Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
OIB: 77561654785
Poslovni broj: P-538/2021-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A i R J E Š E N J E
Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavenu Karaban, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima, odvj.iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 5.veljače 2025 g. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom Slavenom Karaban, odvj. u Vinkovcima, te zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvj. iz Vinkovaca potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 21.ožujka 2025. godine, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 21.ožujka 2025.godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-3265957 od 10. veljače 2006. g., u dijelu kojim se određuje otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 198-50-3265957 koji je zaključen između tužitelja ZI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 198- 50-3265957 od 10. veljače 2006. g. koji je zaključen između tužitelja ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austria d. d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 u dijelu u kojem se navodi da je „redovna kamata promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora“ bez navođenja ikakvih daljnjih objektivnih parametara kojima bi se normiralo kretanje visine kamatne stope, te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 da tužitelju ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom razdoblja otplate kredita isplati novčani iznos od 932,95 EUR (slovima: devetstotridesetdva eura i devedesetpet centi) sa zz kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana po-vrata, po stopi zz kamata od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. g. a na dalje po stopi od 14 % godišnje te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12 % godišnje a u slučaju promjene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za 3 % poena, a od 1. siječnja 2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose, kako slijedi:
2,80 € počevši od 31.10.2008. do isplate
4,11 € počevši od 31.12.2008. do isplate
5,04 € počevši od 31.01.2009. do isplate
5,47 € počevši od 28.02.2009. do isplate
4,30 € počevši od 31.03.2009. do isplate
4,52 € počevši od 30.04.2009. do isplate
2,74 € počevši od 31.05.2009. do isplate
1,42 € počevši od 30.06.2009. do isplate
1,77 € počevši od 31.07.2009. do isplate
2,47 € počevši od 31.08.2009. do isplate
2,40 € počevši od 30.09.2009. do isplate
1,70 € počevši od 31.10.2009. do isplate
3,02 € počevši od 30.11.2009. do isplate
4,07 € počevši od 31.12.2009. do isplate
5,57 € počevši od 31.01.2010. do isplate
5,23 € počevši od 28.02.2010. do isplate
7,27 € počevši od 31.03.2010. do isplate
6,88 € počevši od 30.04.2010. do isplate
7,63 € počevši od 31.05.2010. do isplate
14,14 € počevši od 30.06.2010. do isplate
12,80 € počevši od 31.07.2010. do isplate
16,90 € počevši od 31.08.2010. do isplate
15,49 € počevši od 30.09.2010. do isplate
13,21 € počevši od 31.10.2010. do isplate
18,01 € počevši od 30.11.2010. do isplate
24,12 € počevši od 31.12.2010. do isplate
19,80 € počevši od 31.01.2011. do isplate
21,31 € počevši od 28.02.2011. do isplate
19,38 € počevši od 31.03.2011. do isplate
19,73 € počevši od 30.04.2011. do isplate
27,92 € počevši od 31.05.2011. do isplate
28,73 € počevši od 30.06.2011. do isplate
35,57 € počevši od 31.07.2011. do isplate
32,05 € počevši od 31.08.2011. do isplate
28,20 € počevši od 30.09.2011. do isplate
27,79 € počevši od 31.10.2011. do isplate
27,49 € počevši od 30.11.2011. do isplate
29,33 € počevši od 31.12.2011. do isplate
30,93 € počevši od 31.01.2012. do isplate
31,14 € počevši od 29.02.2012. do isplate
30,03 € počevši od 31.03.2012. do isplate
30,78 € počevši od 30.04.2012. do isplate
31,29 € počevši od 31.05.2012. do isplate
30,43 € počevši od 30.06.2012. do isplate
30,67 € počevši od 31.07.2012. do isplate
30,01 € počevši od 31.08.2012. do isplate
28,62 € počevši od 30.09.2012. do isplate
30,11 € počevši od 31.10.2012. do isplate
30,82 € počevši od 30.11.2012. do isplate
30,32 € počevši od 31.12.2012. do isplate
27,52 € počevši od 31.01.2013. do isplate
29,90 € počevši od 28.02.2013. do isplate, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.296,70 eura (slovima: tisućudvjestodevedesetišest eura i sedamdeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.ožujka 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 1.296,70 eura, kao neosnovan
VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbenoga zahtjeva.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva s osnova pretplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
II. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je ovom sudu dana 29. studenog 2021.g., podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom zaključio Ugovor i kreditu br. 198-50-3265957 od 10. veljače 2006. kojim mu je stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 10.150,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu (čl. 7.) otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno je rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Primjerice tečaj CHF na dan dospijeća prvog anuiteta 31. ožujka 2006.g. iznosio je 1 CHF = 4,648695 kn a prilikom isplate 65. anuiteta dana 31. srpnja 2011. g. tečaj CHF iznosio je 1 CHF = 6,51234 kn. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje navodi da je Presudom suda EU C- 186/16 pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Tužitelj nadalje navodi da je navedenom Presudom Vrhovnoga suda RH zauzeto je motrište da je povrijeđeno pravo potrošača (kakav status ima tužitelj) budući je tužena Banka koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji su se sklapali u valuti CHF, potrošači o navedenom riziku nisu bili obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Što se tiče utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je određivana jednostranom odlukom tužene Banke i povećavana sa početnih 5,95 % do čak 7,75 %, odlučno je da li je takova odluka bila poštena. Stoga tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te isplatu na temelju tih ništetnih odredbi, a u konačno ostavljenom tužbenom zahtjevu predlaže sudu da utvrdi ništetnost pojedinih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te obvezno pravni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja CHF iznos od 932,95 eura, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka.
1.2. Podneskom od 17. siječnja 2025. godine, tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s kojim povlačenjem se tuženik suglasio, ali je tražio trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva, pa je stoga sud odlučio kao u točki I izreke rješenja.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te osporava potraživanje tužitelja po osnovu i visini, ističe prigovor zastare, te osporava status potrošača tužitelju. Ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno. Sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju su bile jasne, razumljive i lako uočljive, o svim navedenim odredbama se pojedinačno pregovaralo te iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Mirodara Kovača, pod brojem OU-194/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.
3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, stalnog sudskog vještaka Tomislava Borković iz Vinkovaca, tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 17. siječnja 2025. potražujući preplaćeni iznos od 932,95 eura, pretplaćen na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose.
4. Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika. Nesporno je u ovome postupku da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu broj:
198-50-3265957 dana 10. veljače 2006 godine, te da je čl. 12. istog Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog Ugovora nadležan sud prema mjestu sjedišta kreditora, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakona o parničnim postupku).
4.1. Odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni je dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
4.2. Naime, prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
4.3. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.
4.4. Dakle, temeljem svega naprijed navedenog sud nalazi utvrđenim da je takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu ništetna, a sve to iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi spora nastalog povodom tako zaključenog Ugovora o kreditu tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi moglo uzrokovati financijsku neravnotežu imajući u vidu troškove putovanja, kao i potrebno vrijeme za to.
4.5. Nadalje, iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen 10. veljače 2006.g. u Vinkovcima, tj. u tuženikovoj podružnici u Vinkovcima. Kako se radi o potraživanju koje je vezano upravo za navedeni ugovor, a koji je zaključen u Vinkovcima, to ovaj sud izvodi nedvojben zaključak kako je isti nadležan za suđenje u ovom predmetu, obzirom se podružnica tuženika nalazi na području nadležnosti ovoga suda.
4.6. S obzirom na navedeno kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom nadležnim prema mjestu zaključenja ugovora, to imajući u vidu odredbu čl.59. Zakona o parničnom postupku, obzirom tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je neosnovan prigovor tuženika.
5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 10-14 spisa), otplatni plan (list 15-19 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 20-24 spisa), zadužnicu i suglasnost (list 40-43 spisa), zahtjev i ponudu (list 44-45 spisa), dopis Porezne (list 80 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 12.listopada 2023. ( list 85-91 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 05. veljače 2025. (list 143-144 spisa).
5.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka JI obzirom je tuženik povukao navedeni prijedlog, te je odbio dokazni prijedloga tuženika za saslušanjem Javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca budući isti nije sudjelovao u pregovorima prije sklapanja samog ugovora.
5.2. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:
6. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu dana 10. veljače 2006 godine broj ugovora: 198-50-3265957, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 10.150,00 CHF po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan dospijeća, uz redovnu kamatu koja je čl. 2 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,95% godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećim na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju rabljenog vozila.
6.1. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.
7. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.
7.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
8. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.
9.Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni ugovor sklopio 2006. godine. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe. Kredit u CHF je podigao iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije. Kada je išao kupovati auto u Auto kući Viola, tamo su ga uputili na tuženika, a agent u auto kući mu je rekao da surađuju sa tuženikom te da kod njih i sklopi predmetni ugovor o kreditu, a tužena banka u to doba nije bila njegova banka. Nitko mu nije objasnio rizike vezane za sam ugovor, odnosno rečenom mu je da bi moglo doći do manjih varijacija. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, kao niti promjenjive kamatne stope, nije znao da bi rate mogle toliko narasti koliko su narasle, niti mi je itko objašnjavao odredbe ugovora. Naime, ističe da je njega zanimao iznos rate i rok otplate, a ovaj kredit mu je ponuđen kao kredit s najpovoljnijim uvjetima i najpovoljnijom kamatom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti je na njih imao utjecaja. Nadalje navodi, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u kafiću kao konobar u Vinkovcima. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitao, ali su ga zanimali samo dijelovi koji se odnose na iznos rate i rok otplate, nitko mu ga nije obrazložio. Nadalje navodi da su početne rate kredita bile oko 690 kuna, a kasnije su narasle do 1100-1200 kuna, anuitete je plaćao redovno, osobno, a kredit je otplaćen. Završno ističe da mu javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora kao niti rizike istog, čak štoviše Javnog bilježnika nije niti vidio. Navodi da nije ostvario nikakvu poreznu olakšicu na ime ovog kredita. Kada su rate počele rasti, on sam se išao informirati u banku da vidim zašto je to tako, međutim rečeno mu je da je to tako i da oni nemaju utjecaja na to. Ističe da mu nitko u banci nije objašnjavao mehanizam promjene kamatne stope. Kada je išao sklopiti ugovor o kreditu, on je zapravo htio podići kunski kredit, međutim u banci su ga uvjeravali da je kredit u valuti CHF najpovoljniji i najsigurniji. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije obilazio druge banke, te je bio zadovoljan sa uvjetima sklopljenog ugovora kako mu je to prezentirano u banci, prilikom sklapanja ugovora.
9.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno služi za kupnju rabljenog vozila.
9.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.
10. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 2 i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
12. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.
13. Analizirajući spornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačeni dio odredbe čl. 2. nije razumljiv, napose imajući u vidu činjenicu da je tuženik mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti i učinio, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, to je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa tužitelja jer isti nije mogao utjecati na promjenu kamatne stope, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05 - u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Također posebno se napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom tj. formularnom ugovoru. Navod tuženika da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, ne ukazuje na to da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi čl. 2. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na banku te je tužitelj doveden u neravnopravan položaj.
13.1. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 2. nepošteno ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 pa je stoga sud u navedenom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje u odnosu na dio ugovora o kreditu i to konkretno dijela Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, sud cijeni da su navedene odredbe također nepoštene i ništetne primjenjujući identično materijalno pravo iz istih razloga kao i u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj
13.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u čl. 7. u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan dospijeća.
14. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca, koji u svom nalazu navodi da je tuženik kredit je odobrio u iznosu koji odgovara 10,150.00 CHF, protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju banke Kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca.
15. Vještak nadalje navodi da je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po kreditu broj 198-50-3265957 utvrđen u visini od 238,55 eura, protuvrijednosti 1.797,38 kn. Ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate – odobrenja po predmetnom ugovoru o kreditu 15.02.2006. za 1 CHF = 4,702109 kn, utvrđen je u visini od 932,95 eura, protuvrijednosti 7.029,34 kn. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate
– odobrenja po predmetnom ugovoru o kreditu 15.02.2006. za 1 CHF = 4,702109 kn, utvrđen je u visini od – 110,86 eura, protuvrijednosti – 835,29 kn. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 198-50-3265957 utvrđen je u visini od 822,09 eura, protuvrijednosti 6.194,5 kn
16. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 17. siječnja 2025. uskladio sa nalazom vještaka, dok tuženik nije imao posebnih primjedbi na nalaz i mišljenje.
17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima.
18. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 932,95 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. Kako je tužitelj zatražio isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu čija je visina utvrđena vještačenjem, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).
19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).
20.Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
21. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnesena 29. studenog 2021. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.
22. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.
22.1. Kako je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi, a kojem povlačenju tužbe se tuženik nije protivio, ali je u odnosu na tako povučeni dio tužbenog zahtjeva potraživao naknadu parničnog troška, taj zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbenoga zahtjeva je odbijen, a sve to iz razloga jer u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva tuženik nije imao nikakve posebne troškove.
23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.296,70 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 75 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 2 ročišta kod suda svako ročište po 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženih podnesaka (od 20.01.2025. i 30.12.2021.) svaki po 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), pristup ročištu za objavu presude 37,5 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT) koje radnje ukupno nose 412,5 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 825,00 eura što uz PDV u iznosu od 206,25 eura i odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR-a, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.296,70 eura.
23.1. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, i to troška sastava jednog od podnesaka od 30. prosinca 2021 g.. u iznosu od 75 bodova, budući je navode iz istog mogao iznijeti u drugom podnesku od 30. prosinca 2021.g. koji je dostavio u spis isti dan.
23.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
U Vinkovcima, 21.ožujka 2025.godine.
Sudac
Ivana Božić Pišćak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. tužitelj po punomoćniku Slavenu Karaban, odvj. u Vinkovcima
2. tuženik po punomoćnicima iz OD Kallay & partneri iz Zagreba
