P-1106/2021-35
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ulica Ivana Gundulića 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužiteljice NP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mislavu Baliću, odvjetniku u Splitu protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Anić i Anić iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 7. listopada 2024. godine u prisustvu, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 21. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 54220/06 od 20.10.2006.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, a koja je označena u toč. 4. Ugovora i koja glasi: „ Nominalna kamatna stopa iznosi 5,15%; promjenljiva (slovima: petcijelapetnaestposto)".
II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi CHF u iznosu od 698,96 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na pojedinačne mjesečne iznose teče od dana dospijeća pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče na iznos: 5,80 eura od 10.04.2007. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.05.2007. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.06.2007. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.07.2007. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.08.2007. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.09.2007. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.10.2007. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.11.2007. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.12.2007. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.01.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.02.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.03.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.04.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.05.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.06.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.07.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.08.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.09.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.10.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.11.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.12.2008. godine pa do isplate, 5,80 eura od 12.01.2009. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.02.2009. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.03.2009. godine pa do isplate, 5,80 eura od 10.04.2009. godine pa do isplate, 5,80 eura od 11.05.2009. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.06.2009. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.07.2009. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.08.2009. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.09.2009. godine pa do isplate, 10,33 eura od 12.10.2009. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.11.2009. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.12.2009. godine pa do isplate, 10,33 eura od 11.01.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.02.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.03.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 12.04.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.05.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.06.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 12.07.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.08.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.09.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 11.10.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.11.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.12.2010. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.01.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.02.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.03.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 11.04.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.05.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.06.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 11.07.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.08.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 12.09.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 11.10.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.11.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 12.12.2011. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.01.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.02.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 12.03.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.04.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.05.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 11.06.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.07.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.08.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.09.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.10.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 12.11.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.12.2012. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.01.2013. godine pa do isplate, 10,33 eura od 11.02.2013. godine pa do isplate, 10,33 eura od 11.03.2013. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.04.2013. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.05.2013. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.06.2013. godine pa do isplate, 10,33 eura od 11.07.2013. godine pa do isplate, 10,33 eura od 12.08.2013. godine pa do isplate, 10,33 eura od 10.09.2013. godine pa do isplate, 11,00 eura od 10.10.2013. godine pa do isplate".
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj primjeni valutne klauzule CHF u iznosu od 1,930,51 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na pojedinačne mjesečne iznose teče od dana dospijeća pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na iznos; 0,02 eura od 10.11.2006. godine pa do isplate, 0,69 eura od 11.12.2006. godine pa do isplate, 0,69 eura od 10.01.2007. godine pa do isplate, 0,69 eura od 10.02.2007. godine pa do isplate, 0,69 eura od 10.03.2007. godine pa do isplate, 6,17 eura od 10.12.2008. godine pa do isplate, 6,17 eura od 12.01.2009. godine pa do isplate, 6,17 eura od 10.02.2009. godine pa do isplate, 6,17 eura od 10.03.2009. godine pa do isplate, 6,17 eura od 10.04.2009. godine pa do isplate, 6,17 eura od 11.05.2009. godine pa do isplate, 1,64 eura od 10.06.2009. godine pa do isplate, 1,64 eura od 10.07.2009. godine pa do isplate, 1,64 eura od 10.08.2009. godine pa do isplate, 1,64 eura od 10.09.2009. godine pa do isplate, 1,64 eura od 12.10.2009. godine pa do isplate, 2,97 eura od 10.11.2009. godine pa do isplate, 2,97 eura od 10.12.2009. godine pa do isplate, 2,97 eura od 11.01.2010. godine pa do isplate, 2,97 eura od 10.02.2010. godine pa do isplate, 2,97 eura od 10.03.2010. godine pa do isplate, 12,92 eura od 12.04.2010. godine pa do isplate, 2,97 eura od 10.05.2010. godine pa do isplate, 2,97 eura od 10.06.2010. godine pa do isplate, 16,90 eura od 12.07.2010. godine pa do isplate, 16,90 eura od 10.08.2010. godine pa do isplate, 16,90 eura od 10.09.2010. godine pa do isplate, 16,90 eura od 11.10.2010. godine pa do isplate, 16,90 eura od 10.11.2010. godine pa do isplate, 16,90 eura od 10.12.2010. godine pa do isplate, 16,90 eura od 10.01.2011. godine pa do isplate, 35,48 eura od 10.02.2011. godine pa do isplate, 43,45 eura od 10.03.2011. godine pa do isplate, 43,45 eura od 11.04.2011. godine pa do isplate, 92,91 eura od 11.04.2011. godine pa do isplate, 43,45 eura od 10.05.2011. godine pa do isplate, 43,45 eura od 10.06.2011. godine pa do isplate, 43,45 eura od 11.07.2011. godine pa do isplate, 43,45 eura od 10.08.2011. godine pa do isplate, 43,45 eura od 12.09.2011. godine pa do isplate, 43,45 eura od 10.10.2011. godine pa do isplate, 43,45 eura od 10.11.2011. godine pa do isplate, 103,17 eura od 12.12.2011. godine pa do isplate, 43,45 eura od 10.01.2012. godine pa do isplate, 43,45 eura od 10.02.2012. godine pa do isplate, 50,08 eura od 12.03.2012. godine pa do isplate, 50,08 eura od 10.04.2012. godine pa do isplate, 50,08 eura od 10.05.2012. godine pa do isplate, 50,08 eura od 11.06.2012. godine pa do isplate, 50,08 eura od 10.07.2012. godine pa do isplate, 50,08 eura od 10.08.2012. godine pa do isplate, 50,08 eura od 10.09.2012. godine pa do isplate, 50,08 eura od 10.10.2012. godine pa do isplate, 73,98 eura od 12.11.2012. godine pa do isplate, 56,72 eura od 10.12.2012. godine pa do isplate, 56,72 eura od 10.01.2013. godine pa do isplate, 56,72 eura od 11.02.2013. godine pa do isplate, 56,72 eura od 11.03.2013. godine pa do isplate, 56,72 eura od 10.04.2013. godine pa do isplate, 19,56 eura od 10.05.2013. godine pa do isplate, 47,43 eura od 10.06.2013. godine pa do isplate, 46,77 eura od 10.07.2013. godine pa do isplate, 48,09 eura od 12.08.2013. godine pa do isplate, 43,64 eura od 10.09.2013. godine pa do isplate, 57,28 eura od 10.10.2013. godine pa do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.324,35 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 21. ožujka 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu (listovi 1-5 spisa) protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti te isplate s osnove nepripadno isplaćenog na temelju ugovora o kreditu u CHF.
1.1. Naime, dana 20.10.2006.g. godine tužitelj i tužena su sklopili Ugovor o kreditu broj 54220/06, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju iznos od 15.010,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita.
1.2. Predmetnim ugovorom određena je kamatna stopa u visini od 5,15 % promjenjiva.
1.3. Odredbom točke. 4. Ugovora utvrđeno je kako je kamatna stopa promjenjiva.
1.4. Gore označena odredba kojom je isključivo jedna ugovorna strana - tuženik jednostrano određivao obvezu tužitelja je ništetna. Pravni osnov ništetnosti te odredbe odredio je Visoki trgovački sud RH i Vrhovni sud RH, a na tu se odluku tužitelj i poziva.
1.5. Naime, 16.07.2014. godine, Visoki trgovački sud RH donio je presudu broj P- 7129/13 u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač, kao ovlašteni tužitelj tužbom od 04. travnja 2012. god. pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tužene. Pravomoćnom presudom utvrđeno je u točki lI slijedeće: "- potvrduje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.04.2013. godine u dijelu točke.....3 izreke, kojim se utvrđuje da su...u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koje povrede traju i dalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna."
1.6. U točki IV predmetne presude utvrđeno je i slijedeće: "..potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.04.2013. godine u dijelu točke 9 i točke 10 izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima...nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće.
1.7. Temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača
a radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.
1.8. Identičan stav u pogledu zakonitosti, odnosno ništetnosti ugovaranja naprijed označene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope isključivo voljom tuženika zauzeo je i Županijski sud u Splitu u odluci pod poslovnim brojem G~o-199/14, a pri čemu se navedeni Sud poziva i na odluku Europskog suda od 30. travnja 2014. god broj C-26/13.
1.9. Tuženik i pored gore označenih pravomoćnih presuda sudova u RH odbija postupiti po njima budući smatra da ne postoji obveza banke za vraćanjem preplaćenih iznosa, a da je banka svoje poslovanje uskladila sa zakonom koji ureduje potrošačko kreditiranje u pogledu načina promjene visine ugovorene promjenjive kamatne stope, budući je proveo ,usklađenje" sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
1.10. Međutim, navedeno ,usklađenje" je provedeno od 01. siječnja 2014. god. u buduće, a protivnost pozitivno pravnim propisima RH primjene promjenjivih kamata kako je to činio samostalno tuženik od dana sklapanja Ugovora do dana otplate kredita utvrđena je pravomoćnim sudskim odlukama.
1.11. Vrhovni sud je svojom presudom zauzeo stav da odluke banaka o promjenjivoj kamatnoj stopi na kredite u švicarskim francima nakon 1. siječnja 2013. do 1.siječnja 2014. nisu zakonite,jer banke nisu uskladile "svoje poslovanje glede promjenjivih kamata" s odredbom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkim kreditima.
1.12. U svakom slučaju, najmanje do dana primjene izmijenjenih općih uvjeta banke koje tužitelji smatraju, a to je 01.01.2014. godine, tuženik je kamatnu stopu određivao na temelju ugovorne odredbe koja je ocijenjena ništetnom. Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom. Dakle, pravna osnova je otpala. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećane kamatne stope protivno pozitivno pravnim propisima RH.
1.13.Tužitelj je izvan ovog sudskog postupka angažirao ovlaštenog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Srđana Kovačića koji je napravio rekapitulaciju ukupne razlike plaćene kamate iz otplatnog plana sa stvarnim obračunatim anuitetima i one promjenjive kamate iz početnog otplatnog plana i Ugovora u iznosu od 17.321,90 kn 1.14. Kamatna stopa po Ugovoru o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj primjeni nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu, bez da je od tužitelja tražio suglasnost za bilo kavu takovu promjenu. Promjenama u kamatnoj stopi dolazilo je do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio u obvezi plaćati tuženiku, s time da je tijekom otplate došlo do promjena u prvotno ugovorenom otplatnom planu.
1.15. Tužena je jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja mijenjala kamatnu stopu.
1.16. Ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po kamatnoj stopi koja je prvotno ugovorena, a kasnije utvrđena i aneksima označenog ugovora o kreditu i povećavane kamatne stope tijekom otplatnog perioda od strane tuženika, tužitelj je preplatio iznos od 17.321,90 kn, a kredit je otplaćen 15.10.2013.g.
1.17. Slijedom svega navedenog sukladno čl. 18., 47., 103., 141 i 395. ZO0-a, u svezi čl. 1163.st.1. ZOO-a i odredbi iz čl. 81., 82., i 90 Zakona o zaštiti potrošača, tužiteljica predlaže naslovnom sudu da donese presudu kojom se prihvaća osnovanim tužbeni zahtjev.
1.18. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužiteljica je dala u svom podnesku od 6. listopada 2024. godine (listovi 123 do 127 spisa).
2. Tužena se u odgovoru na tužbu od 18. svibnja 2021. godine (listovi 48-55 spisa) protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode iz tužbe, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužba odbaci, a podredno da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka.
2.1. Naime, prije upuštanja u raspravu o meritumu ovog spora, tuženik ističe da je tužba s procesnog aspekta neuredna i stoga nepodesna da bi se po njoj moglo dalje postupati, pa predlaže da sud tužbu vrati tužitelju uz nalog da tužbu ispravi, a pod prijetnjom odbačaja tužbe sukladno odredbi članka 109. ZPP-a.
2.2. Sukladno odredbi članka 106. st. 2. ZPP-a, tužba kao i svaki drugi podnesak mora sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti, a među ostalim osobito treba sadržavati potpis podnositelja, što predmetna tužba od 16.03.2021. godine, ne sadrži.
2.3. Shodno navedenom, kako tužba ne sadrži sve što je potrebno da bi se u vezi s njom moglo postupiti, predlaže se da sud naloži tužitelju da tužbu ispravi, a sve pod prijetnjom odbačaja sukladno odredbi članka 109. ZPP-a.
2.4. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 15.10.2013.g.
2.5. Bez obzira na prethodno tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu kako je to zatraženo toč. I. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi, a sve iz razloga detaljno obrazloženih u točki XII. odgovora na tužbu.
2.6. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.
2.7. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.
2.8. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima.
2.9. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.
2.10. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (čl. 17.1. Ugovora o kreditu).
2.11. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.
2.12. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.
2.13. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.
2.14. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.
2.15. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2.16. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
2.17. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“
2.18. Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.
2.19. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se u odluci Rev- 2221/18 od 03.09.2019.g. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž-7129/13 od 13.06.2015.g., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule.
2.20. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome.
2.21. Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.
2.22. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
2.23. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
2.24. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim 2006.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.
2.25. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.
2.26. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.
2.27. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.
2.28. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
2.29. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava, kako to nastoji iskonstruirati tužitelj.
2.30. Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik i činio.
2.31. Iz dikcije odredbe čl. 272. st.1. ZOO-a nesporno proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, svojom odlukom.
2.32. Tuženik upućuje na stav Vrhovnog suda RH koji je u svojoj odluci broj: Rev 360/14 od 01.12.2015.g. zauzeo sljedeće shvaćanje: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi.“. Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud zauzeo stav da je odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne, a ne kogentne prirode.
2.33. Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2006.g. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl. 11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužitelja, tuženik je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa, a što on i ne spori.
2.34. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.
2.35. Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužitelj je nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticao nikakav prigovor tuženiku, niti tražio bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužitelj makar prešutno bio suglasan s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristao.
2.36. Kod činjenice da tužitelj ne tvrdi da je tuženik zloupotrijebio pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nesrazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti.
2.37. Bez obzira na naprijed navedeno tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu ističe prigovor zastare, poglavito u dijelu u kome se isti temelji na navodno ništetnim odredbama o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.
2.38. Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je 15.10.2013.g.., dok je ova tužba podnesena 19.03.2021., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijednom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovom osnovu.
2.39. Nadalje, važno je istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude u predmetu VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine (slučaj N) irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godine (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019. pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 19.03.2021., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019).
2.40. Na posljetku, za slučaj da se tužitelj glede zastare pozove na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020., a prema kojem shvaćanju zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva “počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora”, tuženik ukazuje na to kako se glede zastare ima smatrati da je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom banke utvrđena odlukom VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine, odnosno na to da ta odluka VTS-a predstavlja „drugi način ustanovljenja ništetnosti“ u kontekstu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020.
2.41. Slijedom navedenoga, valja kao neosnovan odbiti i tužbeni zahtjev na isplatu u dijelu u kome je on utemeljen na navodnoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika odnosno preplati anuiteta po tom osnovu.
2.42. Slijedom naprijed navedenoga tuženik predlaže se kao uvodno.
3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 7 do 45 spisa), izveo dokaz financijskim vještačenjem , odnosno pregledao pisani nalaz i mišljenje sudske vještakinje za financije Matije Trogrlić iz Splita od 29. svibnja 2023. godine (listovi 75-79 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 22. siječnja 2024. godine (listovi 91 i 92 spisa), pregledao dopis sudske vještakinje za knjigovodstvo financije Matije Trogrlić iz Splita 29. travnja 2024. godine (list 107 spisa), pregledao otplatni plan po predmetnom ugovor o kreditu (listovi 109-110 spisa), pregledao dopunu knjigovodstveno-financijskog vještačenja sudske vještakinje za knjigovodstvo financije Matije Trogrlić iz Splita od 5. lipnja 2024. godine (listovi 111 do 117 spisa).
4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. Naime, među strankama nije sporno da je tužiteljica bila korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigla kod pravnog prednika tuženika kao kreditora.
6.1. Nije sporno da je kredit u međuvremenu otplaćen.
7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne i bez pravnog učinka predmetne specificirane odredbe ugovora o kreditu.
7.1. Sporno jest nadalje je li tuženik obvezan isplatiti tužiteljici precizirane novčane iznose koje je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
8. Ugovor o kreditu broj 54220/06 (listovi 12-18 spisa) zaključen je 20. listopada 2006. godine između Societe Generale Splitska banka d.d. Split kao kreditora i RP iz [adresa] kao korisnika kredita.
8.1. Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.010,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1. ugovora).
8.2. Kamatna stopa je nominalna i iznosi 5,15% te je promjenjiva (članak 4. ugovora).
9. Potvrda o konačnoj otplati kredita od 16. listopada 2013. godine (list 29 spisa) potvrđuje da je gospođa NP, kao korisnik navedenog kredita u iznosu od 15.010,00 CHF, otplatila ga dana 15. listopada 2013. godine te više ne podliježe obvezi otplate kredita.
10. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P – 1401/12 protiv tuženika je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača.
10.1. U navedenom postupku, Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 56/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudova u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.
12. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
12.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.
13. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.
14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
15. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Raiffeisen banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
16. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
17. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo.
18. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
19. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
20. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
21. Prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
22. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.
23. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
24. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
25. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
26. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
27. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, treba ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
28. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
29. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
30. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
31. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
32. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredba ugovora o kreditu prema kojoj je glavnica vezana uz tečaj CHF te odredba prema kojoj se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke - nepoštene i prema tome ništetne.
33. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 19. ožujka 2021. godine.
34. S obzirom na izloženo, utuženo potraživanje nije zastarjelo u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zbog primjene valutne klauzule.
34.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).
34.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
34.3. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja u navedenom dijelu.
35. Naprotiv, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zbog promjene kamatne stope - utuženo potraživanje jest zastarjelo.
35.1. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restituciju svih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u švicarskim francima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022. godine (list 130 spisa): zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u švicarskim francima, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
35.2. Tome dosljedno, osnovan je prigovor zastare potraživanja u navedenom dijelu, jer je rok za zastaru istekao dana 14. lipnja 2019. godine, protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu.
36. Radi toga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.
37. Prema dopuni knjigovodstveno – financijskog vještačenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije Matije Trogrlić iz Splita od 5. lipnja 2024. godine (listovi 111- 117 spisa) vještak zaključuje:
37.1. Tužiteljica NP je, po Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 54220/06, u razdoblju od 06. studenoga 2006. do otplate kredita u cijelosti 15. listopada 2013. godine, više je platila: - 698,96 € zbog promjene kamatne stope, - 1.832,29 € zbog primjene valutne klauzule.
37.2. Ako se po anuitetima po kojima je tužiteljica zbog primjene valutne klauzule platila manje uzme da nije bilo razlike tj. da je razlika 0,00 tada razlika više plaćenog iznosi 1.930,51 €.
38. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).
39. Tužiteljica je, prema izloženom, tijekom postupka dokazala da joj je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazala odgovornost tuženika za to.
40. Visina nastale štete dokazana je provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije i ona iznosi ukupno 1.930,51 EUR, koliko je tužiteljica više platila zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule.
41. Na pojedinačne iznose glavnice tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).
42. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti kao osnovan tužbeni zahtjev u navedenom dijelu.
43. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I. i III. izreke.
44. Imajući u vidu naprijed navedeno, tužiteljica je u parnici uspjela djelomično.
44.1. Uzevši u obzir osnov i visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljica je u parnici uspjela u omjeru od 86,50%, pa je tome dosljedno tužena u parnici uspjela u preostalom omjeru od 13,50%.
45. Temeljem odredbe čl. 154. st. 2. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP, tužiteljici je, na ime naknade popisanog parničnog troška (list 131 spisa), priznato slijedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 6. lipnja 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.),trošak zastupanja na ročištu od 12. listopada 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 11. listopada 2023. godine u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 22. veljače 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 7. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 6. listopada 2024. godine u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. O.T.), odnosno ukupno iznos od 1.100,00 EUR.
45.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 275,00 EUR na ime PDV, iznos od 331,81 EUR na ime troškova vještačenja, iznos od 34,72 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu te iznos od 72,66 EUR na ime sudske pristojbe na presudu.
45.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 1.814,19 EUR.
45.3. Pomnožen sa omjerom obračuna postotaka uspjeha u parnici od 73% (96,50% - 13,50%), dobije se konačni iznos od 1.324,35 EUR.
46. Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana donošenja presude, tj. od 21. ožujka 2025. god. do isplate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).
47. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.
U Splitu, dana 21. ožujka 2025. god.
SUDAC
Željko Borić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti: tužiteljici, po punomoćniku; tuženoj, po punomoćniku;
