REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-1240/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Jeleni Batarelo Peh, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 18. veljače 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice OM i nazočnosti punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 21. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 306-17/2006 zaključenog 09.01.2006. godine između tužiteljice i tuženika, i to:
- dio odredbe članka 2. cit. Ugovora koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.200,00 CHF (devedesettritisućedvjesto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita“
- dio odredbe članka 4. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti 564,28 CHF (petstošezdesetčetiri švicarskih franaka i 28/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja“
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljici MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 28.314,12 EUR (dvadsetosamtisućatristočetrnaest- euradvanaestcenti) na ime tečajne razlike zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedine iznose kako slijedi:
na iznos od 7,41 EUR od 31.10.2008. do isplate,
na iznos od 14,31 EUR od 5.1.2009. do isplate,
na iznos od 14,60 EUR od 5.2.2009. do isplate,
na iznos od 17,51 EUR od 5.3.2009. do isplate,
na iznos od 10,24 EUR od 6.4.2009. do isplate,
na iznos od 11,95 EUR od 5.5.2009. do isplate,
na iznos od 7,12 EUR od 1.6.2009. do isplate,
na iznos od 2,45 EUR od 2.7.2009. do isplate,
na iznos od 4,22 EUR od 3.8.2009. do isplate,
na iznos od 6,19 EUR od 31.8.2009. do isplate,
na iznos od 5,98 EUR od 30.9.2009. do isplate,
na iznos od 3,55 EUR od 2.11.2009. do isplate,
na iznos od 8,05 EUR od 1.12.2009. do isplate,
na iznos od 11,54 EUR od 5.1.2010. do isplate,
na iznos od 16,46 EUR od 5.2.2010. do isplate,
na iznos od 15,24 EUR od 5.3.2010. do isplate,
na iznos od 22,57 EUR od 7.4.2010. do isplate,
na iznos od 22,88 EUR od 6.5.2011. do isplate,
na iznos od 98,29 EUR od 2.6.2011. do isplate,
na iznos od 101,23 EUR od 1.7.2011. do isplate,
na iznos od 147,32 EUR od 3.8.2011. do isplate,
na iznos od 148,59 EUR od 5.9.2011. do isplate,
na iznos od 103,71 EUR od 3.10.2011. do isplate,
na iznos od 104,62 EUR od 31.10.2011. do isplate,
na iznos od 103,53 EUR od 30.11.2011. do isplate,
na iznos od 110,62 EUR od 31.12.2011. do isplate,
na iznos od 116,82 EUR od 31.1.2012. do isplate,
na iznos od 117,70 EUR od 29.2.2012. do isplate,
na iznos od 113,50 EUR od 31.3.2012. do isplate,
na iznos od 116,42 EUR od 20.4.2012. do isplate,
na iznos od 118,44 EUR od 31.5.2012. do isplate,
na iznos od 115,17 EUR od 30.6.2012 do isplate,
na iznos od 116,12 EUR od 31.7.2012 do isplate,
na iznos od 113,69 EUR od 31.8.2012. do isplate,
na iznos od 108,45 EUR od 1.10.2012. do isplate,
na iznos od 113,97 EUR od 5.11.2012. do isplate,
na iznos od 114,47 EUR od 4.12.2012. do isplate,
na iznos od 114,33 EUR od 3.1.2013. do isplate,
na iznos od 106,71 EUR od 4.2.2013. do isplate,
na iznos od 109,99 EUR od 5.3.2013. do isplate,
na iznos od 114,54 EUR od 3.4.2013. do isplate,
na iznos od 110,99 EUR od 4.5.2013. do isplate,
na iznos od 101,03 EUR od 4.6.2013. do isplate,
na iznos od 99,31 EUR od 2.7.2013. do isplate,
na iznos od 100,72 EUR od 3.8.2013. do isplate,
na iznos od 107,05 EUR od 3.9.2013. do isplate,
na iznos od 112,26 EUR od 4.10.2013. do isplate,
na iznos od 109,70 EUR od 4.11.2013. do isplate,
na iznos od 112,75 EUR od 5.12.2013. do isplate,
na iznos od 111,75 EUR od 4.1.2014. do isplate,
na iznos od 119,78 EUR od 6.2.2014. do isplate,
na iznos od 121,27 EUR od 7.3.2014. do isplate,
na iznos od 118,78 EUR od 7.4.2014. do isplate,
na iznos od 118,23 EUR od 7.5.2014. do isplate,
na iznos od 115,30 EUR od 6.6.2014. do isplate,
na iznos od 117,73 EUR od 5.7.2014. do isplate,
na iznos od 121,47 EUR od 7.8.2014. do isplate,
na iznos od 122,93 EUR od 4.9.2014. do isplate,
na iznos od 124,35 EUR od 6.10.2014. do isplate,
na iznos od 126,97 EUR od 7.11.2014 . do isplate,
na iznos od 128,18 EUR od 23.12.2014. do isplate,
na iznos od 129,45 EUR od 25.2.2015 . do isplate,
na iznos od 129,45 EUR od 25.2.2015. do isplate,
na iznos od 22.924,17 EUR od 25.2.2015. do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od
4.575,00 EUR (četiritisućepetstosedamdesetpeteura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s prednikom tuženika Hypo-Alpe Adria Bankom d.d. dana 09.01.2006. godine zaključila Ugovor o kreditu broj: 306-17/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Citiranim Ugovorom tužiteljici je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.200,00 CHF (švicarskih franaka), po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj s kamatom od 3,99% godišnje, a koja je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke. Odobren je moratorij na kredit od 30.04.2010. do 30.04.2011. i kredit je u cijelosti isplaćen u veljači 2015. Tuženik da prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao niti je upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji – što znači da je isti postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. da je pravomoćno utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Uzimajući u obzir da se cit. Ugovorom glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora da nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom ista valutna klauzula povlači, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u cit. Ugovoru da su ništetne odredbe Ugovora kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je tuženik propustio informirati tužiteljicu o rizicima kredita u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, a što je posebno bitno i s obzirom da je u ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu ugovorena i promjenjiva kamatna stopa pa je obveza tužiteljice ovisila istovremeno o dva promjenjiva elementa – što je njezinu obvezu činilo posebno rizičnom. Presude trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda koje tužiteljica prethodno u tužbi spominje da su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a odredbama Zakona o zaštiti potrošača (trenutnog i ranijeg!) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana takvim postupanjem tuženika. Također, odredbama Zakona o parničnom postupku da je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Obzirom na ovakve kogentne odredbe pozitivnih propisa te obzirom na utvrđenja iz prethodno cit. Presuda, to se tužiteljica poziva na pravna utvrđenja iz takvih presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i na pravna utvrđenja kojima je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).
1.2. Slijedom navedenog, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu, kojeg je, u dijelu koji se odnosi na isplatu, tužiteljica precizirala u podnesku od 10. lipnja 2024. (listovi 181-183 spisa), tužiteljica predlaže da sud donese presudu, kao u izreci.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je s tužiteljem 9. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 306-17/2006 (dalje: ugovor o kreditu). Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. U odnosu na ništetnost valutne klauzule, tvrdi da kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama. Tužitelj da je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav da nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Navodi da je Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05; dalje: ZOO) dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga da je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Tuženik tvrdi da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu dostavlja izjavu djelatnice tuženika koja je provodila navedene edukacije. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva te se protivi tome da se privatno izrađen nalaz koristi u ovom postupku. Tvrdi da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nadalje, ukoliko tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, odnosno ističe da se predmetni ugovor o kreditu ima smatrati kunskim kreditom, tada se i na predmetni ugovor treba primijeniti kamatna stopa primjenjiva na kunske kredite. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Tvrdi da sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije otkazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik ističe i prigovor zastare, navodeći da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove da primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, a prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tužba radi zaštite kolektivnih interesa da nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne, slijedom čega da nije došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbene zahtjeve tužitelja, te zahtijeva naknadu parničnog troška.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku ugovora o kreditu zaključenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 61, Varaždin, kao kreditora i tužiteljice od 09.01.2006., broj: 306-17/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, u početni otplatni plan predmetnog ugovora, pregled prometa po kreditnoj partiji specifikaciju svih uplata po predmetnom kreditu, pročitao je pisani iskaz svjedoka MMM od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, saslušao je tužiteljicu kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl.oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.
4. U ovom postupku između stranaka je nesporno :
- da su pravni prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 61, Varaždin, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnica kredita, dana 09.01.2006. godine zaključili Ugovor o kreditu broj: 306-17/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.200,00 CHF (švicarskih franaka), po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj s kamatom od 3,99% godišnje, a koja je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama Kreditora.
5. Sporno je:
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne
-ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK
- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja
-visina tužbenog zahtjeva
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi novčani iznos
6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula M i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i1 55/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 UM i VM od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
8. Na okolnost načina pregovaranja u fazi sklapanja predmetnih Ugovora, sud je, po prijedlogu tužitelja, proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice.
9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi joj je predmetni Ugovor o kreditu bio prvi kredit u životu. Namjena toga kredita je bila stambena odnosno kupila si je stan kojeg je koristila za stanovanje i koji se nikad nije iznajmljivao niti koristio za druge svrhe. Što se tiče odredbi toga ugovora, o istima nije mogla pregovarati. Bankar joj nije objasnio što je to valutna klauzula niti na koji način dolazi do promjene kamatne stope. Prije potpisivanja da nije pročitala Ugovor jer joj ga nisu dali pročitati. Napominje da joj je bankarica samo dala ugovor na potpis te joj rekla da ode kod javnog bilježnika.
10. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, nije im bilo objašnjeno po kojim parametrima i kriterijima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF.
11. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu. Naime, tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku predložio jedino dokaz čitanjem pisanog iskaza svjedokinje MMM od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV- 5477/2020.
12. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (kada je njezin poslodavac Addiko banka imala u ponudi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom, i to od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. radila je na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih, transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom. I danas je zaposlena u Addiko banci, na radnom mjestu izvršnog direktora. U navedenom razdoblju banka je mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope koju je banka mogla ponuditi za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Pojašnjava da u razdoblju od 2004. do 2008. niti ona osobno, a niti banka nije očekivala, a kamoli mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju nakon 2009. Dodatno, napominje kako je HNB, u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da tečaj hrvatske kune veže prema EUR-u te iz navedenog razdoblja u slučaju porasta tečaja EUR intervenira i štiti tečaj EUR od naglog porasta, no, navedeno da ne znači da je tečaj kune u odnosu na valutu EUR fiksni odnosno da nije postojala mogućnost njegove promjene pa čak i devalvacije. Iz navedenog razloga da se ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ne mogu shvatiti kao jednaki proizvodi. Addiko banka da je u navedenom razdoblju prezentirala i nudila obje vrste kredita, i to putem brošura i letaka u poslovnicama. U trenutku kada je određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu je prezentirao oba proizvoda banke. Nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent, nakon razgovora s referentom, u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima, utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Addiko banka, kao niti druge banke, nakon što je plasirala kredit nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi intervenirala u ugovorni odnos s potrošačem u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica. Nasuprot tome, korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju, svojom jednostranom odlukom. Konverzijom je bilo omogućeno korisnicima kredita da u svakom trenutku traže promjenu valute uz koju je vezan njihov kredit, i to na način da se valuta iz CHF promijeni u valutu EUR. Posebno ističe da je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Pri tom da je svim zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.
13. Po mišljenu ovog suda, iskaz naprijed navedene svjedokinje nije bitan za odluku u ovom sporu jer navedena svjedokinja nema neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, te su činjenice koje proizlaze iz njezinog iskaza općenite naravi i ne odnose se na postupanje u upravo ovom konkretnim slučaju, te iz njezinog iskaza ne proizlazi da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, niti da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, a koje činjenice su bitne za odluku u ovom sporu.
14. Slijedom toga, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja Sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir da tuženi u ovom sporu nije uspio dokazati suprotno činjenično stanje, ovaj sud je ocijenio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbom čl. 81. st. 4. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03.). Stoga su sporne ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, ove odredbe ništetne.
15. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ( NN 36/2005, dalje – ZOO), kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U konkretnom slučaju, zastara je počela ponovno teći danom donošenja odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a tužba u ovom predmetu podnijeta je 12. lipnja 2023., to je ista podnijeta unutar navedenog zastarnog roka pa prigovor zatare tuženika nije osnovan. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
17. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba. Vještaku je naloženo u zadatak izračunati visinu iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku na temelju odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na način da utvrdi razliku između iznosa kojeg je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa koje je plaćao tijekom otplate kredita po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio veći u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, s time da izračuna ukupni iznos preplate, te visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta te da se navedeni iznosi izraze u EUR-ima.
18. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 7. ožujka 2024. proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, a koji su dospjeli u razdoblju od 31.5.2008. do 30.4.2015., iznosi 214.272,81 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 28.438,68 EUR. Vještak je u svojem pisanom nalazu ujedno tabelarno prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule pojedinačno za sve više plaćene anuitete, te datume dospijeća istih po otplatnom planu tuženika i datume plaćanja istih od strane tužitelja.
19. Tuženik je u odnosu na navedeni nalaz i mišljenje vještaka prigovorio u podnesku od 29.5.2024., navodeći da da vještak nije fiksirao tečaj. Tvrdi da je tuženik primjenjivao fiksirani tečaj 6,39 za 1 CHF od 26.01.2015. do 30.05.2016. i obračunavao anuitete primjenjujući isti, a navedeno da je vidljivo iz pregleda prometa u navedenom periodu pod „korekcija obračun glavnica – fiksing“ i „korekcija obračuna kamate – fiksing“, te je još istaknuo da je navedeni tečaj primjenjivao temeljem odredbi Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 9/2015).
20. Vještak se na podnesak tuženika od dana 29. svibnja 2024. godine očitovao u podnesku od 16.12.2024.u kojem je naveo da prema pregledu prometa proizlazi da je tuženik primijenio fiksirani tečaj 6,39 za anuitete koje su dospjeli na naplatu 31.12.2014. i 31.01.2015. godine. Budući da je tužiteljica uplate za oba anuiteta izvršila dana 25.02.2015. godine, kao i prijevremenu otplatu kredita, vještak je uvidom u Promet po kreditu i Specifikaciju uplata utvrdio da je tuženik zaista primijenio tečaj 6,39 za anuitete koji su dospjeli na naplatu 31.12.2014. i 31.01.2015. godine, no za prijevremenu konačnu otplatu kredita primijenjeni tečaj je 1 CHF=7,1825 kn. Vještak je u nastavku očitovanja ispravio toč.3. Nalaza i toč.1. Zaključka sukladno navedenom tako da je tabelarno prikazao razliku između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke na dan plaćanja umanjeni za vještačenje prema zadatku suda u dijelu promjenjive kamatne stope (list 106-107 spisa) u odnosu na anuitete po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita (27.01.2006.g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2015.g., uključujući prijevremenu otplatu kredita 25.02.2015. godine, te utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule iznosi 209.662,82 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 27.826,99 EUR.
20.1. Zaključno, vještak je utvrdio da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 213.333,03 kn, odnosno eurska protuvrijednost više plaćenog iznosa iznosi 28.314,12 EUR.
21. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka od 7.3.2024., te ispravak istog u očitovanju vještaka od 16.12.2024., te je u skladu s istim, u podnesku od 8.1.2025., precizirao tužbeni zahtjev. Tuženik također više nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod prigovora u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu, a koji prigovor predstavlja pravno pitanje o kojem odluku donosi sud.
22. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka od 7.3.2024., te ispravak istog u očitovanju vještaka od 16.12.2024., ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.
23. Prema tome, sukladno naprijed navedenom izračunu stalnog sudskog vještaka, tuženik je u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od 28.314,12 EUR. Što se tiče zatraženih zakonskih kamata, valja primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, i to iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, proizlazi da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je zatezna kamata tužitelju priznata od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog više plaćenog anuiteta. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO) kako je navedeno u izreci presude.
24. Na osnovu navedenog, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.
25. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 28.314,12 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 12.2.2024. i 12.6..2024., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 250 bodova, za svaki, za zastupanje na ročištima od 20.2.2024., 30.10.2024.,3.12.2024. i 18.2.2025., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 250 bodova, za svako, iznosi ukupno 1750 bodova, a što iznosi 3.500,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 32. OT, uvećan za PDV 25 % što ukupno iznosi 4.375,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 4.575,00 EUR. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
25.1. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
26. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod točkom III.
U Pregradi, 21. ožujka 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
