REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-487/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Berislava Devčića, kao predsjednika vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (kao zakonske nasljednice pokojnog tužitelja IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Budimir & Partneri d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja valjanosti oporuke, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-1767/2023-24, od 27. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-1767/2023-24, od 27. listopada 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-1767/2023-24, od 27. listopada 2023., presuđeno je:

I. Utvrđuje se da je valjana vlastoručna oporuka ostavitelja ČH "U [adresa], Februara 19, 2010. godine" te da ista u cijelosti proizvodi pravne učinke.

II. Utvrđuje se da nije pravno valjana i da je bez učinka odredba oporuke pok. ČH (od dana 21. 03. 2013. godine, [adresa]) koja je proglašena rješenjem javnog bilježnika Jagode Makelja Šuljić od dana 4. 03. 2014. godine, u ostavinskom postupku pod poslovnim brojem O-259/2014, u dijelu koji glasi: "ovim putem izričito opozivam sve druge oporuke koje sam prethodno sastavio"; te da ta odredba ne postoji u odnosu na oporuku ČH od 19. veljače 2010. godine i na tu oporuku ne proizvodi pravne učinke.

1.1. Rješenjem sadržanim u presudi riješeno je:

I. Ne dopušta se preinaka tužbe povećanjem zahtjeva poduzeta podneskom tužitelja od 5.srpnja 2023.godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.184,96 eura / 137.014,58 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Protiv presude i rješenja žalbe su uložili tužitelj i tuženik.

3. Tužitelj je uložio žalbu u odnosu na odluku o troškovima postupka s prijedlogom da se žalba uvaži i preinači rješenje o trošku na način da se u cijelosti priznati tužitelju svi troškovi sukladno troškovniku od 12. rujna 2023. uz priznanje dodatnog troška sastava ove žalbe.

3.1. U sadržaju žalbe tužitelj ističe da je u troškovniku zatražio naknadu za samo 4 obrazložena podneska iako ih je dostavio 8, a prvostupanjski sud priznao mu je troškove za samo 2 obrazložena podneska od 5. srpnja 2023. i 14. srpnja 2023. Smatra da su i njegovi podnesci od 16. veljače 2018., 20. veljače 2018., 28. svibnja 2018., 4. lipnja 2018., 23. siječnja 2019. i 15. svibnja 2023. bili bitni za vođenje postupka i da mu treba priznati troškove i za te podneske.

4. Tuženik je uložio žalbu protiv presude i rješenja o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži i presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev te naknadi tuženiku popisane troškove postupka uključivo i troškove žalbe, ili podredno ukine presuda i rješenje u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno raspravljanje pred drugim prvostupanjskim sucem.

4.1. Tuženik u žalbi ističe kako pobijana presuda sadrži brojne nedostatke zbog kojih se ista ne može ispitati, a također u samoj presudi nisu navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te ujedno glede odlučnih činjenica postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priloženih spisu, što je sadržajno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. i 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

4.2. U sadržaju žalbe tuženik ponavlja i dodatno elaborira svoj stav kako nema apsolutno nikakve dvojbe što je oporučitelj u oporuci iz 2013. htio odrediti pa naknadno izneseno mišljenje bilo koje osobe, pa čak i mišljenje osobe koja je sastavljala oporuku, jednostavno nema pravnu važnost, jer nema nikakve zabune oko uvodnog dijela oporuke kako to prvostupanjski sud prikazati. Pri tome tuženik citira relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju i poziva se na sadržaj obrazloženja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1179/2022 od 11.01.2023.

4.3. Vezano uz nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, u žalbi se navodi da je trebalo pozvati i saslušati u svojstvu svjedoka 84-godišnjeg rođaka stranaka JHH iz [adresa], koji se redovno viđao u predmetnom periodu s ostaviteljem i koji govori dijametralno suprotno od svjedoka TH, a trebalo je saslušati i svjedokinju IHH, sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. O žalbi tuženika na presudu.

8. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

8.1 U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

9. Predmet ovog spora je zahtjev na utvrđenje da je valjana vlastoručna oporuka ostavitelja ČH sastavljena u [adresa], 19. veljače 2010. i da ista u cijelosti proizvodi pravne učinke, te da nije pravno valjana i da je bez učinka odredba oporuke pok. ČH od 21. 03. 2013. godine, [adresa] koja je proglašena rješenjem javnog bilježnika Jagode Makelja Šuljić dana 4. 03. 2014. u ostavinskom postupku pod poslovnim brojem O-259/2014, u dijelu koji glasi: "ovim putem izričito opozivam sve druge oporuke koje sam prethodno sastavio"; te da ta odredba ne postoji u odnosu na oporuku ČH od 19. veljače 2010. godine i na tu oporuku ne proizvodi pravne učinke.

10. U postupku nije sporno:

- da je iza pok. ČH pokrenut ostavinski postupak koji se vodi pod poslovnim brojem: O-259/14, u kojem je utvrđeno da je pok. ČH preminuo **.**.2013. u [adresa], te da je rješenjem poslovni broj: O-259/14 od 8. prosinca 2015. prekinut ostavinski postupak i da je tužitelj upućen da u roku 30 dana pokrene parnicu protiv oporučne nasljednice HH radi utvrđenja pravne valjanosti oporuke;

- da je pok. ČH, tužiteljev nećak, a brat tužene, dana 19. veljače 2010. sačinio vlastoručnu oporuku, rukom pisanu i potpisanu, te da je po toj oporuci tužitelju ostavio stan u [adresa], u površini od 50,91 m2, da je u oporuci naveo precizno motive svog raspolaganja u korist tužitelja tim stanom potrebom da mu se oduži za brigu o ostaviteljevoj majci, tužiteljevoj sestri, kao i da ih osim rodbinskog odnosa veže i prijateljstvo iz djetinjstva;

- da je nakon ove oporuke pok. ČH sačinio pisanu oporuku dana 21. ožujka 2013., da je u toj oporuci imenovao izvršitelja oporuke u osobi TH, te da je kao oporučne nasljednike naveo oporučiteljevu sestru HH, oporučiteljevog ujaka IH, ovdje tužitelja i oporučiteljevu suprugu LH;

- da je tom oporukom u korist HH raspolagao imovinom u vidu pokretnina ili nekretnina koje se nalaze u RH, a koju u trenutku smrti bude posjedovao ili na koju bude imao pravo, da je tužitelju ostavio 50 % prihoda položenih na svojim računima u stranoj banci, a supruzi CHH je ostavio pokretnine ili nekretnine smještene u SAD koje u trenutku smrti bude posjedovao ili na koje bude imao pravo;

- da je u toj oporuci oporučitelj naveo da izričito opoziva sve ostale oporuke i dodatke oporukama koje je napravio do tog trenutka;

11. Pravni okvir ovoga spora odnosi se ili na primjenu odredbe članka 50. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15) kojom je propisano da odredbe oporuke treba tumačiti prema oporučiteljevoj pravoj namjeri, ili na odredbu članka 64. st. 1. i 3. ZN-a kojom je propisano da oporučitelj može uvijek opozvati oporuku, u cjelini ili djelomično, očitovanjem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka, te da se na valjanost opoziva oporuke primjenjuju na odgovarajući način pravila o valjanosti oporuke (čl. 26. do 29. ZN). Pri tome treba imati u vidu i odredbu članka 65. st. 1. ZN-a kojom je propisano da ako se kasnijom oporuko izričito ne opozove ranija oporuka, odredbe ranije oporuke ostaju na snazi ako i ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama kasnije.

12. U konkurenciji navedenih zakonskih odredbi treba poći od činjenice da se u nasljednom pravu opća pravila o tumačenju pravnih poslova primjenjuju samo supsidijarno, dok prednost imaju zakonske odredbe o odnosu kasnije i ranije oporuke, sadržane u odredbama čl. 64. - 66. ZN-a, pri čemu se ne smiju prijeći granice sadržaja oporučiteljeve oporuke. Oporuka je strogo formalni akt i tumačenje sadržaja oporuke dopustivo je samo u dvojbenim situacijama što je oporučitelj stvarno htio odrediti.

12.1. U predmetnom slučaju nije dvojbeno da u oporuci postoji odredba o opozivu oporuke, pa je ostalo sporno da li postoji ikakva sumnja u pravcu jasno izražene volje ostavitelja izražene formulacijom „ izričito opozivam sve ostale oporuke i dodatke oporukama koje sam napravio do ovoga trenutka“.

13. Prvostupanjski sud zaključio je temeljem provedenog dokaznog postupka da je jedina i prava volja ostavitelja ČH bila da svom ujaku, tužitelju, ostavi stan u [adresa], odnosno da oporuka od 19. veljače 2010. predstavlja pravu volju oporučitelja i da ista nije zamijenjena oporukom od 21. ožujka 2013., te da proizvodi pravne učinke i da je u potpunosti valjana.

14. Drugostupanjski sud postavio je činjeničnu i materijalno pravnu osnovu na slijedeći način:

14.1. S jesne strane imamo u oporuci pok. ČH od 21. 03. 2013. jasnu odredbu izraženu formulacijom „ izričito opozivam sve ostale oporuke i dodatke oporukama koje sam napravio do ovoga trenutka“ i gledano strogo formalistički o daljnjim aspektima izražene volje ostavitelja ne bi se imalo što raspravljati.

14.2. S druge strane imamo iskaz autentičnog sastavljača oporuke i izvršitelja te oporuke koji daje drugačije tumačenje sadržaja posljednje volje oporučitelja, a koju volju je on zabilježio u oporuci koju je sastavio. U bitnom svjedok UH

TH, odvjetnik u [adresa], iskazao je:

- da je ČH upoznao preko svojih roditelja kada je isti došao u [adresa] u [adresa],

- da ga je ČH pozvao da mu sastavi oporuku i da je u razgovoru na upit što ima od imovine rekao između ostalog da postoji stan u [adresa], ali da je taj stan već prebacio na barbu i da je to već riješeno i prebačeno u Hrvatskoj, te mu je naveo i da mu je barba čuvao majku koja je također preminula od raka,

- da je rekao da mu je taj barba kao otac, a da je taj stan već prije bio na barbi i da je želio da u konačnici, nakon što je stan prebacio na barbu, da to bude za barbinu kćer koja nema svoj stan.

- da je oporuku sastavio u kući oporučitelja i da je oporuku potpisao ČH i dvije svjedokinje, njegove susjede.

- da je tek nakon smrti oporučitelja saznao da je postojala njegova ranija oporuka.

- da je glede teksta na prvoj stranici u testamentu u kojem je navedeno da ČH izričito opoziva sve ostale oporuke i dodatke oporukama koje je napravio do tog trenutka, svjedok iskazao da se radi o formi i da je većina oporuka sastojeća od tih formalnih dijelova koji se svaki put stave, pa da je tako bilo i ovaj put i da nije znao da postoji ranija oporuka.

15. U analizi vjerodostojnosti autentične volje ostavitelja nužno je preispitati ključne dijelove iskaza svjedoka kroz sadržaj materijalnih dokaza i iskaza stranaka.

16. Iz iskaza IH i HH, prvobitnih tužitelja i tuženice, proizlazi da su bili u dobrim odnosima kako međusobno tako i s ostaviteljem. Predmetni stan IH prenio je u dogovoru s majkom na ostavitelja radi toga što je on dobio stan u [adresa], pa da su mislili u obitelji zadržati i predmetni stan. HH je navela i da je imala saznanja o postojanju oporuke koju je sastavio njen pok. brat 2010., da joj je poznat i sadržaj te oporuke i da je tom oporukom ČH stan u [adresa] na [adresa] ostavio tužitelju, njenom ujaku.

16.1. Iskazi stranaka u biti potvrđuju iskaz svjedoka ČHH, a u tom pravcu govori i tekst izjave ostaviteljeve supruge CHH iz San Pedra, koja je izjavila da kao supruga pok. ČH u cijelosti priznaje njegovu propisno napisanu oporuku koju je napisao u [adresa] 19. veljače 2010. godine i osobno je upoznao sa sadržajem te oporuke. Navodi da prihvaća volju svog pok. supruga koji je želio da stan u [adresa] pripadne u cijelosti tužitelju – njegovom ujaku.

17. Drugostupanjski sud smatra da je nužno analizirati i tekst jedne i druge oporuke, jer analizom sadržaja može su steći dojam o motivima oporučitelja glede raspolaganja svojom imovinom.

17.1. Oporuka od 21. ožujka 2013., sastavljena je po profesionalnom odvjetniku, strojno je napisana i obuhvaća svu imovinu koju ostavitelj misli da ima.

17.2. S druge strane oporuka iz 2010. sastavljena je vlastoručno i odnosi se isključivo na jednu nekretninu - stan u [adresa], a u sadržaju te oporuke oporučitelj opširno obrazlaže zašto baš tu nekretninu ostavlja svom ujaku.

18. Zaključno, analizirajući s jedne strane strogo formalističan pristup sadržan u nespornoj činjenici da u oporuci pok. ČH od 21. 03. 2013. imamo jasnu odredbu izraženu formulacijom „ izričito opozivam sve ostale oporuke i dodatke oporukama koje sam napravio do ovoga trenutka“ i s druge strane iskaz autentičnog sastavljača i izvršitelja oporuke, drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da oporuka od 19. veljače 2010. predstavlja pravu volju oporučitelja i da ista nije zamijenjena oporukom od 21. ožujka 2013.

18.1. Naime, treba imati u vidu da je ČH pravno neuka osoba i da je opravdano za prihvatiti da je smatrao da je svojom oporukom od 19. veljače 2010. definitivno riješio pitanje prijenosa stana u [adresa] na svog ujaka, kako je to i naveo svom odvjetniku prilikom sastavljanja nove oporuke kojom je obuhvatio svu ostalu imovinu. Takav zaključak nameće se i iz činjenice da je ostavitelj imao nekretnine u Republici Hrvatskoj i to stan u [adresa] površine 73,75m2 i nekretnine u k. o. [katastarska općina], koje je ostavio HH.

19. Zbog navedenog, drugostupanjski sud smatra da bi uz sve provedene dokaze bio pretjerani formalizam pozvati se samo na klauzulu navedenu u drugoj oporuci o opozivu svih ranijih oporuka i da ima mjesta za primjenu odredbe članka 50. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da odredbe oporuke treba tumačiti prema oporučiteljevoj pravoj namjeri, jer svi provedeni dokazi idu u prilog tvrdnji da je prava volja oporučitelja bila da stan u [adresa] pripadne IH.

20. Nisu osnovane žalbe tužitelja ni tuženika glede troškova parničnog postupka o kojima je prvostupanjski sud odlučio temeljem odredbi čl. 154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 , 126/22 - dalje Tarifa).

20.1. U odluci su jasno definirane radnje za koje je tužitelju priznat trošak postupka, a odnose se na trošak sastava tužbe od 600 bodova; zastupanja na 8 ročišta od po 600 bodova (2.studenog 2016.godine, 31.siječnja 2017.godine, 28.veljače 2018.godine, 20.rujna 2018.godine, 22.siječnja 2019.godine i 12.ožujka 2019.godine); pristupa na ročište od dana 22.svibnja 2018.godine od 150 bodova (25%); sastava obrazloženih podnesaka od 5.srpnja 2023.godine i 14.srpnja 2023.godine od po 600 bodova; što ukupno po vrijednosti boda od 15,00 kn daje iznos od ukupno 101.250,00 kn. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 25.312,50 kn; trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 5.000,00 kn i sudske pristojbe presude u iznosu od 5.000,00 kn; što zbrojeno daje iznos od 136.562,50 kn, odnosno 18.124,96 eura po fiksnom tečaju konverzije, na koji iznos je dodan iznos od 60,00 eura na ime plaćenog troška sudskog tumača, što ukupno iznosi 18.184,96 eura odnosno 137.014,58 kuna.

20.2. Što se tiče ostalih troškova, a tužitelj se u žalbi poziva na podneske od 16. veljače 2018., 20. veljače 2018., 28. svibnja 2018., 4. lipnja 2018., 23. siječnja 2019. i 15. svibnja 2023. za koje smatra da su bili bitni za vođenje postupka i da mu treba priznati troškove i za te podneske, drugostupanjski sud prihvaća da punomoćnik stranke ima pravo naplatiti troškove od svoje stranke za radnje koje je izvršio u njeno ime, ali za dosudu troškova na teret protivne stranke ima pravo samo na one troškove koji su bili bitni za postupak. Kako drugostupanjski sud smatra da ti troškovi nisu bili bitni za postupak žalbu tužitelja odbio je kao neosnovanu.

20.3. Tuženik je u cijelosti izgubio spor pa je neosnovan i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka.

21. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud žalbe tužitelja i tuženika odbio je kao neosnovane, a prvostupanjsku presudu potvrdio je u cijelosti.

U Požegi 21. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Berislav Devčić