Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-266/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R VA T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužiteljice SŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 14. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 21. ožujka 202. kao dana donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], OIB: 02535697732, da tužiteljici SŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.525,90 EUR, (slovima: tisuću petsto dvadeset pet EUR i devedeset centi) zajedno sa zateznim kamatama, od 29. rujna 2010. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 9,42 EUR od 29. rujna 2010.

iznos 26,70 EUR od 29. listopada 2010.

iznos 34,00 EUR od 29. studenoga 2010.

iznos 42,63 EUR od 28. prosinca 2010.

iznos 40,63 EUR od 31. siječnja 2011.

iznos 41,96 EUR od 28. veljače 2011.

iznos 38,64 EUR od 29. ožujka 2011.

iznos 37,32 EUR od 29. travnja 2011.

iznos 53,24 EUR od 31. svibnja 2011.

iznos 57,22 EUR od 29. lipnja 2011.

iznos 62,53 EUR od 25. srpnja 2011.

iznos 69,17 EUR od 30. kolovoza 2011.

iznos 54,57 EUR od 29. rujna 2011.

iznos 43,95 EUR od 31. listopada 2011.

iznos 53,24 EUR od 26. studenoga 2011.

iznos 860,68 EUR od 02. prosinca 2011.

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužiteljici SŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.839,05 EUR (slovima: dvije tisuće osamsto trideset devet EUR i pet centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana donošenja ove presude, 22. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 204,63 EUR odbija.

III. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. svibnja 2023. protiv tuženika podnijela tužbu radi isplate iznosa koji je prema navodima tužbe više platila tuženiku na temelju primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. U tužbi navodi da je Prije svega se napominje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d., jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presudama donesenima u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, kojima se utvrđuje da je, između ostalih, Privredna banka Zagreb d.d., ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tim pravomoćnim presudama je povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnom utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora, ugovora o kreditu koje je sastavljao tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak (dalje CHF), ništetne. U pogledu zastare, ovdje valja svakako istaknuti i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020 i Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022. Tužitelj i tuženik sklopili su 22.02.2006. u Varaždinu Ugovor o kreditu broj: 9011034601 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.847,57 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek 24.2.2006. pod poslovnim brojem OU-228/2006-1. Namjena kredita bila je kupovina vozila. Odredbom čl. 4. ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,17% (slovima: pet cijelih sedamnaest posto) godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je odredbom čl. 6.2. ugovoreno da se kredit u iznosu od 18.847,57 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora. Imajući u vidu pravomoćne sudske odluke iz kolektivnog spora, Ugovor koji su stranke sklopile opterećen je ništetnim ugovornim odredbama, obzirom je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak. Obzirom da odredba iz čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, jasno je kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presudama koje se tužitelj u ovoj tužbi poziva. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba. Posljedice nepoštenih ugovornih odredaba iz navedenog Ugovora bile su za tužitelja zastrašujuće budući je tečaj CHF- a u odnosu na HRK u vrijeme vraćanja kredita znatno rastao te da je tuženik, uz to što je rastao tečaj paralelno donosio Odluke kojom je povećavao kamatne stope obzirom da si je tuženik osigurao takvo pravo nepoštenom/ništetnom ugovornom odredbom u čl. 4. i 6. Ugovora. Tužitelj je otplatio predmetni kredit. Tužitelj je za potrebe ovog postupka samostalno obračunao iznos preplate po kreditu s osnova promjene tečaja CHF, međutim, u slučaju da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, predlaže da sud u nastavku postupka provede vještačenje po vještaku financijske struke koji će uzeti u obzir činjenicu ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu. Temeljem svega naprijed navedenog tužitelj predlaže da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova ovog postupka tuženiku. Protivi izračunu kako ga postavlja tužitelj uz tužbu kao potpuno neosnovanom i neutemeljenom. Ističe i zastaru potraživanja u odnosu na iznose koji se odnose na kamate, a sve kako je tužba podnesena 11. 5. 2023. U konkretnom slučaju tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika te da tužitelju nisu povrijeđena njegova prava kao potrošača, jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora, budući da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Napominje da je Ugovor o kredit u ovom slučaju je u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Nadalje ističe kako je potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpili zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća. Zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem pronalaziti neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru, niti umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11 Ugovora o kreditu). Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. U čl. 7 Ugovor o kreditu stranke su jasno ugovorile da u slučaju promjene kamatne stope Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos rate, te se obavezuje plaćati tako izmijenjene rate. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posjedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore agresivno pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u takvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih proizvoda na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave. Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama. Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS-Rev- 1990/91. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se nejasne odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti nema nikakvog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbu članka 296. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na njegovu štetu i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno člankom 4. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,17% godišnje. Korisnik je nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da je zaprimio otplatnu tablicu , i izjavljuje da je upoznat sa promjenama iznosa anuiteta, izjavljuje da je upoznat sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i daje suglasnost da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima te ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana i prihvaća sve izmjene i dopune tih akata i odluka o čemu će ih Banka obavijestiti putem distribucijskih kanala. Pristaje da banka povisi ili snizi anuitete te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U nastavku odgovora na tužbu tuženik obrazlaže zbog čega ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po njemu nije ništetna, ali je to za ovaj slučaj irelevantno budući da tužitelj ne potražuje povrat stečenog bez osnove s naslova promjenjive kamatne stope. Opreza radi ističe prigovor prijeboja, a napominje se da osnova za isplatu nema. Uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Prigovara izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. Tuženik u podnesku od 31. listopada 2023. navodi da opreza radi ističe prigovor radi prebijanja, ali bez postavljanja određenog zahtjeva po tom osnovu. U podnesku od 15. siječnja 2024. navodi da ako sud odluči provesti dokaz financijskim vještačenjem, svako predlaže uzeti u obzir sve uplate i isplate i sve razlike kako pozitivne, a tako i negativne u odnosu na fiksiranje tečaja i kamate koji predlaže tužitelj. Punomoćnica tužitelja se o tome očitovala na ročištu 16. siječnja 2024. na način da se tome protivi, jer tuženik nema status potrošača, niti je obuhvaćen kolektivnom zaštitom u predmetu "potrošač" te ovakvo računanje nije predmet ovog tužbenog zahtjeva. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 21. veljače 2024. tuženik u vezi s tim navodi da u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja i radi prebijanja ističe da se radi o iznosima koji predstavljaju manje plaćene iznose u odnosu na one koje će se izračunati u predloženom vještačenju i to kada je tečaj bio niži odnosno kamata bila niža od onoga kako to tužitelj predlaže fiksirati na dan isplate kredita, a s obzirom na to da navedene iznose banka ne može znati, jer se radi o izračunu koji će tek biti obavljen, tuženik će ovaj izračun specificirati nakon provedenog vještačenja.

4. U dokaznom postupku pročitane su isprave iz spisa predmeta: pregled uplata po kreditu (str. 7-8 spisa), obavijest o konačnoj otplati kredita (str. 9), plan otplate (str. 10-11), ugovor o kreditu 9011034601 i akt o solemnizaciji (str. 12-17 spisa), otplatna tablica (str. 21-22 spisa), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo SŠF, pročitani su Nalaz vještakinje od 10.6.2024 (str. 87-101 spisa), očitovanje vještakinje o primjedbama na nalaz od 18.9.2024. (str. 128-131 spisa) te je saslušana i tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanju. Napominje se da je tužitelj tijekom postupka na ročištu održanom 21. veljače 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara, svjedokinje ĐŠ.

5. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 26. lipnja 2024. postavila konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka, i to prema izračunu preplate s osnove promjene tečaja CHF, kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.525,90 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev je postavljen na osnovu izračuna vještakinje u kojem je izvršen prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao.

6. Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sa tuženikom zaključila 22. veljače 2006. Ugovor o kreditu kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 18.847,57 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja za potrebe kupnje vozila.

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbu o valutnoj klauzuli u CHF,

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je kredit otplaćen.

7. Sporno je da da li su ugovorne odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, da li se ništetnost u ovom slučaju može isticati budući da je kredit otplaćen, da li tužiteljica ima pravo na povrat iznosa koji je tuženiku platila po osnovu porasta tečaja valute CHF te da li je njezin tužbeni zahtjev kojim potražuje povrat stečenog bez osnove s naslova primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u zastari.

8. Tuženik osporava da su valutna klauzula, a i promjenjive kamatne stope koje su zakonom dopuštene kao ugovorne odredbe ništetne. Smatra da su te ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa stoga ne mogu biti podvrgnute testu poštenja, jer se u konkretnom tužbenom zahtjevu, da nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P- 1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, da je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija utemeljena na kogentnoj normi pa ne može biti proglašena ništetnom, da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom o kreditu solemniziranom kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji. Ističe i prigovor zastare, smatra da se tužbom zahtijeva naknada štete za koju je zastarni rok tri godine, pa je tužiteljičina tražbina u zastari, a ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku koji po njemu počinje teći od svake pojedine isplate.

9. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023-dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat stečenog bez osnove na temelju primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna. S obzirom na to da tužiteljica nije postavila i zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud je o pitanju ništetnosti te ugovorne odredbe, a što je pretpostavka za odlučivanje o njezinom tužbenom zahtjevu, odlučivao kao o prethodnom pitanju.

11. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koju kao šti je to već presuđeno u kolektivnom sporu smatra ništetnom, jer ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama prema početnom tečaju CHF, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Tužiteljica je od tuženika primila novčani iznos u kunama te je bila u obvezi vratiti ugovoreno, pa stoga ima pravo na povrat plaćenog preko ugovorenog, a to je iznos koji se potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Ako bi se protivno tom stavu zbog toga cijeli ugovor trebao utvrditi ništetnim, u tom slučaju bi novčani iznos koji bi tuženik po pravilima o restituciji trebao vratiti tužiteljici nedvojbeno bio znatno veći od utuženog iznosa kojim se potražuje samo ono što je više plaćeno zbog porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, a tužitelju se uvijek može dosuditi manje od onoga na što bi imala pravo.

13. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnica kredita, pa je ista u tom pravnom poslu bio potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

15. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen.

17. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka.

18. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu.

19. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće.

20. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude.

21. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

22. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P- 47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

23. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Sud protivno stavu tuženika smatra da je u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu u povodu tužbe potrošača, kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava korisnika kredita kao potrošača i ujedno korisnika kredita, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, da potrošači nisu bili u dovoljnoj mjeri informirani o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF te da je tom odredbom uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je sud u tom sporu takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

25. U odnosu na prigovor tuženika da je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu ispunjen, pa da se zbog toga ne može utvrditi ništetnim, treba reći da se gore citirani propis odnosi na sve ugovore, pa i one temeljem kojih su preuzete obveze ispunjene, jer citiranim odredbama nije propisano da se odnose samo na one ugovore u kojima još postoji dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, pa dakle činjenica da je kredit zatvoren nije zapreka za odlučivanje o tome da li su pojedine njegove odredbe ništetne te da o povratu stečenog bez osnova ako se utvrde ništetnima. Okolnost da je Ugovor ispunjen isplatom posljednjeg anuiteta nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi, jer tužitelj kao korisnik tog kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, među ostalim, i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo i stoga jer ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što međutim, nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je taj prigovor tuženika neosnovan.

26. Neosnovan je i stav tuženika da tužiteljica predmetni ugovor nije sklopila u svojstvu potrošača te da bi postupku trebalo ispitati savjesnost postupanja tužiteljice kao poslovno sposobne osobe prilikom zaključenja ugovora o kreditu, odnosno ispitati udovoljava li njezino postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije, jer je tužiteljici, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. U odnosu na navode tuženika da je tužiteljica u potpunosti svjesno odabrala kredit denominiran u CHF te joj je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija te u odnosu na njegovu tvrdnju da kredit za kupnju auta nije potrošački ugovor treba reći treba reći da je tužiteljica ugovor sklopila kao potrošač, a tuženik kao trgovac. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive, jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

27. Iako je valutna klauzula zakonom dopuštena, ista ipak može biti utvrđena nepoštenom i slijedom toga ništetnima, ako nije bile transparentna, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nije bile transparentna, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

28. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

29. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da nisu bili upozoreni na rizike ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF koju Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

30. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Tužiteljica tužbom traži povrat stečenog bez osnova s naslova primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a ne naknadu štete kako to pogrešno smatra tuženik. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina. Kako se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., pa je za tražbine koje se odnose na povrat stečenog bez osnova zbog promjene kamatnih stopa nastupila zastara, ali tužiteljica u ovom slučaju niti ne potražuje povrat više plaćenog po osnovu primjene promjenjive kamatne stope, već traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., pa dakle nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.

31. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljicom kao fizičkom osobom, da ugovor nije sklopljen u okvira neke poslovne djelatnosti, već s tužiteljicom kao potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati. To proizlazi i iz ostalih provedenih dokaza, pa i iz iskaza tužiteljice. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu. Iz Nalaza i mišljenja vještaka je nadalje razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao, slijedom čega su se povećali i anuiteti kredita.

33. Kako je dakle iz samog Ugovora o kreditu razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa, zbog kojih je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita, a nisu ugovoreni i parametri na osnovu kojih bi se ista mogla mijenjati, a prethodno navedenima pravomoćnim presudama, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka, pa i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, u ovom postupku osim onih koje je sud proveo, prema stavu Vrhovnog sud Republike Hrvatske iz presude broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. na te okolnosti ne bi trebalo provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju jer bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

34. S obzirom na to da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III/458/21 od 31. lipnja 2022. prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanjem dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povrede načela jednakosti oružja te zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom članka 502. c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu, provedeni su neki od predloženih personalnih dokaza, saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, ali nije proveden po tuženiku predloženi dokazi saslušanjem osobnog bankara ĐŠ, jer je tuženik od tog dokaznog prijedloga odustao.

35. Na temelju iskaza tužiteljice koji je prihvaćen kao vjerodostojan, sud je utvrdio da se o predmetnom ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već je tužiteljica potpisala prethodno od tuženika pripremljen i ponuđen joj ugovor o kreditu na čiji sadržaj nije mogla utjecati u uvjerenju da joj je tužena banka ponudila ono što je za nju najpovoljnije, da joj je bio ponuđen samo predmetni ugovor s valutnom klauzulom u CHF, da nije bila upozorena na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, da joj nije bilo pojašnjeno značenje valute CHF niti joj je bilo ukazano na rizike ugovaranja te valutne klauzule iako država za razliku od EUR-a nije štitila tečaj švicarskog franka te da su anuiteti kredita zbog porasta tečaja CHF i kamatnih stopa znatno porasli tijekom otplate kredita.

36. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača, pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

37. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

38. Odluke sudova na koje se tuženik poziva u odgovoru na sudu, za ovaj spor nisu mjerodavne, već su za isti mjerodavne prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P- 1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.

39. U svrhu utvrđenja koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije računovodstvo i bankarstvo SŠF. Vještakinja je prema nalogu suda u Nalazu izračunala koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu prema Ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate tužiteljice. Sud je vještaku dao zadatak da u izračunu razlike primjeni početni tečaj CHF te da izradi izračun s uključenim negativnim tečajnim razlikama i bez njih.

40. Iz Nalaza i mišljenja od 10. lipnja 2024. proizlazi da je 28.2.2007. zaključen Ugovor o kreditu broj 9011034601 između Privredne banke Zagreb d.d. i SŠ kao korisnice kredita na iznos kredita od 18.847,57 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke važećem na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu promjenjivu sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,17 % godišnje uz rok otplate od 7 godina u anuitetskoj otplati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, da je kredit prijevremeno otplaćen dana 2.12.2011., da je preplata tužiteljice s osnova promjene tečaja CHF izračunata na način da je na iznos anuiteta uz primjenu kamatnih stopa po odlukama tuženika primijenjen tečaj na dan isplate kredita te je taj iznos odbijen od izvršene uplate tužiteljice, da je tijekom otplate kredita tužiteljica je s osnova promjene tečaja CHF ukupno više platila kuna 11.892,75 i to u razdoblju kada je tečaj CHF na dan uplate bio viši od tečaja na dan isplate kredita kuna 13.400,31, odnosno 1.778,53 E i manje platio kada je bio niži kuna -1.507,56 (negativne tečajne razlike), da je tijekom otplate kredita tužiteljica s osnova promjene tečaja CHF ukupno više platila kuna 11.892,75 i to u razdoblju kada je tečaj CHF na dan uplate bio viši od tečaja na dan isplate kredita kuna 13.400,31 i manje platio kada je bio niži kuna -1.507,56 (negativne tečajne razlike) te da je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do prijevremene otplate dana 2.12.2011. uz prebijanje pozitivnih i negativnih tečajnih razlika i uz obračun zatezne kamate kuna 11.496,90, odnosno 1.525,90 €. Razlike su po pojedinim mjesecima iskazane u tablici sadržanoj u toč. 4. dopune Nalaza.

41. Tužiteljica nije istaknula primjedbe na Nalaz vještaka te je u skladu s njim postavila svoj konačni, sređeni tužbeni zahtjev, kojim potražuje manji iznos od prvotno utuženog, što po stavu suda ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe budući da prvotni više ne egzistira.

42. Tuženik se o nalazu vještaka očitovao u podnesku od 30. lipnja 2024. u kojem prigovara nalazu i mišljenju vještaka navodeći da vještak iz obračuna nije isključio utjecaj promjene kamatne stope u iznosima tečajne razlike te je u mišljenju iskazao zastarjela potraživanja, a tuženi je zastari prigovorio. Tvrdi da je Nalaz zbog toga nepodoban, jer sadržava zastarjela potraživanja u svom obračunu. nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu. Ostale primjedbe koje se ne odnose na matematički izračun, pa tako i primjedba da bi se vještak, a kako bi vještačenje bilo stručno i objektivno trebao očitovati, poštujući pri tom parametre iz ugovora, na okolnosti svih uvjeta koji su važili za kunske kredite u vrijeme sklapanja ovog ugovora te primijeniti te objektivne kriterije na ovaj konkretni kredit, odnosno napraviti usporedbu sa kunskim kreditom, ako se tužitelja hipotetski stavlja u situaciju kao da je tada uzeo kredit u kunama, su pravne naravi, što je u domeni suda, a ne vještaka. Vještak je Nalaz izradio prema Rješenju suda o određivanju vještačenja kojim mu je dan zadatak da preplatu izračuna tako da u izračunu primjeni početni tečaj CHF, a ne da ju izračuna na temelju usporedbe s kunskim kreditima.

43. Vještakinja se o primjedbama tuženika očitovala u podnesku od 18. rujna 2024. u kojem navodi da da su Nalaz i mišljenje izrađeni sukladno zadatku suda koji je određen radi utvrđenje više plaćenih iznosa tuženiku prema Ugovoru o kreditu broj: 9011034601 zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate tužiteljice, ako se iznosi izraze u kunama po tečaju koji je bio na snazi u vrijeme kada je kredit stavljen tužiteljici na raspolaganje, s tim da će izraditi izračun s uključenim negativnim tečajnim razlikama te izračun u kojem iznos preplate neće umanjiti za iznos negativnih tečajnih razlikama nastalih u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate iz kojeg će biti razvidno koliko iznose negativne tečajne razlike i kad su nastale. Razlike u oba izračuna treba iskazati i u pojedinačnim mjesečnim iznosima. Nalogom suda nisu određene druge okolnosti i potpuno je nejasno na koji je način moguće isključiti utjecaj promjene kamatnih stopa ako je tužitelj otplaćivao kredit po kamatnim stopama po odlukama tuženika. Način izračuna preplata u nalazu i mišljenju opisan je ispred tabele 3., preplata tužiteljice s osnova promjene tečaja CHF na način da je na iznos anuiteta uz primjenu kamatnih stopa po odlukama tuženika primijenjen tečaj na dan isplate kredita te je taj iznos odbijen od izvršene uplate tužiteljice u kojoj tabeli su prikazane pozitivne i negativne razlike. U tabeli 6. kronološki su izračunate razlike te ukoliko je iskazan dug tužiteljice koji je posljedica „negativnih tečajnih razlika“ obračunata je i naplaćena zatezna kamata te je konačnici umanjena preplata tužitelja. Dakle, „prijeboj“ plaćenih obveza za dospijeća kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen i iznosa kada je tečaj CHF bio viši od tečaja po kojem je kredit isplaćen izvršen je u samom nalazu te je na te iznose obračunata i namirena zatezna kamata. Odgovori na ostale primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje nisu u ovlasti vještaka.

44. Vještakinja je na ročištu održanom 14. veljače 2025. i usmeno izložila te dodatno obrazložila svoj nalaz na način da je ostala kod podnesenog nalaza i očitovanja u povodu primjedbi tuženika te je na pitanje punomoćnik tuženika odgovorila da je iz Nalaza razvidno da je u izračunu isključen utjecaj promjene kamatne stopa, u izračunu su anuiteti po promijenjenim kamatnim stopama te je iskazana razlika odnosno preplata tužitelja samo s osnove promjene tečaja CHF, a i isključene su tzv. negativne tečajne razlike.

45. Sud nije prihvatio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, jer je ista nalaz izradila u skladu sa danim joj uputama suda primjenom tečaja CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje, a vještak nije ovlašten utvrđivati da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi poštene te da li uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita, budući da su to pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne vještak. Sud je dao zadatak vještaku da obračun razlike po osnovu početnog tečaja CHF, budući da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom, slijedom čega glavnica i anuiteti kredita mogu biti izraženi samo u kunama.

46. Imajući to u vidu kao i navedene presude na koje se tužitelj poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun više plaćenog po osnovu primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. S obzirom na to da da je vještakinja svojim dodatnim pisanim i usmenim očitovanjima otklonila primjedbe tuženika koje se odnose na matematički izračun, Sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim te kao takvim podobnim za donošenje odluke u ovom sporu, a tuženik ga svojim prigovorima isti nije doveo u sumnju.

47. Dokumentaciju dostavljenu po tuženiku u dijelu koji nije od značaja za rješavanje ovog spora, sud posebno ne obrazlaže u ovoj odluci, a u pogledu dostavljene sudske prakse se napominje da su za ovaj spor mjerodavne samo prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P-1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.

48. Budući da je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, a u takvoj situaciji kad je Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika zaključen 22. veljače 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između prednika tužiteljice i tuženika 1. prosinca 2006. ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. Naime, iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu je razvidno da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a to proizlazi i iz drugih provedenih dokaza.

49. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi za koju u predmetnom ugovoru nisu utvrđeni parametri po osnovu kojih se ista može mijenjati, već se mijenja na temelju odluka tuženika i valutnoj klauzuli u CHF koja nije transparentna te tužiteljica nije bila upozorena na njezin značaj te rizike sklapanja ugovora o kreditu s tom valutnom klauzulom ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku kao što je ovaj, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a. S obzirom na to da tužiteljica potražuje povrat više plaćenog samo po osnovu primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u postupku je utvrđen samo iznos od 1.525,90 EUR koji je tužiteljica više platila zbog promjene tečaja CHF, u odnosu na iznos koji je trebala platiti da ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije bilo, a koji iznos je tuženik stekao bez pravne osnove, pa tužiteljica ima pravo potraživati od tuženika povrat tog iznosa. Napominje se da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev postavila na temelju izračuna vještakinje u kojem je izvršen prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, pa s obzirom na to nije bilo potrebe odlučivati o tuženikovom prigovoru radi prebijanja, glede kojeg se napominje da tuženik do zaključenja prethodnog postupka po tom osnovu nije postavio određeni zahtjev.

50. Stoga je sud nakon što je utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, konačno postavljeni sređeni tužbeni zahtjev tužiteljice usvojio te naložio tuženiku da preplaćeni iznos po osnovu promjene tečaja CHF vratiti tužiteljici, odnosno da joj nadoknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

51. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

52. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj budući da je s tužiteljicom ugovorio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaki pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća plaćanja iste kad su uplate i izvršene, kao što je razvidno iz Nalaza vještaka, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

53. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.525,90 EUR. Konačno postavljeni iznos je mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sukladno citiranom propisu, kako je parnicu izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužiteljici nastale joj troškove postupka u cijelosti. Sud je troškove tužiteljici za pojedine radnje u postupku utvrdio u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23- u daljnjem tekstu: Tarifa), s tim da joj je prema čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužiteljici je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife, trošak sastava četiri obrazložena podnesaka od 13. listopada 2023., 8. siječnja 2024., 26. lipnja 2024. i 21. kolovoza 2024. za svaki po 200,00 EUR (ukupno 800,00 EUR) na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak sastava podneska od 6. svibnja 2024. od 50,00 EUR na temelju Tbr. 8/4 Tarife, trošak sastavljanja podneska od 11. prosinca 2024. od 100,00 EUR na temelju Tbr. 8/3 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 16. siječnja 2024., 21. veljače 2024., 30. prosinca 2024., 14. veljače 2025., za svako ročište po 200,00 EUR (ukupno 800,00 EUR) na temelju Tbr. 9/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9/3 Tarife, sve to uvećao za PDV od 25% na temelju Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 250,00 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 2.839,05 EUR. Tužiteljici nije priznat ukupno zatraženi trošak sastava podneska od 11. prosinca 2024., a za taj trošak potražuje 200,00 EUR, već joj je priznato 100,00 EUR za sastav tog podneska budući da je riječ o 5. podnesku podnesenom tijekom postupka za koji prema Tbr. 8/3 Tarife odvjetniku pripada 50% nagrade, ali ne više od 100 bodova. Tužiteljici nije priznat trošak pristojbe na presudu, jer prema čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine 51/23) kojim je izmijenjen članak 11. st.1. toč. 20. tog Zakona, a koji se primjenjuje od 20. svibnja 2023., od obveze plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, kao što je ovdje slučaj. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

54. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 21. ožujka 2025.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužiteljici po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu,

2/ Tuženiku po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu