Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-48/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marina kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Kreši Štefek, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Krešo Štefek, Sanja Špiljarić i Anita Barlafa u Zagrebu, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976 zastupano po punomoćnici Marijani Tokić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-3374/2015-87 od 26. studenog 2021., na sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se uvažava kao osnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3374/2015-87 od 26. studenog 2021.:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke presude kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 169.500,00 kuna, kao i u pogledu tijeka dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos od 114.500,00 kuna za vremenski period od 29. svibnja 2015. pa do isplate, te za iznos od 55.000,00 kuna za vremenski period od 25. lipnja 2020. do isplate, te se potvrđuje u cijelosti u odluci o trošku (točka II. izreke);

- preinačuje u pogledu tijeka dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos od 55.000,00 kuna za vremenski period od 29. svibnja 2015. do 24. lipnja 2020. i u tom dijelu sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos od 55.000,00 kuna za vremenski period od 29. svibnja 2015. do 24. lipnja 2020.."

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3374/2015-87 od 26. studenog 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 169.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2015. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, nadoknaditi tužitelju ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 40.170,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 26. studenog 2021. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.";

- dok je rješenjem prvostupanjski sud riješio:

" Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 25. lipnja 2020.."

2. Presudu i rješenje suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom tuženik pobija zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, odnosno podredno preinači uz naknadu parničnog troška tuženiku. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te sadržajno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., a u vezi s člankom 190. ZPP-a u pogledu rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, kao i da je nastupila zastara potraživanja naknade štete prema preinačenom tužbenom zahtjevu.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se u cijelosti protivio navodima žalbe, predlaže istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu i rješenje prvostupanjskog suda uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana i djelomično je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i zbog toga se može ispitati zbog čega je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Međutim, osnovano tuženik ukazuje kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu određivanja tijeka kamata na pojedine dosuđene iznose.

7. U pogledu žalbenih navoda tuženika u vezi dopuštenja preinake tužbe, stav je ovog suda, da je pravilno sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe i to sukladno odredbi članku 190. stavak 2. ZPP-a. Naime, s obzirom da je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva posljedica okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, a činjenica donošenja novih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2020. je takva okolnost koju propisuje citirani članak ZPP-a, pravilno je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe.

8. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je došlo do zastare potraživanja tužitelja prema preinačenom tužbenom zahtjevu.

8.1. Naime, zastara zahtjeva za naknadu nematerijalne štete prekida se danom podnošenja zahtjeva ili tužbe, neovisno o tome je li se kasnije i kada (prije ili nakon isteka roka zastare) traženi iznos naknade povisio. Tužitelj je tijekom postupka, a nakon podnošenja tužbe, povisio novčane zahtjeve za naknadu nematerijalne štete na temelju istih osnova zbog kojih je i podnio tužbu, te u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja za iste, jer je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare koji stav je potvrđen u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-49/2024-2 od 5. lipnja 2024.).

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom štete uslijed prometne nezgode koja se dogodila 1. kolovoza 2013. u Velikoj Gorici, gdje je tužitelj stradao kao vozač teretnog vozila. Tužitelj je tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 203.350,00 kuna na ime nematerijalne i materijalne štete, kao i mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 450,00 kuna.

9.1. Podneskom od 28. veljače 2017. tužitelj je nakon provedenog medicinskog vještačenja zahtijevao isplatu iznosa na ime pretrpljene neimovinske i imovinske štete u iznosu od 114.500,00 kuna, s time da je povukao zahtjev za isplatu mjesečne rente na ime tuđe pomoći i njege, dok je podneskom od 25. lipnja 2020., obzirom da je došlo do izmjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.g., na ime pretrpljene neimovinske i imovinske štete sada tražio 169.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2015. do isplate.

10. U postupku provedenom pred prvostupanjskim sudom u bitnom je utvrđeno:

– da je tužitelj sudjelovao u prometnoj nesreći koja se dogodila 1. kolovoza 2013. u 10:00 sati u Velikoj Gorici, 30-om kilometru autoceste A3, dionica čvor Buzin

- čvor Ivanja Reka kao vozač teretnog vozila reg. oznake [registarska oznaka];

– da su u istoj nesreći sudjelovala još tri vozila i to: JĐ (osiguranik tuženika) koji je upravljao vozilom reg. oznake [registarska oznaka], koje je vuklo priključno vozilo reg. oznake [registarska oznaka], ĐĐ, koji je sudjelovao kao vozač teretnog vozila reg. oznake [registarska oznaka], te PĐ koji je u prometnoj nesreći upravljao teretnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]), a koje je vuklo priključno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]);

– da je iz predmeta Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: K-2/14 koji je vođen protiv okrivljenog JĐ utvrđeno je da je u istom 14. ožujka 2014. donesena presuda, te je izdan kazneni nalog okrivljenom BĐ kojim je oglašen krivim što je dana 1. kolovoza 2013. u 10:00 sati na području grada Velike Gorice na 30-om kilometru autoceste A3 dionica čvor Buzin - čvor Ivanja Reka, upravljajući teretnim vozilom reg. oznake i broj [registarska oznaka] sa prikolicom reg. oznake i broj [registarska oznaka], južnom stranom južnog kolnika autoceste A3 u pravcu istoka, olako držeći da do štetnih posljedica neće doći protivno odredbi čl. 14. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, nije se kretao na način da je na autocesti držao potreban razmak između vozila, pa je dolaskom do 30-og kilometra na autocesti A3 prednjim dijelom svog teretnog vozila naletio na stražnji dio teretnog vozila reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao ĐĐ, a koji se kretao ispred njega, a od kojeg je naleta teretni automobil reg. oznake [registarska oznaka] bio odbačen unaprijed te je prednjim desnim dijelom naletio na stražnji lijevi dio teretnog automobila reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao OĐ koji se kretao ispred istom prometnom trakom u istom pravcu, a koje vozilo je od naleta bilo odbačeno naprijed te je prednjim lijevim dijelom naletjelo na stražnji desni dio priključnog vozila reg. oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]) koje pripada teretnom automobilu reg. oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]) kojim je upravljao PĐ, a koji se kretao ispred njega, istom prometnom trakom u istom pravcu, a u trenutku naleta je bio zaustavljen zbog kolone vozila ispred sebe, kojom prilikom je vozač teretnog automobila reg. oznake i broja [registarska oznaka] OĐ zadobio teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma lijevog dijela goljenične kosti, prijeloma gornjeg članka lijevog palca na stopalu, prijeloma donjeg dijela članka palca na stopalu, prijeloma kosti desnog stopala, prijeloma prsne kosti, prijeloma VII-IX rebra desno te velike lacerokontuzne rane lijeve noge, te je time počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nezgode u cestovnom prometu - opisanom u čl. 227. st. 1. i 2. Kaznenog zakona/11, a kažnjivo po čl. 227. st. 2. Kaznenog zakona/11 te mu je izrečena novčana kazna u visini 50 dnevnih dohodaka okrivljenika što iznosi 5.000,00 kn, presuda je pravomoćna i ovršna 31. ožujka 2014.;

– da je u predmetu provedeno prometno vještačenje po vještaku Nevenu Ereš koji je zaključio da do štetnog događaja ne bi došlo da se JĐ kretao na tehnički dovoljnom razmaku iza vozila sudionika štetnog događaja VĐ;

– da je iz medicinskog vještačenja provedenog po vještaku sudske medicine dr. Davoru Mayer utvrđeno da je tužitelj unatoč tome što je koristio sigurnosni pojas zadobio u prometnoj nesreći teške tjelesne ozljede;

– da je iz medicinskog vještačenja dr. FĐ utvrđeno da je u predmetnom štetnom događaju tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede u vidu politraume, prijelom prsne kosti, prijelom VII-IX rebra desno (u aksilarnoj liniji bez pomaka), prijelom donjeg dijela lijeve potkoljenice (unutarzglobni uz manji pomak), velika lacerokuntuzna rana lijeve potkoljenice (veliki defekt uz eksponiranu tibiju), prijelom III,IV,V metatarzalne kosti lijevog stopala, prijelom proksimalne falnage palca lijevog stopala (višeiverna, unutarzglobna, baza uz lateralni angulacijski položaj), prijelom distalne falange palca desnog stopala (višeiverna, sa dijastazom ulomaka za 1 cm), prijelom V metatarzalne kosti desnog stopala (subkapitalna uz angulaciju ulomaka), puknuće mišića gastroknemijusa lijevo, da je zbog opisanih ozljeda trpio fizičke boli i strah različitog intenziteta, da je zadobivena ozljeda dovela do trajnog smanjenja životnih aktivnosti od 35%, da je zaostalo naruženje težeg stupnja obzirom na ožiljke u području potkoljenice i podlaktice te deformaciju palca na stopalu, da je nakon štetnog događaja tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u određenom vremenskom periodu.

11. Temeljem svega naprijed navedenog sud prvog stupnja, uzimajući u obzir utvrđene i opisane ozljede u nalazu i mišljenju liječnika vještaka, sve okolnosti slučaja kao i orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenom članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje ZOO) utvrđuje tužitelju pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u visini od 165.000,00 kuna, na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu mu dosuđuje iznos od 4.500,00 kuna, odnosno dosuđuje mu ukupni iznos na ime naknade neimovinske i imovinske štete od 169.500,00 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2015., kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate.

12. U ovom žalbenom postupku i nadalje je sporno pitanje odgovornosti tuženika, a time i visina neimovinske i imovinske štete koju je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju, te tijek kamata na dosuđeni iznos.

13. Nije osnovana žalba tuženika u dijelu u kojem navodi da je sporna odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, jer je vozač drugog vozila registarske oznake [registarska oznaka] poduzeo radnju uključivanja s lijeve na desnu prometnu traku u trenutku kada nisu postojali uvjeti za takvu radnju, te je uslijed navedenog osiguranik tuženika u potpunosti bio onemogućen u pravovremenom zaustavljanju, s time da svoje navode temelji na nalazima i mišljenjima sačinjenim u drugim predmetima vođenim povodom istog štetnog događaja s različitim strankama postupka.

14. Naime, nesporno je kako je osiguranik tuženika, JĐ, proglašen krivim i to pravomoćnom i izvršnom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: K-2/14 za izazivanje prometne nesreće u kojoj je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede, kao i da je u ovom postupku nesporno utvrđeno da tužitelj ničim nije pridonio nastanku štetnog događaja.

15. Prvostupanjski sud se u svojoj odluci poziva na odredbu članka 12. stavak 3. ZPP-a koja propisuje kako je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

16. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2632/2015 od 23. siječnja 2019. vezanost parničnog suda pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda obuhvaća činjenična utvrđenja iz opisa bića kaznenog djela sadržana u izreci presude kaznenog suda, posebice one odlučne činjenice koje predstavljaju bitna činjenična obilježja predmetnog kaznenog djela, kao i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. U konkretnom slučaju biće kaznenog djela, koje je počinio osiguranik tuženika, predstavlja upravo okolnost da olako držeći da do štetnih posljedica neće doći protivno odredbi članka 14. stavak 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, nije se kretao na način da je na autocesti držao potreban razmak između vozila, uslijed čega je naletio na stražnji dio teretnog vozila koje se kretalo ispred njega, a od kojeg je naleta taj teretni automobil bio odbačen unaprijed te je prednjim desnim dijelom naletio na stražnji lijevi dio teretnog automobila kojim je upravljao tužitelj, te je tom činjenicom parnični sud u okviru citiranog zakonskog propisa iz članka 12. stavak 3. ZPP-a vezan.

17. Nadalje, u kaznenom predmetu osiguranik tuženika se tijekom postupka branio šutnjom, dok je iz službene zabilješke, koji je sastavio policijski službenik 1. kolovoza 2013. u bolnici utvrđeno da je JĐ izjavio kako je kamion ispred njega počeo naglo kočiti, nakon čega je i on pokušao zakočiti, ali da se sve dogodilo prebrzo te nije uspio stati već je prednjim dijelom naletio na vozilo ispred sebe.

17.1. Dakle, niti jednom riječju nije spomenuo da ga je drugo vozilo pretjecalo, neposredno prije štetnog događaja uključilo se ispred njega, te da je on zbog toga bio onemogućen poduzeti pravovremenu radnju kočenja kako bi izbjegao nalet na vozila koja se nalaze ispred njega, a kako to navodi tuženik. Također iz stanja spisa kaznenog predmeta koji je priklopljen ovom parničnom predmetu utvrđeno je kako se osiguranik tuženika JĐ nije niti žalio na presudu kaznenog suda.

18. Prema članku 1072. stavak 1. i 2. ZOO-a kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj, dok ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

19. Na strani tužitelja, koji je pretrpio teške tjelesne ozljede, nije utvrđena nikakva krivnja za štetni događaj, dok je osiguranik tuženika kazneno odgovarao jer je olako držao da do štetnih posljedica neće doći nakon što nije na autocesti držao potreban razmak između vozila, uslijed čega je došlo do štetnog događaja, a što sve proizlazi iz kaznene presude čijom pravnom kvalifikacijom je parnični sud vezan.

20. Nadalje iz prometnog vještačenja, te dopune vještačenja, koju je u predmetu proveo vještak Neven Ereš, proizlazi kako su se neposredno prije i u trenutku štetnog događaja sva četiri vozila koja su sudjelovala u prometnoj nesreći kretala istom desnom prometnom trakom jedan iza drugoga, te da nije moguće sa sigurnošću utvrditi na temelju zatečenih materijalnih tragova je li neposredno prije i u trenutku sudara drugo vozilo obilazilo vozilo osiguranika.

21. Iz svega naprijed iznijetog, suprotno navodima žalbe, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako postoji odgovornost osiguranika tuženika za prouzročenje prometne nesreće, a što je već jasno utvrđeno ne samo provedenim prometnim vještačenjem, već i kaznenom presudom gdje je osiguranik tuženika proglašen krivim za uzrokovanje štetnog događaja, te stoga nije bilo potrebe provoditi nova prometna vještačenja ili posebno cijeniti vještačenja provedena u drugim predmetima jer tuženik zbog naprijed navedenog ne može dokazivati da njegov osiguranik „nije kriv“ za prometnu nezgodu.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je prilikom utvrđivanja pravične novčane naknade na ime neimovinske štete, pravilno cijenio sve kvalifikatorne okolnosti, te uzimajući u obzir dob tužitelja i ostale okolnosti slučaja temeljem mjerodavnih odredbi članka 19. stavak 1. i 2. i članka 1100. ZOO-a poput: vrste ozljeda, trajanje i intenzitet fizičkih bolova, neugodnosti koje je tužitelj trpio tijekom liječenja (hitna dijagnostička obrada, predoperativna priprema, dugotrajno kirurško liječenje, odstranjenje mrtvog tkiva, imobilizacija longetom, postavljanje transplantanta, dugotrajno mirovanje tijekom liječenja, hod uz štake, obavljanje stacionarne i ambulantne fizikalne terapije, niz kontrolnih pregleda i snimanja, uzimanje analgetika), trajanje i intenzitet straha, omjer smanjenja životne aktivnosti, utvrdio primjerenom naknadu neimovinske štete u visini od 165.000,00 kuna. U pravu je tuženik kada navodi da kriteriji za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nije čista matematika i da sud ne treba slijepo pratiti matematički izračun, ali upravo to čini tuženik i ne uzima naprijed navedene kvalifikatorne okolnosti slučaja kada iznosi svoje viđenje koliki iznos je opravdano dosuditi tužitelju.

23. S obzirom na navedeno, utvrđeni ukupni iznos neimovinske štete u odnosu na težinu tužiteljevih povreda i njihove posljedice, pravilan je, odnosno visinom primjereno dosuđen, pa je stoga u tom dijelu neosnovana žalba tuženika u odnosu na dosuđenu visinu neimovinske štete.

24. Odlučujući o visini imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, sud prvog stupnja je pravilno temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrdio trajanje tuđe pomoći i njege kao i visinu po kojoj nestručne osobe pružaju takvu vrstu pomoći, te po tom kriteriju tužitelju utvrdio iznos od 4.500,00 kuna.

25. Na ovako dosuđeni iznos naknade neimovinske štete i imovinske štete za tuđu pomoć i njegu tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate i to u skladu s člankom 12. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 151/05, 36/09, 75/09 i 76/13 – dalje ZOOP) i to počev od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (u konkretnom slučaju od 29. svibnja 2015.).

26. Međutim, u ovom dijelu ocijenjena je djelomično osnovanom žalba tuženika u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava prilikom određivanja tijeka kamata na dosuđeni iznos naknade štete i to u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neimovinsku štetu.

27. Na navedeno je odgovorila i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-775/2023-2 od 16. srpnja 2024. gdje je jasno zauzet stav kako je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen u postupku, odnosno tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen povišeni dio tužbenog zahtjeva.

28. Obzirom na navedeno, a kako je tužitelj podneskom od 25. lipnja 2020. povisio tužbeni zahtjev kojim traži neimovinsku štetu za 55.000,00 kuna valjalo je odluku preinačiti u dijelu nepripadno dosuđenih zakonskih zateznih kamata za navedeni iznos, te odbiti u tom dijelu tužitelja sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od 29. svibnja 2015. do 24. lipnja 2020..

29. Nadalje, u odnosu na tuđu pomoć i njegu valja napomenuti kako je tužitelj u pogledu tog vida štete tuženiku također uz ostale vidove štete podnio odštetni zahtjev, tuđa pomoć i njega pružena mu je od strane njegovih ukućana, dakle nestručne osobe prije podnošenja odštetnog zahtjeva, da je isti zatražio u tužbenom zahtjevu taj vid štete, te ga tijekom postupka nije povisio već smanjio.

29.1. Obzirom na navedeno, a prema stavu Vrhovnog suda izraženog u odlukama poslovni broj Rev-464/2024-2 od 4. travnja 2024., Rev- 1696/17-2 od 5. rujna 2017. i Rev-52/13-2 od 5. rujna 2017. prema kojima je pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu članka 12. stavak 4. ZOOP-a, kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. toga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Sukladno navedenoj odredbi tužitelj bi imao pravo na isplatu zateznih kamata na dužni iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva kako je prvostupanjski sud u konkretnom predmetu i sudio.

24. Što se tiče žalbenih navoda u odnosu na odluku o troškovima, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: OT) pa nisu osnovani paušalni žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada parnični trošak.

25. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom u pogledu glavne stvari nije uspio, već je žalbom uspio samo u pogledu sporednog zahtjeva i to dijela kamata, dok je tužitelj na temelju članka 155. ZPP-a odbijen sa zahtjevom za naknadu sastava troška odgovora na žalbu obzirom da isti nije bio potreban i nužan u žalbenom postupku.

26. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja na temelju odredbi članka 368. stavak 1., članka 373. točka 3. ZPP-a, te članka 380. točka 2. ZPP-a.

U Vukovaru, 21. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin