesec, pri čemu rok dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa odgovara roku dospijeća isplate plaće radniku. Iz navedenoga proizlazi da pravo na isplatu dodatka na plaću predstavlja pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine, na koje se primjenjuje odredba članka 227. Zakona o obveznim odnosima, čije se odredbe podredno primjenjuju na radne odnose u dijelu u kojem isti nisu regulirani odredbama Zakona o radu. Odredba članka 139. Zakona o radu određuje rok zastare potraživanja iz radnih odnosa, dok odredba članka 227. Zakona o obveznim odnosima regulira institut zastare prava i primjenjuje se na sve ugovorne odnose (na koje se Zakon o obveznim odnosima barem podredno primjenjuje) čiji predmet tražbine čine povremene tražbine koje proistječu iz osnovnog prava, primjerice prava na uzdržavanje, prava na kamate na pozajmljeni novac, pravo na zakupninu za nekretninu danu u zakup i sl. Da je takvo tumačenje pravilno proizlazi iz odredbe članka 227. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima koja navodi iznimku od pravila i to za pravo uzdržavanja određeno zakonom. Budući da je pravo uzdržavanja institut uređen odredbama Obiteljskog zakona te se i odredbe o zastari nalaze u Obiteljskom zakonu (arg ex. članak 289. stavak 3. i članak 305. stavak 3. Obiteljskog zakona), zaključuje se da se odredba članka 227. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima primjenjuje na sve ugovorne odnose pa tako i na radnopravne ugovorne odnose. Sukladno navodima tužbe, pravo na isplatu dodatka na plaću, kao pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine, za djelatnike u zdravstvu nastalo je 1. prosinca 2013., tj. prvim danom primjene Kolektivnog ugovora. Dakle, pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću prema obračunu kojim bi u osnovicu za izračun visine dodataka na plaću bila uključena i naknada za prekovremeni rad (što prema stavu tuženice nije ispravno jer se sukladno jasnim i nedvosmislenim odredbama Kolektivnog ugovora traženi dodatci isplaćuju na tzv. osnovnu plaću koja ne uključuje naknadu za prekovremeni rad), pod pretpostavkom da je osnovano, nastalo je za tužiteljicu prvim danom primjene Kolektivnog ugovora. Budući da je tužba podnesena 8. svibnja 2020., zaključuje se da je protekao rok zastare prava od 5 godina sukladno odredbi članka 227. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Vezano uz navode iz točke II. i točke III. tužbe, ističe se da tuženica tužiteljici pravilno obračunava i isplaćuje dodatak na plaću s osnove otežanih uvjeta rada te dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te da po toj osnovi prema tužiteljici ne postoji nikakav dug. Teza tužiteljice o pogrešnom obračunavanju dodataka na plaću utemeljena je na pogrešnom tumačenju odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013), kojim je jasno i nedvosmisleno propisano na koji se način obračunavaju dodatci na plaću. Iz sadržaja tužbe nije jasno na kojoj pravnoj normi tužiteljica temelji tezu da mu pripada pravo na obračun traženih dodataka na plaću u dijelu u kojem plaća predstavlja naknadu za prekovremeni rad. Odredbom članka 57. stavak 2. KU propisano je da se dodatci na plaću obračunavaju na osnovnu plaću, dok su odredbom članak 47. KU definirani pojmovi plaće, osnovne plaće i dodataka na osnovnu plaću. Plaća- Članak 47. „Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.“ Uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada- Članak 57. „Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Osnovna plaća uvećat će se radnicima na sljedećim radnim mjestima i poslovima.“ Definicija osnovne plaće sadržana u KU jasna je i ne ostavlja mogućnosti za različite interpretacije. Odredbom članak 47. stavak 3. KU određeno da se svi dodatci na plaću obračunavaju na osnovnu plaću koja je definirana članka 47. stavak 2. KU, iz čega proizlazi zaključak da tuženica pravilno obračunava i isplaćuje dodatke na plaću tužitelju, pravilno uzimajući za osnovicu obračuna osnovnu plaću tužitelja onako kako je ona definirana članka 47. stavak 2. KU. Osnovna plaća je mjesečna plaća ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati, bez dodataka i uvećanja, a sati prekovremenog rada plaćaju se posebno i uvećano, na način propisan KU. U tom smislu, zahtjev tužiteljice ne samo da nije utemeljen na odredbama kolektivnih ugovora, štoviše, protivan je jasnim i nedvosmislenim odredbama koje reguliraju način obračuna tužbom zatraženih dodataka na plaću. Jasnosti i nedvosmislenosti odredbi kolektivnih ugovora na koje se poziva, potvrđenih tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora, koja imaju snagu odredbi kolektivnog ugovora, svjesna je i tužiteljica, a što proizlazi iz činjenice da na temelju odredbi kolektivnih ugovora na koje se poziva i koje su na snazi od 2013. godine, gotovo 7 godina nije istaknula zahtjev za isplatom. Prekovremeni rad, kao i ostala uvećanja plaće iz članka 51. KU i dodatak za posebne uvjete rada iz članaka 57. KU obračunavaju se u propisanom postotku od osnovne plaće, te se dodaju na osnovnu plaću, i čine plaću radnika, kako je to definirano u članku 47. KU. Izneseni stavovi potvrđeni su i u zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora u zaključcima 58., 95. i 106. Navedeni zaključci su sastavni dio Kolektivnog ugovora te prema odredbi članka 19. stavak 6. KU tumačenja povjerenstva su obvezna i dostavljaju se podnositelju upita te svim ustanovama na koje se odnose, a imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu ovoga Ugovora.“ Tumačenja Zajedničkog povjerenstva objavljena su na mrežnoj stranici Ministarstva zdravstva. Budući da stav zauzet na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je održana 9. prosinca 2019., niti je pravno obvezujuć za suce prvostupanjskih sudova, niti su dosad izneseni na Zakonu i Ustavu zasnovani razlozi za tako zauzet stav, a niti je zauzet stav o prigovoru zastare prava zdravstvenih radnika kao tužitelja, tuženica ustraje na osporavanje osnove postavljenog zahtjeva. Pokušajem onemogućavanja daljnjeg raspravljanja na temu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, očitovanog kroz (zasad) neobrazloženi stav sjednice Građanskog odjela VSRH-a kojim se zaključuje o osnovanosti osnove zahtjeva tužitelja – zdravstvenih djelatnika, po ocjeni tuženice povrijeđeno je pravo na pravično suđenje kojem je imanentno i pravo na jednakost oružja, koje bi podrazumijevalo mogućnost iznošenja pravnih stavova koja se tiču tumačenja propisa koji uređuje konkretne radnopravne odnose te posljedično očitovanje sudova o tim pravnim stavovima u obrazloženjima objavljenih odluka, dakako, uz navođenje na Ustavu i Zakonu utemeljenih razloga za njihovo prihvaćanje ili neprihvaćanje. Da bi zakonske odredbe kojima je uređen pravni položaj stranaka odnosno njihovih zastupnika u postupcima pred sudom udovoljile zahtjevu kojeg postavlja članak 29. stavak 1. Ustava, pravni položaj stranaka i njihovih zastupnika mora biti jednak odnosno sudovi u postupku moraju osigurati jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava). Načelo jednakosti sredstava, u smislu pravične ravnoteže među strankama (fair balance) čini jedan od bitnih konstitutivnih elemenata prava na pravično suđenje. S tim u vezi, to načelo nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ustavni sud u svojoj je praksi prihvatio stajališta Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) izražena u presudama Perić protiv Hrvatske (presuda, 27. ožujka 2008., zahtjev br. 34499/06, 24. i 25., u odnosu na povredu članka 6. stavka 1. Konvencije) i LB INTERFINANZ A.G. protiv Hrvatske (zahtjev br. 29549/04, presuda od 27. ožujka 2008.), primjerice u odlukama U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014. ("Narodne novine« broj 108/14.), U- III-3874/2008 od 4. travnja 2012., U-III-4304/2011 od 15. listopada 2014. Nažalost, niti jedno obrazloženje dosadašnjih odluka, bilo prvostupanjskih, bilo drugostupanjskih sudova, a nažalost niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne sadrži održive razloge za prihvaćanje teze o osnovanosti osnove tužbenih zahtjeva zdravstvenih djelatnika, a koji bi bili temeljeni na pravilima tumačenja izvora radnog prava, konkretno kolektivnih ugovora i tumačenja danih po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje kolektivnih ugovora. Vezano uz predloženo financijsko vještačenje, ističe se da se tuženica protivi financijskom vještačenju na okolnosti iz tužbe, budući da je tužbeni zahtjev zasnovan na pogrešnom pravnom shvaćanju o tome što čini osnovnu plaću, kao osnovicu za izračun uvećanja i dodataka. Pitanje što čini osnovnu plaću, koja je osnovica za obračun uvećanja i dodataka, isključivo je pravno pitanje te ne postoje pretpostavke za provođenje vještačenja na tu okolnost. Što se tiče evidencije rada za tužiteljicu te platnih lista, tuženica nije u posjedu istih te je tužiteljica iste mogla i trebala zatražiti mimo suda od svojeg poslodavca. U tom smislu, tuženica se protivi zahtjevu tužiteljice usmjerenom na ediciju isprava, kojih tuženica nije niti u posjedu. Zbog iznesenoga, tuženica predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz nalog tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak.

3. Tužiteljica se u podnesku od 17. lipnja 2020. očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije što je neosnovano jer je tuženik kao poslodavac bio pasivno legitimiran u ovom predmetu u kojem tužiteljica potražuje isplatu razlike plaće po više osnova. Tužiteljica je za utuženo vremensko razdoblje sklopila ugovor o radu upravo sa tuženikom Zdravstvena ustanova Opća županijska bolnica Požega, OIB: 40589450667, sa sjedištem u [adresa], zastupana po prof. dr. sc. DV, sanacijski upravitelj (poslodavac). U vezi navedenog ističe da je tuženik taj koji ima pravnu osobnost, a ne mjesto rada tužiteljice koje je navedeno kao podružnica Gradska bolnica Pakrac, te koja nije bila ugovorna strana kod sklapanja ugovora o radu s tužiteljicom. Ukoliko je tuženik želio izmijeniti osnovni ugovor, tada je bilo nužno tužiteljici ponuditi anex ugovora i naznačiti izmjene i dopune, pa tako i ugovornu stranu, ali isti to nije učinio. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na dokumentaciju koja je sklopljena nakon 1. siječnja 2018. godine, tako da ista nema utjecaja, ni pravnog osnova u odnosu na utuženo razdoblje i na rad tužitelja i njegova prava iz sklopljenog ugovora o radu u vremenskom periodu od 1. siječnja 2014. do 1. siječnja 2018. Pozivanje na Sporazum od 14. veljače 2018. i to na članak 2. točka 4. je u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom koja isključivo obuhvaća gore navedeni period, s tim da je precizirano razdoblje utuženja za vremenski period koji nije u zastari, a to je period od 1. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018. Plaća tužiteljice za travanj 2015. isplaćena je u svibnju 2015. Dakle, Sporazum je sklopljen dana 14. veljače 2018., a utuženo razdoblje je kako je već ranije naznačeno, od 1. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018. Tuženik ističe prigovor zastare prava potraživanja iz radnog odnosa, poziva se na Zakon o obveznim odnosima, Obiteljski zakon, ali lex specialis u radnom pravu je Zakon o radu koji u članku 139. navodi da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Naime tuženik je kao poslodavac isključivo odgovoran za organizaciju rada i svih pratećih procesa pa tako i obračuna plaća kao i eventualnu štetu koja bi nastala za slučaj da je obračun izvršen pogrešno. U odnosu na citiranje odredbi važećih propisa na koje se poziva tuženik kada je u pitanju plaća, tužiteljica nema primjedbi već ističe kako osporava iznesena tumačenja određenih odredbi koje u odgovoru na tužbu iznosi tuženik odnosno njegove pravne stavove po pitanju primjene istih navedenih propisa, kad je u pitanju način obračuna plaće. Nesporan je Zaključak 106. na koji se poziva tuženik, jer osnovica za izračun plaće je iznos koji određuje Vlada RH svojom odlukom, zatim se ista množi s koeficijentom složenosti poslova koji također određuje Vlada svojom Uredbom, navedeni iznos se uvećava za minuli rad ili radni staž i tako se dobije osnovna plaća koja za tužiteljicu nije sporna. Također zaključci 58., 59. i ostali uređuju pitanje pravilnog obračuna plaće kako redovnog tako i prekovremenog rada sa svim ugovorenim pripadajućim dodacima kao na primjer iz članka 51. KU, a što kod tužiteljice nije primijenjeno. Pozivanje tuženika na pravno mišljenje izv.prof.dr.sc.ZV nije pravni izvor, i ne može biti pravna podloga za obračun plaće tužiteljice jer isti nije sudjelovao u pregovorima pa čak ni u situaciji kada je kao imenovani neutralni stručnjak bio u obvezi odgovoriti na postavljena pitanja. Dakle to je njegov stav koji je u suprotnosti s intencijom ugovornih strana prilikom pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora i dodataka, kako predstavnika Vlade tako i predstavnika Sindikata. Tužiteljica ističe da je Vrhovni sud RH ne samo za liječnike već i za medicinske sestre, te ostale zaposlenike u zdravstvu, donio svoje mišljenje kako bi jasno ukazao na primjenu dodataka za posebne uvjete rada odnosno otežane uvjete rada, te dodatka za odgovornost za zdravlje i život ljudi i to kumulativno, a sve vezano za strukturu plaće. Isto tako navedeni sud je time doveo do ujednačavanja različite sudske prakse na nacionalnoj razini. Navodi tuženika da je u ovom postupku u bitno lošijem položaju od tužiteljice samo pokazuje da nije razumio stupnjevitu tužbu, pa svojim elaboriranjem želi otkloniti od sebe odgovornost koja proizlazi iz ugovornog odnosa sa tužiteljicom. Nastavno tuženik pojašnjava da pravno mišljenje Vrhovnog suda RH nije pravno obvezujuće, ali naprotiv, ono je u skladu s odredbama granskog Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, ostalih kolektivnih ugovora, pravilnika, rješenja o plaći. Tužiteljica poznaje formulu za izračun plaće i na koji način se ista primjenjuje, ali nema evidencije rada koje su bitne radi utvrđivanja efektivno odrađenih sati, jer njih izrađuje tuženik, a slijedom toga su potrebne i platne liste koje će se usporediti s naznačenom evidencijom rada, pa će ovlašteni sudski vještak na temelju takovih pokazatelja izračunati zatražene razlike plaće kao i naknade plaće. Ukoliko tuženik ne posjeduje zatraženu dokumentaciju predložite će se vještačenje na temelju podataka iz Fine, ali će se zatražit i odgovornost tuženika jer ne posjeduje dokumentaciju koju po zakonu mora čuvati i arhivirati. Slijedom narečenog, tužiteljica ustraje s tužbom i tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari, protivi se navodima tuženika koji su u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom te potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška.

4. U podnesku koji je kod ovog suda zaprimljen 13. srpnja 2021. tužiteljica je kako je navela uredila tužbeni zahtjev te je predložila da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku Opća županijska bolnica Požega, OIB:40589450667, [adresa], isplatiti tužiteljici, GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 15.173,73 kuna, bruto sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak i to za travanj 2015., na iznos od 491,10 kuna od 16. svibnja 2015., za srpanj 2015., na iznos od 106,76 kuna od 16. kolovoza 2015., za kolovoz 2015., na iznos od 1.473,71 kuna od 16. rujna 2015., za listopad 2015., na iznos od 109,89 kuna od 16. studenoga 2015., za studeni 2015.godine, na iznos od 467,02 kuna od 16. prosinca 2015., za prosinac 2015., na iznos od 65,81 kuna od 16. siječnja 2016., za siječanj 2016., na iznos od 111,79 kuna od 16. veljače 2016., za veljača 2016. na iznos od 20,32 kuna od 16. ožujka 2016., za ožujak 2016. na iznos od 74,23 kuna od 16. travnja 2016., za lipanj 2016., na iznos od 975,74 kuna od 16. srpanj 2016., za srpanj 2016., na iznos od 927,92 kuna od 16. kolovoza 2016., za kolovoz 2016., na iznos od 395,11 kuna od 16. rujna 2016., za studeni 2016., na iznos od 1.731,48 kuna od 16. prosinca 2016., za prosinac 2016. godine, na iznos od 293,52 kuna od 16. siječnja 2017., za siječanj 2017. godine, na iznos od 623,79 kuna od 16. veljače 2017., za veljača 2017. na iznos od 1.134,54 kuna od 16.ožujka 2017., za ožujak 2017. na iznos od 899,54 kuna od 16. travnja 2017., za travanj 2017. na iznos od 1.680,03 kuna od 16. svibnja 2017., za svibanj 2017. godine na iznos od 576,32 kuna od 16. lipnja 2017., za lipanj 2017. godine, na iznos od 69,58 kuna od 16. srpanj 2017., za srpanj 2017.godine, na iznos od 294,04 kuna od 16. kolovoza 2017., za kolovoz 2017. godine, na iznos od 338,32 kuna od 16. rujna 2017., za rujan 2017., na iznos od 1.080,88 kuna od 16. listopada 2017., za studeni 2017., na iznos od 821,49 kuna od 16. prosinca 2017., za prosinac 2017. godine, na iznos od 410,80 kuna od 16. siječnja 2018., do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015 do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana. Nalaže se tuženiku, Opća županijska bolnica Požega, OIB:40589450667, [adresa] da tužiteljici GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu prema odluci suda zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od15 dana.

5. Tuženik je predložio da se kao umješač na strani tuženika pozove Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana, a ista se umiješala u ovaj parnični postupak na strani tuženika.

6. U podnesku od 25. rujna 2024. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev kako je to u istom navela te je predložila da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku Opća županijska bolnica Požega, [adresa], OIB: 40589450667 da tužiteljici GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 2.013,89 EUR i zakonsku zateznu kamatu bruto, sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim: na iznos od 65,18 eura od 08. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 14,17 eura od 06. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 195,59 eura od 07. rujna 2015. do isplate, na iznos od 14,58 eura od 06. studenog 2015. do isplate, na iznos od 61,98 eura od 09. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 8,73 eura od 12. siječnja 2016. do isplate, na iznos od 14,84 eura od 09. veljače 2016. do isplate, na iznos od 2,70 eura od 09. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 9,85 eura od 08. travnja 2016. do isplate, na iznos od 129,50 eura od 08. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 123,16 eura od 08. kolovoza 2016. do isplate, na iznos od 52,44 eura od 07. rujna 2016. do isplate, na iznos od 229,81 eura od 07. prosinca 2016. do isplate, na iznos od 38,96 eura od 09. siječnja 2017. do isplate, na iznos od 82,79 eura od 07. veljače 2017. do isplate, na iznos od 150,58 eura od 06. ožujka 2017. do isplate, na iznos od 119,39 eura od 06. travnja 2017. do isplate, na iznos od 222,98 eura od 08. svibnja 2017. do isplate, na iznos od 76,49 eura od 07. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 9,23 eura od 06. srpnja 2017. do isplate, na iznos od 39,03 eura od 07. kolovoza 2017. do isplate, na iznos od 44,90 eura od 06. rujna 2017. do isplate, na iznos od 143,46 eura od 06. listopada 2017. do isplate, na iznos od 109,03 eura od 08. prosinca 2017. do isplate i na iznos od 54,52 eura od 08. siječnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Opća županijska bolnica Požega, [adresa], OIB: 40589450667 naknaditi tužiteljici GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] trošak parničnog postupka u iznosu prema odluci suda sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana, a u podnesku od 21. veljače 2025. predložila je da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku Opća županijska bolnica Požega, [adresa], OIB: 40589450667 da tužiteljici GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 2.053,70 EUR i zakonsku zateznu kamatu bruto, sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim: na iznos od 56,34 eura od 08. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 12,25 eura od 06. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 251,15 eura od 07. rujna 2015. do isplate, na iznos od 37,18 eura od 06. studenog 2015. do isplate, na iznos od 49,60 eura od 09. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 14,84 eura od 09. veljače 2016. do isplate, na iznos od 2,70 eura od 09. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 9,85 eura od 08. travnja 2016. do isplate, na iznos od 129,50 eura od 08. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 123,16 eura od 08. kolovoza 2016. do isplate, na iznos od 52,44 eura od 07. rujna 2016. do isplate, na iznos od 229,81 eura od 07. prosinca 2016. do isplate, na iznos od 30,73 eura od 09. siječnja 2017. do isplate, na iznos od 83,89 eura od 07. veljače 2017. do isplate, na iznos od 150,58 eura od 06. ožujka 2017. do isplate, na iznos od 119,38 eura od 06. travnja 2017. do isplate, na iznos od 223,54 eura od 08. svibnja 2017. do isplate, na iznos od 76,57 eura od 07. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 9,23 eura od 06. srpnja 2017. do isplate, na iznos od 39,04 eura od 07. kolovoza 2017. do isplate, na iznos od 44,92 eura od 06. rujna 2017. do isplate, na iznos od 143,46 eura od 06. listopada 2017. do isplate, na iznos od 109,03 eura od 08. prosinca 2017. do isplate, na iznos od 54,51 eura od 08. siječnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Opća županijska bolnica Požega, [adresa], OIB: 40589450667 naknaditi tužiteljici GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] trošak parničnog postupka u iznosu prema odluci suda sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana.

7. U podnesku od 21. veljače 2025. umješač na strani tuženika očitovao se na dopunski nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je naveo da dostavlja zaključke br. 21, 48, te Rev 517/2021 i navodi: Primjena zaključka 148 u matematičkom smislu broj odrađenih sati – fond radnih sati, bez uzimanja u obzir zaključaka 21 i 48, koji jasno govore da, ako radnik radi na dan blagdana, nema pravo na naknadu sati. Ili ako radnik koristi njegov redovan slobodan dan, isto nema pravo na naknadu sati. Smisao naknade sati nije, ostvarivanje prekovremenog rada, već omogućavanje fonda sati radniku koji nisu radili a zbog blagdana bi imali manji fond sati, a sve to nije nastalo njegovim izborom. Ako radnik radi na dan blagdana odgovarajuće je plaćen -uvećanom naknadom od 150% za sve sate rada, i to bez obzira da li blagdan dolazi u njegov radni ili neradni dan. Svi su plaćeni uvećano. (Dobije ukupno 250% - 100% za rad, i 150% u koji je sadržan i prekovremeni rad i slobodan dan). Ako bi se priznao i smanjeni fond sati, sav smisao naknade za blagdan je besmislen. Tada bi radnik dobio plaćeno 350% čime ga se stavlja u daleko povoljniji položaj od ostalih radnika. Stoga je i Povjerenstvo i sudska praksa Rev 517/2021-2 jasnog stava da su na snazi svi zajedno i kao takvi se moraju primjenjivati, a ne pojedinačno. Smisao plaćanja naknade za blagdan je prije svega da svi radnici budu jednako tretirani. Nije smisao da se na ime blagdana akumuliraju prekovremeni sati. Na naknadu za blagdan koji pada u radni dan ima svaki radnik koji je taj dan trebao raditi, a nije radio zato što je blagdan. (radi se sa smanjenom obimom posla, pa se rad organizira kao u neradni dan). Da to ne bi uzrokovalo manjak sati na mjesečnoj razini, radnik dobiva naknadu od 8 sati državnog praznika. U ovom slučaju toj radniku se nije smjelo gledati smanjeni fond sati, jer je ona u dan blagdana radila i bila za to odgovarajuće plaćena, a ne zakinula. Osim tog dobio je i naknadu za blagdan u radni dan a to je ovom slučaju.. Znači gleda se puni fond sati. Upravo zaključkom 153 se sve te dileme stavljaju van snage, jer je jasno definiran i više nema nikakve dvojbe kako se što evidentira. zaključak iz 2015-te godine i dan danas na snazi. Taj zaključak 153 u konačnici su ova tri zaključka zajedno. Dok radnici koji rade od ponedjeljka do petka, nemaju pravo na naknadu plaće ako blagdan pada u njihov slobodan dan - subota ili nedjelja, a radnici koji su radili na takav blagdan koji pada u neradni dan propisan zakonom dobivaju isto naknadu za rad uvećanu 150%. Samo primjena sva tri zaključka zajedno, sukladno dostavljenoj reviziji osigurava jednakost svih radnika, neovisno o njihovoj organizaciji rada. Ukoliko je dobio naknadu za blagdan tako da se tu gleda fond sati koji je za taj mjesec, ako je radio na blagdan, dobila je uvećanu plaću na ime naknade 150%, nema se pravo gledati fond radno odrađenih sati jer nije u kategoriji onih koji nisu radili na blagdan ili koristili slobodan dan . U suprotnom se generira neopravdani višak sati. Ako je koristila redovan slobodan dan te nema pravo na naknadu. Ni drugi djelatnici nemaju to pravo ukoliko blagdan pada u njihov redovan slobodan dan. Prilikom donošenja odluke odnosno provođenja vještačenja nužno je ne bazirati se samo na zaključak 148, ne uvažavajući i tada važeće zaključke 21 i 48. Oni se svi stavljaju van snage tek zaključkom 153, a revizija Vrhovnog suda Rev 517/2021-2 uređuje vremensko razdoblje primjene Zaključka 148 (do 21.12.2015) i Zaključka 153. (od 21.12.2015). Vještakinja smatra da se zaključkom 148 više ne primjenjuju zaključci 21 i 48. Međutim, samim tim da je povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora izrekom van snage stavljalo tri zaključka istovremeno i to 21, 48 i 148 kada na snagu stupa zaključak 153 (koji ih objedinjuje i jasno govori o toj problematici), nama je dalo zaključiti da su ova dva zaključka bila paralelno na snazi, te se nisu mogle u određenim slučajevima primijeniti smjernice iz zaključka 148, koji gleda samo jednu stranu, i kaže da se radnici ne mogu različito zaduživati za sate rada. Međutim zaključci 21 i 48 jasno govore, da ako je radnik radio na blagdan ili ako je blagdan pao u njegov slobodan dan, nema pravo na naknadu sati, onda ga ne možemo zaduživati sa manjim brojem sati od redovnog fonda sati. Dakle zaključci 21, 48 i 148 bili su na snazi zajedno do 21.12.2015. godine, od kad se primjenjuje zaključak 153, te ih je trebalo kumulativno i primijeniti. Svim radnicima raspored rada bio je javno dostupan, uz evidenciju viška i manjka, odnosno početnog i završenog stanja u svakom mjesecu. Iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo je da tužiteljica radi s viškom i manjkom da joj joj za manjak isplaćena puna satnica, da slobodne dane koristi prijepodne ( npr. u listopad 2017. ulazi s viškom sati, koristi slobodne dane - 05. i 6..10.2017. , fond sati 176, odradila 160, plaćeno 176. na platnoj listi 1931-16 sati, na evidencije viška i manjka smanjen akumulirani višak sati, zatim rujan 2016. mjesec započinje s manjkom sati, fond sat 176, odradila 156 – dakle mjesec rujan radi s daljnjim manjkom sati – ne radi 8., 16. i 19. rujna 2016, na platnoj listi plaćen puni fond sati 176, vidljiva nadopuna 1462 – 20 sati. ) kada su joj isplaćeni svi dodaci uključujući i dodatke na posebne uvjete rada i odgovornost. Jasno proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka, te iskaza svjedokinje i tužiteljice da je tužiteljica koristila slobodne dane. Tužiteljica potvrđuje i isplatu zaostataka na ime prekovremenih sati. Završno stanje u bolnici Požega je 31.12.2017 je višak sati koje nastavlja koristiti tijekom tijekom 2018. godine kada nastavlja koristiti slobodne dane, a preostali akumulirani višak sati mu je isplaćen u siječnju 2019. godine – 84 sata ukupne vrijednosti 592,98 eura. Vrijednost korištenih slobodnih dana tijekom utuženog razdoblja iznosi 1022,72 eura. Ukoliko bi se isplaćivati i prekovremeni sati i davati slobodni dani za isto razdoblje, radilo bi se o duplom plaćanju. Princip rada je bio da se u što je moguće kraćem roku omogući korištenje akumuliranih slobodnih dana. Tužiteljica je dio utuženog razdoblja radila s manjkom sati -16 mjeseci. Kada koristi slobodne dane ili nema dovoljno sati na platnoj listi su vidljivi putem šifre 1137, 1931 i 1462. . Gž-1453/2014-2 od 15.05.2014. ŽS u Osijeku: “Tuženik tvrdi da je tužitelj koristio slobodne dane za odrađene prekovremen sate, a što djelomično i priznaje tužitelj. Ako se to utvrdi prema mišljenju ovog suda, tužitelj je prešutno pristao da umjesto plaće po osnovi prekovremenog rada koristi slobodne dane na koje ga je uputio tužitelj. Stoga prekovremeni rad mu ne može biti isplaćen ako je zaista koristio slobodne dane.”; Gž- 3830/2013-2 od 29.05.2014. ŽS u Osijeku: “Prema mišljenju ovog suda sama činjenica što tužitelj nije prethodno tražio suglasnost radnika za zamjenu naknade za prekovremeni rad s slobodnim danima, ukoliko je radnik slobodne dane iskoristio, ne može biti odlučno jer se ima smatrati da je korištenjem slobodnih dana radnik prešutno pristao na takvu zamjenu.” Osporavajući stajalište prvostupanjskog suda o zastari dijela utužene tražbine koja se odnosi na zahtjev radi isplate prekovremenog rada tužiteljica ističe da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o preinaci tužbe nego o „uređenju" tužbenog zahtjeva iz stupnjevite tužbe nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja vještaka, a podnošenjem tužbe da je prekinut tijek zastare u odnosu na cjelokupnu tražbinu budući da je tužbom tužila svaki efektivno odrađeni sat, kako redovnog tako i prekovremenog rada, zajedno sa svim pripadajućim dodacima. Navodi da do provedenog vještačenja nije imala saznanja o odlučnim činjenicama za uređenje tužbenog zahtjeva. Nesporno je da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu, utemeljenu na odredbi članka 186.b stavak 3. ZPP-a, kojom je tražila da joj tuženik plati razliku plaće na ime utuženih dodataka na prekovremeni rad koji propust tuženika da se reflektirao i na visinu naknade za vrijeme bolovanja i godišnjeg odmora pa je utužila i tu naknadu razlike pri čemu se visinu tužbenog zahtjeva obvezala odrediti nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Po provedenom vještačenju, tužiteljica je podneskom od 19. prosinca 2022. postavila određeni tužbeni zahtjev sukladno odredbi članka 186.b stav. 4. ZPP-a zahtijevajući međutim, pored u tužbi navedene isplate dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada i razlike iz toga proizašle naknade za bolovanje i godišnji odmor i naknadu prekovremenog rada u istom, tužbom obuhvaćenom periodu. Pravilno je stoga prvostupanjski sud, imajući u vidu da je tužiteljica utužila naknadu za prekovremeni rad tek podneskom od 19. prosinca 2022. preinakom tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći (sukladno odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a), primjenom petogodišnjeg zastarnog roka usvojio tuženikov prigovor i odbio tužiteljicu sa tim dijelom tužbenog zahtjeva i to sve do utuženog prekovremenog rada ostvarenog u studenom 2017. koji je dospio 15. prosinca 2017. Na osnovano tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da tužiteljica za prekovremene sate nije koristila slobodne dane jer da to tuženik nije dokazao jer je pogrešno zaključio da je teret dokaza da fi je/za koje je prekovremene sate, tužiteljica koristila slobodne dane te jesu li pravilno obračunati prema ostvarenim satima prekovremenog rada — na tuženiku. Naime, u situaciji kakva je predmetna — da je između parničnih stranaka nesporno da je tužiteljica koristila slobodne dane za svaki odrađeni prekovremeni sati u omjeru 1:1 (što prema utvrđenju vještakinje potvrđuje i u spisu priložena dokumentacija) - dakle da tužiteljica jest koristila slobodne dane po osnovu prekovremenog rada, da su u tzv.šihterici prekovremeni sati evidentirani krajem svakog mjeseca, da je tužiteljica prema utvrđenju vještakinje tijekom 2018. "nastavila koristiti višak sati" (za pretpostaviti je da navedeno znači da je koristila slobodne dane) te da joj je u siječnju 2019. isplaćen "višak od 36 sati" te da je nastavno tome obavljena daljnja isplata s osnova tih "viškova" i da se pri tom prema utvrđenju vještakinje radi o kumuliranom saldu "viška sati" iz prethodnog razdoblja - ne opravdava zaključak da tuženik nije dokazao opseg u kojemu je tužiteljica koristila slobodne dane za prekovremene sate. To više što je sama tužiteljica u svom iskazu navela da — kada bi nastao višak sati rada, ukoliko nije bilo organizacijskih mogućnosti koristiti slobodne dane, to se prenosilo u slijedeći mjesec, pa ako nije bilo moguće u tom mjesecu organizacijski iskoristiti slobodne dane, to se opet prenosilo u slijedeći mjesec i tako redom. Ja mislim da je meni ostao višak sati rada u utuženom razdoblju za koji nisam koristila slobodne dane, ali ne mogu reći koliko je to sati. Potvrdila je i da joj je u siječnju 2019. obavljena isplata jednog dijela takvog "viška sati". Imajući u vidu utvrđenje vještakinje prema kojemu su slobodni sati obračunavani u omjeru od 1:1 (usmeni iskaz na ročištu od 19. travnja 2023.) to je logično da je istome moralo prethoditi izračun broja prekovremenih sati i broja slobodnih dana, dakle izračun koliko je prekovremenih sati (od u šihterici krajem mjeseca evidentiranih) preračunato u slobodne dane. Tome valja nadodati i potpuno logičan prigovor tuženika - da se utuženi period obzirom na narav samog posla tužiteljice ne može promatrati izdvojeno od nastavnog perioda tijekom kojeg je jedan dio prekovremenih sati plaćen. Pri tom je odlučno utvrditi broj prekovremenih sati i broj za to korištenih slobodnih sati dok je nebitno koji je prekovremeni sat iskorišten u koji dan. Konačno, iako vještakinja tijekom svog saslušanja iskazuje da se u obračunskoj listi plaće vidi da "su plaćeni određeni slobodni dani za koje je tužiteljica dobila plaću jako nije radila" to navedeno međutim upućuje na zaključak da su ti slobodni dani korišteni po drugom osnovu od prekovremenog rada jer su - plaćeni. U situaciji kada je između parničnih stranaka dakle nesporno da je tužiteljica koristila slobodne dane - okolnost što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena ne znači da se ostvaren1 slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za s1obodne dane koji su po toj osnovi nesporno iskorišteni (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-445/2023-2 od 12. rujna 2023.).

8. U podnesku od 4. ožujka 2025. tuženik je naveo da je zaprimio dopunu nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Hart od 28. siječnja 2025., kao i podnesak tužiteljice od 21. veljače 2025. te se ovim podneskom tuženica očituje na sadržaj podneska i dopune nalaza i mišljenja vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, očituje se na dosadašnji tijek postupka te se ukazuje na činjenicu da historijatom tužbe nije navedeno da tužiteljica potražuje naknadu za odrađeni, a navodno neisplaćeni prekovremeni rad niti je postavljen zahtjev za isplatu temeljem te činjenične osnove, stoga bi donošenje meritorne odluke temeljem takvog zahtjeva za isplatu predstavljalo prekoračenje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 354. stavak 2. točka 12. Zakona o parničnom postupku. Podneskom se iznose i pravni stavovi koji se tiču procesnih raspolaganja tužiteljice, koje tužiteljica namjerno definira nezakonskim pojmom uređenje tužbenog zahtjeva, a koja se imaju smatrati preinakom tužbe u smislu odredbi članka 190. i članka 191. Zakona o parničnom postupku. Budući da sud preinaku tužbe, sukladno odredbi članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, može dopustiti neovisno o protivljenju tuženice, tuženica u podnesku ističe prigovor zastare za pojedine iznose potraživanja temeljene na preinačenoj tužbi. Tuženica nadalje, prigovara postupanju suda po tzv. stupnjevitoj tužbi, za čije podnošenje u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke. Uvodno, tuženica se očituje na dopunu nalaza i mišljenja na način kako slijedi u nastavku. Prvenstveno, a u odnosu na tablicu 2. nalaza i mišljenja na temelju koje je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev (op. a. o čemu će tuženica u točki III. i točki IV. podneska), tuženica ističe kako je takva tablica apsolutno neprihvatljiva za končano uređenje odnosa parničnih stranaka. Naime, takva tablica sadržava samo viškove radnih sati (op. a. navodnih sati prekovremenog rada) na temelju kojih su utvrđeni iznosi utuženih dodataka, ali ne uključuje i manjkove radnih sati te činjenicu da je tužiteljica za određeni višak sati rada koristila slobodne dane, dok joj je preostali višak sati rada po osnovi dodataka isplaćen. Osim toga, tablica uključuje i iznos prekovremenog rada – iznos po osnovi koja nije utužena, o čemu će tužiteljica u daljnjem historijatu podneska. Prema tome, za tuženicu eventualno može biti prihvatljiva tablica 3. nalaza i mišljenja, koja uključuje manjkove i viškove radnih sati, pri čemu tuženica, oreza radi, ponovno ističe stav da je cjelokupno potraživanje tužiteljice neosnovano, a dodatno se napominje kako je tablica 3. nalaza i mišljenja, kao i druge tablice, izrađena bez uvodno naznačenog salda sati tužiteljice. U tom smislu, predlaže se dopuniti nalaz i mišljenje na način da se u tablični prikaz uključi početni saldo sati tužiteljice. Tuženica ističe kako postoji čak 17 mjeseci unutar kojih je tužiteljica radila manje od ukupnog fonda sati, ali joj je isplaćena plaća po mjesečnom fondu radnih sati/mjesečnom fondu sati. Riječ je svibnju 2015., lipnju 2015., srpnju 2015., rujnu 2015., studenom 2015., prosincu 2015., veljači 2016., ožujku 2016., travnju 2016., svibnju 2016., rujnu 2016., listopadu 2016.,

prosincu 2016., svibnju 2017., lipnju 2017., listopadu 2017., prosincu 2017.. U tom smislu, tuženica predlaže dopuniti Tablicu 3. nalaza i mišljenja na način da vještakinja izračuna razliku isplaćenog iznosa te iznosa koji je trebao biti isplaćen prema stvarno odrađenim radnim satima. Takav utvrđeni iznos svakako se mora uzeti u jer je očito da je tužiteljica za određene mjesece rada primila plaću u punom iznosu iako je stvarno odrađen broj sati rada manji. Osim toga, tuženica ističe kako je tužiteljica za određene viškove sati rada koristila slobodne dane. U tom smislu, predlaže se dopuniti nalaz i mišljenje na način da se u tablicu uključi broj sati slobodnih dana koji su korišteni na ime viška sati rada jer nije životno ni pravno logično da se na ime viška sati rada koristi slobodan dan, a zatim se isti taj navodni višak sati rada označava kao prekovremeni rad na temelju kojega se utvrđuje novčana obveza tuženice. Završno, a glede takvih viškova sati rada, tuženica ističe da je za viškove sati rada za koje se nije koristio slobodan dan tužiteljici isplaćen iznos po osnovi dodataka. U tom smislu, predlaže se pisano i usmeno očitovanje vještakinje jesu li takvi isplaćeni iznosi, vidljivi u obračunskim listama za isplatu plaće, uzeti u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja. Tuženica dodatno napominje kako se utuženi period ne može promatrati kao zaseban

period, odvojen od perioda naknadno utuženom. Naime, tužiteljica je u periodu 2018., dakle nakon utuženog perioda, koristila slobodne dane po osnovi viška sati rada, a koji sati potječu iz utuženog perioda. U tom smislu, tuženica predlaže dopunu nalaza i mišljenja na način da se uključi broj sati slobodnih dana nakon utuženog perioda, a koji su korišteni na ime viška sati rada iz utuženog perioda. Za ostatak viška sati rada tužiteljici je isplaćen određeni novčani iznos, pa se predlaže dopuniti nalaz i mišljenje na način da se takvi iznosi, vidljivi iz dokumentacije na temelju kojeg je izrađen nalaz i mišljenje, uzmu u obzir. Nadalje, iz nalaza i mišljenja nije razvidno je li vještakinja prilikom izrade istoga uzela u obzir Zaključak broj 21. i Zaključak broj 48. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji su, uz Zaključak broj 148., bili na snazi do stupanja na snagu Zaključka broj 151. te se, u tom smislu, predlaže pisano i usmeno očitovanje vještakinje. Slijedom toga, tuženica predlaže naslovljenom sudu pozvati vještakinju na ispravak i dopunu nalaza i mišljenja, a po takvom ispravku i dopuni nalaza i mišljenja pozvati vještakinju

na raspravu kako bi ista usmeno obrazložila nalaz i mišljenje te dopunu/ispravak nalaza i mišljenja. Tužiteljica je podnijela tužbu 8. svibnja 2020. u kojoj je u povijesnom dijelu tužbe ustvrdila da joj tuženica nije isplatila dodatke na odrađeni prekovremeni rad. Tužiteljica u tužbi, kao niti u nekolicini podnesaka koji su prethodili provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja, nije iznijela tvrdnju da je joj dio odrađenog broja sati prekovremenog rada nije isplaćen. Štoviše, tvrdnju o neisplaćenim sati za odrađeni prekovremeni rad tužiteljica ne ističe niti u podnesku kojim uređuje tužbeni zahtjev, već izrekom uređenog tužbenog zahtjeva iznos neisplaćenih sati odrađenog prekovremenog rada zbraja iznosu utuženih i vještačenjem utvrđenih iznosa neisplaćenih dodataka na odrađeni prekovremeni rad. Napominje se da je uređenje tužbenog zahtjeva nezakonski pojam te se procesna dispozicija tužiteljice ima ocjenjivati sukladno okolnostima koje su prethodile uređenju tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju, zbog propusta tužiteljice da tužbom opiše povredu prava zbog koje traži pravnu zaštitu od suda, a što bi podrazumijevalo navod u tužbi da tužiteljici nije isplaćen odrađeni prekovremeni rad, ne postoji zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za prekovremeni rad. Osnovno načelo parničnog postupka – načelo dispozicije – sadržano u odredbama članka 2. i članka 7. Zakona o parničnom postupku, definira predmet spora sadržajem zahtjeva kojeg tužiteljica postavlja, pri čemu je tužiteljica dužna iznijeti činjenice na kojem temelji svoj zahtjev te i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. U tom smislu, tužba kao inicijalni akt obraćanja sudu radi zaštite svog prava, da bi se po njoj moglo postupiti, nužno mora sadržavati opis činjeničnog stanja koje čine osnovu tužiteljici za isticanje zahtjeva za sudskom zaštitom. Isticanjem tužbenog zahtjeva i određivanjem tužbene osnove tužitelj supstancira predmet spora. Sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku – ne eat iudex et extra petita partium. Sud nije ovlašten tužitelju dosuditi ni više od onoga što je tražio ni nešto drugo, što nije tražio, čak i kad ga rezultati raspravljanja dovedu do zaključka da tužitelju pripada više nego što je tražio, ili da mu, doduše, ne pripada ono što je tražio, ali mu pripada nešto drugo. Budući da je sud po načelu dispozicije vezan navodima tužiteljice o činjenicama iz kojih, po tvrdnji tužiteljice, proizlazi zaključak o osnovanosti zahtjeva za sudsku zaštitu, odlučivanje o zahtjevu koji je utemeljen na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one koju je navela tužiteljica predstavljalo bi prekoračenje tužbenog zahtjeva te apsolutno bitnu povredu

postupka opisanu člankom 354. stavak 2. točka 12. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud Hrvatske je još u odluci VSH Rev 2790/91 zauzeo stav da je prekoračen tužbeni zahtjev kad sud svoju odluku utemelji na drukčijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se pozvao tužitelj, a recentna praksa ukazuje na zaključak da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije odstupio od ranije zauzetog pravnog stava. Osim što bi sud počinio apsolutno bitnu povredu postupka odlučujući o zahtjevu za isplatu temeljenom na činjenicama koje tužiteljica nije niti iznijela u tužbu ili naknadno tijekom postupka, ističe se da sukladno odredbi članka 299. Zakona o parničnom postupku nije dozvoljeno isticanje novih činjenica nakon zaključenja prethodnog postupka te takve

činjenice sud neće uzeti u obzir. Isticanje novih činjenica u fazi glavne rasprave te temeljenje tužbenog zahtjeva na novim činjenicama predstavlja ujedno i preinaku tužbe u smislu odredbe članka 190. i članka 191. Zakona o parničnom postupku. Budući da je tužiteljica tužbeni zahtjev na isplatu utemeljila na utvrđenjima iz vještačenja, ne navevši niti da uređeni tužbeni zahtjev temelji na izmijenjenom činjeničnom kompleksu, zahtjev za isplatu temeljen na nalazu i mišljenju vještaka predstavlja preinačenu tužbu te tuženica ističe prigovor zastare iznosa 2.421,70 EUR koji se odnosi na navodno neplaćeni prekovremeni rad za cjelokupno utuženo razdoblje. U prilog osnovanosti iznesenih pravnih stavova, tuženica ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 1134/13-2 u kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio sljedeći pravni stav: „Kada je riječ o objektivnoj preinaci tužbe, prema shvaćanju ovog suda u primjeni odredbe članka 191. ZPP-a (Rev-440/2004, Rev-2183/1992, Rev-2673/1992 i dr.), preinaka tužbe postoji i kad se generički određeni tužbeni zahtjev osniva na bitno drukčijem činjeničnom stanju (drukčijem kompleksu činjenica) od onog koji je prethodno bio tužbena osnova makar formalno i ne izmijenjenog tužbenog zahtijeva, ili kad su bitnim elementima činjenične osnove dodani novi, preinačeni, ili oduzeti neki prije istaknuti, tako da novo formirani činjenični kompleks objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Kada se radi o objektivnoj preinaci tužbe, to po preinačenoj tužbi, od trenutka kada je preinaka izvršena, teče nova parnica sa svim procesno-pravnim i građansko-pravnim posljedicama. U izloženom se i pretpostavke osnovanosti zahtjeva tužitelja prema istaknutom prigovoru zastare, ravnaju od trenutka kada je tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu štete do trenutka kad je izvršena preinaka tužbe.“ Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju od 14. veljače 2018. pod poslovnim brojem Revr 162/15-2: „prema shvaćanju ovog suda, u primjeni odredbe članka 191. ZPP-a, preinaka tužbe postoji i kad se generički određeni tužbeni zahtjev osniva na bitno drukčijem činjeničnom stanju (drukčijem kompleksu činjenica) od onog koji je prethodno bio tužbena osnova makar formalno i ne izmijenjenog tužbenog zahtijeva (generički određeni tužbeni zahtjev sad se temelji na novom, bitno drukčijem, činjeničnom kompleksu /ili mu je dodan novi/ od onog koji je do tada bio /ili isključivo bio/ činjenična osnova.), ili kad su bitnim elementima činjenične osnove dodani novi, preinačeni, ili oduzeti neki prije istaknuti, tako da novo formirani činjenični kompleks objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva.“ Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. siječnja 2012. pod poslovnim brojem Rev 21/10-2: „U konkretnom slučaju tužitelj je podnesenom tužbom zatražio isplatu po osnovi zajma, a potom je tijekom postupka (list 4 i 5 spisa) naveo da njegovo potraživanje proizlazi iz poslovnog odnosa stranaka – isporuka robe, a upravo na potonjim (izmijenjenim) činjeničnim navodima tužitelja, sudovi su, okvalificiravši pravni odnos stranaka kao odnos iz kupoprodaje, zasnovali svoju odluku. U takvoj situaciji, kada se izvorno određeni novčani iznos traži iz činjenično supstanciranog odnosa zajma, a nakon toga se traži iz drugog činjenično bitno različitog supstanciranog odnosa prodaje, identitet spora je takvom promjenom činjenične osnove kvalitativno izmijenjen, a tužba preinačena premda je tužbeni zahtjev nominalno ostao isti. Dakle, suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, u konkretnom slučaju je riječ o objektivnoj preinaci tužbe (članak 191. stavak 1. ZOO).“ Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. siječnja 2016. pod poslovnim brojem Rev-x 887/15-2: „Kada je riječ o objektivnoj preinaci tužbe, prema shvaćanju ovog suda u primjeni odredbe članka 191. ZPP-a, preinaka tužbe postoji i kad su bitnim elementima činjenične osnove dodani novi, preinačeni, ili oduzeti neki prije istaknuti, tako da novo formirani činjenični kompleks objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju, do izvršene preinake tužiteljica je svoj zahtjev temeljila na činjeničnom osnovu prinude, dok tijekom postupka ističe novi činjenični osnov nedostatka oblika oporuke. U navedenom se, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, ne radi o promijenjenoj pravnoj osnovi, a ne radi se niti o promijeni, dopuni ili ispravci pojedinih navoda u smislu odredbe članka 191. stavak 3. ZPP-a, niti o novom dokazu, već o novo formiranom kompleksu činjenica koji objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva.“ U konkretnom slučaju nisu ispunjene niti procesne pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe sukladno odredbi članka 186.b ZPP-a, stoga niti za meritorno odlučivanje o nepravilno postavljenom tužbenom zahtjevu. Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina istoj nije poznata. Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati rada ostvarila i po kom kriteriju pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja. S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženika u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženik ne ispunjava. Naime, tužiteljica nije ni tvrdila da joj tuženik nije dostavljao obračunske liste niti je pak osporila narav odrađenih sati kako su isti specificirani u tim platnim listama, niti je prije podnošenja tužbe tražila evidenciju radnog vremena kojem traženju da tuženik ne bi udovoljio. Slijedom navedenog, u situaciji kada tužiteljica i ne osporava da je uredno zaprimala obračunske platne liste iz kojih proizlazi iznos osnovne plaće kao i broj ostvarenih i kakvih sati rada, i time ne osporava parametre izračuna utužene tražbine, to nije bilo mjesta podnošenju stupnjevite tužbe u predmetnom postupku radi isplate. U privitku se dostavlja citirana drugostupanjska odluka koja potvrđuje navode tuženice

o nepostojanju procesnih pretpostavki za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe. Stav iznesen ranijim navodima potvrđuje i sudska praksa, pa tako tuženica ukazuje da je presudama Županijskog suda u Splitu od 17. listopada 2024. pod poslovnim brojem Gž R-378/2024-2 i Županijskog suda u Splitu od 17. listopada 2024. pod poslovnim brojem Gž R-31/2024-2 prihvaćena žalba, a time i pravni stav tuženice da je riječ o nastupu zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Ističe se da tužiteljica nije predložila dokaze na okolnost postojanja radnog odnosa s tuženicom za utuženo razdoblje, a što je bila dužna vodeći računa o istaknutom prigovoru promašene pasivne legitimacije. Tako tijekom postupka nije dokazano postojanje pravne osnove temeljem kojeg bi tužiteljici pripadalo pravo na sudsku zaštitu u odnosu na tuženicu. Slijedom iznesenog, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz nalog da tuženici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja meritorne odluke.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra, uvid u sporazum sklopljen između Opće županijske bolnice Požega i Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana, izvršen je uvid u odluku Opće županijske bolnice Požege od 2. veljače 2021. i odluku Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana od 7. veljače 2018., zaključak župana Požeško- slavonske županije od 8. veljače 2018., sporazum sklopljen između Opće županijske bolnice Požega i Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana od 14. veljače 2018., pročitano je pravno mišljenje Ministarstva zdravstva od 8. svibnja 2018. i članak prof. ZV, izvršen je uvid u ugovor o radu 1. prosinca 2015., obračunske liste plaće tužiteljice, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Dajane Hart od 28. siječnja 2021., dopunski nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Dajane Hart od 13. lipnja 2021. i njena usmena dopuna kao i dopunski nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka od 28. siječnja 2025.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu od 1. rujna 2014. i 1. prosinca 2015. na neodređeno vrijeme na radnome mjestu instrumentarke u odjelu operacije i centralne sterilizacije, odnosno instrumentarke u Podružnici gradske bolnice Pakrac, Odjelu za opću kirurgiju.

8. Tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije.

8.1. Sud nalazi da prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan.

8.2. Uvidom u ugovor o radu od 1. rujna 2014. i 1. prosinca 2015. kao i uvidom u obračunske isprave plaće tužiteljice utvrđeno je da je u utuženom razdoblju tuženik bio poslodavac tužiteljice i sukladno članku 7. Ugovora o radu tuženik se obvezao isplaćivati tužiteljici plaću.

8.3. Budući da tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku neisplaćene plaće za razdoblje od 1. travnja 2015. do 1. siječnja 2018. kada je tuženik bio poslodavac tužiteljici s kojim je tužiteljica sklopila ugovor o radu to je tuženik pasivno legitimiran.

9. Tužiteljica dakle tužbom od tuženika potražuje razliku plaće za period od travnja 2015. pa do prosinca 2017. na ime dodataka zbog rada u otežanim uvjetima i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi za prekovremene sate rada i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja i podnijela je takozvanu stupnjevitu tužbu.

9.1. U podnesku od 13. srpnja 2021. tužiteljica je zatražila isplatu iznosa od 15.173,73 kn bruto sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svake pojedine manje isplaćene plaće od mjeseca travnja 2015. do prosinca 2017., a u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 21. veljače 2025. tužiteljica traži isplatu iznosa od 2.053,70 eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak za svaki mjesec manje isplaćenu plaću počevši od plaće za mjesec travanj 2015. te traži zakonsku zateznu kamatu koja teče od 8. svibnja 2015., zatim za mjesec srpanj 2015. koja teče od 6. kolovoza 2015., za mjesec kolovoz 2015. koja teče od 7. rujna 2015., za mjesec listopad 2015. koja teče od 6. studenog 2015., za mjesec studeni 2015. koja teče od 9. prosinca 2015., za mjesec siječanj 2016. koja teče od 9. veljače 2016., za mjesec veljaču 2016. koja teče od 9. ožujka 2016., za mjesec ožujak 2016. koja teče od 8. travnja 2016., za mjesec lipanj 2016. koja teče od 8. srpnja 2016., za mjesec srpanj 2016. koja teče od 8. kolovoza 2016., za mjesec kolovoz 2016. koja teče od 7. rujna 2016., za mjesec studeni 2016. koja teče od 7. prosinca 2016., za mjesec prosinac 2016. koja teče od 9. siječnja 2017., za mjesec siječanj 2017. koja teče od 7. veljače 2017., za mjesec veljaču 2017. koja teče od 6. ožujka 2017., za mjesec ožujak 2017. koja teče od 6. travnja 2017., za mjesec travanj 2017. koja teče od 8. svibnja 2017., za mjesec svibanj 2017. koja teče od 7. lipnja 2017., za mjesec lipanj 2017. koja teče od 6. srpnja 2017., za mjesec srpanj 2017. koja teče od 7. kolovoza 2017., za mjesec kolovoz 2017. koja teče od 6. rujna 2017. , za mjesec rujan 2017. koja teče od 6. listopada 2017., za mjesec studeni 2017. koja teče od 8. prosinca 2017. i za mjesec prosinac 2017. koja teče od 8. siječnja 2018. pa sve do isplate.

10. Tuženik i umješač na strani tuženika tvrde da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje radila u preraspodijeli radnoga vremena.

11. Prema odredbi članka 67. stavak 1., 2. i 3. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23) ako narav posla to zahtjeva, puno ili nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tijekom razdoblja koje ne može biti duže od 12 neprekidnih mjeseci u jednom razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju traje kraće od punog ili nepunog radnog vremena na način da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena. Ako preraspodjela radnog vremena nije ugovorena i nije uređena kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca, poslodavac je dužan utvrditi plan preraspodjeljenog radnog vremena s naznakom poslova i broja radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme te takav plan preraspodjele prethodno dostaviti inspektoru rada. Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom.

12. Uvidom u obračunske liste plaće tužiteljice za utuženo razdoblje kao i uvidom u nalaz knjigovodstvenog vještaka Dajane Hart sud je utvrdio da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje u pojedinim mjesecima imala manjak i višak radnih sati, a početni saldo na dan 1. travnja 2015. u pogledu više ili manje odrađenih sati rada u pojedinom mjesecu nije postojao i tužiteljica je u određenim mjesecima koristila slobodne dane zbog viška sati rada, a pojedini sati rada bili su evidentirani kao nadopuna satnice odnosno to su bili evidentirani plaćeni, a neodrađeni sati rada do punog fonda sati.

13. Sud nalazi da tužiteljica kroz utuženo razdoblje nije radila u preraspoređenom radnom vremenu. Naime, nema dokaza da je kod tuženika preraspodijela radnog vremena bila ugovorena ili na drukčiji način uređena, nema dokaza da je tuženik kao poslodavac utvrdio plan preraspodijeljenog radnog vremena s naznakom poslova i broja radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme niti je takav plan preraspodijele dostavio inspektoru rada, a kako je to određeno člankom 67. stavak 1. i 2. Zakona o radu. Isto tako, iz iskaza svjedoka i tužiteljice kao i temeljem obračunskih lista plaće tužiteljice i nalaza knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje, dakle razdoblje dulje od godine dana imala kako manjak sati rada tako i višak sati rada, a suprotno naprijed navedenoj odredbi Zakona o radu.

13.1. Obzirom da sud nalazi da kod tuženika kroz utuženo razdoblje nije bilo preraspodijele radnog vremena to sud nije prihvatio navod tuženika da se rad tužiteljice izvan redovnog fonda sati ukoliko je takvog rada bilo kroz utuženo razdoblje u smislu članka 63. stavak 1. Zakona o radu ne smatra prekovremenim radom.

15. Tuženik i umješač na strani tuženika smatraju da je tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 13. srpnja 2021. i konačno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska od 21. veljače 2025. preinaka tužbe i protivili su se preinaci. U svojim navodima istaknutih na raspravama naveli su da se preinaka tužbe ogleda u tome što je tužiteljica potraživala naknadu za odrađeni, a navodno neisplaćeni prekovremeni rad odnosno točno određene dodatke za odgovornost za život i zdravlje i posebne uvjete rada, a naknadno mijenja tužbeni zahtjev i potražuje isplatu cjelokupnog prekovremenog rada pa se ne radi o okolnostima koje je tužiteljica saznala nakon provedenog vještačenja. Osim toga, tužiteljica je mijenjala podnescima tijek zakonske zatezne kamate pa se smatra da je i to preinaka tužbe.

16. Sud nalazi da tužbeni zahtjev iz podneska tužiteljice od 13. srpnja 2021., a i konačno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska od 21. veljače 2025. ne predstavlja preinaku tužbe.

16.1. Naime, kako je već navedeno tužiteljica je podnijela takozvanu stupnjevitu tužbu u smislu članka 186. b Zakona o parničnom postupku te je nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja i bez poziva suda u smislu članka 186. stavak 4. Zakona o parničnom postupku postavila određeni tužbeni zahtjev o kojem je sud mora odlučiti.

17. Sud nalazi da tužiteljica ima pravo od tuženika potraživati plaću kako za redovan rad tako i za prekovremene sate rada kao i dodatke za otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi kako za vrijeme redovnog rada tužitelja tako i za vrijeme prekovremenog rada tužitelja. Ukoliko postoje otežani uvjeti rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi ti uvjeti i odgovornost postoje kako u redovnom tako i u prekovremenom radu tužiteljice kao instrumentarke u odjelu operacije i centralne sterilizacije, odnosno instrumentarke u Podružnici gradske bolnice Pakrac, Odjelu za opću kirurgiju. Isto tako, sud nalazi da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici naknadu plaće za godišnji odmor u visini njene prosječne mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca u koju plaću se uračunavaju sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad i naknadu za bolovanje.

18. Naprijed navedena prava tužiteljice na isplatu plaće za prekovremene sate rada tako i dodataka i naknada proizlaze kako iz odredaba Zakona o radu tako i iz odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koji zakon i kolektivni ugovori i temeljni kolektivni ugovori su vrijedili za vrijeme trajanja radnog odnosa tužitelja kod tuženika (Zakon o radu NN 93/14, 149/09, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 143/13, 96/15, 29/18 i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama NN 141/12 i 24/17). Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. Kolektivnog ugovora i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. Kolektivnog ugovora imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

19. Radi utvrđenja postojanja razlike u isplati plaće tužiteljice za utuženi period odnosno da li su tužiteljici za utuženi period, a kako je to tužiteljica tužbom zatražila isplaćeni dodatci na posebne uvjete rada, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te naknada plaće za godišnji odmor i bolovanje i za prekovremeni rad provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke.

20. Knjigovodstveni vještak Dajana Hart u svom nalazu navela je da je način obračuna plaće zdravstvenih djelatnika s dodacima na plaću uređuju odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja kao posebnog (granskog) ugovora za tu djelatnost, dok su koeficijenti radnih mjesta zdravstvenih radnika za određeno radno mjesto uređeni odredbama Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama. Zakon o plaćama u javnim službama kao propis koji uređuje plaće i druge naknade zaposlenih u javnim službama također uređuje primjenu Zakona o radu kao općeg propisa iz područja rada, odnosno u skladu s njim sklopljenim kolektivnim ugovorima na sva pitanja iz tog područja. U razdoblju koje je predmet ovog vještačenja, plaća tužiteljice regulirana je odredbama: - Zakona o radu (NN 149/09, 93/14, 127/17) – u nastavku ZR; - Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, NN 96/15, NN 29/18, te NN 92/2019) – u nastavku KU; - Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13 i NN 24/17) – u nastavku TKU. Tužiteljica je u utuženom razdoblju zaposlena kod tuženika na radnom mjestu naziva: zdravstveni djelatnik instrumentar, te joj je sukladno navedenom radnom mjestu određen koeficijent složenosti poslova 1,0670. KU/13 u članku 57., zatim KU/18 u članku 55. kao i Dodatak II KU (NN 92/2019) u članku 21 propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, sadržanom u člancima Kolektivnog ugovora, a u skladu sa Popisom radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak (koji Popis je sastavni dio Kolektivnog ugovora) tužiteljica kao zdravstveni djelatnik instumentar u operacijskoj dvorani, po ovoj osnovi u utuženom razdoblju, ostvarivala je pravo na dodatak na plaću od 25%. Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU (koji se primjenjuje od 01. listopada 2015.) ostvarila i pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Članak 59.a) Dodatka I KU propisuje između ostaloga da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće. Tužiteljica ovom tužbom potražuje navedene dodatke na plaću: za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate, uključujući i prekovremene sate obzirom da joj tuženik nije u razdoblju od travnja 2015. godine do siječnja 2018. godine isplaćivao navedene dodatke na prekovremeni rad, nego samo na redovno radno vrijeme. Nadalje, tužiteljica potražuje i razliku naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja , obzirom da je, kako navodi, tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaću po svim navedenim osnovama. Naknada plaće za godišnji odmor utvrđuje se temeljem KU/13 u članka 36. stavak 2. zatim KU/18 u članku 34. stavak 2., te u Dodataku II KU (NN 92/2019) u članku 13, a koji propisuju da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Odredbama ZR/09 u članku 60. stavak 1. kao i ZR/14 u članku 81. Propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Nadalje, TKU/12 u članku 59. stavak 1. kao i TKU/17 u članku 58. stavak 1. propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeto bolovanje. Obračun je napravljen na način da su se svi navedeni dodaci za odrađene prekovremene sate rada obračunali u skladu sa člankom 47. Kolektivnog ugovora (NN 143/2013), što znači na temelju cijene sata rada za redovan rad, odnosno na temelju osnovne plaće uvećane za koeficijent radnog mjesta i uvećanja po osnovi minulog rada. Cijena sata za redovan rad dobivena na taj način pomnožena je sa brojem odrađenih prekovremenih sati i na tako dobiveni iznos je primijenjen postotak uvećanja odgovarajućih dodataka (dodatak za iznimnu odgovornost 4% od 01. listopada 2015. godine, te dodatak na posebne uvjete rada 25%). Iz dokumentacije proizlazi da u obračunskim listama isplate plaće tužiteljice za period od travnja 2015. do siječnja 2018. godine postoji određeni broj prekovremenih sati rada, koji su kao takvi i obračunati i isplaćeni. Međutim na iste sate prekovremenog rada nisu obračunati dodaci na posebne uvjete rada ni dodaci zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi. Uvidom u evidencije rada (šihterice), te na temelju pisanog očitovanja tuženika, proizlazi da je tužiteljica radila u sistemu preraspodjele radnog vremena. To znači da je određene mjesece imala manjak ili višak radnih sati koji su završili u preraspodjeli za slijedeće mjesece, a isplata plaće je uvijek bila prema punom mjesečnom fondu sati, bez iskazanih manjkova ili viškova, osim u slučaju rada po pozivu iz pripravnosti. Odredbom članka 94. Zakona o radu (NN 93/14 i 127/17) propisano je pravo radnika na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Mogućnost odobravanja slobodnog dana radniku umjesto isplate povećane plaće za prekovremeni rad nije regulirano Zakonom o radu, već isto može biti predmet uređenja kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Raspored radnog vremena utvrđuje se propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a ukoliko raspored nije određen na opisani način, o rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom. Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom. U odnosu na pitanja uređenja plaća radnika koji rade u preraspodijeljenom radnom vremenu, sukladno odredbi članka 62. stavka 6. Zakona o radu, plaća i druga materijalna prava radnika utvrđuju se razmjerno ugovorenom radnom vremenu. To znači da će se radniku koji radi u preraspodijeljenom radnom vremenu i u razdoblju kada je radio više, kao i u razdoblju kada je radio manje od punog ili nepunog radnog vremena, uvijek obračunati i isplatiti plaća za puno radno vrijeme, što je upravo slučaj ove tužiteljice. Slijedom navedenoga, radniku će se svaki mjesec obračunavati plaća prema fondu sati za taj mjesec neovisno o stvarno odrađenim satima, no poslodavac mora voditi računa o zakonskim ograničenjima najdužeg tjednog trajanja preraspodijeljenog radnog vremena.

20.1. Knjigovodstveni vještak je dao svoje mišljenje u pogledu postojanja prekovremenih sati rada tužiteljice za utuženo razdoblje i izračun dodataka za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene spriječenosti za rad za utuženo razdoblje.

20.2. Knjigovodstveni vještak je svoj nalaz i mišljenje dopunjavao što pisano što usmeno, a davao je i tabelarne prikaze dopunskih nalaza i mišljenja.

20.2. Knjigovodstveni vještak dao je naprijed navedeni izračun razlike plaće tužiteljice u tabelarnom prikazu koji tabelarni prikaz u posebnim kolonama sadrži podatke o odrađenim viškovima radnih sati, koji sati su ušli u „preraspodjelu“, ali isto tako i podatke o manjkovima radnih sati, te o saldu viška/manjka na kraju odnosnog mjeseca.

21. Sukladno uputi Županijskog suda u Zagrebu iz rješenja broj Gž R-12/2022-2 knjigovodstveni vještak pozvan je da dopuni svoj nalaz i mišljenje te je knjigovodstveni vještak dao dopunu nalaza i mišljenja 28. siječnja 2025. U svom dopunskom nalazu i mišljenju od 28. siječnja 2025. knjigovodstveni vještak naveo je da vezano uz prekovremene sate rada do 21. prosinca 2015. godine bio je na snazi Zaključak broj 148 (donesen 1. srpnja 2015.) Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13 koji glasi: „Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad.“ Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na sjednici od 21. prosinca 2015. donijelo je novi Zaključak br. 153 koji glasi: „Sukladno kolektivnom ugovoru redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog jedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati.“ Knjigovodstveni vještak dao je prikaz odrađenih sata rada tužiteljice iz evidencije o radnom vremenu tužiteljicu u odnosu na mjesečni fond radnih sati odnosno fond sati prema navedenom zaključku te je utvrdio da u obračunskim listama isplate plaće tužiteljice za period od travnja 2015. do listopada 2016. godine nalazi obračunate i isplaćene sate prekovremenog rada – rad po pozivu, koji je evidentiran u evidencijama radnog vremena kao produženi rad. Dakle, plaćeni su joj sati rada po pozivu kao prekovremeni rad, bez obzira koliko je sati odradila u odnosnom mjesecu, čak i u onim mjesecima u kojima je odradila manji broj sati od mjesečnog fonda sati, uvidom u evidencije rada (šihterice), nalazi da je tužiteljica određene mjesece imala manjak radnih sati, dok je isplata plaće uvijek bila prema punom mjesečnom fondu sati, bez iskazanih manjkova, dodaci za posebne uvjete rada i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi uvijek su obračunavani na bazi mjesečnog fonda sati, odnosno nisu obračunavani na evidentirane prekovremene sate rada – rad po pozivu, iako su isti tužiteljici isplaćeni. Knjigovodstveni vještak dao je izračun na način da je obračunala sve pripadajuće dodatke na odrađene prekovremene sate rada u skladu sa odredbama KU zdravstva, kao i razlike naknade za godišnji odmor i bolovanje iz kojeg izračuna proizlaze slijedeće utvrđene razlike koje se u tužbi i potražuju: razlike dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi 348,60 kn / 46,27 EUR, razlike dodataka za posebne uvjete rada 2.421,70 kn / 321,41 EUR, razlike naknade za godišnji odmor 1.738,41 kn / 230,72 EUR i razlike naknade za vrijeme bolovanja 507,56 kn / 67,35 EUR. Ukupno utvrđena razlika navedenih dodataka i razlika naknada za godišnji odmor i bolovanje iznosi 5.016,27 kn / 665,75 EUR. Utvrđena vrijednost prekovremenih sati rada koji tužiteljici nisu obračunati na platnim

listama, ali koji ulaze u izračun prethodno navedenih dodataka i naknada iznosi 10.457,49 / 1.387,95 EUR. Ukoliko ovoj vrijednosti prekovremenih sati rada dodamo razliku navedenih dodataka i razliku naknada za godišnji odmor i bolovanje dobije se ukupan iznos od 15.473,76 kn / 2.053,70 EUR.

21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka u pogledu postojanja prekovremenih sati rada tužiteljice, visine dodataka na plaću tužiteljice u odnosu na posebne uvjete rada, koeficijenta složenosti poslova na kojima radi tužiteljica, u pogledu visine dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, zatim u odnosu na naknadu plaće za godišnji odmor i naknade za vrijeme spriječenosti za rad tužiteljice zbog bolovanja.

22. Sud nalazi da je dopunski nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka od 28. siječnja 2025. dan u skladu s pravilima struke, a knjigovodstveni vještak imao je dovoljno podataka iz ovog spisa da može dati svoj nalaz i mišljenje pa je sud isti u cijelosti prihvatio.

23. Knjigovodstveni vještak u svom dopunskom nalazu i mišljenju dao je i tabelarni prikaz plaće tužiteljice za utuženi period, a koji tabelarni prikaz sadrži isplaćenu bruto plaću, obračun bruto plaće knjigovodstvenog vještaka, broj odrađenih prekovremenih sati rada tužiteljice za utuženi period, satnicu za izračun dodataka za prekovremene sate rada, vrijednost prekovremenog rada za izračun dodataka na ime odgovornosti za posebne uvjeta rada, staž tužitelja, te razliku naknade za godišnji odmor i bolovanje kao i podatke o radu tužiteljice radi namirenja manjka sati, a sve izračunato sukladno zaključku broj 148 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora koji je vrijedio do 21. prosinca 2015. za razdoblje od travnja do prosinca 2015. i za razdoblje od siječnja 2016. do prosinca 2017. primjenom zaključka broj 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora.

24. Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik kroz utuženo razdoblje tužiteljici isplaćivao plaću za redovan rad sukladno zakonu i kolektivnom ugovoru s pripadajućim dodacima po osnovi dodataka za odrađene sate rada subotom, nedjeljom, noću, blagdanom, a prema evidenciji rada tužiteljice u tom periodu. Isto tako, utvrđeno je da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje radila i duže od punog radnog vremena, dakle, tužiteljica je kroz utuženo razdoblje radila prekovremeno. Isto tako, utvrđeno je da je tužiteljica kroz utuženi period imala prekovremene sate rada i nakon što je odradila manjak sati i tužiteljici tuženik nije isplatio dodatke za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene spriječenosti za rad za tako odrađene prekovremene sate rada.

25. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sud je utvrdio da su dodaci za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za odražene prekovremene sate rada u utuženom razdoblju te naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene spriječenosti za rad iznosili 2.053,70 eur koji iznosi tužiteljici nisu plaćeni i to za mjesec travanj 2015. 56,34 eur , za mjesec srpanj 2015. 12,25 eura, za mjesec kolovoz 2015. 251,15 eura, za mjesec listopad 2015. 37,18 eura, za mjesec studeni 2015. 49,60 eura, za mjesec siječanj 2016. 14,84 eura, za mjesec veljaču 2016. 2,70 eura, za mjesec ožujak 2016. 9,85 eura, za mjesec lipanj 2016. 129,50 eura, za mjesec srpanj 2016. 123,16 eura, za mjesec kolovoz 2016. 52,44 eura, za mjesec studeni 2016. 229,81 eur, za mjesec prosinac 2016. 30,73 eura, za mjesec siječanj 2017. 83,89 eura, za mjesec ožujak 2017. 150,58 eura, za mjesec ožujak 2017. 119,38 eura, za mjesec travanj 2017. 223,54 eura, za mjesec svibanj 2017. 76,57 eura, za mjesec lipanj 2017. 9,23 eura, za mjesec srpanj 2017. 39,04 eura, za mjesec kolovoz 2017. 44,92 eura, za mjesec rujan 2017. 143,46 eura, za mjesec studeni 2017. 109,03 eura i za mjesec prosinac 2017. 54,51 eur.

26. Budući je tužiteljica tužbeni zahtjev iz podneska od 21. veljače 2025. uskladila s nalazom i mišljenje knjigovodstvenog vještaka to je sud tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice i prihvatio jer tužiteljica u tako postavljenom tužbenom zahtjevu traži isplatu dodataka zbog otežanih uvjeta rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi za odrađene prekovremene sate rada i naknadu plaće za vrijeme korištenja odmora i privremene spriječenosti za rad za utuženi period, a ne kako to tuženik i umješač na strani tuženika pogrešno navode isplatu prekovremenih sati rada.

27. Sud je dosudio tužiteljici zakonsku zateznu kamatu na svaku manje isplaćenu plaću od 16. u mjesecu jer sukladno članku 92. stavak 4. Zakonu o radu plaća, naknada plaće i ostali primici isplaćuju se u rokovima određenim kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu, a najkasnije 15. dana tekućeg mjeseca za prethodni mjesec te je tuženik u zakašnjenju u isplati naknada plaće od 16. dana u mjesecu, a tužiteljicu je sa zahtjevom za isplatom zakonske zatezne kamate iznad dosuđenog iznosa sud kao s neosnovanim odbio.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Tužiteljica je s tužbenim zahtjevom uspjela u većem dijelu dok je u neznatnom dijelu odbijena, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura i za sastav 4 obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, a sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim za pristup na raspravu održanu 21. rujna 2020. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 31. ožujka 2021. u iznosu od 100,00 eura budući je rasprava odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 14. svibnja 2021. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 14. srpnja 2021. u iznosu od 200,00 eura, za sastav žalbe protiv presude u iznosu od 250,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 2. listopada 2024. u iznosu od 100,00 eura budući je rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza te za pristup na glavnu raspravu održanu 5. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 2.050,00 eura i PDV na taj iznos od 512,50 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 2.562,50 eur. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 415,44 eur koliko su iznosili troškovi knjigovodstvenog vještaka pa je priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 2.977,94 eur, a tužiteljicu s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka sud je kao s neosnovanim odbio.

29. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 21. ožujka 2024.

S u d a c

Ilka Leko

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnica Margita Plažanin, Zagreb, Počiteljska 5

2. Odvjetnik Ivan Bošković, Požega

3. Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana Pakrac, Bolnička 74, Pakrac

4. Porezna uprava

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte