Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-653/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Roberti Pandža, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vlatka Glad- Zakšek, odvjetnica u Zagrebu, Amruševa 8, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tužene Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici JZ, NZ, PZU, AZ, EZ, Ana Bago Martić i Petar Kovačević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P- 521/2023-12 od 17. siječnja 2025., 21. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja PZ i ukida rješenje Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-521/2023-12 od 17. siječnja 2025. te se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

II. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka biti će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-521/2023-12 od 17. siječnja 2025., odlučeno je:

„I Općinski sud u Zlataru oglašava se mjesno nenadležnim u ovom predmetu.

II Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.“.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/2023, dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na daljnje postupanje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 312,50 eura.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Iz stanja spisa proizlazi da je predmet spora tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 29.199,02 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je pretplatio temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 28. veljače 2007. (tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor), koja odredba se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

6. Po prigovoru tuženice, pozivom na odredbu čl. 70. st. 1. ZPP-a te na čl. 48. st. 1 istog Zakona, sud prvog stupnja se pobijanim rješenjem oglašava mjesno nenadležnim, ustupajući predmet Općinskom sudu u Rijeci, kao mjesno nadležnom, uz obrazloženje da su stranke ugovorile da je za slučaj spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, dakle Općinski sud u Rijeci, na čijem području tuženica ima registrirano sjedište, otklanjajući pri tome primjenu odredbe čl. 59. ZPP-a (prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedince, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi), uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o kreditu koji je sklopljen u Zagrebu, slijedom čega niti prema toj odredbi ZPP-a ne postoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Zlataru.

7. Žalbenim navodima tužitelj ukazuje na to da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud Republike Hrvatske na temelju čl. 11. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“, br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24), rješenjem broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023., odredio Općinski sud u Zlataru stvarno i mjesno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu, radi čega tužitelj smatra da nije bilo mjesta preispitivanju mjesne nenadležnosti navedenog Općinskog suda u Zlataru, podredno upirući na primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva), uz tvrdnju da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, tako da stranke nisu pregovarale o njegovim odredbama, pa tako niti o odredbi o mjesnoj nadležnosti koja predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, upirući i na to da se poslovna jedinica tuženice u povodu čije djelatnosti je nastao predmetni spor, nalazi u Zagrebu, na području nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu (kojem je podnesena predmetna tužba), koji sud je prema odredbama ZPP-a, također mjesno nadležan za postupanje.

8. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, uz naznaku adrese svoga prebivališta u [adresa], nakon čega je predmetni spis ustupljen u rad Općinskom sudu u Zlataru u skladu s odlukom predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023., koju je donio na temelju čl. 11. st. 2. Zakona o sudovima. Pri tome, iz stanja spisa proizlazi i to da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Zagrebu, što između stranaka nije niti sporno.

9. Po stavu ovoga suda, osnovano žalbenim navodima tužitelj upire na odredbe Direktive koje reguliraju nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, koje odredbe su implementirane u zakonodavstvo Republike Hrvatske te su ugrađene i u naš Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine", broj: 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (Ugovor je sklopljen 28. veljače 2007.), s tima da je i kasnijim istoimenim Zakonima iz 2007. i 2014., kao i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2022. („Narodne novine", broj: 19/22 i 59/23, dalje: ZZP/22), ova stvar regulirana sadržajno jednako. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

10. Nadalje, odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

11. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Iz obrazloženja pobijane odluke slijedi da povodom rečenog prigovora tuženice sud prvog stupnja nije imao u vidu:

- da se čl. 1. st. 3. Direktive reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja,

- da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,

- da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženica sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

13. Nadalje, sukladno praksi Suda Europske unije (C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke - da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Ukoliko se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o prorogaciji nadležnosti predmetnog Ugovora, tada je takva ugovorna odredba ništetna na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženice nikada nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc).

15. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe (čl. 59. ZPP- a), prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

16. Stoga, imajući u vidu odredbu čl. 16. Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora izričito ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke (koja odredba je formulirana od strane Banke, kao trgovca, i nije bila posebno pregovarana, tako da potrošač na njezin sadržaj nije imao utjecaja), valjalo je u naprijed izloženom smislu razmotriti uzrokuje li takva odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i od kakvog je navedeno utjecaja na valjanost prorogacijske klauzule u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP-a, na što tužitelj žalbenim navodima osnovano upire.

17. Pored navedenog, odredbom čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ('“Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 156/23, dalje ZPK), propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019., iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l ZPK-a, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje Općinski građanski sud u Zagrebu kojemu je tužitelj podnio tužbu, a s obzirom na odluku predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 223/2023-6 od 25. rujna 2023., posljedično tome i Općinski sud u Zlataru kojemu je predmet ustupljen, a ne sud kojem je predmet ustupljen pobijanim rješenjem).

19. Stoga, kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije ispitao postoje li razlozi za mjesnu nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu (kao suda kojemu je podnesena predmetna tužba), prema mjestu boravišta tužitelja kao potrošača - forum actoris ili jesu li ispunjene pretpostavke za izberivu nadležnost tog suda - forum elelctivum, a koji Općinski građanski sud u Zagrebu je predmetni spis ustupio u rad Općinskom sudu u Zlataru u skladu s odlukom predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023., radi čega se razlozi koji se odnose na Općinski građanski sud u Zagrebu, suprotno stavu suda prvog stupnja, protežu i na Općinski sud u Zlataru, to je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, uvažiti žalbu tužitelja, ukinuti pobijano rješenje i vratiti predmet na ponovan postupak istom sudu prvog stupnja, u kojem je taj sud dužan raspraviti naprijed navedene odlučne činjenice, a nakon toga, o prigovoru tuženice ponovo odlučiti, tako što će donijeti novu odluku u skladu s izraženim procesno pravnim shvaćanjima ovog suda (točka I. izreke ove odluke).

20. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 21. ožujka 2025.

Sutkinja:

Roberta Pandža