Republika Hrvatska

P-444/2022-34

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Zajedničkog odvjetničkog ureda Zorislava Krivačića i Korane Krivačić, odvjetnici u Bjelovaru, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru (P-DO- 32/2022), radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 5. veljače 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice z.z. tužene, na ročištu za objavu presude 21. ožujka 2025. primjenom čl. 335 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP)

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj TO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 682/1 oranica Krčevine površine 15624 m2, osobno i kao nasljednik iza pok. JO, što je tužena Republika Hrvatska, OIB 52634238587, dužna trpjeti i dozvoliti da se tužitelj na temelju ove presude upiše kao vlasnik nekretnine u zemljišnim i drugim javnim knjigama, jer će takvu dozvolu u protivnom nakon pravomoćnosti zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.150,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tužene podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva. U tužbi tvrdi da se kao nasljednik svoga pokojnog oca u ožujku 2021. obratio nadležnom državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno rješenje spora radi priznanja prava vlasništva nekretnine iz izreke, ali nadležno odvjetništvo odbilo je njegov zahtjev. Tužitelj tvrdi da je njegov otac 1972. spornu nekretninu kupio od BO, ali na temelju toga ugovora nije uknjižio svoje pravo vlasništva. Tužitelj ne raspolaže kupoprodajnim ugovorom, ali tvrdi da je nekretnina u posjedu njegove obitelji neprestano od 1972. i da upravo tužitelj obrađuje nekretninu sve do dana podnošenja tužbe. Rješenjem nadležnog katastarskog zavoda od 5. veljače 1973. kao posjednik sporne čestice upisan je tužiteljev otac JO, a tužiteljev otac sudjelovao je i u postupku preoblikovanja zemljišne knjige kao posjednik nekretnine. Također, i Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju u svibnju 2010. utvrdila je da je tužitelj predstavnik poljoprivrednog gospodarstva koje koristi česticu koja je predmet parnice. Stoga tužitelj tvrdi da je zajedno sa svojim precima u mirnom, neposrednom, samostalnom, zakonitom, istinitom i poštenom posjedu nekretnine već više od 50 godina i da je dosjelošću stekao vlasništvo nekretnine. I tužitelj i njegovi prednici gospodarski su koristili tu česticu i tužitelj je ostvario i odgovarajuće potpore za nju u razdoblju od 2010. do 2020.. U naravi nekretnina je oranica koja se obrađuje na isti način još od 1972.. Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev i tuženu obveže na plaćanje parničnih troškova.

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je predmetna čestica nekada u zemljišnoj knjizi bila upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao čk.br. 682 oranica Krčevine površine 5558 m2 i to kao društveno vlasništvo, a od 1976. pravo korištenja te čestice imao je "5. Maj" Bjelovar. Tužena tvrdi da je po sili zakona 1991. stekla vlasništvo poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu i to temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a kao vlasnica nekretnine u zemljišnoj knjizi upisala se 1997.. Također, opisuje da je 2014. provedena parcelacija čk.br. 682 sukladno lokacijskoj dozvoli i da je tužena u to vrijeme bila i vlasnica i posjednik nekretnine. Isto tako, opisuje da je tužitelj u katastarskim evidencijama od 1972. do 2008. bio upisan kao posjednik čk.br. 682, a tada je u postupku izlaganja podataka prikupljenih tehničkom reambulacijom utvrđeno da tužitelj nema ispravu kojom dokazuje pravo vlasništva pa je kao vlasnik nekretnine upisana tužena, sukladno podacima zemljišne knjige. Predmetna čestica u programu je raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske na području Grada Bjelovara i predviđena je za dugogodišnji zakup u trajanju od 25 godina. S obzirom na dostupne podatke tužena pretpostavlja da je predmetna čestica i prije 1976. u zemljišnoj knjizi bila upisana kao društveno vlasništvo i da zbog toga u zemljišnoj knjizi nije mogao biti proveden ugovor o kupoprodaji sklopljen 1972. između BO i tužiteljevog oca. Tužena tvrdi da tužiteljev posjed nekretnine nije ni zakonit, ni istinit ni pošten i da nije protekao rok od 40 godina potreban za stjecanje prava vlasništva nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske dosjelošću, a ističe da se za vrijeme važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima dosjelošću nije moglo steći pravo vlasništva nekretnine u društvenom vlasništvu. Analizom relevantnih propisa i sudske prakse tužena zaključuje da od trenutka kupoprodaje 1972. do 17. studenoga 1991. nije proteklo 40 godina i da od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe također nije protekao rok od 40 godina. Tužena smatra da je tužiteljev pravni prednik u postupku preoblikovanja 2007. obaviješten da nema osnovu posjedovanja pa je najkasnije tada postao nepošten. Osim toga, čestica je 2008. promijenila oblik i površinu što je također razlog za prekid dosjedanja. Konačno, tužena smatra da na stjecanje prava vlasništva nekretnine ne utječe činjenica dodjeljivanja poljoprivrednih potpora. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i potražuje naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], poziva od 5. veljače 2007., rješenja od 17. ožujka 2010., rješenja od 5. veljače 1973., zahtjeva za mirno rješenje spora, zapisnika od 20. veljače 2007., zapisnika od 31. svibnja 2010., povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], povijesti promjena od 12. svibnja 2021., dopisa od 8. travnja 2021., snimke Geoportala, dopisa od 2. lipnja 2021., rješenja od 18. rujna 2014., popisnih listova, uvjerenja od 6. lipnja 2022., odluke od 10. prosinca 1973., dopisa od 1. lipnja 1976. i 19. listopada 1976. i prijedloga iz studenoga 1976..

Pročitani su iskazi svjedoka OO, DO, SO i NO.

Pročitan je tužiteljev iskaz.

Pročitan je zapisnik o uviđaju od 4. ožujka 2024..

Pročitani su skica lica mjesta i nalaz stalnog sudskog vještaka GEO – Agi d.o.o.. Pročitan je predmet ovoga suda broj O-81/2010.

Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka IO jer je tužitelj odustao od svog dokaznog prijedloga.

4. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Iz izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proizlazi da je tužena u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnica čk.br. 682/1 oranica Krčevine površine 15624 m2.

Čitanjem povijesnih podataka zemljišne knjige i katastra sud utvrđuje da je na temelju terenske revizije 1963. oformljena nova čk.br. 682 iz k. o. [katastarska općina] površine 5558 m2 za koju je utvrđeno da se radi o društvenoj imovini čiji je korisnik "Agrokombinat" Bjelovar. Potom je 1966. oformljena nova čk.br. 682 iz k. o. [katastarska općina] površine 11944 m2 koja je nastala od dijelova čk.br. 680, čk.br. 681 i čk.br. 682, a te 1966. kao posjednik nekretnine upisan je BO iz [adresa]. Tada je čestica broj 682 poprimila današnji oblik i površinu. Nakon njega kao posjednik nekretnine 1972. upisan je JO iz [adresa], time da iz upisa u zemljišnoj knjizi nisu vidljive promjene vlasništva te nekretnine prije 1976.. U provedenom postupku tehničke reambulacije katastarske općine tijekom 2008. kao vlasnik i posjednik nekretnine upisana je tužena, time da je u sastav čk.br. 682 ušla i čk.br. 683 k. o. [katastarska općina]. Čestica broj 682 iz k. o. [katastarska općina] cijepana je 2014. na nove čk.br. 682/1 oranica površine 15624 m2, čk.br. 682/2 oranica površine 338 m2 i čk.br. 682/3 oranica površine 285 m2, sve sukladno lokacijskoj dozvoli za izgradnju spojne ceste na brzoj cesti.

Čitanjem predmeta ovoga suda broj O-81/10 sud utvrđuje da je tužiteljev otac JO umro **.**.2010. i njegovi zakonski nasljednici bili su supruga HO i sinovi TO i OO, a rješenjem o nasljeđivanju od 3. ožujka 2010. utvrđeno je da ostavinska imovina sukladno nasljedničkim izjavama pripada HO i TO, tj. tužitelju. Iz iskaza svjedoka OO i tužitelja sud je utvrdio da je HO umrla 2011..

7. Tužitelj je prilikom očevida na licu mjesta 4. ožujka 2024. pokazao spornu česticu, a pri tom je mjerničkim vještačenjem i neposrednim opažanjem suda utvrđeno da se radi o oranici koja je zasijana pšenicom i samo u manjem dijelu na sjeverozapadnoj i južnoj međi obrasla je samoniklim drvećem. Predmetna čestica broj 682/1 iz k. o. [katastarska općina] zajedno sa susjednim čk.br. 682/2 i čk.br. 682/3 čini jednu cjelinu bez vidljivih razgraničenja između njih i na čk.br. 682/2 i čk.br. 682/3 do dana održavanja očevida nije sagrađena cesta. Vanjske linije razgraničenja tih čestica u odnosu na susjedne nekretnine vidljive su na terenu i poklapaju se sa službenim podacima unutar dozvoljenog odstupanja.

8. Iz iskaza svjedoka OO, DO, SO i NO i iz tužiteljevog iskaza sud u bitnome utvrđuje iste činjenice koje proizlaze i iz pročitanih isprava, tj. utvrđuje da je predmetna čestica nekada bila vlasništvo "Ekonomije" iz Ždralova i u naravi je predstavljala šumu. Ta šuma iskrčena je početkom 1970-ih, a čovjek prezimena BO iz [adresa] stekao je vlasništvo čestice zamjenom nekretnina s "Ekonomijom". Potom je BO nekretninu prodao JO, tužiteljevom ocu, a nakon smrti JO nekretninu je naslijedio i nastavio obrađivati tužitelj. Tužitelj i njegov otac predmetnu česticu obrađivali su od 1973., a poljoprivredna površina koju su obrađivali cijelo vrijeme do danas nije mijenjala ni površinu ni oblik. Saslušani svjedoci opisuju da na području na kojem se sporna nekretnina nalazi nema poljoprivrednog zemljišta koje bi bilo državno vlasništvo. Tužitelj tvrdi da nitko nikada ni njemu ni njegovom ocu nije zabranjivao obrađivanje nekretnine, a tvrdi i to da mu nije poznato da je 2008. proveden postupak tehničke reambulacije koji je obuhvaćao i spornu nekretninu i da je tužena upisana kao vlasnica nekretnine te da se površina nekretnine mijenjala jer se sve navedeno događalo za života njegovog oca, a njegov otac o svemu je vodio brigu. Također, tužitelj tvrdi da ništa ne zna o tome da je 2014. čestica cijepana i da bi dio čestice trebao služiti za izgradnju ceste, tek je čuo priče o gradnji ceste.

Sud nema razloga sumnjati u istinitost iskaza saslušanih osoba, a saslušani svjedoci svakako imaju saznanja o bitnim činjenicama jer se radi o tužiteljevom bratu i o tužiteljevim susjedima. Njihovi iskazi suglasni su s činjenicama koje se mogu utvrditi čitanjem isprava priloženih u spis.

9. Dakle, utvrđene činjenice ukazuju na to da nije poznato tko je bio u posjedu sporne nekretnine prije 1963., a ni tužitelj ni tužena u tom pravcu ne iznose nikakve konkretne činjenice i ne predlažu izvođenje nekih posebnih dokaza, osim izvedenih. U razdoblju od 1963. do 1966. nekretnina je bila u posjedu "Agrokombinata" Bjelovar, u razdoblju od 1966. do 1972. nekretnina je bila u posjedu BO, u razdoblju od 1972. do 2010. nekretnina je bila u posjedu tužiteljevog oca JO, a od 2010. nekretnina je u tužiteljevom posjedu. U katastarskim evidencijama kao posjednik nekretnine 2008. evidentirana je tužena.

Tužiteljev otac JO sudjelovao je u postupku obnove zemljišne knjige k. o. [katastarska općina] i u tom postupku pristupio je na ročište održano 20. veljače 2007. na kojem su mu predočeni prikupljeni katastarski i zemljišnoknjižni podaci koji su poslužili za sastav nove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] koja je stupila na snagu početkom 2008. tako da je tužiteljev otac JO najkasnije tada postao nepošteni posjednik sporne nekretnine jer je tom prilikom saznao da je tužena u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnica nekretnine i da mu ne pripada pravo na posjed.

Iz povjesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige za spornu česticu proizlazi da je ta nekretnina u zemljišnoj knjizi 1976. na temelju odluke od 10. prosinca 1973. uknjižena kao društveno vlasništvo s pravom korištenja "5. Maja" Bjelovar (u zemljišnoj knjizi nema ranijih podataka o toj čestici). Tijekom 1992. u zemljišnoj knjizi uknjiženo je pravo korištenja nekretnine u korist poduzeća "Ratarstvo" Bjelovar, a 1. travnja 1997. temeljem prijedloga Državnog pravobranitelja Županije Bjelovarsko-bilogorske i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima uknjiženo je pravo vlasništva na spornoj nekretnini u korist tužene.

Iz priložene odluke od 10. prosinca 1973. i iz podataka Okružnog privrednog suda Bjelovar iz 1976. proizlazi da je nekadašnji "Agrokombinat" Zagreb tom odlukom podijeljen na nekoliko novih radnih organizacija, a među njima je bilo i poduzeće "5. Maj" Bjelovar u čijem su sastavu bile razne organizacije udruženog rada čiji su se nazivi tijekom godina zbog različitih razloga mijenjali. Npr. postojali su O.P.Z. Bjelovar, Poljoprivredno zadružni kombinat Bjelovar, "Agrokombinat" Bjelovar, Poljoprivredno dobro Ždralovi, itd., a navedena činjenica navodi se radi utvrđenja istinitosti iskaza saslušanih svjedoka s obzirom na to da svjedok DO navodi da je BO predmetnu česticu mijenjao s nekadašnjom "Ekonomijom" iz Ždralova. S obzirom na suglasnost podataka sud smatra iskaz toga svjedoka istinitim. Tužena u odgovoru na tužbu tvrdi da je vlasništvo sporne čestice stekla temeljem zakona 1991.. Te godine na snagu je zaista stupio Zakon o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine broj 34/1991) koji je u čl. 3. st. 1. propisao da Republika Hrvatska postaje nositelj vlasničkih prava na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske. Dakle, tužena je na temelju navedene odredbe postala nositelj vlasničkih prava na spornoj čestici jer je ta čestica sve do 1997. imala status društvenog vlasništva. Međutim pravo vlasništva tužene na nekretnini publicirano je tek uknjižbom prava vlasništva 1997.. Ocjenjujući sve izvedene dokaze sud nije utvrdio da se tužena u bilo kojem trenutku na bilo koji način obratila tužitelju ili njegovom ocu JO s ciljem zaštite vlasničkopravnih ovlaštenja na nekretnini (npr. radi predaje nekretnine u posjed, radi isplate zakupnine i slično).

Tužitelj u tužbi tvrdi da je njegov otac vlasništvo nekretnine stekao kupoprodajom 1972., ali o tome nije predočio nikakvu ispravu (već u tužbi tužitelj je naveo da ne raspolaže kupoprodajnim ugovorom koji su sklopili BO i JO) zbog čega se tužiteljev posjed nekretnine ne može ocijeniti zakonitim. Tužitelj u tužbi tvrdi da je za spornu nekretninu ostvarivao poljoprivredne potpore u razdoblju od 2010. do 2020. i u prilog tome dostavlja zapisnik od 31. svibnja 2010. o evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta. U tom zapisniku upravo je tužitelj naznačen kao predstavnik poljoprivrednog gospodarstva koje koristi poljoprivredno zemljište koje se između ostaloga sastoji i od oranice Ružinovac u površini od 1.55 ha. Iako u tom zapisniku nisu navedeni točni zemljišnoknjižni podaci nekretnina koje tužitelj koristi, svjedok OO iskazao je da je naziv predmetne čestice Ružinovac pa se može zaključiti da se radi o istoj nekretnini ili o njezinom dijelu. Činjenica ostvarivanja poljoprivrednih potpora posredno, uzmu li se u obzir i drugi dokazi izvedeni u ovom postupku, ukazuje na postojanje tužiteljevog posjeda sporne čestice i na trajanje toga posjeda.

Tužena ni na koji način u ovoj parnici nije dokazala da je tužitelj bio upoznat s postupkom obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] koji je dovršen 2008. (u tom postupku sudjelovao je tužiteljev otac JO kao osoba koja je u katastru u vrijeme provedbe postupka obnove bila evidentirana kao posjednik nekretnine) i da je tužitelj bio upoznat s postupkom parcelacije čestice koji je proveden 2014.. Tužitelj u iskazu izričito osporava da bi znao nešto o tome, iz izvedenih dokaza ne proizlazi drugačije, a sud nema razloga sumnjati u istinitost tužiteljevog iskaza. Iako je tužiteljev otac JO sudjelovao u postupku obnove zemljišne knjige i najkasnije 2008. postao je nepošteni posjednik sporne čestice, tužitelj je smrću JO **.**.2010. postao poštenim posjednikom nekretnine jer nije znao i nije morao znati da je JO nepošteni posjednik nekretnine (čl. 160. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), a tužena nije dokazala drugačije. Tijekom 2014. katastar je proveo upravni postupak parcelacije čk.br. 682 iz k. o. [katastarska općina] na nove čk.br. 682/1, čk.br. 682/2 i čk.br. 682/3. No, budući da tužitelj nije sudjelovao u tom upravnom postupku, da ni na koji način nije obavješten o provedbi toga postupka i da parcelacija nije provedena na terenu (sve tri čestice i dalje čine jednu poljoprivrednu cjelinu koju obrađuje upravo tužitelj), provedeni postupak tužitelja ne čini nepoštenim posjednikom nekretnine.

Iako iz podneska Grada Bjelovara od 8. travnja 2021. proizlazi da je sporna nekretnina uvrštena u Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske na području grada Bjelovara i predviđena je za dugogodišnji zakup, to ne utječe na zaključak suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Davanje predmetne čestice u zakup ili u neki drugi oblik korištenja nije realizirano i još uvijek je na razini plana Grada Bjelovara pa ne može utjecati na poštenje posjeda tužitelja i tužiteljevih pravnih prednika u odnosu na koje su pretpostavke za stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću ispunjene puno ranije, kako će biti obrazloženo u nastavku. Taj trenutak ispunjenja zakonskih pretpostavki nastupio je prije stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine broj 34/91), prije provedbe postupka obnove zemljišne knjige za k.o. Brezovac 2007. i 2008. i prije provedbe postupka parcelacije 2014..

10. Na temelju utvrđenih činjenica sud zaključuje da su tužitelj i njegovi pravni prednici počevši od Stjepana Križovana 1966. u posjedu sporne nekretnine više od 50 godina i da podaci upisani u zemljišnoj knjizi ne odgovaraju stvarnom stanju na terenu te da tužena u tom razdoblju nije bila u posjedu sporne čestice niti je na njoj vršila bilo kakva vlasnička ovlaštenja.

11. Prema čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 77/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga zakona prosuđuje se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Taj zakon stupio je na snagu 1. siječnja 1997., a prethodio mu je Zakon o osnovnim vlasničko – pravnim odnosima (Službeni list br. 6/80 i 36/90 te Narodne novine br. 53/91) koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996.. Prije njega od 1. siječnja 1812. vrijedio je austrijski Opći građanski zakonik i radi odluke o osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva u obzir valja uzeti i odredbe toga propisa budući da su tužiteljevi pravni prednici spornu nekretninu stekli u vrijeme važenja toga Zakonika (Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.; Narodne novine broj 73/91).

12. Prema paragrafu 1452. Općeg građanskog zakonika pravo se dosjelošću stječe zakonitim prijenosom posjeda na nekog drugoga, a prema paragrafu 1460. da bi se pravo moglo dosjelošću steći potrebna je sposobnost stjecatelja da može steći, sposobnost stvari i stvarni stjecateljev posjed, time da posjed mora biti zakonit, pošten i istinit i trajati kroz cijelo zakonom određeno vrijeme. Posjed je zakonit, ako je utemeljen na naslovu dovoljnom da se zadobije vlasnost (paragraf 1461.), posjed mora biti pošten (paragraf 1463.) i posjed mora biti istinit, tj. ne smije biti stečen silom, lukavstvom, potajno ili na izmoljeni način (paragraf 1464.). U odnosu na državnu i općinsku imovinu, paragrafom 1472. propisano je izvanredno vrijeme dosjelosti tako da se u odnosu na nekretnine, ako pravo vlasništva nije upisano na posjednikovo ime u javnim knjigama, pravo vlasništva može steći samo posjedom od 40 godina. U tom slučaju onaj koji tvrdi da je vlasništvo stekao posjedom u razdoblju od 40 godina nije dužan dokazati zakoniti naslov stjecanja, a protivna strana može dokazivati nepoštenje posjeda (paragraf 1477.). Temeljem paragrafa 1493. poštenom stjecatelju stvari u vrijeme dosjelosti uračunava se vrijeme njegovog zakonitog i poštenog prednika, time da kod stjecanja izvanrednom dosjelošću u trajanju od 40 godina prednikov posjed ne mora biti zakonit. Osoba koja dosjelošću stekne stvar ili pravo može protiv dosadašnjeg vlasnika u sudskom postupku tražiti utvrđenje prava vlasništva i tražiti upis svoga prava u javnoj knjizi (paragraf 1498.). Temeljem paragrafa 326. pošteni posjednik je onaj koji iz vjerojatnih uzroka drži da je stvar koje posjeduje njegova, a nepošteni posjednik je onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je stvar koju posjeduje tuđa.

13. Prema Načelnom mišljenju opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. za izvanrednu dosjelost potrebno je 20 godina posjedovanja, a ne 40 godina kako je to bilo propisano u Općem građanskom zakonu.

14. Odredbom čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničko – pravnim odnosima (Službeni list br. 6/80 i 36/90 te Narodne novine br. 53/91) propisano je da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, a st. 4. istog članka propisano je da savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Prema čl. 30. st. 2. toga zakona u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici. Temeljem čl. 72. toga zakona posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, a posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, time da se savjesnost posjeda pretpostavlja. Temeljem čl. 29. toga zakona pravo vlasništva na stvari u društvenom vlasništvu nije se moglo steći dosjelošću (ova odredba stavljena je izvan snage Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima; Narodne novine broj 53/91).

15. U bitnome na isti način i odredbama čl. 159. st. 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 77/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) propisano je da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave zakonit, istinit i pošten stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a prema st. 3. i 4. istoga članka samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave čiji je posjed barem pošten stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom 40 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Sukladno čl. 160. st. 2. toga zakona u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Prema čl. 18. st. 1. – 3. toga zakona posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja i posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Temeljem st. 5. toga članka posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja poteklo prije toga dana. Ova odredba na snagu je stupila 20. prosinca 2001. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 114/01), koji je donesen nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom od 17. studenoga 1999. (Narodne novine broj 137/99) ukinuo raniji čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja poteklo prije toga dana.

16. Činjenice koje su utvrđene u ovoj parnici ukazuju na to da radi odluke o osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva na temelju čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti pravna pravila Općeg građanskog zakonika jer su se ta pravila primjenjivala u trenutku stjecanja prava vlasništva dosjelošću sporne nekretnine u odnosu na tužiteljeve pravne prednike.

17. Saslušani svjedoci i tužitelj suglasno iskazuju da je sporna nekretnina bila u neprekidnom posjedu BO i JO, a danas je u tužiteljevom posjedu i o tome nikada nije bilo nikakvih sporova. U vrijeme stjecanja posjeda sporne nekretnine tužiteljevog pravnog prednika Stjepana Križovana 1966. na snazi je bio Opći građanski zakon prema kojem se pravo vlasništva nekretnine koja je državno vlasništvo izvanrednom dosjelošću moglo steći, uzme li se u obzir Načelno mišljenje opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960., posjedom u trajanju od 20 godina. Ranija odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisivala je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenoga 1999. ukinuo je tu odredbu kao neustavnu zbog štetnih posljedica koje je uzrokovala suprostavljenim pravima trećih osoba. U ovoj situaciji opravdano je priznati pravne učinke ukinute odredbe u korist tužitelja u razdoblju do 17. studenoga 1999. jer je pravu tužitelja suprostavljeno samo pravo države, a opisana neustavna odredba donesena je pogreškom državnih tijela pa rizik takve pogreške može ići samo na teret države, država iz takve pogreške ne može za sebe izvoditi pogodnosti, a učinci pogreške ne mogu se ispravljati na štetu pojedinca. Sukladno tome, valja zaključiti da su tužiteljevi pravni prednici BO i JO u razdoblju od 1966. do 1986. bili u poštenom posjedu sporne nekretnine, taj posjed nitko im ni na koji način nije osporavao i protekom toga razdoblja isteklo je vrijeme dosjedanja od 20 godina za pošten posjed i stjecanje prava vlasništva nekretnine izvanrednom dosjelošću, bez obzira na to što je kao vlasnica nekretnine u zemljišnoj knjizi kasnije upisana tužena. Dakle, već je tužiteljev otac JO stekao vlasništvo sporne čestice dosjelošću 1986., a tužitelj je to pravo naslijedio 2010. smrću JO. Na temelju svih utvrđenih činjenica sud smatra da tužena u ovoj parnici nije dokazala da su tužitelj i njegovi pravni prednici bili nepošteni posjednici sporne nekretnine.

18. Stoga je tužbu i tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u toč. I. izreke.

19. Odluka o parničnim troškovima iz točke II. izreke temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici. Tužena je tužitelju dužna nadoknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 2.150,00 EUR koji se sastoje od troškova sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastava podnesaka od 13. srpnja 2022. i 18. travnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR kn za svaki podnesak, zastupanja punomoćnika na ročištima i očevidu održanim 11. siječnja 2023., 22. svibnja 2023., 4. ožujka 2024. i 5. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaku radnju, PDV-a u iznosu od 350,00 EUR i predujma za očevid u iznosu od 400,00 EUR. Navedeni troškovi odmjereni su prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora.

Sud tužitelju nije priznao zatražene "ostale troškove i pristojbe koje odredi sud" smatrajući da takav zahtjev za naknadu parničnog troška nije određen u smislu čl. 164. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Odluka o trošku zastupanja punomoćnika na ročištu radi objave i uručenja presude uslijedit će nakon što se to ročište održi.

20. Zbog toga je odlučeno kao u izreci.

U Bjelovaru 21. ožujka 2025.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.