REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-155/2020-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja ROCHE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269 A, OIB: 18787746778, kojeg zastupa punomoćnik Trpimir Gugić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Gugić, Kovačić & Krivić d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 52, protiv tuženika BOSNAMEDIC d.o.o., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Hamdije Čemerlića 2, JIB: 4201742850005, kojeg zastupa punomoćnik Julian Nikola Ninčević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d, Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 27. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju ovog suda, posl. br. Pl- 4/2018-4 od 11. lipnja 2019. kojim je u roku od 8 dana naloženo tuženiku BOSNAMEDIC d.o.o., Sarajevo, Hamdije Čemerlića 2, Bosna i Hercegovina, OIB:4201742850005, naknaditi tužitelju ROCHE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269A, OIB: 18787746778, iznos od 1.954.606,19 EUR sa zateznim kamatama koje teku, kako slijedi:

- na iznos od 13.321,19 EUR od 13. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od49.273,34 EUR od 13. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 34.839,74 EUR od 8. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 94.631,36 EUR od 8. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 43.798,53 EUR od 8. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 7.766,94 EUR od 9. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 8.759,71 EUR od 17. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 132,72 EUR od 31. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 368,97 EUR od 12. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 8.642,91 EUR od 12. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 10.901,85 EUR od 12. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 151.622,54 EUR od 19. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 79,50 EUR od 5. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 139.960,18 EUR od 12. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 5.839,80 EUR od 12. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 37,30 EUR od 12. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 82,29 EUR od 12. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 39.285,95 EUR od 18. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 66,36 EUR od 18. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 6.066,10 EUR od 25. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 54.748,16 EUR od 25. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 267.674,70 EUR od 25. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 1.021,43 EUR od 2. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.459,95 EUR od 2. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 368,97 EUR od 2. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 388.358,74 EUR od 15. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 29.199,02 EUR od 15. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 132,72 EUR od 15. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 3.395,19 EUR od 30. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.276,79 EUR od 6. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 93.969,74 EUR od 14. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 37.425,84 EUR od 14. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 13.935,89 EUR od 14. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 8.759,71 EUR od 1. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.473,22 EUR od 1. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 265,45 EUR od 15. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 75.419,74 EUR od 15. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.276,79 EUR od 15. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 20.903,84 EUR od 6. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 13,94 EUR od 12. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 10,61 EUR od 12. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 124.368,17 EUR od 12. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 1.276,79 EUR od 12. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 11.761,43 EUR od 2. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 35.016,92 EUR od 2. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 2.757,09 EUR od 2. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 3.042,67 EUR od 20. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 3.782,60 EUR od 3. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 12.876,77 EUR od 3. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 2.704,56 EUR od 28. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 8.391,07 EUR od 16. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 3.538,26 EUR od 7. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 33.933,90 EUR od 12. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 2.773,91 EUR od 19. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 55.952,62 EUR od 26. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 34.839,74 EUR od 26. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 756,52 EUR od 4. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 265,45 EUR od 4. prosinca 2017. do isplate,

kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka izdavanja platnog naloga u iznosu od 17.253,97 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 11. lipnja 2019. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentan stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u slučaju promjene po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 136.232,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 21. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentan stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u slučaju promjene po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku do 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 77.630,50 sa zateznim kamatama, kao i dio zahtjeva tužitelja kojim traži isplatu zateznih kamatama na dosuđen iznos parničnih troškova od 136.232,00 EUR počev od 11. lipnja 2019. do 20. ožujka 2024., kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se prigovor radi prijeboja tuženika u iznosu 842.253,89 EUR, kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je trgovačko društvo koje se bavi poslovanjem s medicinskim proizvodima koji se dijele u dva dijela, na poslovanje s proizvodima namijenjenim tretmanu dijabetesa i na poslovanje s profesionalnom dijagnostičkom opremom. Ugovorom o distribuciji za Bosnu i Hercegovinu, koji je sklopljen između tužitelja i Medicom d.o.o., dogovoreno je da je Medicom d.o.o. isključivi distributer tužiteljevih proizvoda za Bosnu i Hercegovinu u razdoblju počev od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017. U nastavku ističe da su tužitelj, Medicom d.o.o. i tuženik sklopili aneks br. 2 navedenom ugovoru kojim su utvrdili da je svrha navedenog aneksa utvrditi uvjete pod kojima će tuženik, za vrijeme trajanja osnovnog ugovora, isključivo od tužitelja ili drugog dobavljača kojeg odredi tužitelj, kupovati proizvode za dijabetes tužitelja radi njihove prodaje krajnjim kupcima na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Navedenim aneksom Medicom d.o.o. imenovao je tuženika pod- distributerom proizvoda za dijabetes, a koje imenovanje je tuženik prihvatio. Aneksom se tužitelj obvezao prodavati proizvode za dijabetes, a tuženik se obvezao navedene proizvode kupovati, skladištiti i prodavati krajnjim kupcima na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Aneskom su tužitelj i tuženik ugovorili da osnovni ugovor predstavlja okvir neposredne suradnje te da ima značaj općih uvjeta. Stranke su ugovorile primjenu zakona Republike Hrvatske, osim u odnosu na cijenu, valutu i rok plaćanja pravo Bosne i Hercegovine. Ujedno su stranke ugovorile isključenje primjene konvencije Ujedinjenih naroda u međunarodnoj prodaji robe (CISG) i ostalih dvostranih ili višestranih međunarodnih ugovora koji se tiču ujednačavanja međunarodne prodaje robe. Također, stranke su ugovorile da će se svi sporovi nastojati riješiti mirnim putem, a u suprotnom su ugovorile nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu. Tužitelj je dopisom od 25. siječnja 2016. obavijestio Medicom d.o.o. i tuženika da raskida osnovni ugovor i aneks osnovnom ugovoru uz otkazni rok od 6 mjeseci. Potom su tužitelj, Medicom d.o.o. i tuženik sklopili ugovor o distribuciji od 18. ožujka 2016. Navedenim ugovorom iz 2016. tužitelj Medicom d.o.o. i tuženik utvrdili su da žele nastaviti poslovnu suradnju u odnosu na medicinske proizvode namijenjene liječenju dijabetesa. Ugovorom iz 2016. ugovorena je distribucija medicinskih proizvoda tužitelja namijenjenih liječenju dijabetesa, tužitelj je imenovao tuženika isključivim distributerom navedenih proizvoda na području Federacije Bosne i Hercegovine, tuženik je prihvatio takvo imenovanje te se obvezao proizvode platiti po cijenama utvrđenim u popisu proizvoda u roku od 250 dana. I navedenim ugovorom stranke su ugovorile primjenu zakona Republike Hrvatske a u odnosu na cijenu, valutu i rokove primjeno prava Bosne i Hercegovine, kao i isključenje primjene konvencije Ujedinjenih naroda o međunarodnoj prodaji robe (CISG) te ostalih dvostranih ili višestranih međunarodnih ugovora. Također, između stranaka je ugovoreno mirno rješenje spora te nadležnost ovog suda. U razdoblju od 15. lipnja 2015. do 28. ožujka 2017. tuženik je od tužitelja naručio veću količinu proizvoda ukupne vrijednosti 1.954.606,18 EUR / 14.726.980,20 kn, a tužitelj je tuženiku uredno isporučio navedene proizvode. Specificira neplaćene račune u tablici. Navodi da je tuženik strana pravna osoba zbog čega postoji pravni interes za tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga po čl. 443. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Stoga predlaže da sud donese platni nalog kojim će naložiti tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 1.954.606,18 EUR / 14.726.980,20 kn sa zateznim kamatama kao i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

2. Odlučujući o tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga, ovaj sud je donio rješenje posl. br. Pl-4/2018-4 od 11. lipnja 2019. (listovi 70. – 74. spisa) kojim je naložio tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 1.954.606,18 EUR / 14.726.980,20 kn sa zateznim kamatama (t. I. izreke platnog naloga) kao i da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 17.253,97 EUR / 130.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 11. lipnja 2019. (t. II. izreke platnog naloga).

3. Protiv platnog naloga od 11. lipnja 2019. tuženik je izjavio prigovor (listovi 80. – 85. spisa) kojim je osporio platni nalog u cijelosti. Osporio je osnov i visinu, kao i troškove postupka. Pozvao se na čl. 11. st. 1. osnovnog ugovora te čl. 12. st. 1. ugovora iz 2016. Pozvao se na čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku te je naveo da je tužitelj dužan dokazati da doista ima tražbinu prema tuženiku. Ujedno se pozvao na čl. 299. st. 1. ZPP-a. Istako je da tužitelj nije dokaze dostavio uz tužbu. Naveo je da tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke iz ugovora za izdavanje računa tužitelja. Priložene isprave ne sadrže specifikaciju proizvoda. Istakao je da nije moguće utvrditi da je tužitelj doista isporučio pojedine proizvode. Objasnio je da je tužitelj dužan dokazati da je tuženik naručio proizvode, da je tužitelj isporučio proizvode te količine isporučenih proizvoda, sve po čl. 11. st. 1. i 3. osnovnog ugovora i čl. 12. st. 1. te čl. 7. st. 5. ugovora iz 2016. Osporio je postojanje zakonskih osnova za izdavanje platnog naloga po čl. 446. i 447. Istakao je da je tužitelj dužan dostaviti vjerodostojne isprave uz tužbu u izvorniku ili ovjerenom prijepisu. Naveo je da ugovori, aneks i važeći cjenik nisu vjerodostojne isprave. Pozvao se na čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona. Osporio je da tužitelj ima dospjelo potraživanje u novcu. Osporio je da je tužitelj dostavio vjerodostojne isprave u izvorniku ili ovjerenom prijepisu. Stoga je predložio da sud ukine platni nalog i odbaci tužbu, odnosno podredno da stavi platni nalog izvan snage, ukine sve provedene radnje, a postupak nastavi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tužitelj u podnesku od 15. ožujka 2021. dostavlja knjigovodstveno-carinsko- špedicijsku dokumentaciju. Predlaže financijsko vještačenje.

5. Tuženik u podnesku od 4. svibnja 2021. predlaže saslušanje svjedokinje ĐŽ i ŠŽ, saslušanje zakonskih zastupnika stranaka i provođenje financijskog vještačenja. Obrazlaže okolnosti na koje predlaže saslušanje svjedoka i zakonskih zastupnika stranaka. Predlaže zadatke financijskog vještačenja.

6. U podnesku od 21. svibnja 2021. tužitelj ističe da tuženik nikada nije prigovorio ni na koji način u pogledu isporučene robe, bilo po osnovi kvalitete ili kvantitete. Protivi se dokaznim prijedlozima tuženika iz podneska od 4. svibnja 2021. te ističe da svi dokazni prijedlozi su usmjereni prema procesno-pravnom prigovoru prijeboja, o kojem će biti odlučeno u drugom parničnom postupku.

7. Tužitelj u podnesku od 3. travnja 2024. navodi da je roba u cijelosti otpremljena i preuzeta od tuženika. Ističe da se procesno pravni prigovor prijeboja rješava u predmetu pred ovim sudom, pod posl. br. P-2310/19. U navedenom predmetu već je donesena pravomoćna presuda zbog čega se u odnosu na prigovor radi prijeboja radi o pravomoćno presuđenoj stvari.

8. Tijekom postupka sud je pročitao otvorene stavke na dan 28. veljače 2018. (listovi 10. i 11. spisa), ugovor o distribuciji za Bosnu i Hercegovinu sklopljen između Medicom d.o.o. i tužitelja (listovi 12. – 35. spisa), aneks br. 2. (listovi 36. – 48. spisa), ugovor o distribuciji sklopljen između tužitelja, Medicom d.o.o. i tuženika od 18. ožujka 2016. (listovi 49. -66. spisa), carinsko-špedicijska dokumentacija (listovi 115. – 135. spisa), knjigovodstveno-carinsko-špedicijska dokumentacija (listovi 139. – 901. spisa), pregledao USB stick (list 906.), tablični prikaz utuženih računa (listovi 1005. i 1006. spisa), tablica s popisom računa, brojevima računa, MRN oznakama, reg. oznakama vozila, datumom i vremenom isporuke robe iz RH (listovi 1018. i 1019. spisa), presudu i rješenje ovog suda posl. br. P-1724/19 od 31. ožujka 2023. (listovi 1032. – 1045. spisa), nalaz i mišljenje iz predmeta P-1724/19 i usmeno iznošenje nalaza i mišljenja iz istog predmeta (listovi 1046. – 1059. spisa), dopis Bosne i Hercegovine, Uprave za indirektno-neizravno oporezivanje od 26. veljače 2024. (listovi 1063. i 1065. spisa), uvozne i provozne deklaracije (listovi 1066. – 1395. spisa), presudu ovog suda br. P- 2310/19 od 26. svibnja 2023. (listovi 1414. – 1426. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-4067/2023-2 od 16. siječnja 2024. (listovi 1427. – 1434. spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 31. listopada 2024. (listovi 1444. – 1453. spisa) i usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na glavnoj raspravi 27. veljače 2025. (listovi 1495. i 1496. spisa).

9. Raspravnim rješenjem od 27. veljače 2025. sud je odbio sve preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Tako je, među ostalim, sud odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanjem svjedoka ĐŽ i ŠŽ, kao i zakonskih zastupnika stranka te provođenja knjigovodstveno – financijskog vještačenja (posebice listovi 904. i 905. spisa). Naime, u podnesku od 4. svibnja 2021. tuženik ističe prethodno navedene dokazne prijedloge. Također u istom podnesku tuženik navodi okolnosti na koje predlaže saslušanjem svjedoka i zakonskih zastupnika, kao i provođenje vještačenja. Međutim, svi predloženi dokazi i navedene okolnosti nisu od nikakvog utjecaja na samu odluku o tužbenom zahtjevu već su svi upućeni na dokazivanje prigovora radi prebijanja tuženika po osnovi naknade štete. Kako je sud zaključio da je procesno pravni prigovor prijeboja u konkretnom predmetu nedopušten te ga odbacio kao nedopušten, to nije bilo mjesta i potrebe za izvođenjem prethodno navedenih dokaza. Navedeno i posebice stoga jer je činjenično stanje u odnosu na glavnu stvar po tužbenom zahtjev u trenutku zaključenja glavne rasprava bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke.

10. Neosnovano tuženik prigovora apsolutnoj nenadležnosti ovog suda. Navedeno stoga jer između stranaka nije sporno da potraživanje tužitelja proizlazi iz obvezno – pravnog odnosa na temelju ugovora sklopljenih između stranka, a kojima je ugovoreno da će sve sporove rješavati pred ovim sudom, suprotno osporavanju tuženika (čl. 28. st. 8. ugovora između tužitelja i Medicom d.o.o., - list 34. spisa, čl. 12. st. 8. aneksa br. 2. – list 46. spisa i čl. 39. st. 2. ugovora o o distribuciji iz 2016. – list 64. spisa). Takav sporazum stranaka sukladan je odredbi iz čl. 46. st. 3. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“, broj 101/2017. i 67/2023.).

11. Sa navedenim u vezi, odnosno navodi da su stranke ugovorile da će sporove prvenstveno rješavati mirnim putem. No, valja navesti da tuženik niti ne tvrdi, a niti iz ugovora proizlazi da su stranke ugovorile da ako se ne pokuša mirno rješavanje spora, da će tužba pred sudom biti odbačena, kao preuranjena, odnosno nedopuštena. Također, vezano uz navedeno valja uvažiti da je tužba u ovom predmetu podnesena 20. ožujka 2018. (list 1. spisa), dakle, prije gotovo pet godina, da je ovaj sud prvo izdao platni nalog i to iste godine 2018., a da je tuženik protiv platnog naloga podnio prigovor, čime se postupak pred ovim sudom vodi već pet godina, a stranke nisu ni predlagale, a kamoli mirno riješile spor, čime je i ove navode tuženika u pogledu mirnog rješavanja spora valjalo otkloniti, kao neosnovane.

12. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.954.606,19 EUR / 14.726.980,20 kn na ime isplate kupoprodajne cijene za robu - proizvoda namijenjenim tretmanu/liječenju dijabetesa koje je tuženik naručio od tužitelja, a tužitelj isporučio tuženiku u razdoblju počev od 15. lipnja 2015. do 28. ožujka 2017.

14. Između stranaka nije sporno da su:

- tužitelj i Medicom d.o.o. sklopili ugovor o distribuciji za Bosnu i Hercegovinu za razdoblje počev od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017.,

- da su tužitelj, Medicom d.o.o. i tuženik sklopili aneks br. 2. navedenom ugovoru o disturbaciji,

- da su Aneksom br. 2. tužitelj, Medicom d.o.o. i tuženik ugovorili da će tužitelj prodavati tuženiku, a tuženik kupovati proizvode za dijabetes od tužitelja na području Bosne i Hercegovine,

- da su stranke Aneksa br. 2. ugovorile da ugovor o distribuciji predstavlja opće uvjete za stranke,

- da su stranke i Medicom d.o.o. ugovorile primjenu zakona Republike Hrvatske, a primjenu prava Bosne i Hercegovine u odnosu na cijenu, valutu i rok plaćanja,

- da su stranke i Medicom d.o.o. ugovorile mirno rješavanje spora, a u slučaju spora nadležnost ovog suda,

- da je tužitelj dopisom Medicom d.o.o. i tuženiku od 25. siječnja 2016. raskinuo Aneks i ugovor o distribuciji uz otkazni rok od 6 mjeseci,

- da su stranke i Medicom d.o.o. sklopile i novi ugovor o distribuciji od 18. ožujka 2016. za razdoblje od tri godine,

- da je i ugovorom o distribuciji iz 2016. ugovoreno da će tužitelj prodavati tuženiku, a tuženik kupovati proizvode za liječenje dijabetesa,

- da je ugovorena cijena po cijenama utvrđenim u popisu proizvoda u roku od 250 dana,

- jednako je ugovorena primjena prava Republike Hrvatske, a u odnosu na cijenu, valutu i rok primjena prava Bosne i Hercegovine.

15. Između stranka je sporan osnov i visina. Sporno je li tuženik naručio od tužitelja proizvode za dijabetes, sporno je je li tužitelj uistinu i isporučio tuženiku proizvode za dijabetes, sporna je količina. Sporno je postoji li tražbina tuženika prema tužitelju koju postavlja procesnopravnim prigovorom prijeboja na ime naknade štete.

16. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP-a).

17. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

18. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

19. U tužbi tužitelj tablično prikazuje koje račune utužuje. Pritom navodi je li račun djelomično plaćen, a za koji evidentira samo prvi utuženi račun br. 3220000616, a sve ostale račune utužuje u punim iznosima. Za svaki račun navodi iznos u valutu kuna, dan izdavanja računa i dan dospijeća računa (listovi 3. – 6. spisa). Računu koji su neplaćeni i utuženi ukupno iznose 1.954.606,17 EUR / 14.726.980,20 kn.

20. Uz tužbu tužitelj dostavlja u izvorniku otvorene stavke na dan 28. veljače 2018. u kojoj knjigovodstvenoj ispravi su evidentirani svi utuženi računu prikazani u tablicu iz tužbe. Pritom je za prvi račun naznačeno da je djelomično plaćen dok ostali evidentirani računi nisu plaćeni. Ukupan saldo iznosi 1.954.606,17 EUR / 14.726.980,20 kn, što odgovara utuženom iznosu.

21. Prema odredbi iz čl. 446. st. 1. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014), koju je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe iz ovog predmeta, kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelo potraživanje u novcu, a to se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom priloženom tužbi u izvorniku ili ovjerenom prijepisu, sud će izdati nalog tuženiku da udovolji tužbenom zahtjevu (platni nalog). U tužbi kojom se predlaže izdavanje platnog naloga tužitelj treba posebno navesti razloge zbog kojih predlaže njegovo izdavanje umjesto da predlaže određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Ako sud ocijeni da razlozi koje je tužitelj naveo ne opravdavaju njegov pravni interes za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga, odbacit će tužbu kao nedopuštenu (st. 2.). Smatrat će se da postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga ako je tuženik osoba u inozemstvu ili ako je tuženik prethodno osporio tražbinu sadržanu u vjerodostojnoj ispravi (st. 3.).

22. Prema odredbi iz čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017), koji je bio na snazi u vrijeme odlučivanja o platnom nalogu, vjerodostojna isprava je, prema tom Zakonu, račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, izvadak iz poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Računom se smatra i obračun kamata.

23. Dakle, zakonski uvjeti za izdavanje platnog naloga, po čl. 446. u to vrijeme važećeg ZPP-a su: 1.) dospjela novčana tražbina, 2.) vjerodostojna isprava u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu i 3.) pravni interes. Pritom se pravni interes, sukladno odredbi iz 446. st. 3. ZPP-a, presumira u slučaju kada je tuženik strana osoba.

24. U tužbi je tužitelj naveo da ima dospjelo novčano potraživanje prema tuženiku, da takvo potraživanje temelji na izvodu iz poslovnih knjiga, koje je dostavio u izvorniku i i da je tuženik strana pravna osoba.

25. Kako čitanjem tužbe proizlazi da tužitelj navodi da ima novčano potraživanje, a koje temelju na vjerodostojnoj ispravi prema stranoj pravnoj osobi, to su ostvareni sve zakonske pretpostavke iz čl. 446. st. 1. – 3. ZPP-a u vezi s čl. 31. st. 1. OZ-a, suprotno svim upiranjima tuženika.

26. Valja navesti da nije u pravu tuženik kada navodi da je za izdavanje platnog naloga potrebno da ima tužitelj osnovano novčano potraživanje. Dovoljno je da tužitelj ima novčano potraživanje koje temelji na vjerodostojnoj ispravi, koje mora dostaviti u izvorniku ili ovjerenoj preslici, to potraživanje u trenutku samog izdavanja platnog naloga ne mora biti osnovano, već njegovo postojanje mora proizlaziti iz činjeničnih navoda tužitelja i dostavljenim potrebnih isprava uz tužbu.

27. U nastavku postupku izdani platni nalog, zajedno sa tužbu se dostavlja tuženiku kada tuženik ima pravno sredstvo prigovora po odredbi iz čl. 450. st. 1. ZPP-a, te kada je ovlašten pobijati i platni nalog, što je tuženik i učinio u konkretnom postupku. Stoga je sud i zakazano pripremno ročište i nastavio raspravljanje o glavnoj stvari u ovom predmetu, sve primjenom odredbi iz čl. 451. st. 2. u vezi s čl. 452. st. 2. ZPP-a.

28. Također, valja navesti da neosnovano upire tuženik da se ne radi o podobnoj vjerodostojnoj ispravi. Izvod iz poslovnih knjiga jest vjerodostojna isprava po čl. 31. st. 1. OZ-a, čime je sve suprotne navod tuženika valjalo otkloniti. Također, neosnovano upire tuženik kada ističe da vjerodostojna isprava nije dostavljena uz tužbu u izvorniku ili ovjerovljenoj preslici. Navedeno stoga jer spisu na listovima 10. i 11. prileži izvod iz poslovnih knjiga u izvorniku sa ovjerom, odnosno pečatom mi potpisom tužitelja (a što tuženik ne osporava).

29. Stoga je valjalo zaključiti da je osnovano izdan platni nalog od 11. lipnja 2020., suprotno svi upiranjima tuženika.

30. Kao što je već navedeno, između stranaka nije sporno da su tužitelj i Medicom d.o.o. sklopili ugovor o distribuciji za razdoblje počev od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017. (listovi 12. – 35. spisa).

31. Ujedno, između stranaka nije sporno da su tužitelj, tuženik i Medicom d.o.o. sklopi aneks br. 2. (listovi 36. – 47. spisa), kojim je tuženik imenovan pod-distributerom (čl. 3. st. 1. aneksa br. 2.), a kojim je ugovoreno da će će tuženik kupovati, skladištiti i prodavati proizvode koji su specificirani u popisu proizvoda za dijabetes, a po cijeni naznačenoj u tom popisu, sve na teritoriju Bosne i Hercegovine (čl. 4. st. 1. aneksa br. 2.), dok je istovremeno ugovoreno da stranke aneksa br. 2. prihvaćaju prethodni ugovor o distribuciji kao opće uvjete. (čl. 4. st. 2. aneksa br. 2.). Dodatak navedenom aneksu br. 2. je popis proizvoda sa naznačenim brojem, nazivom i jedinicom cijenom iskazanom u kunama (list 48. spisa).

32. S navedenim u vezi, tuženik ne spori sklapanje i postojanje aneks br. 2, ne spori da je prilog aneksu popis na listu 48. spisa, ne spori sadržaj popisa, a time ni iskazane jedinične cijene svakog od proizvoda, kao ni valutu. Ujedno, tuženik ne spori da su izdani računi temeljeni na popisu i cijena iskazanim u popisu.

33. Također, nije sporno da je kasnije sklopljen ugovor o distribuciji između tužitelja, tuženika i Medicom d.o.o. od 18. ožujka 2016. (listovi 49. – 65. spisa). Nije sporno da je tim ugovorom ugovoreno da će stranke nastaviti poslovnu suradnju i to za proizvode iz popisa i po cijenama proizvoda iskazanim u popisu, u valuti navedenoj u računu tužitelja i sa rokom plaćanja u roku 250 dana od izdavanja računa (čl. 12. st. 1. ugovora iz 2016.). Popis proizvoda sa naznačenim, brojem, nazivom i jediničnom cijenom iskazanom u kunama je prilog i ovom ugovoru o distribuciji (list 66. spisa).

34. Također, ni ovdje tuženik ne spori ne spori da je prilog ugovoru o distribuciji iz 2016. i popis na listu 66. spisa, ne spori sadržaj popisa, a time ni iskazane jedinične cijene svakog od proizvoda, kao ni valutu. Ujedno, tuženik ne spori da su izdani računi temeljeni na popisu i cijena iskazanim u popisu.

35. Iz financijsko – carinske – špediterske dokumentacije da je tužitelj slao robu tuženiku, izdavao račune, na njima iskazivao cijene, kao i vrtu i količinu robe (listovi 115. – 901. spisa). Navedena je dokumentacija dostavljena uz podnesak tužitelja od 15. ožujka 2021. te je taj podnesak, kao i cjelokupna prilazeća dokumentacija, uredno uručena tuženiku 19. ožujka 2021. (potvrda o otpravku između listova 114. i 115. spisa). Tuženik se u nastavku postupka nije očitovao posebno na dokumentaciju, nije osporio dijelove dokumentacije, kao i iskazane proizvode i njegove količine. Također, nije osporava iskazane cijene, niti valutu u kojoj su iskazne.

36. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao: a) da je tuženik naručio, b) da je tužitelj isporučio i c) količinu.

37. Sa navedenim u vezi, valja navesti da je dužnost svake stranke u postupku iznijeti činjenice i predložiti dokaze kojima dokazuje iznesene činjenice ali i svoja osporavanja istaknuta u postupku, što proizlazi iz odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a. Stoga, iz navedeno valja zaključiti da jest teret dokaza u konkretnom predmetu na tužitelju. No, ne može se, sa druge strane, uzeti osnovanim da je sve navode oko odlučnih činjenica u konkretnoj pravnoj stvari dužan dokazati samo tužitelj. Također je i tuženik u tijeku postupka dužan dokazati svoje navode i svoja osporavanja.

38. Na temelju ugovora postoji obveza tuženika da naručuje proizvode tužitelja, koju ugovornu obvezu tuženik tijekom postupka ne osporava. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 14. st. 1. i 2. ugovor o distribuciji, sklopljen između tužitelja i Medicom d.o.o., a koji je na temelju aneksa br. 2, koji je sklopljen između stranaka i Medicom d.o.o., postao općim uvjetima samom aneksu br. 2. Tom odredbom tuženik se obvezao slati narudžbenice tužitelju (čl. 14. st. 1.), kao i naručivati proizvode najkasnije do 10- tog u mjesecu, odnosno najkasnije 20-tog u slučaju tzv. hitnih narudžbi. Odredbom iz čl. 14. st. 1. ugovora između Medicom d.o.o. i tužitelja, koji predstavlja opće uvjete, ugovoreno je da će tužitelj isporučivati proizvode tuženiku, odnosno njegovom otpremniku / prijevozniku po paritetu franko skladište tužiteljevog otpremnika (špeditera) u vrijeme o kojem će tužitelj obavijestiti tuženika pisanim putem. Ujedno je ugovoreno da odgovornost prelazi na tuženika u trenutku isporuke proizvode tuženiku, odnosno njegovom otpremniku / prijevozniku u skladištu tužiteljevog otpremnika (špeditera).

39. Također, kasnijom odredbom čl. 17. st. 1. ugovora o distribuciji iz 2016. tuženik se, također, obvezao naručiti proizvode mjesečno i to najkasnije do 5. u mjesecu, osim u slučaju tzv. hitnih narudžbi koje može staviti do 20. u mjesecu. Tužitelj se obvezuje isporučiti proizvode po prihvaćenim narudžbenicama (čl. 17. st. 4. ugovora o distribuciji iz 2016.). Pritom je ugovoreno da će tužitelj isporučiti proizvode tuženiku, odnosno njegovom otpremniku / prijevozniku po paritetu franko skladište tužiteljev otpremnik (špediter) u vrijeme o kojem će tužitelj pisanim putem obavijesti tuženika. Odgovornost za rizike od gubitka ili štete u odnosu na bilo koju pošiljku proizvoda prijeći će s tužitelja na tuženika u trenutku isporuke proizvoda tuženiku, odnosno njegovom otpremniku / prijevozniku u skladištu tužiteljevog otpremnika (špeditera).

40. Dakle, prema aneksu br. 2., kao i prema ugovoru o distribuciji iz 2016. postoji obveza tuženika da naručuje proizvode tužitelja te da tužitelju šalje narudžbenice, a tužitelja da isporučuje proizvode tuženiku ili njegovom otpremniku.

41. Sa navedenim u vezi, tuženik tijekom postupka samo paušalno ističe da je tužitelj dužan dokazati da je tuženik naručio proizvode, no, ne uzima u obzir da je tuženik, na temelju ugovora dužan naručivati proizvode i sa time u vezi tužitelju slati narudžbenice.

42. Tuženik tijekom postupka ne dostavlja narudžbenice (a čak niti ne navodi da ne postoje narudžbenice, već samo paušalno i općenito ističe osporavanja, koja je dokazuje, a koja osporavanja su na tuženiku da dokaže (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

43. Također, tuženik samo paušalno osporava da proizvodi nisu isporučeni, a ne uzima u obzir ugovornu odredbu iz čl. 14. st. 4. ugovora, odnosno općih uvjeta aneksa br. 2., kao i čl. 17. st. 4. ugovora o distribuciji iz 2016., kojima je ugovoreno da rizik sa tužitelja prelazi na tuženika u trenutku predaje proizvoda tuženiku ali i njegovom otpremniku / prijevozniku.

44. Iz presude i rješenja ovog suda, posl. Br. P-1724/2019 od 31. ožujka 2023. (listovi 1032. – 1045. spisa) proizlazi da je između stranaka vođen još jedan parnični postupak u kojem su stranke u istoj procesnoj poziciji, radi isplate iznosa od 258.155,34 EUR, u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen, a odnosi je na isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu – proizvode za dijabetes, kao u ovom slučaju, a koje je tužitelj isporučio tuženiku u razdoblju počev od 15. prosinca 2014. do 1. ožujka 2016. U ovom predmetu radi se o drugom razdoblju i to počev od 15. lipnja 2015. do 28. ožujka 2017. dok nitko od stranaka, a posebice tuženika ne iznosi da dolazi do bilo kakvog preklapanja isporučeni proizvoda. U tom spisu sačinjen je i nalaz i mišljenje po vještaku Omaziću te je vještak iznio usmeno nalaz i mišljenje na u tom predmetu održanoj glavnoj raspravi(listovi 1046. – 1054. i 1055 – 1059. spisa), a koji nalaz i mišljenje nije vještačenje u ovom spisu, niti se odnosi na ovaj predmet.

45. Pred ovim sudom vođen je i postupak pod posl. br. P-2310/2019., u kojem su stranačke pozicije promijenjene, te je tuženik u tom predmetu tužitelj, a tužitelj u tom predmetu tuženik, radi naknade štete., u kojem je taj tužbeni zahtjev odbijen, kao neosnovan (listovi 1414. – 1426. spisa). Navedena presuda iz predmeta posl. br. P- 2310/2019 potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-4067/2023-2 od 16. siječnja 2024. (listovi 1427. – 1434. spisa). Iz prvostupanjske i drugostupanjske presude toga predmeta ovog suda vidljivo je da je predmet toga spora – naknada štete u vidu nemogućnosti povrata investicije za dijagnostičku opremu (aparata) doniranu javnim zdravstvenim ustanovama koja nije otplaćena od krajnjih korisnika kroz vrijednost kupljenih reagensa (iznos od 342.253,89 EUR), kao i na izmaknu korist koju je tužitelj mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari kroz cijenu prodaje reagensa zdravstvenim ustanovama (500.000,00 EUR), odnosno naknadu štete u ukupnom iznosu od 842.253,89 EUR. Navedeni iznos upravo tuženik ističe u ovom predmetu istaknutom prigovoru radi prijeboja.

46. U ovom predmetu tuženik na istoj osnovi naknade štete postavlja procesnopravni prigovor prijeboja.

47. S obzirom da je o takvoj novčanoj tražbini tuženika (kako po osnovi, tako i po visini) već pravomoćno odlučeno u predmetu vođenim pred ovim sudom pod posl. br. P-2310/2019, to je prigovor radi prebijana u ovom predmetu nedopušten. Naime, radi se o pravomoćno presuđenoj stvari, zbog čega je na temelju odredbe iz čl. 194. st. 3. ZPP-a taj prigovora valjalo odbaciti, kao nedopušten. Stoga je riješeno kao u izreci rješenja.

48. Iz dopisa kojeg je dostavilo nadležno tijelo Bosne i Hercegovine, Uprava za indirektno – neizravno oporezivanje (listovi 1063. i 1065. spisa) proizlazi da je vršen provoz i uvoz tijekom 2015., 2016. i 2017. te da spisu prileže deklaracije na uvoz i provoz sa utuženim računima, a što je sve uredno dostavljeno tuženiku te je tuženik zaprimio 4. ožujka 2024. (potvrda o otpravu između listova 1410. i 1411. spisa) te u nastavku postupka nije osporio.

49. Sud je proveo i vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. koja je sačinila nalaz i mišljenje od 31. listopada 2024. (listovi 1444. – 1453. spisa) iz kojeg proizlazi da je je vještakinja pregledala cijeli spis i svu poslovnu dokumentaciji te da je na temelju toga utvrdila da je tužitelj u svojim poslovnim knjigama evidentirao utužene račune iznosu od 1.954.606,19 EUR / 14.726.980,20 kn. Istovremeno je vještakinja utvrdila da je tuženik u svojim poslovnim knjigama evidentirao , također, utužene račune i potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 4.310.168,59 KM, odnosno 2.203.754,21 EUR (dakle, i više nego što tužitelj potražuje).

50. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao prigovora (podnesak od 19. studenog 2024.) te je uredio po nalazu i mišljenju tužbeni zahtjev (listovi 1490. - 1492. spisa) dok je tuženik istakao prigovore (podnesak od 25. studenog 2024.).

51. Stoga je sud pozvao vještakinju Petru Blašković na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja na kojoj raspri je vještakinja (listovi 1495. i 1496. spisa) ostala kod nalaza i mišljenja od 31. listopada 2024. Navela je da je zadatak vještaka bio utvrditi visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku po računima navedenim u tužbi. Istakla je da je upravo pregledom konkretnih računa utvrdila da je tuženik utužene račune evidentirao u svojim poslovnim knjigama. Vezano za navod tuženika da je utuženo 58 računa dok je u tabeli 2. nalaza označeno kako je tuženik evidentirao 26 računa navela je da je tužitelj račune u svojim poslovnim knjigama evidentirao po internom broju računa koji je istaknut na svakom računu dok je tuženik u svojim poslovnim knjigama račune evidentirao po broju računa. Vezano uz razliku u broju računa iskazanih u tabeli 1. nalaza koja se odnosi na poslovne knjige tužitelja i broja računa koji je iskazan u tabeli 2. nalaza koja se odnosi na poslovne knjige tuženika objasnila je da je tužitelj svaki izdani račun evidentirao kao jedno knjiženje dok je tuženik na pojedine datume više primljenih računa knjižio zajedno pa je tako npr. račune izdane dana 14. rujna 2015. i to račune br. 3727, 3728 i 3729 knjižio u jednom iznosu a što se iskazuje na red. br. 48 tabele 2. Analizirajući dostupnu dokumentaciju te provedena knjiženja u poslovnim knjigama tužitelja i tuženika ne proizlazi da su se navedena plaćanja odnosila na utužene iznose računa. Tuženik nije dostavio dokumentaciju iz koje bi se utvrdilo da bi se takva plaćanja odnosila na podmirenje utuženih računa, dok iz knjigovodstvene dokumentacije tužitelja proizlazi da se ta plaćanja ne odnose na utužene račune.

52. Sud je nalaz i mišljenje prihvatio jer je sačinjen detaljno, sve je tablično i matematički prikazano, profesionalno i obrazloženo, dok je vještakinja usmenih argumentiranim odgovorima dala podlogu da se otklone svi prigovoru tuženika, i ovako dani na paušalnoj i nedokazanoj razini. Stoga je sud iz nalaza i mišljenja utvrdio da je visina neplaćenog potraživanja tužitelja prema tuženiku upravo iznos od 1.954.606,19 EUR / 14.726.980,20 kn, suprotno osporavanja tuženika. Naime, ovakav zaključak sud je donio posebice stoga jer je vještakinja vještačila na temelju cjelokupnog spisa, kao i dostavljene poslovne dokumentacije, dok tuženik nije dokazao ništa suprotno, već upravo iz samih njegovog poslovnih knjiga proizlazi i da u svojim vlastitim poslovnim knjigama ima evidentirano potraživanje tužitelja prema tuženiku još i većem iznosu nego što ga tužitelj utužuje u ovoj pravnoj stvari.

53. Prema odredbi iz čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) ugovorom o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

54. Prema odredbi iz čl. 9. ZOO-a sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

55. S obzirom na to da su stranke ugovorile da će tuženik od tužitelja naručivati proizvode, a da je tužitelj isporučio tuženiku proizvode, dok su se istovremeno stranke dogovorile oko iznosa cijene sukladno popisima, koji su dio ugovora sklopljenih između njih, kao i da su se stranke dogovorile o valuti (valuta iskazana u računima – kn) i roku plaćanja (150 dana, odnosno 250 dana), to je u odnosu na glavnicu valjalo na temelju odredbe iz čl. 451. st. 3. ZPP-a odlučiti kao u t. I. izreke.

56. Valja navesti da su stranke između sebe dogovorile primjenu hrvatskog materijalnog prava u odnosu na ugovorni odnos, dok su u odnosu na cijenu, valutu i rok dogovorile primjenu prava Bosne i Hercegovine. U konkretnom predmetu, kao ugovoreno materijalno pravo primijenjeno je prethodno navedeno pravo, odnosno odredbe iz ZOO-a, kao što je prethodno obrazloženo. U odnosu na cijenu sud je primijenio odredbu iz čl. 462. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ", br. 29/1978, 39/1985, 45/1989. – odluka USJ i 57/1989, "Sl. list RBiH", br. 2/1992, 13/1993 i 13/1994, "Sl. list FBiH", br. 29/2003 i 42/2011) kojom je propisano da ako ugovorom o prodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravno dejstvo. Kad ugovorom o prodaji u privredi cijena nije određena, niti u njemu ima dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavac redovito naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora, a u nedostatku ove, razumnu cijenu (st. 2.). Također prema čl. 10. navedenog Zakona o obligacionim odnosima učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva. Stoga, a kako su stranke ugovorile točno određenu cijenu za točno određene i specificirane proizvode, točno određenu valutu i točno određen rok plaćanja, a što između stranaka nije ni sporno, to je tuženik dužan platiti ugovorenu kupoprodajnu cijenu, u ugovorenoj valuti i u ugovorenom roku plaćanja.

57. Na iznos glavnice valjalo je dosuditi zatezne kamate po čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako tužitelj i traži, počev od dana nakon dospijeća do isplate, a sve, također, na temelju ugovornih roka plaćanja i s time usklađenih datuma na utuženim računima (što tuženik ne osporava), 150, odnosno 250 dana.

58. O troškovima parničnog postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

59. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe s prijedlogom za izdanje platnog naloga u iznosu od 13.272,28 EUR / 100.000,00 kn, uvećano za PDV, na temelju Tbr. 7.1. tarife. Za navedeni trošak, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 EUR / 5.000,00 kn, valjalo je na temelju čl. 451. st. 3. ZPP-a odlučiti kao u t. I. izreke presude. Nadalje, tužitelju je valjalo priznati i troškove sastava podnesaka od 16. ožujka 2020., 15. ožujka 2021., 23. travnja 2021. i 3. svibnja 2021., za svaki iznos od 17.004,00 EUR, kao i trošak sastava podnesak od 19. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.3. Tarife, te troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 23. ožujka 2021., 4. svibnja 2021., 2. lipnja 2021. i 27. veljače 2025., za svako ročište iznos od 17.004,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV. Stoga je tužitelju valjalo daljnje dosuditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 136.232,00 EUR, a na troškove dosuditi zatezne kamate po čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao u t. II. izreke presude.

60. Međutim, valjalo je odbiti previsoko zatražene troškove parničnog postupka, pa tako trošak tužbe u većem iznosu nego što je suđen t. i. izreke presude (jer je radi o trošku tužbe s prijedlogom za izdavanje platnog naloga, a o čemu je sud odlučio na temelju čl. 451. st. 3. ZPP-a), trošak sastava podnesaka od 23. ožujka 2018., 27. lipnja 2019. 21. svibnja 2021., 25. svibnja 2021., 22. veljače 2022., 28. prosinca 2023., 3. travnja 2024., 11. travnja 2024. i 15. studenog 2024. jer nisu bili potrebi za vođenje parnice u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a. Zbog navedeno, valjalo je u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 77.630,50 EUR sa zateznim kamatama odlučiti kao u t. III. izreke presude.

U Zagrebu 21. ožujka 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 663,61 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana