Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Petrinji
Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12
Poslovni broj: P-91/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja ČĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mersihi Mulalić, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz OD Knezović i partneri j.t.d., iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 18. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 21. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi preplate anuiteta vezanih uz tečaj CHF, isplati iznos od 8.728,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:
- 2,36 eur od 31.10.2008. god. do isplate
- 4,65 eur od 31.12.2008. god. do isplate
- 6,29 eur od 31.01.2009. god. do isplate
- 7,04 eur od 28.02.2009. god. do isplate
- 4,99 eur od 31.03.2009. god. do isplate
- 5,38 eur od 30.04.2009. god. do isplate
- 2,24 eur od 31.05.2009. god. do isplate
- 0,55 eur od 31.07.2009. god. do isplate
- 1,77 eur od 31.08.2009. god. do isplate
- 1,66 eur od 30.09.2009. god. do isplate
- 0,43 eur od 31.10.2009. god. do isplate
- 2,74 eur od 30.11.2009. god. do isplate
- 4,59 eur od 31.12.2009. god. do isplate
- 7,22 eur od 31.01.2010. god. do isplate
- 6,62 eur od 28.02.2010 god. do isplate
- 10,19 eur od 31.03.2010 god. do isplate
- 9,51 eur od 30.04.2010 god. do isplate
- 10,83 eur od 31.05.2010 god. do isplate
- 22,27 eur od 30.06.2010 god. do isplate
- 19,92 eur od 31.07.2010 god. do isplate
- 27,11 eur od 31.08.2010 god. do isplate
- 24,62 eur od 30.09.2010 god. do isplate
- 20,63 eur od 31.10.2010 god. do isplate
- 29,06 eur od 30.11.2010 god. do isplate
- 39,79 eur od 31.12.2010 god. do isplate
- 32,19 eur od 31.01.2011 god. do isplate
- 35,12 eur od 28.02.2011 god. do isplate
- 31,72 eur od 31.03.2011 god. do isplate
- 32,34 eur od 30.04.2011 god. do isplate
- 46,70 eur od 31.05.2011 god. do isplate
- 48,10 eur od 30.06.2011 god. do isplate
- 60,09 eur od 31.07.2011 god. do isplate
- 53,93 eur od 31.08.2011 god. do isplate
- 47,19 eur od 30.09.2011 god. do isplate
- 46,46 eur od 31.10.2011 god. do isplate
- 45,94 eur od 30.11.2011 god. do isplate
- 49,16 eur od 31.12.2011 god. do isplate
- 51,02 eur od 31.01.2012 god. do isplate
- 51,39 eur od 29.02.2012 god. do isplate
- 49,48 eur od 31.03.2012 god. do isplate
- 50,77 eur od 30.04.2012 god. do isplate
- 51,65 eur od 31.05.2012 god. do isplate
- 50,17 eur od 30.06.2012 god. do isplate
- 50,56 eur od 31.07.2012 god. do isplate
- 49,45 eur od 31.08.2012 god. do isplate
- 47,08 eur od 30.09.2012 god. do isplate
- 49,64 eur od 31.10.2012 god. do isplate
- 50,87 eur od 30.11.2012 god. do isplate
- 49,97 eur od 31.12.2012 god. do isplate
- 45,15 eur od 31.01.2013 god. do isplate
- 49,25 eur od 28.02.2013 god. do isplate
- 49,61 eur od 31.03.2013 god. do isplate
- 48,00 eur od 30.04.2013 god. do isplate
- 43,00 eur od 31.05.2013 god. do isplate
- 42,88 eur od 30.06.2013 god. do isplate
- 44,10 eur od 31.07.2013 god. do isplate
- 46,07 eur od 31.08.2013 god. do isplate
- 48,80 eur od 30.09.2013 god. do isplate
- 47,39 eur od 31.10.2013 god. do isplate
- 48,39 eur od 30.11.2013 god. do isplate
- 49,51 eur od 31.12.2013 god. do isplate
- 46,01 eur od 31.01.2014 god. do isplate
- 47,37 eur od 28.02.2014 god. do isplate
- 46,92 eur od 31.03.2014 god. do isplate
- 45,42 eur od 30.04.2014 god. do isplate
- 44,94 eur od 31.05.2014 god. do isplate
- 45,16 eur od 30.06.2014 god. do isplate
- 46,86 eur od 31.07.2014 god. do isplate
- 48,30 eur od 31.08.2014 god. do isplate
- 48,00 eur od 30.09.2014 god. do isplate
- 49,24 eur od 31.10.2014 god. do isplate
- 50,09 eur od 30.11.2014 god. do isplate
- 49,59 eur od 31.12.2014 god. do isplate
- 49,73 eur od 31.01.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 28.02.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 31.03.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 30.04.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 31.05.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 30.06.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 31.07.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 31.08.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 30.09.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 31.10.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 30.11.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 31.12.2015 god. do isplate
- 49,73 eur od 31.01.2016 god. do isplate
- 49,73 eur od 29.02.2016 god. do isplate
- 49,73 eur od 31.03.2016 god. do isplate
- 49,73 eur od 30.04.2016 god. do isplate
- 61,89 eur od 31.05.2016 god. do isplate
- 66,43 eur od 30.06.2016 god. do isplate
- 65,43 eur od 31.07.2016 god. do isplate
- 63,52 eur od 31.08.2016 god. do isplate
- 65,44 eur od 30.09.2016 god. do isplate
- 65,81 eur od 31.10.2016 god. do isplate
- 68,63 eur od 30.11.2016 god. do isplate
- 69,73 eur od 31.12.2016 god. do isplate
- 68,85 eur od 31.01.2017 god. do isplate
- 67,72 eur od 28.02.2017 god. do isplate
- 67,27 eur od 31.03.2017 god. do isplate
- 65,34 eur od 30.04.2017 god. do isplate
- 62,52 eur od 31.05.2017 god. do isplate
- 61,68 eur od 30.06.2017 god. do isplate
- 53,77 eur od 31.07.2017 god. do isplate
- 52,75 eur od 31.08.2017 god. do isplate
- 54,54 eur od 30.09.2017 god. do isplate
- 52,16 eur od 31.10.2017 god. do isplate
- 52,17 eur od 30.11.2017 god. do isplate
- 51,02 eur od 31.12.2017 god. do isplate
- 50,05 eur od 31.01.2018 god. do isplate
- 51,48 eur od 28.02.2018 god. do isplate
- 47,70 eur od 31.03.2018 god. do isplate
- 43,79 eur od 30.04.2018 god. do isplate
- 50,89 eur od 31.05.2018 god. do isplate
- 49,47 eur od 30.06.2018 god. do isplate
- 49,25 eur od 31.07.2018 god. do isplate
- 54,54 eur od 31.08.2018 god. do isplate
- 55,25 eur od 30.09.2018 god. do isplate
- 53,85 eur od 31.10.2018 god. do isplate
- 54,98 eur od 30.11.2018 god. do isplate
- 55,87 eur od 31.12.2018 god. do isplate
- 53,71 eur od 31.01.2019 god. do isplate
- 54,29 eur od 28.02.2019 god. do isplate
- 57,50 eur od 31.03.2019 god. do isplate
- 53,80 eur od 30.04.2019 god. do isplate
- 56,16 eur od 31.05.2019 god. do isplate
- 58,10 eur od 30.06.2019 god. do isplate
- 58,63 eur od 31.07.2019 god. do isplate
- 61,68 eur od 31.08.2019 god. do isplate
- 63,30 eur od 30.09.2019 god. do isplate
- 61,05 eur od 31.10.2019 god. do isplate
- 61,27 eur od 30.11.2019 god. do isplate
- 63,63 eur od 31.12.2019 god. do isplate
- 67,10 eur od 31.01.2020 god. do isplate
- 69,01 eur od 29.02.2020 god. do isplate
- 74,68 eur od 31.03.2020 god. do isplate
- 73,21 eur od 30.04.2020 god. do isplate
- 71,33 eur od 31.05.2020 god. do isplate
- 71,56 eur od 30.06.2020 god. do isplate
- 67,86 eur od 31.07.2020 god. do isplate
- 68,40 eur od 31.08.2020 god. do isplate
- 68,43 eur od 30.09.2020 god. do isplate
- 71,12 eur od 31.10.2020 god. do isplate
- 68,15 eur od 30.11.2020 god. do isplate
- 67,02 eur od 31.12.2020 god. do isplate
- 68,96 eur od 31.01.2021 god. do isplate
- 65,85 eur od 28.02.2021 god. do isplate
- 63,79 eur od 31.03.2021 god. do isplate
- 64,18 eur od 30.04.2021 god. do isplate
- 64,16 eur od 31.05.2021 god. do isplate
- 63,54 eur od 30.06.2021 god. do isplate
- 67,66 eur od 31.07.2021 god. do isplate
- 66,58 eur od 31.08.2021 god. do isplate
- 66,09 eur od 30.09.2021 god. do isplate
- 70,92 eur od 31.10.2021 god. do isplate
- 74,71 eur od 30.11.2021 god. do isplate
- 76,31 eur od 31.12.2021 god. do isplate
- 76,65 eur od 31.01.2022 god. do isplate
- 77,50 eur od 28.02.2022 god. do isplate
- 79,39 eur od 31.03.2022 god. do isplate
- 80,42 eur od 30.04.2022 god. do isplate
- 78,97 eur od 31.05.2022 god. do isplate
- 84,35 eur od 30.06.2022 god. do isplate
- 91,13 eur od 31.07.2022 god. do isplate
- 90,62 eur od 31.08.2022 god. do isplate
- 97,12 eur od 30.09.2022 god. do isplate
- 87,41 eur od 31.10.2022 god. do isplate
- 89,22 eur od 30.11.2022 god. do isplate
- 88,81 eur od 31.12.2022 god. do isplate
- 86,23 eur od 31.01.2023 god. do isplate
- 83,52 eur od 28.02.2023 god. do isplate koja kamata se od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. god. pa do 31.12.2022.god. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ČĆ naknadi troškove parničnog postupka u iznosi od 1.598,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana 21. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj ČĆ podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., kao pravnog sljednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., radi isplate. U tužbi je naveo da je, kao korisnik kredita, 04.04.2005. godine, s tuženikom (tada pod nazivom Hypo Alpe-Adria bank d.d.) sklopio Ugovor o kreditu broj: 406-49/2005 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 38.500,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate. Ugovorom o kreditu u čl. 2. ugovorena je i valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), tako da je u čl. 3. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima obračunatim u CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem kreditora, važećem na dan dospijeća anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu. Tužitelj ističe da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Naime, tuženik nije obavijestio tužitelja da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio o postojećim studijama MMF iz 1997.g. u kojima je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja EURO zone, a posebice nije bio upoznat sa specifičnim rizikom vezanim uz CHF, kao „valutu utočišta”. Uzimajući u obzir činjenicu da se ni o ovim odredbama nije posebno pregovaralo, odnosno da su iste dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika na koje tužitelj nije mogao utjecati, kao i činjenicu da su tuženiku bile poznate sve navedene okolnosti i informacije vezane uz valutu CHF, koje je tužitelju prešutio, odnosno uskratio, tuženik je time otklonio svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacio na tužitelja, pa su odredbe o valutnoj klauzuli nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Stoga su predmetne odredbe kojim se kredit veže uz valutu CHF, odnosno čl. 3. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti, obračunavaju u CHF i plaćaju u kunama po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene, te sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetne. Tuženik je, kao financijska ustanova i pravna osoba koja se bavi plasiranjem kredita, znao i morao znati sve negativne učinke za tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao, te je time tuženik sav rizik potpuno prebacio na tužitelja. Ništetnost odredbi Ugovora o kreditima tuženika, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), već je pravomoćno utvrđena presudom VTS RH u postupku po kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, među kojima i ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl. br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. u kojoj je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 01.06.2004. god. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Predmetna pravomoćna presuda i utvrđenja iz iste potvrđena su i presudom VsRH Rev-2221/18, te u konačnici i odlukom Ustavnog suda. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava na način da je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će i biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozivati. S obzirom na navedeno, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude kojom je utvrđena ništetnost odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u slučaju tužitelja čl. 3. Ugovora). Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak (stjecanje bez osnove). Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima, i zahtjevu za vraćanje novčanih iznosa koje je tuženik neosnovano stekao u visini kako je to naznačeno pod točkom 5. tužbe. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi u kojima se anuiteti (glavnica i kamate) vežu uz promjene tečaja valute CHF, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način, tužitelj, prema svoje izračunu, preplatio, a tuženik neosnovano stekao iznos od 8.782,80 EUR/ 66.174,56 kn, pa je tuženik isti obvezan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos od dospijeća istog do isplate. Slijedom svega navedenog, tuženik je dužan tužitelju vratiti-isplatiti iznose koje je tuženik neosnovano stekao primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima se otplata kredita (glavnica i kamate) veže uz valutu švicarski franak (valutna klauzula u CHF), a koje odredbe Ugovora su naznačene u tužbi. Prema izračunu tužitelja, radi se o neosnovano stečenom iznosu od 8.782,80 EUR/ 66.174,56 kn, koje iznose je tuženik dužan vratiti-isplatiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate. Stoga se predlaže se da Sud nakon provedenog postupka udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Addiko Bank d.d. ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Ugovoru) zastarjevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru. Naime, Ugovor je sklopljen 04. travnja 2005. godine. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarjevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja Ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora; b) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule u pojedinačnim sporovima – bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja – zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Kao drugo, tužitelj ne uživa pravnu zaštitu s osnove ZZP'03 obzirom da tužitelj nije uopće potrošač, a Ugovor o kreditu nije uopće potrošački kredit. Prema definiciji iz ZZP'03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Druge osobe koje nisu obuhvaćene spomenutom definicijom potrošača nemaju pravo pozivati se na potrošačke propise. S tim u vezi, tuženik ističe kako je u članku 2. Ugovora ugovoreno da se kredit odobrava za kupovinu poslovnog prostora. Dakle, nedvojbeno je kako nije riječ o potrošačkom kreditu već o namjenskom investicijskom kreditu za nabavu obrtnih sredstava namijenjenih obavljanju poslovne djelatnosti tužitelja. Iz navedenog razloga tužitelj nema pravo pozivati se na razloge ništetnosti spornih odredaba Ugovora prema ZZP’03 (nepoštene ugovorne odredbe) niti se meritorna odluka o tužbenom zahtjevu može donijeti primjenom potrošačkih pravnih propisa. Prema tome, svako upućivanje tužitelja na članke 81. i 82. ZZP’03 je pravno neosnovano. Osim toga, valja naglasiti kako se utvrđenja iz prvostupanjske presude u Kolektivnom sporu odnose isključivo na ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Budući da iz gornjih obrazloženja jasno proizlazi kako se Ugovor ne može smatrati ugovorom o potrošačkom kreditiranju, utvrđenja iz presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora se ni u kojem slučaju ne mogu primijeniti u odnosu na tužitelja. Tuženik u ovom odgovoru na tužbu tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Zakon o obveznim odnosima izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Ugovora: mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i mora biti riječ o odredbama koje su: jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Ugovora o kreditu. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (čl. 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 3. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno člaku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koje iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ivana Markovića, Sisak, S. i A. Radića 1. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. Međutim, opća razina svijesti potrošača-potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti uz valutnu klauzulu nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika već su i Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima /nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je upravo sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Ugovor o kreditu. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba. U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojom se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Ugovoru također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik napominje da je tužitelj u tužbi naznačio da mu pripada novčana tražbina temeljem navodno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to u iznosu od 8.782,80 eura, te tužitelju nije jasno na koji način je tuženik došao do navedenog iznosa, s obzirom da tužitelj uz tužbu nije podnio niti jedan dokaz osnovanosti i visine iznosa novčane tražbine koju potražuje od tuženika. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Ugovoru o kreditu: da je odobren kredit u iznosu od 38.500,00 CHF (članak 2.); Kredit će se otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima s protuvrijednosti 259,43 CHF (čl. 3..) Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Ugovora pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu: odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan obzirom da: je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; valutna klauzula nije nepoštena odredba prema ZZP’03, pa stoga niti ništetna i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 16-26 spisa), otplatni plan (str. 27-34 spisa), specifikaciju uplata (str. 35-43 spisa), pregled prometa za klijenta (str. 44-75 spisa), izjavu (str. 106-110 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 531-541 spisa), saslušan je tužitelj ČĆ (str. 563 spisa) te je izvršen uvid u očitovanje stalne sudske vještakinja (str. 567-576 spisa).
4. Tužitelj ČĆ u svom je iskazu naveo kako su 2005. godine supruga i on željeli kupiti kuću i od banke do banke raspitivali se o uvjetima kreditiranja. Bili su tako u 4 do 5 banaka. U Hypo banci ponudili su im stambeni kredit u CHF koji je tada bio najpovoljniji i sklopili su ugovor o tom kreditu na rok od 20 godina na iznos misli 25.000 eura. Nakon 3 do 4 godine otplate ovog kredita rata kredita je počela divljati. I nadalje su nastavili otplaćivati taj kredit, primali su opomene zbog neplaćanja i kredit još uvijek nisu otplatili. Kredit je otplaćivao putem trajnog naloga u banci ali se događalo da mu je trajni nalog dospijevao prije nego mu je isplaćena plaća na račun pa je tako nastajalo dugovanje. Nakon podnošenja zahtjeva za kredit iz banke su ih pozvali da im je kredit odobren i da dođu potpisati ugovor koji je već bio pripremljen. Nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora. Prilikom sklapanja ugovora u banci ga nisu upozorili na rizike sklapanja ugovora u CHF, naveli su kako je to nešto novo, povoljnije i sada svi sklapaju takve ugovore. U to vrijeme nije imao u svom vlasništvu obrt niti trgovačko društvo i to mu je bila prva nekretnina koju je kupio. I danas živi u toj kupljenoj kući. Nije izvršio konverziju spornog ugovora jer ga je bilo strah.
5. Podneskom od 21. lipnja 2024. tužitelj je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci presude.
6. Temeljem svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 406-49/2005 od dana 4. travnja 2005. utvrđeno je da je kreditor odobrio stambeni kredit korisniku kredita u iznosu od 38.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine kuće (čl. 2. Ugovora), zatim, da je ugovoreno trajanje kredita do 30. travnja 2025., a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima te je protuvrijednost mjesečnog anuiteta 259,43 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja počevši od 31.05.2005. (čl. 3. Ugovora), da je ugovorena kamatna stopa od 5,25 % dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora) koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa (čl. 6. Ugovora).
8. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
9. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
10. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 4., čl. 9.1. i čl. 10.d.1. spornog ugovora o kreditu, u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem prednika tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je odnesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
11. Utoliko što je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
12. U odnosu na navedene odredbe spornog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, Sud zaključuje da prednik tuženika nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
13. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
14. Naime, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
15. Dakle, temeljem svega navedenog Sud zaključuje da je odredba čl. 3. spornog ugovora o kreditu, u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj iste, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetna, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZPP i čl. 102. ZZP/07.
16. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
17. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 4. lipnja 2024. navela da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 8.721,92 €, od čega se iznos od 8.728,05 € odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno -6,13 € se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita.
18. Tuženik je na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje uložio prigovor navodeći kako prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sukladno ovako provedenom financijskom vještačenju, ne bi bio uspostavljen temeljni cilj potrošačkog zakonodavstva – uspostava stvarne ravnoteže između ugovornih strana. Naime, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ugovor o kreditu zapravo je pretvoren u kunski kredit i stoga bi se stvarna ravnoteža uspostavila jedino primjenom kamatne stope koja je vrijedila upravo za takve kredite.
19. Očitujući se na prigovore tuženika, stalna sudska vještakinja Dragana Bubalo navela je kako u odnosu na navod tuženika kako nije jasno zbog čega je u nalazu obračun tečajne razlike napravljen od 31.10.2008. s obzirom da je kredit isplaćen 2005. godine, ističe da izračun tečajne razlike izrađen je za razdoblje od 31.10.2008. do 28.02.2023. sukladno zadatku koji je dan od strane suda, a koji glasi: izračunati razliku između iznosa koji je tužitelj tijekom utuženog razdoblje u pojedinom mjesecu po osnovi povećanog tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF kakav je bio na dan korištenja (isplate) kredita. U odnosu na navod tuženika kako nije jasno koji je iznos anuiteta korišten jer prikazani iznos anuiteta nije onaj koji je vrijedio po promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, navodi kako u koloni II (iznos anuiteta u CHF-u) iskazan je iznos od 259,43 CHF, to je iznos koji se dobije po početno otplatnom planu i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, te je taj iznos naveden i u samom ugovoru o kreditu broj 406-49/2005, članak 3., t. II a koji glasi: korisniku kredita se odobrava rok korištenja kredita, uz plaćanje kamata do 30.04.2005. godine. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost anuiteta iznosi 259,43 CHF. Za razdoblje nakon 01.01.2014. anuitet je preračunat primjenom 3,23 % kamatne stope i iznosi 233,38 CHF.
20. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen ukupan iznos utužene tečajne razlike, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo i zahtjevu tužitelja, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.
21. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 09.03.2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a odnosno stoga što je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.st.1. Tarife), za zastupanja na ročištima 19.03.2024., 09.09.2024., 15.01.2025. i 18.02.2025. u iznosu od 200,00 eura svako (Tbr.9. st.1. Tarife), za sastav jednog podneska u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8.st.1.), trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura te sudsku pristojbu na tužbu od 67,14 eura. Stoga je ukupni trošak tužitelja 1.598,95 eura.
U Petrinji, 21. ožujka 2025.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1.Tužitelj ČĆ, po punomoćnici Mersihi Mulalić, odvjetnici iz Siska
2. Tuženik Addiko Bank d.d. po punomoćnicima iz OD Knezović i partneri j.t.d., iz Zagreba
