Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-119/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz OD Cvrković i partneri d.o.o. Vukovar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 4. veljače 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Pere Ivanovića, odvjetnika iz OD Cvrković i partneri d.o.o. i zamjenika punomoćnika tuženika Martine Liović Čavajda, odvjetnice iz Osijeka, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 21. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-2915656 sklopljenog između tužitelja EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 dana 29. lipnja 2005. a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati novčani iznos od 1.363,38 eur (tisućutristotinešezdesettri- euraitridesetosamcenti), sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31. srpnja 2015.g., te od 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:

- 0,89 EUR od 01.09. 2005.g. do isplate,

- 1,29 EUR od 01.10. 2005.g. do isplate,

- 1,31 EUR od 01.11. 2005.g. do isplate,

- 1,67 EUR od 01.12. 2005.g. do isplate,

- 0,22 EUR od 01.01. 2006.g. do isplate,

- 4,04 EUR od 01.11. 2008.g. do isplate,

- 6,55 EUR od 01.01. 2009.g. do isplate,

- 8,36 EUR od 01.02. 2009.g. do isplate,

- 9,18 EUR od 01.03. 2009.g. do isplate,

- 7,04 EUR od 01.04. 2009.g. do isplate,

- 7,48 EUR od 01.05. 2009.g. do isplate,

- 3,97 EUR od 01.06. 2009.g. do isplate,

- 1,39 EUR od 01.07. 2009.g. do isplate,

- 2,08 EUR od 01.08. 2009.g. do isplate,

- 3,44 EUR od 01.09. 2009.g. do isplate,

- 3,32 EUR od 01.10. 2009.g. do isplate,

- 1,94 EUR od 01.11. 2009.g. do isplate,

- 4,52 EUR od 01.12. 2009.g. do isplate,

- 6,59 EUR od 01.01. 2010.g. do isplate,

- 9,54 EUR od 01.02. 2010.g. do isplate,

- 8,86 EUR od 01.03. 2010.g. do isplate,

- 12,86 EUR od 01.04. 2010.g. do isplate,

- 12,10 EUR od 01.05. 2010.g. do isplate,

- 13,58 EUR od 01.06. 2010.g. do isplate,

- 26,37 EUR od 01.07. 2010.g. do isplate,

- 23,73 EUR od 01.08. 2010.g. do isplate,

- 31,78 EUR od 01.09. 2010.g. do isplate,

- 29,00 EUR od 01.10. 2010.g. do isplate,

- 24,53 EUR od 01.11. 2010.g. do isplate,

- 33,96 EUR od 01.12. 2010.g. do isplate,

- 45,96 EUR od 01.01.2011.g. do isplate,

- 37,46 EUR od 01.02.2011.g. do isplate,

- 40,44 EUR od 01.03.2011.g. do isplate,

- 36,65 EUR od 01.04.2011.g. do isplate,

- 37,33 EUR od 01.05.2011.g. do isplate,

- 53,42 EUR od 01.06.2011.g. do isplate,

- 54,98 EUR od 01.07.2011.g. do isplate,

- 68,32 EUR od 01.08.2011.g. do isplate,

- 61,43 EUR od 01.09.2011.g. do isplate,

- 53,88 EUR od 01.10.2011.g. do isplate,

- 52,89 EUR od 01.11.2011.g. do isplate,

- 52,32 EUR od 01.12.2011.g. do isplate,

- 55,90 EUR od 01.01.2012.g. do isplate,

- 59,03 EUR od 01.02.2012.g. do isplate,

- 59,45 EUR od 01.03.2012.g. do isplate,

- 57,28 EUR od 01.04.2012.g. do isplate,

- 58,75 EUR od 01.05.2012.g. do isplate,

- 59,74 EUR od 01.06.2012.g. do isplate,

- 58,05 EUR od 01.07.2012.g. do isplate,

- 58,51 EUR od 01.08.2012.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.228,10 eur (dvijetisućedvijestotinedvadesetosameuraidesetcenti) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 21. ožujka 2025. kao dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 29. lipnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zaključen Ugovor o kreditu broj 198-50-2915656 na kreditni iznos od 19.311,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca i kamatnom stopom od 5,65 % godišnje.

2. Navedenim ugovorom u članku 7. određeno je da se " kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća …", " uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke. "

3. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev- 221/2018-11 od 3. rujna 2019., a u povodu kolektivne tužbe udruge Franak, nesporno je utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

3.1. Nadalje, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/93) i nastavno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

3.2. Tužitelj upućuje i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. gdje se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. temeljena je na zaključku da je prijašnjim presudama Hrvatskog suda pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Svi sudovi u nastavljenim postupcima vezani su ovim pravnim shvaćanjem.

4. Nadalje, tužitelj navodi u tužbi da ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Tuženik je kao kreditor na ovakav način postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega tužitelj smatra navedenu odredbu ništetnom jer je tuženik kao kreditor iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu, te se u ovom postupku traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule.

4.1. S obzirom na navedeno, uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. tužitelj je preplatio dio iznosa kredita te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom.

5. Tužitelj ukazuje da se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela koji tuženik zahtjev nije prihvatio. Isto tako zatražena je od tuženika sva potrebna kreditna dokumentacija u smislu prvog otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice, Izvješća o uplatama anuiteta i drugo koju dokumentaciju mu tuženik također nije dostavio, pa tužitelj temeljem odredbe članka 186.b. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku predlaže sudu da naloži tuženiku dostavu navedene dokumentacije, te nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja, će tužitelj nakon toga postaviti određeni tužbeni zahtjev u pogledu visine tužbenog zahtjeva.

6. U odgovoru na tužbu, tuženik prije svega prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima i to pozivajući se na čl. 12. Ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, dakle u Zagrebu, te detaljno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima i da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim.

6.1. U odnosu na tužiteljevo postavljanje stupnjevite tužbe i tužbenog zahtjeva iz čl. 186.b. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku tuženik ističe da je sukladno navedenoj odredbi to dopušteno samo ako tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati. Ističe se nadalje da je tužitelj protiv tuženika već vodio jedan postupak ali zbog preplate s osnove promjenjive kamatne stope i isti postupak se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P-6147/2018, a u istom postupku je tužitelj već uz tužbu dostavio svu dokumentaciju koju sad traži od tuženika, te stoga u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, te tuženik predlaže tužbu odbaciti.

6.2. Glede valutne klauzule ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, a da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

6.3. Tuženik svakako nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje u tekstu: Zakon o zaštiti potrošača).

6.4. S obzirom da je tužitelj, a nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF, to je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

6.5. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika Jelice Kovačić iz Vukovara (u odgovoru na tužbu tuženik je pogrešno napisao E), tim više što je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi podrazumijeva čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv, te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv, te da odražava njihovu pravu volju.

6.6. Što se tiče pojedinačnog pregovaranja, stranke su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, te je tako tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva Zakona o zaštiti potrošača, a sve i da je bila nerazumljiva tužitelju, a nije, sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. testa poštenosti sporne odredbe. Tuženik upire i poziva se na stav Vrhovnog suda u odluci Revt-249/14: " pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. eur, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih prepreka. "

6.7. Završno, tuženik ističe prigovor visine tužbenog zahtjeva i prigovor zastare, temeljem čl. 326. Zakona o obveznim odnosima zbog čega se ništetnost ne može isticati. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima jer je tuženik, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

6.8. Zaključno, tuženik predlaže odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

7. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem u presliku Ugovora o kreditu broj 198-50-2915656 zaključenog između parničnih stranaka 29. lipnja 2005. sa lista 12 do 15 spisa, otplatni plan sa lista 9 – 11 spisa, tablicu izračuna razlike kamata po kreditu broj 198-50-2915656 sa lista 56 do 57 spisa, izračun preplate kamatne stope sa lista 58 spisa, preslika ovjere javnog bilježnika Jelice Kovačić iz Vukovara broj OU-158/05 od 30. lipnja 2005. sa lista 65 spisa, otplatni plan sa lista 67 do 68 spisa, prijepis knjigovodstvene kartice na dan 23. studenog 2018. sa lista 69 do 76 spisa, presliku naloga za uplatu sa lista 80 do 116 spisa, potvrdu o isplati kredita u cijelosti od 2. kolovoza 2012. sa lista 117 spisa, nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borkovića od 13. svibnja 2024. sa lista 191 do 195 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem vještaka i tužitelja kao stranke.

8. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku), te primijenivši materijalno pravo na takvo utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Tijekom postupka su kao nesporno utvrđene aktivna i pasivna legitimacija stranaka; činjenica da je između tužitelja i tuženika zaključen Ugovor o kreditu broj 198-50-2915656 od 29. lipnja 2005.. da je ugovor zaključen na iznos od 19.311,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa rokom otplate kredita od 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom; da je tužitelj u cijelosti podmirio svoje obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu; da je ugovorena redovna godišnja kamata 5,65 % koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva; da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013.; da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke; da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te da je istu presudom napokon potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

10. Među strankama je sporno pitanje mjesne nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, pitanje zastare, pitanje ništetnosti dijela ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 198-50-2915656 zaključenog između parničnih stranaka 29. lipnja 2005., otplatni plan, izračuna razlike kamata po kreditu broj 198-50-2915656, prijepisa knjigovodstvene kartice, naloga za uplatu i potvrde o transakcijama (uplate tužitelja po kreditu), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borkovića od 13. svibnja 2024., otplatnog plana uz ugovor o kreditu, te iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.

12. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud isti smatra neosnovanim, te ga je kao takvog svojim rješenjem poslovni broj 6 P-119/23-6 od 15. rujna 2023. odbio, a koje rješenje je potvrdio Županijski sud u Zadru kao drugostupanjski u svojoj odluci poslovni broj 21 Gž-836/2023-2 od 28. studenog 2023., te je postupak nastavljen kod ovoga suda.

13. U pogledu prigovora zastare istaknutog od strane tuženika ističe se da je isti neosnovan, imajući u vidu da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Revt-249/14 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. S obzirom da je tužba u ovom predmetu zaprimljena kod ovoga suda 17. ožujka 2023. nesporno je da je podnesena unutar zastarnog roka.

14. U odnosu na tvrdnje tuženika kako u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz tzv. parnice " Franak " čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanjem jesu li utvrđenja iz te parnice i na koji način primjenjiva u ovom slučaju, valja istaknuti zakonske propise koji se primjenjuju u ovom sporu, a to su čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje Zakon o zaštiti potrošača), kao i činjenicu da su o ništetnosti navedenih odredbi ugovora donesene pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita, i to u pravnoj stvari tužitelja Franak (Potrošač) – Hrvatski savez ugovora za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka među kojima se nalazio i prednik tuženika, te je itekako osnovano pozivanje tužitelja iz navedenih pravomoćnih presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnosno korisnika kredita jer je tuženik kao što se već ranije navelo bio jedna od tuženih banaka u navedenog kolektivnom sporu, jer je u ovom sporu riječ o potrošačkom govoru o kreditu, jer je također predmetni ugovor o kreditu sklopljen 29. lipnja 2005. jer su u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu sadržane identične klauzule odnosno odredbe koje su u navedenom kolektivnom sporu utvrđene ništetnima – promjena kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama banke tuženika i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula u CHF).

15. Valja istaknuti i činjenicu da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula K i dr. protiv Banca Romaneasca SA sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača.

16. Netočni su navodi tuženika da je tužitelj bio informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojem se glavnica kredita veže za stranu valutu, ovdje švicarski franak odnosno da je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF.

17. Tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu od 4. veljače 2025. iskazao da je kupio novi automobil, u cijelosti je podigao kredit za isplatu cijene vozila, novac je isplaćen na račun prodavatelja, nije se raspitivao o kreditu kod drugih banaka budući su ga u auto kući uputili na banku tuženika sa kojom su imali ugovorenu kreditnu liniju. Kada je došao u banku, osobni bankar ga je dočekao sa već pripremljenom dokumentacijom, pročitao je ugovor i potpisao, pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije mu poznat, nitko mu ga nije objasnio a nije ni pitao za pojašnjenje, ponuda kredita bila je isključivo u CHF, ni jedan drugi kredit mu nije ponuđen osim onaj u CHF, nije mu bilo čudno što je kredit u CHF, u početku mu je rata bila prihvatljiva, ugovor je išao ovjeriti kod javnog bilježnika koji mu nije ništa posebno tumačio ugovor, rate kredita plaćao je osobno odlaskom u banku tuženika, kada se rata povećala išao je u banku raspitati se zašto je to tako rekli su mu da je došlo do povećanja tečaja, u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta, poduzeća, niti je bio u sustavu PDV-a, automobil je koristio za osobne potrebe.

17.1. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelj zaključio predmetni ugovor ali mu nije bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, a činjenica je da je ista ugovorna odredba bila nepoštena jer je nužno bilo potrošaču, ovdje tužitelju ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razboritu i formiranu odluku, a budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017. jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. Zakona o zaštiti potrošača treba tumačiti da ugovorna odredba mora biti takva da sa njom potošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

18. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istoga čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a st. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je st. 4. istog čl. propisano da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

19. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, a odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Naprotiv, iz iskaza tužitelja, koji iskaz je sud prihvatio, ocjenjujući ga životnim i uvjerljivim, proizlazi, između ostalog da nije bio upoznat da bi se kamatna stopa koja je bila promjenjiva mogla promijeniti toliko da je to utjecalo i na mjesečne anuitete otplate kredita, a to je bio jedini koji je tužitelju bio ponuđen, uz napomenu da je auto kuća imala ugovorenu kreditnu liniju sa tuženikom i kada su se kamatne stope toliko promijenile i time utjecale na visinu mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tužitelj je intervenirao odlazeći u banku, raspitujući se zašto je tome tako i odgovoreno mu je da to tako mora biti da je kredit u CHF najpovoljniji i sam je vjerovao u valutu švicarskog franka.

21. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, te je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, a sve u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

22. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borkoviću, dipl.oec., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo, sa zadatkom vještaku da izračuna visinu potraživanja tužitelja s obzirom na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i to u odnosu na cjelokupan preplaćeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama na svaki više plaćeni iznos obroka (anuiteta) kredita kojeg su zaključile parnične stranke broj 198-50-2915656 od 29. lipnja 2005.

22.1. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka kojeg je sud ocijenio stručnim, nepristranim i izrađenim sukladno Pravilniku o stalnim sudskim vještacima, proistječe da su tužitelj EO i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, ugovorili iznos kredita od 19.311,06 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju banke kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za kupovinu novog osobnog automobila tužitelja, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta u iznosu od 278,88 CHF i to dana 31. kolovoza 2005., kao početni tečaj u izračunu primijenjen je važeći tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu 29. lipnja 2005. za 1 CHF = 4,738454 kn, dok je nominalni iznos početne kamatne stope utvrđen u visini od 5,65 %.

22.2. Zaključno je mišljenje vještaka, a s obzirom na postavljeni zadatak vještačenja da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja predmetnog ugovora o kreditu 29. lipnja 2005. za 1 CHF = 4,738454 kn, utvrđen je u visini od 1.363,38 eura, pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika za svaki mjesec utuženog razdoblja u Tablici 1. nalaza.

22.3. Za napomenuti je da je imenovani vještak na ročištu održanog kod ovoga suda 4. veljače 2025. ostao u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja.

23. Podneskom tužitelja od 29. svibnja 2024. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka Tomislava Borkovića, te istaknuo kako na isti nema nikakvih primjedbi, te je predložio da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 1.363,38 eura sa z.z. kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pretplate, pa do isplate.

23.1. Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.

23.2. Tuženik se na dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka očitovao podneskom od 10. siječnja 2025. u kojem smatra da je tužitelj podneskom kojim je konačno uredio tužbeni zahtjev preinačio tužbu jer je tek sada postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu koji u tužbi nije bio postavljen u skladu s odredbom članka 186. Zakona o parničnom postupku, te se tuženik takvoj preinaci tužbe protivi i predlaže da sud o istoj odluči. Nadalje, prigovara nalazu i mišljenju vještaka jer se ističe da predmetni nalaz vještaka ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF. U razdoblju otplate kredita tečajna kretanja su smanjivala kunsku protuvrijednost obveze i anuiteta u prvim godinama otplate, a nakon toga su je povećavala. Tuženik se poziva i na stav sudske prakse kojim se jasno potvrđuje navod tuženika da je prvostupanjski sud bio dužan uzeti u obzir sve razlike tečaja. Ponavlja navode iz svojih ranijih podnesaka.

24. Sud prigovor tuženika da je tužitelj svojim podneskom od 29. svibnja 2024. preinačio tužbeni zahtjev jer je postavio tek tada određeni tužbeni zahtjev za isplatu koji u tužbi nije bio postavljen smatra u cijelosti neosnovanim.

24.1. Naime, tužitelj je u tužbi postavio tzv. manifestacijski zahtjev sukladno članku 186.b. Zakona o parničnom postupku u kojem je i to u stavku 1. navedenog članka u bitnom propisano da tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnog odnosa dužan položiti račun i dati pregled neke imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini – da, pod prisegom ili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza odnosno priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podatci o utajenoj ili prikrivenoj imovini potpuni i točni.

24.2. Stavkom 2. istoga članka je u bitnom propisano da u sporovima u kojima ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca…, tužitelj može u tužbi istaknuti i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca, isporuku ili predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi u povodu položenog računa ili predanog pregleda imovine i obveza ili u povodu uskrate polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza.

25. Imajući u vidu naprijed istaknute zakonske odredbe sud je izvršio uvid u tužbu tužitelja iz koje je nesporno utvrđeno da je tužitelj preko punomoćnika zatražio svu potrebnu dokumentaciju vezano za kreditni ugovorni odnos koji je predmet ovoga spora, no tuženik je odbio dati traženu dokumentaciju tužitelja, a kojom tužitelj nije raspolagao u trenutku postavljanja tužbe i tužbenog zahtjeva, pa iz tog razloga tužitelj i nije bio u mogućnosti postaviti određen tj. specificiran tužbeni zahtjev i predloženo je sudu da dostavu iste dokumentacije naloži tuženiku, te je istaknuo da će tužitelj određeni tužbeni zahtjev postaviti nakon dostavljanja dokumentacije, te provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

26. Sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

26.1. Nadalje, temeljem odredbe čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, a s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF na temelju jednostrane odluke tuženika to je tuženik u smislu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

26.2. Sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26.3. Tako u ovom slučaju tuženik treba vratiti tužitelj iznose koje utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa, pa do konačne isplate, s tim da je visina stope zatezne kamate određena Zakonom o kamatama, Uredbom i visini stope zatezne kamate kao i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

26.4. Imajući u vidu sve izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da nadalje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su stoga ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

27. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, te je donio odluku kao u izreci.

28. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnici prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.363,38 eura, te Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav odštetnog zahtjeva (Tbr. 28. Tarife) u iznosu od 200,00 eur, sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 eur, za sastav tri podneska i to od 8. svibnja 2023., od 31. svibnja 2024. i od 20. siječnja 2025., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na dva raspravna ročišta kod ovoga suda i to od 23. travnja 2024. i od 4. veljače 2025. svako po 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1. Tarife), kao i za pristup ročištu za objavu presude 100,00 eur (Tbr. 9. t. 3. Tarife), što ukupno iznosi 1.500,00 eur. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijsko – knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, svaki u iznosu od 26,55 eur, te pripadajući PDV od 25 % na navedene radnje u iznosu od 375,00 eura, odnosno sveukupno tužitelju je priznat trošak u iznosu od 2.228,10 eur, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 21. ožujka 2025. pa do isplate, sve sukladno čl. 29. Zakonu o obveznim odnosima.

Vinkovci, 21. ožujka 2025.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. OD Cvrković i partneri d.o.o., Vukovar, Dr. F. Tuđmana 21,

2. OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5,

na broj: 0186/374/01/MT