REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1152/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Goranke Ratković, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene CČ i okrivljenog LČ, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24), odlučujući o žalbi okrivljene CČ LČ podnesenoj po branitelju Odvjetničkom društvu Ivančević Marinković & Partneri iz Splita i okrivljenog LČ podnesenoj po branitelju Kruni Peronji, odvjetniku iz Splita, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 10. travnja 2024., broj: 31 Pp-5121/2023, na sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2025.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe okrivljene CČ i okrivljenog LČ te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljena CČ i okrivljeni LČ su dužni naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 50,00 EUR (pedeset eura) svaki u roku 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljena CČ i okrivljeni LČ proglašeni su krivima zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, za koje djelo je svakom izrečena kazna zatvora u trajanju 45 dana, koja kazna se neće izvršiti ako okrivljenici u roku kušnje od jedne godine ne počine jedan ili više prekršaja za koji im je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom, dok su temeljem članka 138. stavka 1. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 35,00 eura svaki.

2. Protiv te presude okrivljena CČ i okrivljeni LČ su pravodobno putem branitelja podnijeli žalbe.

2.1. Okrivljena CČ u svojoj žalbi podnesenoj zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o sankcijama navodi u bitnom: da nije kriva i da je sud propustio pravilno utvrditi činjenično stanje. Žaliteljica citira odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ukazujući da je prouzročenje povrede dostojanstva i uznemirenost žrtve konstitutivni element djela, a u činjeničnom opisu se ne naznačuje propisana posljedica. Naprotiv, okrivljenik je prema njoj upotrijebio fizičku silu i istovremeno počinio ekonomsko nasilje, te pritom nije bio uznemiren niti mu je povrijeđeno dostojanstvo. Žaliteljica detaljno analizira presudu, navodeći da je u odnosu na bivšeg supruga pravilno utvrđeno da je počinio ekonomsko nasilje, no u odnosu na nju nema elemenata djela, te je primjenom načela „u dvojbi u korist okrivljenika“ trebalo je osloboditi, jer sud nije izveo niti jedan dokaz te i sudska praksa zauzima stav da za psihičko nasilje mora postojati puno grublja i jača povreda od riječi „vrati mi lancune“, pa je nejasno zašto bi te riječi bile psihičko nasilje, kao što je nejasno postojanje namjere. Prilikom odluke o sankciji sud nije uzeo u obzir da je LČ osuđivan, a ona nije, već im odmjerava istu kaznu, ne uzimajući u odnosu na nju u obzir sve zakonom predviđene olakotne okolnosti, prilažući preslike odluka Općinskog suda u Bjelovaru i Visokog prekršajnog suda RH, predlaže da se žalba prihvati i nju oslobodi optužbe, podredno odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

2.2. U svojoj žalbi okrivljeni LČ navodi da je podnosi zbog svih žalbenih razloga, te ističe u bitnom da sud nije uzeo u obzir njegov iskaz ni konkretne dokaze, već mu je jedino bilo bitno donošenje prvostupanjske odluke bez obzira na njezinu zakonitost. Žalitelj detaljno opisuje kronologiju partnerskih odnosa između njega i CČ, ponavlja obranu koju je iznio u postupku, te navodi da je postupio sasvim logično i razumno kada je nije pustio u stan obzirom je u uzrujanom stanju vrijeđala, bacala se udarala po vratima i slično, pa je na neki način možda i spriječio veće zlo, posebno imajući u vidu da se protiv nje vodi kazneni postupak radi nanošenja teških tjelesnih ozljeda njemu i da joj je bila određena mjera opreza zabrane približavanja. Sud zanemaruje da je stan u njegovom vlasništvu, neosnovano se poziva na izjave u drugom predmetu da je stan zajednička imovina i da se vode pregovori oko isplate, kao i da je on godinama plaćao njoj mjesečnu najamninu jer zajednički suživot nije moguć što je i ona potvrdila. Također joj je dao vozilo na korištenje, kreditnu karticu i financira 90% troškova za dijete, pa toliko o ekonomskom nasilju. Sve navedeno ukazuje da nisu ostvareni elementi ekonomskog nasilja jer on raspolaže osobnim prihodima za dobrobit nje i cijele obitelji, činjenica da nije odjavila prebivalište nikako ne može ići na njegov teret osobito jer je priznala da suživot nije moguć i on joj plaća stan i ne ulazi u njega, predlaže da se žalba prihvati i nju oslobodi optužbe, podredno odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona. Ovaj sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da su okrivljenici upoznati s optužnim prijedlogom, da im je omogućeno da iznesu svoju obranu kao i da angažiraju branitelja, pa je evidentno da je im je bilo omogućeno da se brane i da sudjeluje u postupku.

5.1. Kako prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja. Sud može temeljiti osuđujuću odluku na međusobno suprostavljenim iskazima, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

5.2. Promatrajući cijeli postupak s aspekta pravičnosti, ovaj sud je utvrdio da je žaliteljima svakako pružena realna i razumna mogućnost kvalitetne obrane, dakle da angažiraju branitelja, upoznaju se s optužbom, iznesu obranu ako žele i u obliku u kojem žele te sudjeluju u postupku, te ovaj sud, promatrajući postupak i u njegovoj ukupnosti ne nalazi bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka niti povreda jamstva obrane i pravičnog suđenja predviđenu Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

6. U odnosu na činjenično stanje, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika.

6.1. Svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio nakon analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba i provedenih dokaza, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a koje razloge prihvaća i ovaj sud. Stoga, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica došavši do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje okrivljenih preko lanca logičke argumentacije, valjano pritom obrazloživši razloge svoje odluke.

6.2. U vezi žalbenih navoda koji se odnose na nepravilno zaključivanje od strane prvostupanjskog suda, ističe se da načelo slobodne ocjene dokaza podrazumijeva da iskaze osoba sud mora ocijeniti ne samo sa stajališta zakona logike nego i psihološki, te na temelju pravila općeg ljudskog iskustva, primjenjujući načelo neposrednosti koje omogućuje sudu utvrđivanje činjeničnog stanja. Analizom i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba prvostupanjski sud je utvrdio da je svaki od žalitelja predmetne zgode dao svoj doprinos neprimjerenom sukobu u nazočnosti djeteta Stoga su navedeni žalbeni navodi koji se odnose na činjenično stanje neutemeljeni, te po ocjeni ovog suda nema mjesta dvojbi glede odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji, pritom, pravilno pravno označivši djelo kao prekršaj iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

7. U odnosu na navode usmjerene na povredu materijalnog prava, odnosno na nepostojanje bića prekršaja i konstitutivnih elemenata djela, ovaj sud je utvrdio da su žalbeni navodi da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava također neosnovani.

7.1. Nisu točni navodi žalbe okrivljene CČ da se u činjeničnom opisu ne naznačuje da bi njezino ponašanje kod LČ prouzročilo bilo koju zakonom propisanu posljedicu psihičkog nasilje. Naime, u činjeničnom opisu djela, kako u optužnom aktu, tako i u pobijanoj presudi, je jasno navedeno (8. i 9. redak izreke) da su svojim ponašanjem okrivljenici jedan prema drugome izazvali povredu dostojanstva i osjećaj uznemirenosti, a što i evidentno proizlazi iz cijelog postupka – da je svatko od njih bio uznemiren ponašanjem drugog.

7.2. Što se tiče temeljnog pitanja – može li uopće takvo postupanje bivših supružnika predstavljati nasilje, potrebno je sagledati okolnosti konkretnog odnosa. Valja uzeti u obzir da se nasilje u obitelji ne može promatrati izolirano od konteksta cjelokupne situacije između (bivših) partnera, a radi ocjene predstavljaju li radnje s objektivnog stajališta psihičko ili ekonomsko nasilje u obitelji, kao i pitanja nazočnosti djeteta, s obzirom da su roditelji model i primjer ponašanja u obiteljskim odnosima koji se generacijski prenosi.

7.3. Iako je točno da svako neprimjereno postupanje između članova obitelji ne mora predstavljati i obiteljsko nasilje, u konkretnom je slučaju nužno uzeti da objektivno gledajući, osoba ima pravo ući po stvari u nekretninu na adresu na kojoj je prijavljena bez obzira živi li u njoj kontinuirano ili ne i u kojoj je živjela u bračnoj zajednici sa svojim suprugom, a ako je suprug onemogućava u tome, time vrši ekonomsko nasilje. Naime, prekršaj ekonomskog nasilja je, između ostalog: „... ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine... (članak 10. točka 4. Zakona). Notorno je da je onemogućavanjem ulaska u prostor u kojem je osobi prijavljeno prebivalište počinitelj pritom onemogućava osobu i u korištenju njezine osobne imovine (u ovom slučaju se radi o „lancunima“ po koje je okrivljena CČ došla). Čak i da je okrivljeni LČ nesporni i potpuni vlasnik navedenog stana, takvo postupanje vlasnika nekretnine ispunjava zakonska obilježja prekršaja ekonomskog nasilja u obitelji. Stoga okolnosti koje navodi okrivljenik, a koje se odnose na motive i razloge radi kojih je postupao na opisani način, ne mogu dovesti do njegova oslobođenja od optužbe, nisu opravdanje za njegovo ponašanje i ne predstavljaju razloge isključenja krivnje ili protupravnosti.

7.4. No, bez obzira na okrivljenikovo postupanje (nepuštanje u stan po stvari), i ponašanje okrivljene CČ u ovakvoj konkretnoj situaciji ispunjava obilježja prekršaja. I pri ocjeni njezinog ponašanje nužno je uzeti u obzir cjelokupnu situaciju (ranije mjere opreza zabrane prilaska, međusobna prijavljivanja…), dovesti u vezu s činjenicom da je bila svjesna da je došla s njihovim 10-godišnjim djetetom i da su odnosi između bivših supružnika od ranije opterećeni lošom komunikacijom i problemima zbog čega je očito dovoljan svaki postupak kao povod za sukob, pa njezino lupanje i verbalno obraćanje u tom kontekstu žaliteljevo ponašanje predstavlja uznemiravanje i psihičko nasilje, a ne čin odgovorne komunikacije.

7.5. Oboje okrivljenih su svojim neadekvatnim ponašanjem stvorili potencijalno traumatičnu situaciju za dijete. S obzirom na činjenicu da su djeca najranjiviji članovi obitelji, sukobljeni bivši supružnici su dužni kontrolirati svoje postupke upravo zbog zaštite interesa djece i suzdržati se od ponašanja koje potencira sukobe pogotovo u nazočnosti djece. U smislu funkcionalnog partnerskog ponašanja i odgovorne roditeljske brige za dijete, ponašanje okrivljenih predstavlja potenciranje sukoba i zaoštravanje odnosa, a ne čin zrele komunikacije bivših supružnika.

8. Razmotrivši odluku o uvjetnoj osudi, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud žaliteljima za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću sankciju, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je izrekao sankciju primjerenu opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vrijeme počinjenja bila propisana novčana kazna u rasponu od najmanje 1100,00 eura do visine općeg maksimuma od 6.630,00 eura, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana do općeg maksimuma od 90 dana. Primjenjujući prema okrivljenicima mjeru upozorenja - uvjetnu osudu, na način da je izrečena kazna zatvora u minimalnom trajanju za to djelo, čije se izvršenje odgađa za vrijeme roka kušnje od jedne godine, evidentno je da je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na strani okrivljenih. Prvostupanjski sud je za svoju odluku dao valjane i opravdane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, držeći takvu sankciju primjerenu prirodi i težini prekršaja, svim utvrđenim okolnostima na njezinoj strani i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja

9. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura), pa iznos od 50,00 eura predstavlja iznos bliže minimalno mogućoj visini paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje žalitelja.

10. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. ožujka 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 7 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.