Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Stalna služba u Đurđevcu
Đurđevac, Đure Basaričeka 12
Poslovni broj: P-559/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Dinku Jakeliću, odvjetniku iz Đurđevca, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 13. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i zakonske zastupnice tuženika, te objave presude dana 21. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], stekao pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na čkbr. [katastarska čestica] livada u Drvoseki sa 21 jutro i 556 čhv, što je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 dužna trpjeti i dozvoliti da se temeljem ove presude u zemljišnim knjigama briše dosadašnji upis prava vlasništva na imenu tuženika i upiše pravo vlasništva na ime tužitelja.
II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužitelju ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.163,08 eura (slovima: tisuću sto šezdeset tri eura i osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj ĐD je 8. studenog 2023. podnio tužbu protiv tuženika Republike Hrvatske, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine čkbr. [katastarska čestica] livada u Drvoseki površine 21 jutro i 556 čhv, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
1.1. Tužitelj navodi da je predmetna nekretnina upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo tuženika, međutim, nekretnina je oduvijek u naravi bila poljoprivredno zemljište, a računajući posjed prednika, ista je u površini kako je ona evidentirana u zemljišnim knjigama u nesmetanom posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika, gledajući u naravi i duže od 100 godina.
1.2. Tužitelj ističe da je predmetna nekretnina s tom oznakom izvorno imala površinu od 42 jutra i 840 čhv, a 1957. je prijavnim listom Ureda za Katastar u Đurđevcu parcelirana i raspisana na 33 jutra i 1430 čhv (Z-2333/579), a svoju današnju površinu „stekla je“ prijavnim listom istog Katastra od 26. rujna 1964. (Z-413/65), zatim da je pravo vlasništva nekrretnine stekao po više pravnih osnova, između ostalog i po pravnom osnovu dosjelosti, čak i prije 6. travnja 1941., računajući pri tome i posjede svojih prednika, time da je prema povijesnom zemljišnoknjižnom izvodu prvi upis navedene nekretnine, u vrijeme kada ista još nije imala gruntovnu oznaku i površinu istovjetnu današnjoj evidentiran u posjedovnici i vlastovnici godine 1884. pod Z-1491 s evidencijom prve osnove za zemljišnoknjižni upis s danom 22. veljače 1884. u zk. ul. [broj ZK uloška], te zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], i to kao upis prava vlasništva na imenu fizičkih osoba (ŠD, te kasnije ED, UD, ŽD, CD).
1.3. Nadalje navodi kako je praćenjem povijesnog pregleda vidljivo da u vlastovnici u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predmetna nekretnina sve do 21. kolovoza 1946. biva upisana kao vlasništvo fizičkih osoba, sa zadnje upisanim vlasnikom CD iz [adresa] po Z-6321 od 31. prosinca 1931. i to se u zemljišnim knjigama navodi na temelju urudžbene isprave, zatim da tek 1946. datira upis na tadašnju FNRJ po Z- 438/1946, a nastavno u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], gdje se nakon uspostave FNRJ, ex lege i to po osnovu provedene agrarne reforme, rješenjem Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju - formalno evidentiranim oduzimanjem iz posjeda fizičkih osoba pod brojem 428/1946. bilježi upis: „Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije“, a nakon toga: “Općenarodne imovine“ stavljena pod upravom (s planom upravljanja) na:
Mjesni narodni odbor Kalinovac pod Z-47/49., a nositelj toga prava odlukom Skupštine Općine Đurđevac promijenjen je 17. travnja 1968. pod Z-657/68 na ime Opće poljoprivredne zadruge Kalinovac, da bi nakon stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (članak 3. stavak 1. ZPZ), dakle, također ex lege ta nekretnina godine 1999. po prijedlogu tadašnjeg Državnog pravobraniteljstva od 14. lipnja 1999. rješenjem pod broj Z-1187/99 bila upisana na sadašnjeg titulara prava vlasništva odnosno kao vlasništvo Republike Hrvatske, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
1.4. Tužitelj nadalje navodi kako po njegovim spoznajama, a koje svoj izvor imaju u činjenici neprekinutog mirnog posjedovanja i u tvrdnjama prednika i svjedoka, od 1884. pa nadalje, sve do sada, jedini stvarni kvalificirani posjednici i izvanknjižni vlasnici predmetnih nekretnina su bili pravni prednici tužitelja i to njegov prapradjed prednik ŠD, od 1884. pa sve do smrti, a nakon njega njegov sin BD, koji je stradalnik I. svjetskog rata, a nakon njega njegova supruga TD i kćerka OD r. TD, time da je TD umrla 1951., nakon čega je OD bila samostalni posjednik sve do svoje smrti, a umrla je 1973., da bi nakon njezine smrti u nesmetanom posjedu bila JD s tužiteljem kao sinom, koja je umrla 1997. te nakon njezine smrti u nesmetanom samostalnom posjedu je tužitelj te su stoga upisi vlasništva prema povijesnom zemljišnoknjižnom izvodu koji su u protivnosti s navodima tužbe, odraz nesklada između stvarnog stanja posjeda i izvanknjižnog vlasništva sa stanjem u naravi.
1.5. Tužitelj ističe kako su, ako se računa do današnjeg vremena, više od 139 godina prednici tužitelja iz obitelji TD nesmetano bili jedini posjednici u naravi, a upisi na imena stvarnopravnih ovlaštenika iz tog vremena ne predstavljaju odraz stvarnog stanja u naravi jer kroz svo to vrijeme nitko od tih osoba nije ometao posjed prednicima tužitelja, nikada se nisu pojavile niti osobe koje bi tvrdile da su potomci zemljišnoknjižno upisanih vlasnika, ni sa strane Đ, ni UD, ni CD, niti je ikada itko isticao stvarnopravne zahtjeve glede predmetne nekretnine, niti fizičke osobe, niti tijela državne vlasti. Ističe kako predmetne nekretnine nikada nisu bile u faktičnom posjedu niti jednog od tijela državnih vlasti ranije države FNRJ, niti SFRJ, niti RH, a niti lokalne strukture, Mjesne zajednice Kalinovac, PZ Kalinovac ili Općine Kalinovac, niti je itko od tih tijela polagao pravo na posjed. Zbog tolike vremenske distance objektivno ne postoji sačuvana dokumentacija u formi perfektnih isprava, radi čega tužitelj zbog toga ne može ni pronaći ni prezentirati isprave, pa zbog toga svoje tvrdnje o kvalificiranosti posjeda dokazuje ovim postupkom jer smatra da za to ima opravdani pravni interes.
1.6. Također ističe kako prema stajalištu sudske teorije i opsežne sudske prakse, navedene odluke tijela države bivše FNRJ, kakva je odluka koja prileži u Zbirci isprava suda pod broj Z-2274/58 su zapravo bile odluke upravno-političkog karaktera i nisu i nemaju stvarno-pravni učinak u smislu ranije važećeg OGZ-a i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji propisi se imaju primijeniti na ovaj slučaj, osobito i stoga jer predmetne nekretnine nikada nisu bile u faktičnom posjedu niti jednog od tijela državnih vlasti ranije države FNRJ, niti SFRJ, niti RH, a niti lokalne strukture, Mjesne zajednice Kalinovac, PZ Kalinovac ili Općine Kalinovac, niti je itko od tih tijela polagao pravo na posjed.
1.7. Kroz cijelo vrijeme posjedovanja nitko od prednika tužitelja nije uređivao vlasništvo, obzirom na tada važeće propise bivše FNRJ i SFRJ po kojima uređenje vlasništva upisom u zemljišne knjige nije bilo moguće ni po jednom propisu, te i na propise RH koji nisu dopuštali ni raspravu o pravnom osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnina koje su zapravo bile u režimu društvenog vlasništva, a kasnije po sili zakona, knjižene kao vlasništvo RH, sve dok ta praksa nije izmijenjena donošenjem novih Zakona, ukidanjem DV-a, brojnom praksom Vrhovnog suda i presudama Europskog suda za ljudska prava (Š c/a RH, Jakeljić c/a RH i dr.). U pokušaju da barem evidentira kategoriju posjeda i izvanknjižnog vlasništva u Katastru, godine 2005. sačinjen je kupoprodajni ugovor koji je bio osnovom za evidenciju tužitelja kao posjednika u Katastru Đurđevac, a radilo se o pokušaju iznalaženju modusa za barem takvu evidenciju stvarnog stanja i donekle otklanjanja nesklada između stvarnog stanja u naravi. Po tom ugovoru stoga i nije u naravi isplaćena kupoprodajna cijena, niti je izvršena faktička predaja u posjed jer je tužitelj već tada, i to od smrti svoje majke kao pravne prednice, dakle od 1997. već bio samostalni posjednik, a do tada suposjednik s majkom i sada također pokojnim ocem jer je nakon majčine smrti s bratom ND sklopio usmeni sporazum o diobi kojim je postao samostalni posjednik, a posjed izvršava sukladno gospodarskoj namjeni nekretnine.
1.8. Stoga tužitelj smatra da je stekao i da ima pravo na mirno uživanje vlasništva sukladno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, budući da smatra dokazanim da je stekao pravo vlasništva dosjelošću, a upravo tu komponentu ističe citirana presuda Europskog suda, kako u predmetu Š c/a RH, tako i u predmetu Jakeljić c/a RH. Dakle, proizlazi da je tužitelj stekao ex lege vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću i to na temelju članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. jer je prema nacionalnom pravu vlasništvo stečeno dosjelošću ipso iure, tj. kad su uvjeti bili ispunjeni, te da je tužitelj te uvjete ispunio i prije odluke Ustavnog suda, čije odluke imaju učinak samo ex nunc.
1.9. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, uz nalog tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.
2. Tuženik Republika Hrvatska u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Tuženik stavlja prigovor da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću u smislu članka 159. i članka 160., a u svezi sa člankom 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96). Smatra kako sama činjenica da su prije 1941. kao vlasnici u zemljišnim knjigama bile upisane fizičke osobe ne upućuje na to da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Tužitelj nije ničim dokazao pravni slijed između upisanih fizičkih osoba i sebe, a posebice imajući u vidu činjenicu da je vlasništvo predmetne nekretnine s upisanih fizičkih osoba aktom državne vlasti o oduzimanju iste prešlo u društveno vlasništvo, a kasnije temeljem Zakona u vlasništvo Republike Hrvatske. U odnosu na navode da je tužitelj predmetnu nekretninu 2005. kupio od Poljoprivredne zadruge Kalinovac, tuženik navodi kako je navedeni kupoprodajni ugovor pravno nevaljan budući da Poljoprivredna zadruga nije bila vlasnik predmetne nekretnine te kao takva nije mogla niti raspolagati istom. Upućuje na propise bivše države i to Ustav FNRJ, Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji s izmjenama i dopunama (Sl. I. FNRJ 64/45, 24/46, 101/47, 105/48 i 21/56), Zakon o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama (Sl. l. FNRJ 22/53), Zakon o prometu zemljišta i zgrada (Sl. I. FNRJ 26/54), Zakon o nasljeđivanju (Sl. 1, FNRJ 20/55), Zakon o komasaciji zemljišta (Narodne Novine 60/54), Zakon o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području NR Hrvatske (Narodne Novine 111/47), prema kojim propisima bi višak koji bi fizičke osobe posjedovale iznad zakonom određenog maksimuma (10 ha tj. 17 jutara i 604 čhv) bio unesen u poljoprivredni zemljišni fond opće - narodne imovine te stoga smatra nejasnim kako su "pravni prednici" tužitelja kao fizičke osobe stekli 21 jutro i 556 čhv. Tuženik smatra da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla, a niti na temelju zakona te stoga predlaže odbiti tužitelja s tužbom uz naknadu parničnog troška.
3. Radi razjašnjenja spornih, pravno odlučnih činjenica, pročitan je sadržaj izvatka iz zemljišne knjige za nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 13 spisa), izvoda iz katastarskog plana za kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stranica 14 spisa), prijepisa posjedovnog lista broj 2068 k. o. [katastarska općina] (stranica 15-17 spisa), povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za čkbr. [katastarska čestica] (stranica 18-35, 87-103 i 111- 128 spisa), smrtnih listova za TD i OD (stranica 36-37 spisa), Povijesti promjena za kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stranica 38-39 spisa), rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Đurđevcu iza pok. JD r. OD broj O- 84/97-5 od 26. ožujka 1997. (stranica 40-41 spisa), Nasljedničke izjave AD od 12. listopada 2023. (stranica 42-43 spisa), Zahtjeva za mirno rješenje spora od 14. srpnja 2023. (stranica 44-53 i 129-138 spisa), dopisa Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici broj N-DO-41/2023 od 23. rujna 2023. i 17. listopada 2023. i (stranica 54-56 spisa), fotografije (stranica 57 spisa), rješenja Državnog arhiva u Bjelovaru od 20. rujna 2023. (stranica 58-59 spisa), kupoprodajnog ugovora od 15. veljače 2005. (stranica 104-105 spisa), dopisa Matičnog ureda Đurđevac od 4. rujna 2023. (stranica 106 spisa), zapisnika od 14. travnja 2023. o održanom ročištu kod Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj R1-22/2023 (stranica 107-109 spisa), izvoda iz katastarskog plana za kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stranica 110 spisa), dopisa Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, Ispostava Đurđevac od 23. siječnja 2024. (stranica 139 spisa), preslike isprava iz Zbirke isprava Općinskog suda u Koprivnici, Zemljišnoknjižnog odjela Đurđevac (stranica 157-189 spisa), saslušao svjedoke DD i LD te tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ČD niti uviđaj na licu mjesta jer je tužitelj odustao od navedenih dokaznih prijedloga.
4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.
5. Tužitelj se prije pokretanja ovog postupka obratio zastupniku tuženika sa zahtjevom za mirno rješenje spora u skladu sa člankom 186.a ZPP-a, ali je zahtjev odbijen (stranica 54 spisa).
6. U ovom postupku je sporno između stranaka je li tužitelj po pravnom osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretnini čkbr. [katastarska čestica] livada u Drvoseki površine 21 jutro i 556 čhv, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
7. Povijesni pregled evidencije predmetne nekretnine prikazuje istu i u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] gdje je čkbr. [katastarska čestica] prvo evidentirana s opisom livada u Drvoseki površine 42 jutra i 840 čhv da bi nakon postupka parcelacije na temelju prijavnog lista Ureda za katastar Đurđevac od 27. ožujka 1957. pod brojem Z 2333/57 bila raspisana na čkbr. [katastarska čestica] površine 33 jutra i 1430 čhv (stranica 30 spisa), a svoju današnju površinu od 21 jutro i 556 čhv je dobila prijavnim listom Ureda za katastar Đurđevac od 26. rujna 1964. pod brojem Z-413/65 (stranica 31 te 181-186 spisa).
7.1. Uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvod prvi upis navedene nekretnine, u vrijeme kada ista nije imala današnju gruntovnu oznaku i površinu (zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], stranica 100-103 spisa), evidentiran je s danom 22. veljače 1884. na imenu fizičkih osoba i to ŠD te kasnije ED, UD, ŽD (stranica 101 spisa). Nadalje, uvidom u povijesni pregled zemljišnih knjiga vidljivo je da u vlastovnici u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predmetna nekretnina je sve do 21. kolovoza 1946. bila upisana kao vlasništvo fizičkih osoba sa zadnje upisanim vlasnikom CD iz [adresa] po 6321/Z od 30. prosinca 1931. na temelju Urudžbene isprave (stranica 92 spisa), zatim da tek 1946. datira upis na tadašnju Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (dalje: FNRJ) po Z-438/1946, a nastavno u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] gdje se nakon uspostave FNRJ ex lege i to po osnovu provedene agrarne reforme rješenjem Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju pod brojem 428/1946 bilježi upis Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije te Opće Narodne imovine koja je stavljena pod upravu Mjesnog narodnog odbora Kalinovac pod brojem Z-47/48, a nositelj prava korištenja je promijenjen 17. travnja 1968. pod brojem Z-657/68 na ime Opće poljoprivredne zadruge Kalinovac, da bi nakon stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, također ex lege predmetna nekretnina 1999. po prijedlogu Državnog pravobraniteljstva Koprivničko- križevačke županije od 14. lipnja 1999., a na temelju odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, pod brojem Z-1187/99 bila otpisana iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na sadašnjeg titulara prava vlasništva, dakle, kao vlasništvo Republike Hrvatske (stranica 13 i 25-26 spisa). U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Zbirke isprava Općinskog suda u Koprivnici, Zemljišnoknjižnog odjela Đurđevac broj Z-413/65, Z-6321 od 30. prosinca 1931. i Z- 657/68 te iako nisu pribavljene sve predložene isprave iz Zbirke isprava, po ocjeni suda navedeno nije relevantno za odlučivanje u ovom postupku budući da je iz vlastovnice povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za spornu nekretninu jasno vidljiv redoslijed i temelj pojedinog upisa, a što između stranaka nije bilo sporno.
8. Na sporne okolnosti izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka DD i LD te tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.
8.1. Svjedok DD (rođ. 1945) u svom iskazu navodi da tužitelj i njegova obitelj predmetnu nekretninu obrađuju od 1970-tih godina, a prema pričanju njegovog djeda koji je bio nadzornik vodotokova, radio je kao državni službenik te je vrlo dobro poznavao područje Općine Kalinovac, rođen 1892., a umro 1971., zatim oca koji je rođen 1921., a umro 1995. te samih mještana [adresa], obitelj AD je bila u posjedu predmetne nekretnine i puno godina prije toga. Tužiteljeva prabaka je bila iz obitelji ŠD, a tužiteljeva majka JD je podrijetlom iz te obitelji, ali se udala za AD. Tužiteljeva majka i ostatak obitelji AD predmetnu su nekretninu obrađivali na način da su istu orali konjima, sadili kukuruz, pšenicu, zob, a dio je bila livada koju su kosili. Kasnije, nakon što je tužitelj preuzeo posjed, nekretnina se obrađivala strojevima, a ne više konjima. Nakon smrti tužiteljevih roditelja, nekretninu obrađuje samo tužitelj. Prema pričanjima njegovog djeda i mještana predmetna je nekretnina oduvijek bila u posjedu fizičkih osoba, od obitelji ŠD pa nadalje do obitelji AD i samog tužitelja. Nema saznanja da bi PZ Kalinovac ikada bila u posjedu predmetne nekretnine odnosno da bi istu obrađivali. Prema saznanjima svjedoka obitelj AD i tužitelja pa niti njihove prednike nitko nikada nije smetao niti polagao bilo kakva prava na navedenoj nekretnini, niti fizičke osobe, a niti Republika Hrvatska, SFRJ i drugi. Nitko u mjestu [adresa] nikada nije tjerao obitelj AD iz posjeda predmetne nekretnine jer se u mjestu znalo da je nekretnina njihova. Također navodi da je predmetna nekretnina bila jedna cjelina od 20 jutara zasigurno od 1965., a prema njegovim saznanjima koja je dobio od svog djeda, moguće i ranije kao i da je u to vrijeme bilo više fizičkih osoba koje su imale u posjedu površine veće od 20 jutara, npr. obitelj E, U, Ž, [adresa] i Fosini, samo su oni bili braća odnosno bilo ih je više u obitelji pa su mogli imati tako velike površine u posjedu.
8.2. Svjedokinja LD (rođ. 1951.) u svom iskazu navodi da je u posjedu predmetne nekretnine tijekom 1960-tih bila PD, djevojački ŠD, a koja je bila tužiteljeva baka. Iz pričanja svekrve i svekra poznato joj je da je predmetna nekretnina ranije bila u posjedu braće ŠD i to PD, TD, C i ČD. PD je predmetnu nekretninu dobila u miraz i od tada ju je obrađivala. Navedeno joj je poznato jer je baku PD viđala kako ručno obrađuje nekretninu, sijala je i brala kukuruz, skupljala sijeno i druge poljoprivredne radove. Nakon smrti bake PD, u posjed nekretnine stupila je njezina kćer JD, tužiteljeva majka. JD je nekretninu također obrađivala ručno, sadila kukuruz, žito, a dok je u zetstvo došao KD, tužiteljev otac, nekretninu su počeli obrađivati strojevima, traktorima i slično. Tužitelj je nekretninu stekao nakon smrti majke JD i od tada istu uživa na način da je zasadio stabla oraha na površini od otprilike 8 rali, a preostali dio nekretnine ore i sije žito i sadi kukuruz, mijenja kulture. Svjedokinja nema saznanja da bi PZ Kalinovac ikada bila u posjedu predmetne nekretnine odnosno da bi istu obrađivali. Potvrđuje kako PD, JD i tužitelja pa niti njihove prednike obitelj ŠD nitko nikada nije smetao niti polagao bilo kakva prava na navedenoj nekretnini, niti fizičke osobe, a niti Republika Hrvatska, SFRJ i drugi.
8.3. Tužitelj u svom iskazu navodi kako je u posjedu predmetne nekretnine od otprilike 1890-tih bio njegov pradjed BD, a ranije FD za kojeg se ne može izjasniti je li bio otac njegovog pradjeda ili njegov brat, a misli da je bio otac. BD je poginuo u 1. Svjetskom ratu te je u posjed nekretnine stupila njegova supruga TD, a kasnije njezina kći PD rođena TD, tužiteljeva baka, koja je nekretninu uživala u razdoblju od 1951. do smrti 1973. Baku PD je naslijedila njegova majka JD te je nekretninu uživala zajedno s njegovim ocem KD do smrti 1997. Baka PD i majka JD nekretninu su obrađivale na način da su sadile kukuruz, sijale pšenicu, ječam i drugo, a dio nekretnine je bila livada za košnju jer su obje imale puno krava. Tužitelj navodi kako je nekretninu obrađivao zajedno s roditeljima, pomagao im dok su bili u starijoj životnoj dobi, a nakon smrti majke 1997. nekretninu samostalno obrađuje. Ističe kako su nasljednici iza pokojne majke JD njegov brat ND i on, ali u dogovoru s bratom navedenu nekretninu je on preuzeo. Prije otprilike osam godina na manjoj površini predmetne nekretnine, otprilike 8 do 10 jutara, zasadio je stabla oraha, a trenutno je cijela nekretnina zasađena stablima oraha kao i nekretnine u njegovom vlasništvu, a koje u jednom dijelu graniče s predmetnom nekretninom. U pogledu ugovora o kupoprodaji koji je sklopio s PZ Kalinovac ističe da je isti samo formalne naravi, nije isplaćena kupoprodajna cijena, radi se o fiktivnom ugovoru da bi mogao upisati svoj posjed u katastru i ostvariti poticaje. Navodi kako je PZ Kalinovac u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora bila upisana kao posjednik, ali navedenu nekretninu nikada nisu obrađivali niti polagali bilo kakva prava na istoj. Pravni prednik PZ Kalinovac je osnovan 1945. pod nazivom Opća poljoprivredna zadruga Kalinovac, nema saznanja da bi prema njemu i njegovim prednicima bilo pokušaja oduzimanja posjeda, a predmetna nekretnina nije nikada bila upisana kao zadružna imovina PZ Kalinovac jer je oduvijek bila u posjedu fizičkih osoba, a navedeno mu je poznato jer je upravitelj PZ Kalinovac. Prema njegovim saznanjima predmetna nekretnina je oduvijek bila u posjedu fizičkih osoba, a njega i njegove pravne prednike nitko nikada nije smetao niti polagao bilo kakva prava na navedenoj nekretnini, niti fizičke osobe, a niti Republika Hrvatska, SFRJ i drugi. Također navodi kako Općina Kalinovac od 1990-tih nije raspisivala natječaj niti postavljala zahtjev za deposedaciju za predmetnu nekretninu. Naposljetku navodi da je njegovoj majci JD bilo poznato da nije upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica predmetne nekretnine kao niti u katastru kao posjednica jer je bio "nekakav" problem, ali se nije time opterećivala jer je posjed bio nesporan.
8.4. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze tužitelja i svjedoka, budući su isti sudu logični, životni i uvjerljivi, a osim toga, isti imaju neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, ali i relevantna posredna saznanja od svojih bliskih starijih srodnika, a sadržaj iskaza navedenih svjedoka i tužitelja nisu ničim dovedeni u sumnju. Osim toga, isti su u bitnome suglasni (podudaraju se u bitnim elementima, vremenu, načinu i osobama koje su u posjedu držale predmet spora), kako međusobno tako i s ostalim dokazima provedenim tijekom postupka. Što se tiče isprava sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.
9. Prema članku 159. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZV) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Stavkom 2. istog članka određeno je da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe vlasništvo dosjelošću protekom 10 godina neprekinutog samostalnog posjedovanja, dok je stavkom 3. istog članka određeno da samostalni posjednik kojemu je posjed barem pošten stječe dosjelošću vlasništvo nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. toga članka.
10. Odredbom članka 160. ZV propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost. Stavkom 2. istog članka određeno je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.
11. Prema članku 18. stavku 5. ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. S druge strane, stjecanje vlasništva na temelju dosjelosti predstavlja stjecanje vlasništva na temelju zakona, što znači da određena osoba stječe navedeno pravo trenutkom ispunjavanja zakonom propisanih pretpostavki i onda kada iste nisu u skladu sa stvarnim zemljišnoknjižnim stanjem. Za takvu vrstu stjecanja prava vlasništva je nužno utvrditi i ispuniti zakonom propisane uvjete za stjecanje vlasništva, a koji su kao takvi propisani odredbom članka 159. ZV-a te se odnose ne samo na različite rokove stjecanja već i kvalitetu posjedovanja koja je različita za kvalificiranog posjednika u odnosu na posjednika koji je samo pošten i čije poštenje se kao takvo presumira, ali je oboriva zakonska presumpcija pa je teret dokazivanja da posjed ne bi bio pošten na tuženiku.
12. Odredbom članka 388. stavka 1. ZV propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim Zakonom nije drukčije određeno, dok u smislu odredbi stavka 2. istog članka stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Po ocjeni ovoga suda u razdoblju posjedovanja predmetne nekretnine od strane tužitelja i njegovih prednika u pogledu stjecanja vlasništva na nekretninama dosjelošću bilo je na snazi više propisa i to do 30. kolovoza 1980. Austrijski opći građanski zakonik, od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996. na snazi je bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, a od 1. siječnja 1997. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
13. Prema odredbi članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl. SFRJ broj 6/80. i 36/90., dalje ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., na nekretninama u društvenom vlasništvu se pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću, no donošenjem Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91.) stavljena je izvan snage odredba članka 29. ZOVO koja nije dopuštala stjecanje vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću.
14. Donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., dalje ZV/96) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., odredbom članka 159. stavka 4. propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u stavku 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10, odnosno 20 godina), dakle, protekom 20, odnosno 40 godina.
15. Vezano uz članak 159. ZV/96, člankom 388. stavkom 4. bilo je određeno da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Međutim, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. („Narodne novine“ broj 137/99.), ukinuta je navedena odredba članka 388. stavka 4. ZV/96, a kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01.) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. i to odredbom članka 2. određeno je da se na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme proteklo prije toga dana. Odredba članka 388. stavka 4. ZV iz 1996., koja je stupila na snagu 1. siječnja 1997., ukinuta je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. zbog njezinih retroaktivnih učinaka i štetnih posljedica koje su iz toga proizlazile u odnosu na vlasnička prava trećih osoba koji su ta prava stekli na temelju odredbi drugih Zakona. Dakle, Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske štitila je prava trećih osoba koje bi pravo na vlasništvo nekretnina koje su tada bile u društvenom vlasništvu ostvarivale na temelju drugih Zakona i čija prava bi bila ugrožena kada bi se dosjelošću moglo steći pravo vlasništva na nekretninama koje su tada bile u društvenom vlasništvu, no ta odredba ne štiti prava Republike Hrvatske u vlasničkim sporovima protiv nje, kada ne postoje prava trećih osoba jer se Republika Hrvatska ne može pozivati na neustavnost odredbe Zakona o vlasništvu koje je sama prouzročila (Odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske od 11. lipnja 2009., Zahtjev broj 35298/04., Radomilja i drugi protiv Hrvatske, Zahtjev broj 37685/10 te Jakeljić protiv Hrvatske, Zahtjev broj 22768/12). Slijedom navedenog ukinuta odredba članka 388. stavak 4. ZV/96 bila je na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. pa do njenog ukidanja 17. studenog 1999. i u tom vremenskom razdoblju njenog važenja ona je mogla proizvesti određene pravne učinke u smislu stjecanja vlasništva po samom Zakonu u korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su najkasnije do njenog ukidanja bile ispunjene sve potrebne pretpostavke koje se odnose na duljinu i kvalitetu posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Opravdano je pravne učinke navedene odredbe priznati posjedniku čijem pravu je suprotstavljeno samo pravo države jer je pogreškom državnih tijela donesena navedena neustavna zakonska odredba te rizik takvih pogrešaka može ići samo na teret države, a učinci takve pogreške ne mogu se ispravljati na štetu pojedinca jer se time krše njegova prava na mirno uživanje vlasništva, a što je u suprotnosti s člankom 1. Protokola broj 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovnog broja Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019. i broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019.).
16. Iz svih provedenih dokaza, sud nedvojbeno zaključuje da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao 1997. nakon smrti svoje majke JD rođ. PD, a ona pak 1973. nakon smrti svoje majke OD rođ. TD, a koja je nekretninu stekla 1951. nakon smrti svoje majke TD, ona pak nakon smrti supruga BD koji je bio stradalnik 1. Svjetskog rata (fotografija spomenika stradalih na stranici 57 spisa) i koji je predmetnu nekretninu stekao nakon smrti oca ŠD, a koji pak je bio prapradjed tužitelja te je nekretninu uživao od 1884. tako da tužitelj navedenu nekretninu posjeduje kao vlasnik od 1997., a prije njega su to činili njegovi prednici JD, OD, TD, BD te ŠD. Naime, razumno je očekivati da tužitelj zbog znatnog vremenskog odmaka ne raspolaže ispravama kojima bi potvrdio slijed stjecanja od 1884., ali iz priloženog smrtnog lista za TD vidljivo je da je ista rođena **.**.1879., a umrla **.**.1951. te iz smrtnog lista za OD vidljivo je da je rođena **.**.1907. od oca BD i majke TD, a umrla **.**.1973. , a kojim ispravama tužitelj potvrđuje svoje navode u dijelu koji se odnosi na redoslijed i vrijeme stjecanja od prabake TD do bake OD, a koja je bila kćer TD. Nadalje, iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. JD rođ. OD vidljivo je da su njezini nasljednici tužitelj ĐD i njegov brat AD, iz čije pak ovjerene Izjave od 12. listopada 2023. proizlazi da ne polaže nikakva prava na navedenoj nekretnini te potvrđuje da je tužitelj od smrti njihove majke 1997. u samostalnom posjedu predmetne nekretnine. Povezujući navedene isprave s iskazima svjedoka DD i LD koji potvrđuju navode tužitelja o redoslijedu stjecanja, i to na temelju neposrednih saznanja od vremena uživanja tužiteljeve bake PD pa nadalje te posrednih saznanja iz ranijeg razdoblja (obitelj B, TD, T i FD), proizlazi da su prednici tužitelja počeli posjedovati predmetnu nekretninu u vrijeme kada su se primjenjivala pravna pravila Austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. (dalje: OGZ), a odredbama pravnog pravila Paragrafa 1472. OGZ propisano je da se na nekretninama u vlasništvu države ili općine, a koje u javnim knjigama nisu upisane na posjedniku, dosjelošću vlasništvo stječe kroz 40 godina posjedovanja. Nadalje, odredbom pravnog pravila Paragrafa 326. OGZ propisano je da onaj tko vjeruje da je stvar koju posjeduje njegova pošten je posjednik, a onaj tko zna ili iz okolnosti mora misliti da je stvar koju posjeduje tuđa nepošten je posjednik, a ako se je prevario u pogledu samog dijela ili ne poznaje zakon to ga samim time ne čini nepoštenim posjednikom.
17. Imajući u vidu sve navedene činjenice koje proizlaze iz ovoga postupka, tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj preko svojih prednika od 1884., a u svakom slučaju prije 1951., kada je nekretninu stekla tužiteljeva baka PD, a posjedovanje koje je u svom iskazu detaljno opisala svjedokinja LD, nesmetano i samostalno posjeduje i uživa nekretninu koja je predmet postupka, a koju nekretninu nesmetano i samostalno kao pošteni, savjestan posjednik posjeduje od 1997. Naime, za tužiteljevo dosjedanje (uračunavajući i vrijeme pravnih prednika) na predmetnoj nekretnini prema naprijed navedenim propisima bilo je potrebno da protekne rok od 40 godina poštenog posjedovanja.
17.1. Po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka ničim nije dokazano da bi tužitelj ili njegovi pravni prednici morali misliti da je predmetna nekretnina tuđa, odnosno da on ili njegovi pravni prednici ne bi bili pošteni posjednici te da ne bi imali pravo posjedovati i uživati predmetnu nekretninu. Dakle, po ocjeni ovoga suda tužitelj je navedenu nekretninu uživao kao pošteni posjednik budući da u trenutku stjecanja posjeda iste nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed jer su i njegovi prednici navedenu nekretninu nesmetano i samostalno uživali što mu je bilo osobno poznato, a kako to potvrđuju i ispitani svjedoci tijekom postupka. Naime, u smislu odredbe članka 18. ZV posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada. Kao što je naprijed navedeno tužitelj je znao da su njegovi prednici, majka JD, baka PD, prabaka TD, pradjed BD i prapradjed ŠD te nekretnine uživali i posjedovali kao vlasnici te je po ocjeni ovoga suda tužitelj bio pošteni posjednik predmetne nekretnine, a isto tako i njegovi prednici koji su dugi niz godina iste uživali, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka DD i LD, a koji imaju neposrednih saznanja o tim činjenicama, a budući da se radi o dugom vremenskom razdoblju i prije rođenja svjedoka (DD rođ. 1945., LD rođ. 1951.) i posrednih saznanja od bliskih starijih srodnika svjedoka i mještana [adresa].
17.2. Isto tako, po ocjeni ovoga suda na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da je takav tužiteljev posjed zajedno s prednicima neprekidno trajao kroz razdoblje duže od 40 godina. Naime, u posjedu fizičkih osoba i to prednika tužitelja sporna nekretnina se nalazila od 1884., kada je upisana u zemljišne knjige odnosno najkasnije od 1951. kada je posjed predmetne nekretnine nedvojbeno stekla tužiteljeva baka PD rođ. ŠD, tako da je do 17. studenog 1999. protekao rok od 40 godina potreban za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti određen gore navedenim propisima.
18. U odnosu na navedene zakonske propise relevantne za donošenje odluke u ovom parničnom postupku sud je, na temelju suglasnih iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja, koji su s puno detalja opisali svoja saznanja o spornoj nekretnini, a koja su crpili iz osobnog zapažanja, a isto tako i iz opažanja svojih prednika, bliskih starijih srodnika i mještana [adresa] te čije je iskaze sud u cijelosti prihvatio, nedvojbeno utvrdio da sporna nekretnina nikada nije bila u posjedu države, državnih tijela, državnih ili javnih poduzeća, poljoprivrednih zadruga i slično, već je uvijek bila u posjedu fizičkih osoba. Samo formalno nekretnine su bile upisane kao Općenarodna imovina, a zatim predane na korištenje Poljoprivrednoj zadruzi Kalonovac, iako fizički i faktički nisu predstavljale imovinu niti su bile u posjedu Poljoprivredne zadruge Kalinovac (dalje: PZ Kalinovac).
19. Na osnovu iskaza tužitelja, koji je i upravitelj PZ Kalinovac, sud je utvrdio da se sporna nekretnina nije nikada vodila u evidencijama PZ Kalinovac, a PZ Kalinovac je s tužiteljem 15. veljače 2005. samo formalno zaključila kupoprodajni ugovor (stranica 104 spisa) kako bi tužitelj u katastru mogao izvršiti prijenos nekretnine na sebe, a što je vidljivo iz Povijesti promjena nadležnog ureda za Katastar (stranica 38-39 spisa).
20. Na temelju svakog izvedenog dokaza zasebno te međusobne povezanosti svih izvedenih dokaza, sud je nedvojbeno utvrdio da je sporna nekretnina bila u posjedu obitelji ŠD, ŠD, BD, TD te kasnije PD rođ. ŠD i njegove majke JD rođ. PD koji su prednici tužitelja, a nesporno je da u posljednjih 26 godina do podnošenja tužbe te nekretnine posjeduje upravo tužitelj, a što su suglasno ustvrdili i saslušani svjedoci.
21. Također, što se tiče tuženikovog osporavanja kvalitete posjeda tužitelja i njegovih prednika, pri čemu se tuženik poziva jedino i isključivo na činjenicu da je upisani zemljišnoknjižni vlasnik, valja reći da te evidencije same po sebi nisu dokaz kojim bi se oborila presumpcija poštenja posjeda, a poglavito u situaciji gdje je u konkretnoj parnici utvrđeno da su pretpostavke za stjecanje sa strane tužitelja bile ispunjene prije 17. studenog 1999. i upravo takvo stanje u evidencijama i jeste razlog vođenja ove parnice. Osim toga, tuženik nije do zaključenja raspravljanja predložio dokaze kojima bi oborio presumpciju poštenja posjeda tužitelja, a niti je osporavao niti predlagao dokaze kojima bi makar u sumnju doveo iskaze u postupku saslušanih svjedoka.
22. U pogledu navoda tuženika kako tužitelj ne obrazlaže zašto se ED, UD, ŽD i CD smatraju njegovim prednicima, ističe se kako tužitelj tijekom postupka nije niti tvrdio da bi navedeni bili njegovi prednici, a budući da je u istom zemljišnoknjižnom ulošku bio upisan veći broj nekretnina, moguće je, realno i životno, a imajući na umu općepoznatu činjenicu da se u spornom razdoblju vlasništvo nije redovito uređivalo, da su, bez obzira na upise u zemljišnim knjigama, pojedine nekretnine iz istog zemljišnoknjižnog uloška bile u vlasništvu različitih fizičkih osoba, a što u svom iskazu potvrđuje i svjedok DD koji navodi da su osobe koje su vlasnici nekretnina koje graniče s predmetnom nekretninom upravo [adresa] te da ih ima više jer je navedena nekretnina okružena većim brojem manjih parcela.
23. Nadalje, u pogledu navoda tuženika da predmetna nekretnina nije uvrštena u ostavinsku masu iza pok. JD, sud je stajališta, a imajući na umu odredbe članka 128. i članka 135. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/71., 47/78., 71/91.), koji Zakon u ovom slučaju nalazi svoju primjenu budući da je majka tužitelja JD umrla 1997., a kojim odredbama je propisano da ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njezine nasljednike u času njezine smrti kao i da se nasljedstvo otvara smrću osobe, da činjenica što ista nije bila uvrštena u ostavinsku masu nije od značaja budući da prijelaz ostavine na nasljednike nastupa po sili zakona u času smrti ostavitelja.
24. Naposljetku, u pogledu navoda tuženika da bi prema odredbama Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (Sl. l. FNRJ 64/45,24/46, 101/47, 105/48 i 21/56) te odredbama drugih propisa Federativne Narodne Republike Jugoslavije (dalje: FNRJ) navedenih u toč. 2. obrazloženja ove presude, višak koji bi fizičke osobe posjedovale iznad zakonom određenog maksimuma (10 ha tj. 17 jutara i 604 čhv) bio unesen u poljoprivredni zemljišni fond Općenarodne imovine te stoga smatra nejasnim kako su „pravni prednici“ tužitelja kao fizičke osobe stekli predmetnu nekretninu površine 21 jutro i 556 čhv, valja ukazati kako je tijekom postupka utvrđeno da tužitelju i njegovim prednicima kao fizičkim osobama niti u jednom trenutku nije oduzet posjed predmetne nekretnine već je samo formalno kao vlasnik upisan Zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije te Opće Narodne imovine koja je stavljena pod upravu Mjesnog narodnog odbora Kalinovac, a nositelj prava korištenja je promijenjen 17. travnja 1968. na ime Opće poljoprivredne zadruge Kalinovac, da bi nakon stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, također ex lege predmetna nekretnina 1999. upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske, iako, dakle, u cijelom tom razdoblju niti jedno tijelo tadašnje i sadašnje vlasti nije stvarno izvršavalo posjed. U pravu je tužitelj kada tvrdi da su svi prijenosi od 1946. nadalje izvršeni na temelju odluka tadašnje FNRJ, zatim SFRJ te na kraju i Republike Hrvatske, a da za to niti jedna odluka nije imala uporišta u tada važećim Zakonima koji su regulirali imovinska pitanja i to pravila OGZ, koji se primjenjivao zbog nedostatka pravnih propisa. Ovdje također valja istaknuti kako i svjedok DD, rođen 1945. i koji ima neposrednih saznanja upravo za razdoblje donošenja spornih Zakona, u svom iskazu navodi da je u to vrijeme bilo više fizičkih osoba koje su imale u posjedu veće površine od 20 jutara, npr. obitelj E, U, Ž, [adresa], Fosini, a da su oni bili braća odnosno bilo ih je više u obitelji te su mogli imati velike površine u posjedu.
25. S obzirom na sve naprijed navedeno po ocjeni ovoga suda tijekom postupka je dokazano da tužitelj zajedno sa svojim prednicima nesmetano uživa nekretninu koja je predmet ovoga spora u cijelosti neprekidno više od 40 godina. Budući da je u konkretnom slučaju tužitelj, kao samostalni posjednik čiji je posjed pošten, a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme koje su njegovi prednici neprekidno posjedovali kao pošteni i samostalni posjednici nekretnine koja je predmet spora, stekao vlasništvo na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica], a koja se u zemljišnim knjigama vodi kao vlasništvo Republike Hrvatske, dosjelošću, to je tužbenom zahtjevu istog valjalo u cijelosti udovoljiti.
26. Odluku o parničnom trošku sud je donio temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a prema kojem je, stranka koja izgubi parnicu u cijelosti, dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Stoga je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak sukladno članku 155. ZPP-a, a koji se odnosi na troškove koji su bili nužni za vođenje ove parnice.
26.1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora od 14. srpnja 2023. sukladno Tbr. 32. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., dalje: Tarifa) u iznosu od 200,00 eura, zatim za sastav tužbe sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 3. travnja 2024. sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 14. studenog 2024. i 13. veljače 2025. sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosima od po 200,00 eura za svako te za zastupanje na ročištu za objavu sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife u iznosu od 100,00 eura te trošak pribave povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka sukladno Tbr. 36. toč. 3. Tarife i zahtjevu tužitelja u iznosu od 10,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 eura i presudu u iznosu od 26,54 eura, sukladno Tar. br. 1. točka 1. i Tar. br. 2. točka 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23.) i članku 7. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.). Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.163,08 eura te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju.
26.2. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).
26.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava prijedloga za zabilježbu spora u iznosu od 200,00 eura jer isti ne prileži spisu i nije bio potreban za vođenje ove parnice.
27. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci
Đurđevac, 21. ožujka 2025.
Sutkinja
Augustina Muršić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja Dinko Jakelić, odvjetnik iz Đurđevca
2. za tuženika Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici, na broj: P-DO-2/2024
