Poslovni broj: Pn-43/2024-66

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja DI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Miličević, odvjetnik u odvjetničkom društvu Miličević i Šupuković d.o.o. Zagreb, Maksimirska cesta 103 , protiv tuženika A3 d.o.o. za građenje i trgovinu, OIB: 81559837980, Split, 141. Brigade 14, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Juričko, odvjetnik u odvjetničkom društvu Juričko & partneri d.o.o. Split, Ćiril-Metodska 38, te umješača na strani tuženik Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Podružnica Split, Varaždinska 54, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Ilija Krivić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. Split, Varaždinska 54, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. veljače 2025. u prisutnosti zamjenica punomoćnika stranaka te punomoćnice umješača, 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 5.500,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2019. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime imovinske štete iznos od 220,50 eura sa zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu štete u preostalom iznosu od 2.161,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2019. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 24.509,05 eura sa zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2025. do isplate po stopi stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 21. svibnja 2019. i tijekom postupka tvrdi da je kao radnik tuženika, za vrijeme redovnog radnog vremena, prilikom obavljanja redovitih i uobičajenih poslova kod poslodavca, poskliznuo na skliskoj zemljanoj podlozi te pri tome zadonio tjelesne ozljede. Smatra da je za nastalu štetu odgovoran tuženik jer je propustio osigurati uvjete za siguran rad.

1.2. Slijedom navedenog, a kako se tuženik nije očitovao na njegov odštetni zahtjev od 14. veljače 2019., tužitelj zahtjeva naknadu štete od tuženika zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i po osnovi pružene tuđe pomoći i njege u ukupnom iznosu od 7.882,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2019., uz obvezu tuženika da mu nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivi tvrdnjama i zahtjevima tužitelja te prvenstveno prigovara nadležnosti ovog suda jer da je sjedište poslodavca u Splitu i da se nezogda se dogodila u Dućama, sve na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu. Ne osporava da bi tužitelj bio njegov zaposlenik 2. prosinca 2016. i da je obavljao poslove svog radnog mjesta na gradilištu poslodavca u Dućama, niti da se tada, pri prelasku s diletacijskog stupa na tlo, poskliznuo, pao na lijevu ruku i slomio ručni zglob, no osporava da bi on kao poslodavac bio odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju.

2.2. Ukazuje da iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru Inspekotrara rada, područnog ureda Split, od 5. prosinca 2016. proizlazi da je tužitelj bio osposbljen za rad na siguran način, da je pri radu koristio rando odijelo, radne cipele s gumenim đonom i zaštitnu kasigu, da mu je odmah pružena prva pomoć od strane zaposlenika osposbljenih za pružđanje prve pomoći na gradilištu te da je odveden na hitnu pomoć, te da nadzorom nisu utvrđeni propusti poslodavca u primjeni mjera zaštite na radu.

2.3. Smatra da je do nezgode došlo isključivom krivnjom tužitelja koji, znajući da prolazi preko vlažne zemljane podloge nije postupao s povećanim stupnjem pažnje, odnosno postupao je nemarno.

2.4. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je tužitelj isključivo odgovoran za predmetnu nezgodu ondosno da je do iste došlo djelovanjem više sile i da on stoga nije dužan tužitelju nadoknaditi nastalu štetu. Ujedno, osprava i visinu same štete obzirom na pretrpljene ozljede. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja i naložiti istom da mu nadoknadi troškove postupka. Pri tome, a obzirom je tužitelj podneskom od 28. listopada 2022. smanjio tužbeni zahtjev s početno traženih 91.000,00 kuna na iznos od 59.390,00 kuna, iako suglasan s povlačenjem zahtjeva u navedenom dijelu, potražuje naknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva po samoj osnovi povlačenja istog.

3. Umješač na strani tuženika, kao osiguratelj tuženika po ugovorenoj polici osiguranja za slučaj odgovornosti tuženika prema radnicima, izlaže i predlaže kao tuženik.

4. U odnosu na prigovor nenadležnosti ovog suda, ocjena je ovog suda da je isti neosnovan jer se radi o sporu o izvanugovornoj odgovornosti za štetu zbog tjelesne ozljede, pa kako tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovog suda, ovaj sud je nadležan za suđenje sukladno čl. 52. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu: ZPP).

5. Nakon provedene glavne rasprave ovaj sud je presudom poslovni broj P- 25/19 od 29. travnja 2024. naložio tuženiku da tužitellju isplati neimovinsku štetu u iznosu od 5.500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2019. do isplate, imovinsku štetu u iznosu od 220,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2024. do isplate, uz obvezu tuženika da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 2.924,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2024. do isplate. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 2.161,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2019. do isplate.

6.1. Županijski sud u Zagrebu, odlučujući o žalbama stranaka protiv prethodno navedene presude ovog suda, je rješenjem poslovni broj Gž R-610/2024-2 od 19. studenog 2024. u cijelosti ukinuo presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

6.2. Drugostupanjski sud ocjenjuje da je ovaj sud propustio dati jasne, uvjerljive i neproturječne razloge za svoju odluku. Smatra da se za sada ne može prihvatiti zaključak ovog sud da do pada/ozljeđivanja tužitelja nije došlo zbog tužiteljeve grube nepažnje, a isto jer da iz iskaza ŽI proizlazi da je isti kao grupovođa na predmetnom gradilištu upozori tužitelja i ostale radnike na gradilištu na rute kretanja na tom dijelu gradilišta na kojem su postojale i skale s rukohvatima i prijelazi od drvenih otplata, a što da i sam tužitelj iskazuje. Smatra da iz iskaza svjedoka CI, ŽI i II proizlazi da je do ozljede došlo jer je tužitelj odlučio preskakati s betonske na zemljanu površinu i pri tome zapeo na armaturnu mrežu te pao, iako mu je postojao osiguran put – drvena otplata 200X50 cm preko koje se moglo kretati bez ugoržavanja sigurnosti, pa da je očito da je tužitelj postupao s krajnjom nepažnjom i protivno svim pravilima struke, zaštite na radu i uputuama poslodavca.

7. Na ponovljenoj glavnoj raspravi su pročitani prijava ozljede na radu, rješenje HZZO-a, Regionalni ured Split, Područna služba Dubrovnik od 2. studenog 2018., liječnički nalazi, izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad, doznake, odštetni zahtjev s povratnicom, zapisnik o ispitivanju ozljede na radu, izjavu II, ŽI i tužitelja od 5. prosinca 2016., zapisnik Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, kopiju police osiguranja, cjenik poslova Studentskog centra Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku, zdravstveni karton tužitelja, iskazi svjedoka UI, ŽI i II te tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika PI, medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr.sc. Igoru Boriću, dr. med. spec. patološke anatomije i sudske medicine, kao i vještačenje po vještaku specijaliziranom za zaštitu na radu Ekspert d.o.o. ČI, ing. el. dipli. ing. sig.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da su zatjevi tužitelja djelomično osnovani.

9. Predmet spora je naknada neimovinske štete zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje te imovinske štete u vidu troška tuđe pomoći i njega, a uslijed ozljede tužitelja zadobivene 2. prosinca 2016. prilikom obavljanja poslova za tuženika kao poslodavca.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj u trenutku štetnog događaja bio zaposlenik tuženika te obavljao poslove svog radnog mjesta na gradilištu tuženika u Dućama, niti da se tada, pri prelasku s diletacijskog stupa na tlo, poskliznuo, pao na lijevu ruku i slomio ručni zglob.

11. Sporna je odgovornost tuženika za nastalu štetu, osobito je li isti osigurao rad na siguran način te je li do ozljede došlo nepažnjom tužitelja i/ili višom silom.

Sporna je i sama visina štete.

12.1. Odredbom čl. 25. st. 1 i 2. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14., 118/14., 154/14.) je propisano da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

12.2. Nadalje, čl. 111. st. 1. Zakon o radu ("Narodne novine" br. 93/14., dalje u tekstu ZR) je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

12.3. Konačno, čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu ZOO) je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

13. Uzimajući u obzir da između stranaka nije sporno da se tužitelj ozljedio na radnom mjestu pri obavljanju poslova radnog mjesta za tuženika kao poslodavca, za samu odgovornost tuženik je odlučna činjenica je li postoje prethodno propisane pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti za nastalu štetu, konkretno je li do iste došlo zbog više sile ili krivnje/nepažnje tužitelja, sve obzirom poslodavac odgovara za štetu radniku po načelu cause (objektivne odgovrnosti) koja se samo iznimno isključuje u navedenim slučajevima.

14.1. Sukladno samoj leksičkoj definiciji riječi te sudskoj praksi, viša sila podrazumijeva onaj vanjski događaj ili pojava koja je po snazi svog djelovanja u toj mjeri jača od samog čovjeka da njezino djelovanje nastupa nezavisno od čovjekove volje, jer se ono ni objektivno nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. Višu silu je zbog sličnosti potrebno razlikovati od slučaja. Naime, kao slučaj (casus) smatra se kako neki vanjski događaji, ili pojava tako i događaj koji se zbio unutar čovjekove djelatnosti koji po snazi svog djelovanja može biti slabiji od snage čovjeka, ali njegovo djelovanje nastupa nezavisno od čovjekove volje, iako se ono, redovno, može objektivno predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. Slijedi da je viša sila objektivno nepredvidiva i neotklonjiva dok se kod slučaja nepredvidivost i neotklonjivost ne zahtijevaju. Dakle, slučaj je događaj, koji da se predvidio mogao spriječiti, dok je viša sila događaj koji i da se mogao predvidjeti se ne bi mogao spriječiti.

14.2. Nadalje, namjera podrazumijeva postupanje u kojem osoba postupa sa znanjem o radnji koju poduzima i htjenjem posljedice iste, dok nepažnja podrazumjeva da osoba u svom postupanju zanemaruje onakvu pozornost koja se može i mora očekivati od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti u istim okolnostima, konkretno drugih radnika – kolega tužitelja pri obavljanju istog posla.

15.1. Iz iskaza saslušanih svjedoka i samog tužitelja, te nalaza i mišljenja vještaka – stručnjaka za zaštitu na radu, u dijelu u kojem u bitnom istovjetno iskazuju, proizlazi da je tužitelj u trenutku nastanka štetnog događaj bio osposbljen za rad na siguran način u smislu znanja o uvjetima obavljanja poslova te korištenja potrebne opreme (radnog odijela, čizmi i kacige), da je isti već prethodno, pa i neposredno prije štetnog događaja, uspješno i bez teškoća prolazio dijelom gradilišta na kojem se spotaknuo, kao i da je tužitelj osoba osobljena i iskusna za obavljanje poslova koje je obavljao.

15.2. Iz iskaza vještaka – stručnjaka za zaštitu na radu proizlazi da je do predmetnog ozljeđivanja moglo doći u slučaju uobičajenog načina izvođenja radova na gradilištu, pa i usprkos poštivanju svih pravila zaštite na radu, jer gradilište ne može biti uređeno na način da su sve površine suhe i osigurane za kretanje po istima, tako da uvijek može doći do poskliznuća i pada radnika, s tim da isti ne smatra da je tužitelj ičim doprinio nastanku štetnog događaja jer se kretao na uobičajeni način po površini gradilišta po kojoj su se kretali i svi radnici.

15.3. Navedeni zaključak o postupanju tužitelja proizlazi i iz iskaza kolega tužitelja koji su navedeni dan bili na samom gradilištu, poslovođe gradilišta II i ŽI, koji, iako nisu vidjeli sami pad, istovjetno iskazuju da je tužitelj na tom gradilištu radio više dana pa i na dijelu na kojem je pao, odnosno da se tim dijelom bez teškoća kretao i prije štetnog događaja, sve kao osoba sa iskustvom i znanjem za obavljanje radova na gradilištu.

16.1. Pri tome se, a obzirom na uputu drugostupanjskog suda ukazuje da svjedok UI (list 103-104 spisa) sam iskazuje da je prilikom štetnog događaja bio u svom uredu u Splitu, a ne na predmetnom gradilištu te da ¨samo radnik zna je li stao na betoniranu ili zemljanu površinu i u tom mometnu pao i ozlijedo se¨. Isti doista govori o sigurnom putu komunikacije ¨konkretno radi se o drvenoj oplati 200 x 50 centimetara¨ preko koje se može kretati bez ugrožavanja sigurnosti¨, dok ne objašnjava svoj zaključak o tome da se tužitelj prilikom ozljeđivanja nije kretao istom. Upravo stoga što ovaj svjedok nije pojasnio navedeni zaključak, a sam tvrdi da nije bio očevidac događaja, njegov zaključak o postupanju tužitelja nije prihvaćen kao odlučan. Naime, isti navodi da je prema njegovim nedefeniranim izvorima saznanja, tužitelj prolazi preko betonirane površine na kojoj je stajala građevinska mreža visine 60 cm i da od te betonirane površine do zemljane površine ima 30 cm, uz tvrdnju da je građevinska mreža predstavljala prepreku ogradu, no da ispred nje nije postojala signalizacija o zabrani kretanja, ali da je radnik morao znati da tuda ne može prolaziti.

16.2. Nadalje, svjedok ŽI (list 105-106 spisa) iskazuje da je bio pristuan na gradilištu kada je tužitelj pa oi to kao grupovođa gradilišta, ujedno prvi nadređeni tužitelju, no također nije video sam pad tužitelja niti mjesto pada tužitelja već da mu je tužitelj sam pri povratku rekao da je pao kod diletacijskog stupa kada je prelazio kraj žičane ograde. Ovaj svjedok iskazuje da kada je prišao tužitleju da se tužitelj već bio ustao, kao i da se tužitelj tada nalazio na zemljištu koje je od rute prolaska na relaciji od mjesta rada do mjesta gdje su bili žileti po kojoj je tužitelj krenuo, bilo udaljeno nekih 15 tak metara. Sam navodi da je upravo on osoba koja je svjedoku SI prenio sva saznanja o događaju.

16.3. Konačno, svjedok II (list 114-115 spisa) kao poslovođa predmetnog gradilišta iskazuje da je tužitelj taj dan bio rapoređene na radove u nivou zemloje i radove koji su ukopani oko 3 metrau odnosu na tlo, na raosdvima stubišta ili lifta, a da se tužitelj okliznuo prilikom prelaska preko temeljena, iz njemu nepoznatih razloga, vjeruje iz nespretnosti. Ovaj svjedok navodi da osobno nije video pad tužitelja, da tužitelja ni druge radnike nije posebno upozoravo na mjere zaštite jer je ¨znao da se ne radi o radniku početniku¨ kao i da su se na mjestu ¨gdje se tužitelj kretao rpije njega i u trenutku njegovog pada, tj. neposredno nakon pada kretali i drugi radnici te na tom mjestu nije bilo zabrane kretanja¨ s tim da ne može sjetiti je li ta podloga bila klizava ili ne, ali napominje da je to dio graidlišta po kojem su se cijeli dan kretali radnici, a tako i tužitelj.

17. Dakle, iz prethodno navedenih iskaza svjedoka jasno proizlazi da nitko od njih nije video pad tužitelja, ali im je poznato da je tužitelj taj dan s kolegama radio na gradilištu, da je pao na dijelu na kojem su se kretali i drugi radnici, kao i da je bio iskusni radnik u zaštitnoj opremi, s tim da na predjelu na kojem je pao nije bilo zabrane kretanja radnika, dapače da se i on, kao i drugi radnici kretao istim dijelom gradilišta, a drugi radnici i nakon tužiteljevog pada.

18. Kada se iskazu svjedoka dovedu u vezu s iskazom samog tužitelja (list 106- 107 spisa) da je pao prilikom dolaska do do distancera koji su mu trebali za rad i to prolazeći jedinim putem kojim je mogao ići, a kojim je prethodno i išao, putem koji je u zemljanom dijelu bio¨dijelom uaban jer su tuda prolazili drugi radnici¨, zaključak je ovog suda da je tužitelj prolazio putem kojim se redovno kretalo gradilištem i to uz znanje drugih radnika, a osobito njegovog poslovođe koji je bio prisutan na samom gradilištu.

19.1. Slijedom prethodno navedenog, zaključak je ovog suda da u konkretnom slučaju do pada/ozljeđivanja tužitelja nije došlo zbog više sile niti namjere, odnosno nepažnje tužitelja, jer, a kako to i vještak specijalist zaštite na radu navodi, u vezi s iskazima svjedoka i tužitelja o faktičnom stanju gradilišta, što je i životno logično, na dijelu na kojem se nalazi više vrsta površina koje nije moguće održavati suhima u potpunosti, uvijek može doći do poskliznuća i uz svu pažnju osobe koja se kreće istima. Da bi konkretne okolnosti predstavljale višu silu, navedeno bi značilo da tuženik kao poslodavac nikako nije mogao spriječiti mogućnost prokliznuća, no činjenica je da je poslodavac taj koji organizira rad i koji radnika dovodi u situaciju da se kreće takvim površinama uz znanje o mogućnosti prkliznuća pa u trenutku kada prolaz predviđa na takvim površinama kao redovan prolaz, uz znanje o mogućnosti prokliznuća, nema govora o višoj sili jer poslodovac mogućnost pada može otkloniti drugačijim uređenjem prolaza upravo zbog predvidive opasnosti prokliznuća, čime okolnost konkretnog pada predstavlja slučaj, a ne višu silu, kako je prethodno pojašnjeno.

19.2. Da nije postojala namjera ozljeđivanja tužitelja proizlazi iz iskaza kolega i tužitelja, a i životne logike da prosječna i psihička stabilna osoba ne obavlja poslove radnog mjesta s namjerom vlastitog teškog ozljeđivanja, dok iz istih dokaza, u vezi s činjenicom da je tužitelj istu radnju višekratno obavljao tijekom rada na istom gradilištu, dapače na istom dijelu gradilišta, kao i drugi radnici, na istovjetan način i u danoj opremi, proizlazi da isti nije postupao nemarno prilikom prolaska navedenim dijelom gradilišta.

20. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju jer se radi o šteti koju tužitelj ne bi imao da nije obavljao poslove za tuženika, a tuženik je temeljem zakona odgovoran za nastalu štetu, izuzev oslobođenja od odgovornosti koja su propisana, a za koje je prethodno utvrđeno da ne postoje u konkretnom slučaju.

21.1. Temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijaliste sudske medicine, a koje je sukladno iskazu tužitelja te medicinskoj dokumentaciji u spisu i dano temeljem pregleda iste i tužitelja osobno, proizlazi da je tužitelj u predmetnom događaju dobio višestruki prijelom lijeve palčane kosti na tipičnom mjestu, koje predstalvja tešku tjelesnu ozljedu i nastaje padom na ispruženu ruku.

21.2. Isti vještak jasno, stručno i potpuno obrazlaže da je tužitelj liječen konzervativnom terapijom i upornom fizioterapijom, a da se tijek liječenja komplicirao razvojem algodistrofičnog sindroma i usporenim cijeljenjem prijeloma, dok je samo liječenje dovršeno sredinom 2018., uz zaostale posljedice lose sraslog prijeloma uz angulaciju.

21.3. Vještak nalazi da je tužitelj uslijed prethodno navedenog trpio bolove jakog intenziteta oko 2-3 dana, srednjeg intenziteta 5-7 dana, slabog intenziteta 3-4 tjedna, dok su bolovi slabog intenziteta i povremenog karaktera uračunati u smanjenje životne aktivnosti u omjeru od 15 %, koja je k tome utvrđena zbog umanjene pokretljivosti ručnog zgloba u srednjem stupnju i umanjene mišićne snage šake te nepotpunog formiranja šake. Vještak nalazi da je tužitelj uslijed ozljeđivanja pretprio strah jakog intenziteta koji je trajao koliko i događaj ozljeđivanja, dok je dalje trpio strah zbog zabrinutosti za ishod liječenja jakog inteziteta oko 1 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 3 do 5 dana i slabog intenziteta u trajanju oko 4 do 6 tjedana.

21.4. Nadalje, smatra da kod tužitelja postoji naruženost lakog stupnja zbog diskretne deformiranosti lijevog ručnog zgloba.

21.5. Konačno, vještak nalazi da je tužitelju nakon ozljeđivanja bila potrebna tuđa pomoć i njega tjedan dana po 2-3 sata dnevno, potom 2 sata dnevno kroz oko 2- 3 tjedna, sve zbog privikavanja na novonastalu situaciju i umanjenu pokretljivost lijeve ruke, obzirom mu je ruka bila imobilizirana te je stoga trebao pomoć pri oblačenju, održavanju higijene i hranjenju.

21.6. Obzirom stranke nisu nakon usmenog izlaganja vještaka imale prigovora na nalaz istog niti su predlagale nadopunu istog ili pak novo vještačenje, a kako su nalaz i mišljenje, po ocjeni ovog suda, jasni i potpuni, isto je u cijelosti prihvaćeno.

22.1. Slijedom navedenog, tužitelj kao osoba koja je u životnoj dobi od 52 godine na radu pretpjela težu ozljedu zbog koje je trpio fizičke i psihičke bolove, kao i strah, kako ih po intenzitetu i trajanju određuje vještak, te zbog koje ozljede mu je trajno smanjenja životna aktivnost za 15 %, uz postojanje naruženosti lakog stupnja, sukladno čl. 1100. ZOO-a, u vezi s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio 29. studenog 2002., uz dopunu od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5, ima pravo, na naknadu štete zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 5.500,00 eura.

22.2. Pri tome se ukazuje se da tužitelj ima pravo na pravičnu naknadu zbog same povrede prava osobnosti – prava na tjelesno i duševno zdravlje, te da su strah, bolovi, naruženosti i smanjenje životne aktivnosti samo elementi o kojima ovisi iznos pravične naknade, a ne sami po sebi temelj iste, pa da bi tužitelju pripadala određena naknada po pojedinoj element koji je od utjecaja na težinu povrede.

23.2. Zatezna kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete teče od idućeg dana o dana podnošenja odštetnog zahtjeva, time od 14. veljače 2019., sukladno čl. 1103. ZOO-a, kao dana nakon dospijeća iste, po stopi koja je određena čl. 29. st. 1. i 2. ZOO- a.

24.1. U odnosu na naknadu imovinske štete – troška pružanja tuđe pomoći i njege, a koju je prema prethodno navedenom vještak sudske medicine našao potrebnom u navedenom trajanju i opsegu, ukazuje da da tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime tuđe pomoći i onda kada mu je ta pomoć besplatno pružana od članova obitelji, sukladno čl. 1095. ZOO, dok se ta naknada prema sudskoj praksi određuje po neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bila sposobna pružiti takvu uslugu, a ako takva osoba ne postoji visina naknade štete dosuđuje se prema slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. ZPP.

24.2. Uzimajući u obzir da za pružanje pomoći i njege u vidu pomoći pri oblačenju, osobnoj higijeni i hranjenju, nisu potrebna posebna stručna znanja i akademska obrazovanja, ocjena je ovog suda da primjerenu cijenu takvih usluga predstavlja cijena sata rada nekvalificirane osobe na području na kojem se ista pruža. Navedena cijena jadno proizlazi iz dostavljenog cjenika poslova koje je s datumom 31. prosinca 2018. objavio Studentski centar Dubrovnik, kao najnižu cijenu koja se može ugovoriti za rad studenata kao nekvalificiranih osoba, a to je u konkretnom slučaju cijena propisana za poslove ¨pružanje usluga građanima – čuvanje i njega bolesnika¨ koja je određena u rasponu od 25,00 do 30,00 kuna, odnosno od 3,32 do 4,00 eura. Uzimajući u obzir da tužitelj nije bio nepokretna osoba niti su mu ozljeđene obje ruke, što pretpostavlja manju složenost angažama pri pomoći u hranjenju, osobnoj higijeni i oblačenju, ocjena je ovog suda da je u konkretnom slučaju primjerena naknada u iznosu od 3,5 eura po satu pružene usluge.

24.3. Obzirom je tužitelju prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke tuđa pomoć i njega bila potrebna u ukupnom trajanju do 63 sata, istom je po ovoj osnovi dosuđena naknada imovinske štete u iznosu od 220,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, koja kod imovinske nenovčane štete koja se određuje prema cijenama u vrijeme presuđenja, sukladno sudskoj praksi, teče od dana donošenja presude, kao dana kada je ista određena.

25.1. Tužitelj je djelomično uspio u sporu, no kada se uzme u obzir da je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku po svim zahtjevima (i prihvaćenim i odijenim, kao i prvotnom zahtjevu te smanjenom zahjtevu) jednak trošku zastupanja po zahtjevu s kojim je tužitelj uspio u sporu, a isto jer se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (¨Narodne novine¨ br. 138/23, dalje u tekstu: OT) nalazi u istom platnom razredu vrijednosti predmeta spora od 1.327,00 eura od 13.272,00 eura, te da su sve radnje zastupanja poduzete jednako (ukupno) u odnosu na sve zahtjeve, a niti jedna posebno u vezi pojedinog zahtjeva tužitelja, tužitelj je opravdano imao trošak zastupanja u jednakom iznosu kao i da je samo tužio dio naknade štete s kojim je uspio u zahtjevu, radi čega je zaključak ovog suda da ima pravo na naknadu troška zastupanja u ukupnom iznosu navedene tarife.

25.2. Naime, ocjena je ovog suda da je u konkretnim okolnostima očekivanje tužitelja da će uspjeti u parnici u pogledu zahtjeva za naknadu štete bilo opravdano te da je isti legitimno svoja prava morao ostvarivati putem suda jer tuženik nije dobrovoljno nadoknadio niti dio dosuđene štete, dok odluka o trošku ne smije predstavljati sprječavanje tužitelja u ostvarivanju zaštitu svog prava za kojeg opravdano i legitimno vjeruje da je povrijeđeno. Kada bi se u konkretnom slučaju uspjeh u sporu računao isključivo matematičkom operacijom omjera visine zahtjeva s kojim je tužitelj uspio u odnosu na omjer zahtjeva s kojim je tuženik uspio, tužitelju bi bio dosuđen manji trošak zastupanja od onog koji je isti morao platiti sukladno OT-u za zahtjev s kojim je uspio u sporu jer je navedeni trošak istovjetan iznosu koji bi platio punomoćniku odvjetniku da je samo istaknuo zahtjev za isplatu neimovinske štete od 5.500,00 eura i imovinske štete od 220,50 eura, čime bi tužitelj bio dodatno oštećen te bi mu bio nametnut financijski teret snašanja troška nerazmjeran navedenom legitimnom cilju odredaba o troškovima postupka.

25.3. Slijedom navedenog, tužitelju po osnovi troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku pripada pravo na naknadu troška sastava zahtjeva za naknadu štete i sastava tužbe u ukupnom iznosu od 500,00 eura (tbr. 7. t. 1. i tbr. 46. OT-a), sastava obrazloženih podnesaka od 6.9.2019., 11.3.2021., 31.10.2022. , 27.11.2023. i 3.2.2025. u ukupnom iznosu od 1.062,50 eura (tbr. 8.toč. 1. i 4. te tbr. 46. OT-a), troška zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 25.10.2019., 25.11.2019., 25.1.2021., 14.4.2021., 18.5.2021., 26.5.2023. 15.3.2024. i 11.2.2025. u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura (tbr. 9. t. 1. i tbr. 46. OT-a), sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura (tbr. 10. toč. 1. i tbr. 46. OT-a) time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 3.875,00 eura.

25.4. Uz trošak zastupanja, tužitelj ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma medicinskog vještačenja i to u ukupnom iznosu od 530,39 eura jer je navedeni trošak u cijelosti potreban neovisno o visini same naknade štete, dok mu u pogledu sudskih pristojbi pripada pravo na polovicu plaćenih pristojbi jer navedeni trošak ovisi o visini zahtjeva te je u tom smislu samo polovica tog troška i bila potrebna za uspjeh tužitelja i to u iznosu od 103,66 eura (polovica plaćenog iznosa pristojbe za tužbu – 103,66 eura, pristojbe za presudu – 103,66 eura).

20.5 Slijedom navedenog, tužitelju je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP- a i čl. 155. ZPP-a dosuđen ukupni trošak od 4.509,05 eura, sa zakonskom zateznom kamatom određenom sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Dubrovnik, 21. ožujka 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Zagrebu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti

1. pun.tužitelja

2. pun. tuženika

3. pun. umješača