Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-763/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijanke Salopek, predsjednice vijeće, Ivana Stipčića, suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Košir Skračić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jurica Jurić, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-816/2022-13 od 9. listopada 2023. i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-816/2022-16 od 20. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-816/2022-13 od 9. listopada 2023. pod točkama I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-816/2022-13 od 9. listopada 2023. i poslovni broj: P- 816/2022-16 od 20. listopada 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu poslovni broj: P-816/2022-13 od 9. listopada 2023. čija izreka u cijelosti glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu, br. 528- 50 4102586, od 15. svibnja 2007., ovjerenog po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, 16. svibnja 2007. pod br. OV-8364/07 između tužitelja JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koja u članku 1. glasi: "Kunska protuvrijednost CHF ……… po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.”, u članku 7. glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.”, a u članku 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.”

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], J [adresa], iznos od 1.020,11 EUR (slovima: tisuću dvadeset eura jedanaest centi) / 7.686,05 kn 1 (slovima: sedam tisuća šesto osamdeset šest kuna pet lipa) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos:

- 45,92 kn (6,09 EUR) počevši od 3. studenoga 2008. pa do isplate,

- 45,92 kn (6,09 EUR) počevši od 3. prosinca 2008. pa do isplate,

- 59,69 kn (7,92 EUR) počevši od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

- 67,86 kn (9,01 EUR) počevši od 2. veljače 2009. pa do isplate,

- 73,85 kn (9,80 EUR) počevši od 2. ožujka 2009. pa do isplate,

- 65,13 kn (8,38 EUR) počevši od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- 60,78 kn (8,07 EUR) počevši od 2. svibnja 2009. pa do isplate,

- 48,17 kn (6,39 EUR) počevši od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 31,94 kn (4,24 EUR) počevši od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 37,55 kn (4,98 EUR) počevši od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 45,76 kn (6,07 EUR) počevši od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- 36,77 kn (4,88 EUR) počevši od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- 34,82 kn (4,62 EUR) počevši od 2. studenoga 2009. pa do isplate,

- 49,55 kn (6,58 EUR) počevši od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- 62,69 kn (8,32 EUR) počevši od 2. siječnja 2010. pa do isplate,

- 72,75 kn (9,66 EUR) počevši od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- 70,31 kn (9,33 EUR) počevši od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- 94,86 kn (12,59 EUR) počevši od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- 87,36 kn (11,59 EUR) počevši od 3. svibnja 2010. pa do isplate,

- 100,19 kn (13,30 EUR) počevši od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- 161,67 kn (21,46 EUR) počevši od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- 146,66 kn (19,47 EUR) počevši od 2. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 199,12 kn (26,43 EUR) počevši od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- 172,49 kn (22,89 EUR) počevši od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- 148,61 kn (19,72 EUR) počevši od 2. studenoga 2010. pa do isplate,

- 217,16 kn (28,82 EUR) počevši od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- 254,16 kn (33,73 EUR) počevši od 3. siječnja 2011. pa do isplate,

- 220,32 kn (29,24 EUR) počevši od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- 224,47 kn (29,79 EUR) počevši od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- 209,55 kn (27,81 EUR) počevši od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- 226,65 kn (30,08 EUR) počevši od 2. svibnja 2011. pa do isplate,

- 280,56 kn (37,24 EUR) počevši od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- 294,91 kn (39,14 EUR) počevši od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- 383,99 kn (59,96 EUR) počevši od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 3.355,86 kn (445,40 EUR) počevši od 27. rujna 2011. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove postupka u iznosu 1.021,97 EUR (slovima: tisuću dvadeset jedan euro devedeset sedam centi) / 7.700,00 kn (slovima: sedam tisuća sedamsto kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. listopada 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva iz točke I. tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 1. Ugovora o kreditu, koji glasi „Iznos

kredita

………

CHF

13.771,21

(trinaesttisućasedamstosedamdesetjedanšvicarskih franakdvadesetjedancent)“, kao neosnovanim."

kao i rješenje istog poslovnog broja i datuma kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda podnesen po tuženiku.

1.1. Prvostupanjski sud donio je rješenje poslovni broj: P-816/2022-16 od 20. listopada 2023. kojim je odlučeno:

"Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 124,43 EUR (slovima: stotinu dvadeset četiri eura četrdeset tri centa) / 937,50 kn 1 (slovima: devetsto trideset sedam kuna pedeset lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. listopada 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Pravodobno podnesenom žalbom (podnesenu kao jedan podnesak) navedenu presudu pod točkama I., II. i III. izreke i rješenje (točka 1. ovog obrazloženja) i navedeno rješenje pod točkom 1.1. ovog obrazloženja pobija tuženik zbog "svih zakonom predviđenih razloga", uz prijedlog drugostupanjskom sudu da presudu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (u odnosu na rješenja ne predlaže način rješavanja), sve uz nadoknadu troškova u povodu žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana niti protiv presude niti protiv oba rješenja.

5. Prvostupanjske odluke su ispitane u smislu odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

6. U donošenju pobijanih odluka prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na počinjenje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je materijalno pravo pogrešno primijenio.

7. Posebno u odnosu na žalbu protiv presude i rješenja poslovni broj: P- 816/2022-13 od 9. listopada 2023.

7.1. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer presuda u pobijanom dijelu nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženik u žalbi.

7.2. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Prvostupanjski sud u donošenju pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP u svezi odredbe članka 338. ZPP jer je obrazloženje sastavljeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom, a prvostupanjski sud je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

7.3. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP jer tuženik nije onemogućen da raspravlja pred sudom, na što ukazuje prema sadržaju žalbe. Iz stanja spisa ne proizlazi da tuženik nije imao kontradiktoran postupak u kojem se mogao očitovati na činjenične navode i dokazne prijedloge protivne strane, kao i iznositi svoje činjenične navode i predlagati izvođenje dokaza. Tuženiku je i za odgovoriti da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze radi čega postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza tuženik nije zadovoljan i smatra da je valjalo prihvatiti ono što on tvrdi i njegovo tumačenje činjeničnog stanja, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno njegovo pravo koje mu pripada u postupku kao stranci.

7.4. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor tuženika mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, a suprotni žalbeni navodi nisu osnovani pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP.

7.5. Polazeći od činjenica: da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno među strankama da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, ovdje tuženika, a čije je sjedište u [adresa]; da je predmet spora u svezi s ugovorom o kreditu u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik trgovca; da nije sporno da tužitelj ima prebivalište na području za koji je nadležan prvostupanjski sud te da među strankama nakon nastanka spora nije sklopljen sporazum o prijenosu mjesne nadležnosti to je primjenom odredbe članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23., dalje: ZPK) prvostupanjski sud mjesno nadležan za postupanje u predmetnom postupku pa je već iz tih razloga valjalo odbiti kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, pri čemu za konačnu odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda prema odredbi članka 19.l ZPK nije relevantno pitanje valjanosti prorogacijske klauzule iz ugovora o kreditu.

7.6. Naime, ZPK propisuje: da se tim Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ZPK (članak 1.); da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ZPK djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja (članak 2. stavak 1.); da je vjerovnik fizička ili pravna osobu koja na području Republike Hrvatske odobrava ili obećava odobriti kredit u okviru poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja …. (članak 2. stavak 2.) i da je ugovor o kreditu, u smislu ZPK, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka (članak 2. stavak 3.).

7.7. Odredbom članka 19.l ZPK je, između ostalog, propisano: da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stavak 1.) i da se od odredbe stavka 1. ZPK može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora, koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. članka 19.l ili koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države (stavak 4.).

7.8. Dakle, odredbom članka 19.l stavka 1. ZPK propisano je da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a što je u konkretnom slučaju upravo prvostupanjski sud jer tužitelj ima prebivalište na području mjesne nadležnosti tog suda.

7.9. Nadalje, prema zajedničkim odredbama o nadležnosti sadržanim u odredbi članka 15. stavku 2. ZPP, o sudskoj nadležnosti (apsolutna, stvarna, mjesna) i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud u pravilu odlučuje s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti, a što znači da se odredba članka 19.l stavak 1. ZPK, koja je procesne naravi primjenjuje od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je predmetna tužba podnesena 27. svibnja 2021. Pored toga valja i navesti da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Gr1-143/19 od 11. prosinca 2019., iznio shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe članka 19.l stavka 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

7.10. Svako drugo tumačenje odredbe članka 19.l ZPK dovodi ne samo do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, već i do ostvarivanja prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama članka 14. stavka 2., članka 16. stavka 2. i članka 26. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90., 135/1997., 8/98., 113/00., 28/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14.).

7.11. Predmet zahtjeva o kojem je odlučeno presudom u pobijanom dijelu je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kako je to označeno u izreci pobijane presude pod točkom I. i isplata razlike u tečaju valute CHF na temelju otplaćenog ugovora o kreditu jer se radilo o ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora o kreditu (koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima).

7.12. Utvrđujući ništetnost predmetnih odredbi ugovora o kreditu kao pod točkom I. izreke pobijane presude prvostupanjski sud je prihvatio i tužbeni zahtjev za isplatom.

7.13. Nisu sporne činjenice: da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 528- 50-4102586 od 15. svibnja 2007. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u novčanom iznosu od 13.777,21 CHF protuvrijednosti u kunama, koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 72 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća i da je kredit otplaćen.

7.14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03., dalje: ZZP/03.) koji je u članku 81. stavku 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

7.15. Na žalbene navode tuženika valja navesti da je prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a istovjetnu odredbu sadržava i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07, na snazi tijekom ugovornog odnosa) u članku 138.a.

7.16. Stoga, u smislu navedenih zakonskih odredbi, prvostupanjski sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

7.17. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te utvrđeno da su banke stranke spora, pa i tuženik, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tuženik kao trgovac nije dokazao da je tužitelj kao potrošač bio odgovarajuće obaviješten i upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, odnosno da se o predmetnim ugovornim odredbama (koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima) u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

7.18. Pored navedenog, predmetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerila ponašanja procjenjuju se ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Predmetnim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.19. Na žalbene navode tuženika valja i navesti da je pobijanu presudu donio prvostupanjski sud pa su utoliko nejasni i promašeni žalbeni navodima kojima se ukazuje da drugostupanjski sud odlučujući o nepoštetnosti predmetnih ugovornih odredbi nije provodio test razmjernosti.

7.20. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika iz kojih bi proizlazilo da nije postupao na nepošten način te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi na kojima tužitelj i temelji zahtjev za isplatom.

7.21. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pravilno nije primjenjivao odredbu članka 326. stavka 2. ZOO jer se u konkretnom slučaju ne radi o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, tužitelj ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmet tužbenog zahtjeva.

7.22. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 19. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., kako bi to proizlazilo iz sadržaja žalbe), koji zakonski propis tuženik pogrešno brojčano izražava, jer se radi o članku 1. navedenog Zakona kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan između ostalog i članak 19.a koji propisuje predmet konverzije i koji članak u stavku 3. propisuje na koje se kredite ne primjenjuju odredbe u navedeni Zakon dodane glave IV.a, međutim ti su žalbeni navodi neosnovani jer u ovom konkretnom slučaju navedeni zakonski propis nije primjenjiv.

7.23. Predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

7.24. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju predmetnih ništetnih odredbi koju je tuženik primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju jer je u smislu odredbe članka 1046. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine.

7.25. Budući da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo ga on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tuženik je nepošten stjecatelj, kakvim ga je i nedvojbeno ocijenio prvostupanjski sud, zbog čega u smislu odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

7.26. Tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba članka 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7.27. Visina zahtjeva tužitelja za isplatom se žalbom određeno ne osporava.

7.28. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu u svezi ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. to nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a tužba je u ovom postupku podnesena 31. listopada 2022., radi čega tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

7.29. U odnosu na dosuđene troškove tužitelju pobijana odluka je pravilna i zakonita, a koju tuženik pobija kao posljedicu svog stava o neosnovanosti zahtjeva o kojem je odlučeno pobijanom presudom.

7.30. Radi iznijetog na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude, a temeljem članka 380. točke 2. ZPP odlučeno je o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-816/2022-13 od 9. listopada 2023. kao pod točkom I. izreke rješenja ovog suda.

8. Posebno u odnosu na žalbu protiv rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj: P-816/2022-16 od 20. listopada 2023.

8.1. Prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu u visini kao u pobijanom rješenju jer se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda radilo o trošku potrebnom za vođenje parnice između stranaka, a suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

8.2. Radi iznijetog na temelju članka 380. točke 2. ZPP odlučeno je o žalbi tuženika protiv navedenog rješenja kao pod točkom I. izreke rješenja ovog suda.

9. Zahtjev tuženika za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe odbijen je kao neosnovan jer sa žalbom nije uspio (točka II. izreke rješenja ovog suda, članak 166. stavak 1. ZPP, članak 154. stavak 1. ZPP).

U Sisku 21. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Marijanka Salopek