REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-1159/2021-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 6. veljače 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 21. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 54111/06 od 31.10.2006. godine, kojeg su zaključili HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 210.100,00 CHF prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u dijelu u kojem se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju u stranoj valuti CHF, u dijelu u kojem će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora, prodajni tečaj kune u odnosu na CHF, vrijedećeg na dan plaćanja, članak 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu broj 54111/06 od 31.10.2006. godine, kojeg su zaključili HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i SOCIETE GENERALE

– SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

III. Prihvaća se prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika te se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja u iznosu od 5.054,15 EUR, dok se isti ne prihvaća za zakonske zatezne kamate na ovaj iznos od 11.siječnja 2017.godine do isplate te u ovom dijelu za zakonske zatezne kamate potraživanje tuženika spram tužitelja ne postoji.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 31.067,79 EUR sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007.godine; od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena; od 1.8.2015.godine do 31.12.2022. godine obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to na iznos od:

-5,91 EUR od12.3.2008. godine do isplate,

-18,32 EUR od 13.10.2008. godine do isplate,

-40,67 EUR od 14.11.2008. godine do isplate,

-2,70 EUR od 12.12.2008. godine do isplate,

-50,13 EUR od 13.1.2009. godine do isplate,

-70,30 EUR od 12.2.2009. godine do isplate,

-82,44 EUR od 12.3.2009. godine do isplate,

-54,34 EUR od 14.4.2009. godine do isplate,

-52,09 EUR od 12.5.2009. godine do isplate,

-43,35 EUR od 12.6.2009. godine do isplate,

-50,41 EUR od 13.7.2009. godine do isplate,

-40,31 EUR od 12.8.2009. godine do isplate,

-47,67 EUR od 14.9.2009. godine do isplate,

-36,79 EUR od 12.10.2009. godine do isplate,

-43,77 EUR od 12.11.2009. godine do isplate,

-41,38 EUR od 14.12.2009. godine do isplate,

-65,27 EUR od 12.1.2010. godine do isplate,

-78,04 EUR od 12.2.2010. godine do isplate,

-75,69 EUR od 12.3.2010. godine do isplate,

-91,23 EUR od 12.4.2010. godine do isplate,

-115,23 EUR od 17.5.2010. godine do isplate,

-111,66 EUR od 15.6.2010. godine do isplate,

-154,54 EUR od 13.7.2010. godine do isplate,

-135,94 EUR od 12.8.2010. godine do isplate,

-192,80 EUR od 16.9.2010. godine do isplate,

-167,12 EUR od 12.10.2010. godine do isplate,

-182,79 EUR od 12.11.2010. godine do isplate,

-211,76 EUR od 13.12.2010. godine do isplate,

-253,76 EUR od 12.1.2011. godine do isplate,

-193,67 EUR od 14.2.2011. godine do isplate,

-219,55 EUR od 14.3.2011. godine do isplate,

-190,00 EUR od 12.4.2011. godine do isplate ,

-234,24 EUR od 12.5.2011. godine do isplate,

-297,88 EUR od 27.6.2011. godine do isplate,

-400,00 EUR od 3.8.2011. godine do isplate,

-446,08 EUR od 12.8.2011. godine do isplate,

-296,62 EUR od 12.9.2011. godine do isplate,

-270,41 EUR od 12.10.2011. godine do isplate,

-272,25 EUR od 14.11.2011. godine do isplate,

-276,19 EUR od 14.11.2011. godine do isplate,

-297,29 EUR od 13.12.2011. godine do isplate,

-312,03 EUR od 12.1.2012. godine do isplate,

-316,58 EUR od 13.2.2012. godine do isplate,

-305,86 EUR od 12.3.2012. godine do isplate,

-311,58 EUR od 12.4.2012. godine do isplate,

-317,48 EUR od 14.5.2012. godine do isplate,

-308,64 EUR od 12.6.2012. godine do isplate,

-307,81 EUR od 12.7.2012. godine do isplate,

-291,15 EUR od 13.8.2012. godine do isplate,

-296,84 EUR od 12.9.2012. godine do isplate,

-309,22 EUR od 12.10.2012. godine do isplate,

-305,28 EUR od 12.11.2012. godine do isplate,

-310,97 EUR od 12.12.2012. godine do isplate

-294,81 EUR od 14.1.2013. godine do isplate,

-288,57 EUR od 12.2.2013. godine do isplate,

-306,38 EUR od 12.3.2013. godine do isplate,

-288,95 EUR od 12.4.2013. godine do isplate,

-279,76 EUR od 13.5.2013. godine do isplate,

-269,40 EUR od 12.6.2013. godine do isplate,

-282,09 EUR od 12.7.2013. godine do isplate,

-289,04 EUR od 12.8.2013. godine do isplate,

-295,64 EUR od 12.9.2013. godine do isplate,

-297,11 EUR od 14.10.2013. godine do isplate

-305,84 EUR od 12.11.2013. godine do isplate,

-276,85 EUR od 12.11.2013. godine do isplate,

-247,34 EUR od 12.12.2013. godine do isplate,

-251,75 EUR od 13.1.2014. godine do isplate,

-250,93 EUR od 12.3.2014. godine do isplate,

-243,84 EUR od 14.4.2014. godine do isplate,

-242,80 EUR od 12.5.2014. godine do isplate,

-248,97 EUR od 12.6.2014. godine do isplate,

-255,25 EUR od 14.7.2014. godine do isplate,

-258,51 EUR od 12.8.2014. godine do isplate,

-258,89 EUR od 12.9.2014. godine do isplate,

-264,88 EUR od 13.10.2014. godine do isplate,

-266,75 EUR od 12.11.2014. godine do isplate,

-269,18 EUR od 12.12.2014. godine do isplate,

-253,03 EUR od 12.1.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 12.2.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 12.3.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 13.4.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 12.5.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 12.6.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 13.7.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 12.8.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 14.9.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 12.10.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 14.12.2015. godine do isplate,

-253,03 EUR od 12.1.2016. godine do isplate,

-11.893,87 EUR od 26.1.2016. godine do isplate;

s time da se ukupan iznos glavnice zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prebija za iznos od 5.054,15 EUR iz tč.III. izreke ove presude, a za koji iznos je utvrđeno potraživanje tuženika spram tužitelja vezano za prigovor radi prebijanja, te je tako konačno dobiveni iznos tuženik dužan isplatiti tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.150,00 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 24.ožujka 2021.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 31.10.2006.godine, s tuženikom kao kreditorom, konkretno sa tuženiku pripojenim društvom Splitska banka d.d. (dalje Banka), zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 54111/06, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 210.100,00 CHF, sa dodatkom ugovora od 26.1.2016., a isplaćen u kunama prema prodajnom tečaju tuženika. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita da je u čl. 10. Ugovora vezao uz ovu valutu, u čl. 5. je naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,20 % godišnje ugovorivši u čl. 5. i čl. 11. da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama Kreditora“), bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, nepoštenu i ništetnu odredbu o naplati naknade za otplatu kredita, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja Banke protiv iste da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH da je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P1401/12, kojom se utvrđuje da je Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti sud da je svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita da je napravljen izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način zaključno sa danom konverzije kredita da iznosi 144.332,12 kuna mjesečno više plaćenog na ime valute i 68.759,64 kn na ime više obračunate glavnice kredita, ukupno 213.091,76 kn. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c ZPP- a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes pa tužitelj postavlja tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 54111/06 od 31.10.2006. godine, kojeg su zaključili HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i SOCIETE GENERALE

- SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 210.100,00 CHF prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u dijelu u kojem se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju u stranoj valuti CHF, u dijelu u kojem će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora, prodajni tečaj kune u odnosu na CHF, vrijedećeg na dan plaćanja, članak 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.

2.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu broj 54111/06 od 31.10.2006. godine, kojeg su zaključili HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i SOCIETE GENERALE

- SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora." Tužitelj potražuje iznos od 213.091,76 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, pa iskazuje iznose preplate na koje potražuje kamate, a koji tvore glavnicu, sa datumima dospijeća, odnosno tijeka zatraženih zakonskih zateznih kamata. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, u svakom slučaju protivi se protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka, a za slučaj da Sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice za podnošenje ove tužbe i vođenje ovog spora. Tužiteljica da nije korisnik kredita iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 54111/06 od 31.10.2006.g., u odnosu na koji je istaknula tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i zahtjev za isplatu. Tužiteljica da je doduše uz tužbu priložila Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita posl. broj O-3424/17 od 25.07.2017.g. iza pok. korisnika kredita HV, no iz dostavljenog rješenja o nasljeđivanju da proizlazi da predmetno potraživanje nije u sastavu imovine navedene u tom rješenju, kao i da su zakonski nasljednici iza pok. HV uz suprugu, ovdje tužiteljicu, i roditelji ostavitelja FV i ZV. Da bi tužba bila uredna, na strani tužitelja moraju biti obuhvaćeni svi nasljednici korisnika kredita, a ne samo neki od njih, pa bi stoga Sud trebao postupiti po članku 109. st. 1. ZPP-a, jer je tužba za sada nepodesna za daljnje postupanje. Što se tiče merituma, tužbeni zahtjev da je u cijelosti neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Tuženik da se poziva i na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18, pa svoj stav obrazlaže. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj da nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Sklapanjem Dodatka br. 1 da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a da je došlo do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već da je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) da su zamijenjeni novim otplatnim planom, pa da su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja da je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena: utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 38.080,49 kn, koja je u skladu s odredbom članka 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i Sporazumom o korištenju preplate u cijelosti iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije kredita zaključno s danom 10.01.2017. g., te da je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Tuženik opsežno elaborira svoja pravna shvaćanja vezano za valjanost ugovora o kreditu i provođenje konverzije, navodi da, opreza radi, za slučaj da sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Gos-1/2019 od 04.03.2020.g., tuženik ističe kako tužitelju nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnom odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a da se utvrđuje odlukom kreditora. Naime, ova tužba da je podnesena 24.03.2021.g., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijedom navedenoga, da je očito kako je zastara nastupila za sve navodno preplaćene anuitete prije 14.06.2014.godine. Pa budući da zbog nastupa zastare ne može ostvariti uspjeh s eventualnim tužbenim zahtjevom na isplatu, to da onda niti nema pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a da se utvrđuje odlukom kreditora. S tim u vezi, da je važno istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude u predmetu VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014.g. godine (slučaj D) irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019.g. pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 24.03.2021.g., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019.g.). Na posljetku, opreza radi, u slučaju da ovaj sud prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 38.080,49 kn uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na navedeni iznos teče od 11.01.2017.g. pa do konačne isplate.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljnog ugovora o kreditu te zahtjev isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule u CHF kao i iznosa na ime razlike glavnice po kreditu po izračunu konverzije.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom preslika osobne iskaznice tužiteljice; vjenčanog lista od 21.studenog 2008.godine; pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju ovog suda broj O-3424/17 od 25.srpnja 2017.godine sa ispravkom od 22.studegno 2017.godine; Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (zaključenog između prednika tuženika te HV kao korisnika kredita i tužiteljice kao sudužnika) od 31.listopada 2006.godine; Dodatka 1. ovom ugovoru od 26.siječnja 2016.godine (sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom); saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan, kao i tuženikov prigovor radi prebijanja.

Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između prednika tuženika kao kreditora te HV kao korisnika kredita i tužiteljice kao sudužnika (tada prezimena H) zaključen Ugovor o kreditu broj 54111/06 dana 31.listopada 2006.godine, radi se o namjenskom kreditu, isključivo za kupnju nekretnine. Tuženik kao kreditor odobrio je korisniku kredita iznos od 210.000,00 CHF, na rok otplate od 300 mjeseci, uz početnu kamatnu stopu od 4,20%, promjenjivu, po odluci kreditora. Za navesti je da je korisnik kredita HV preminuo 2017.godine, u 39.oj godini života, tužiteljica je bila njegova supruga, iz priloženog vjenčanog lista proizlazi da su oni zaključili brak 6.rujna 2008.godine. Spisu je priloženo pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog HV od 25.srpnja 2017.godine, njegovom jedinom nasljednicom proglašena je upravo NV, rođena H, sada DV, tužiteljica. Dakle, tužiteljica je jedina nasljednica pokojnog HV, bila je i sudužnik u pravnom poslu koji je isti zaključio sa prednikom tuženika, za navesti je da je ista aktivno legitimirana podnijeti tužbu u ovoj pravnoj stvari, upravo kao nasljednica korisnika kredita, svog supruga, bez obzira je li to potraživanje navedeno u rješenju o nasljeđivanju. Nakon smrti HV, ukazala se mogućnost za ova potraživanja, pa tužiteljica nikako ne može biti uskraćena u ovom pravu, ona je naslijedila i prava i obveze svog pokojnog supruga i aktivno je legitimirana u ovom postupku. Korisnik kredita HV i sudužnica – LV

– tužiteljica su dana 26.siječnja 2016.godine zaključili dodatak br.1. ovom ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, je li sklapanjem aneksa ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrati iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare te prigovor radi prebijanja.

U svom iskazu tužiteljica navodi da je sa svojim pokojnim suprugom koji je preminuo 2017. godine u 39 godini života, imala potrebu radi kupnje stana odnosno rješenja stambenog problema podići kredit za kupnju stana. Tuženik da je bila matična banka njenog supruga koji je bio pomorac i da je kod tuženika imao otvoren račun, ona da je bila zaposlena u trgovačkom društvu Atlantis i plaću primala preko PBZ banke. Navodi da se nisu raspitivali kod drugih banaka nego otišli u banku – tuženika, matičnu banku njenog supruga, kazali da im je potreban kredit i od strane bankara da im je ponuđen samo kredit vezan za valutu švicarski franak, druga vrsta kredita da im nije ponuđena i da im je rečeno da je ovo najbolja opcija, da je to sigurna opcija i valuta, da će početna rata biti 4.000,00 kn i da su oni na to pristali. Navodi da se radilo o špranci odnosno da nisu mogli ništa mijenjati od ovog što im je ponuđeno, da su pročitali tekst ugovora i da se ne može sjetiti kolika je bila početna kamatna stopa, da se ništa nije moglo u ugovoru mijenjati u njihovu korist. Na ovo da su pristali, bili kod javnog bilježnika i tamo da je pročitan tekst, da nije imala nikakvih pitanja i da su nakon plasiranja sredstava po kreditu suprug i ona kupili stan u [adresa], stan površine 60 m2. Kada se stvorila mogućnost konverzije kredita, a prije toga da im se rata podigla do maksimalno preko 10.000,00 kn mjesečno, prije konverzije da su bili do banke i pitali može li im se kako pomoći, da im je rečeno da je to tako i da jednostavno taj kredit mogu nastaviti samo otplaćivati na takav način. Kod konverzije da im je ponuđen izračun konverzije na koji također nisu mogli utjecati, to da je bila slamka spasa i konverzija da je sa njihove strane prihvaćena. Navodi da se ne može sjetiti kolika je bila rata kredita nakon konverzije, kredit da je otplatila nakon konverzije. Navodi da ni suprug ni ona u vrijeme podizanja ovog kredita, niti poslije, nisu bili vlasnici trgovačkog društva niti obrta i da je ovaj stan koji je kupljen od kredita korišten samo za potrebe osobnog stanovanja, stan da nisu nikada iznajmljivali niti ostvarivali neki prihod od stana. Na posebno pitanje pun. tužiteljice je li tužiteljicu u banci prilikom podizanja kredita netko od strane zaposlenika banke upozorio da postoji opasnost od podizanja tečaja CHF, tužiteljica navodi da je nije nitko upozorio i da je naprotiv rečeno da je to najsigurnija opcija i valuta. Na posebno pitanje pun. tuženika tužiteljica navodi da njen suprug nije nikada imao štednju niti ostvarivao prihode u valuti CHF, a da nije ni ona. Navodi da nije tražila nikakvo pojašnjenje vezano za konverziju, da je to jedino bilo moguće prihvatiti i da nije imala nikakvih pitanja po tome.

Za navesti je da su prihvaća iskaz tužiteljice kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, iskaz tužiteljice u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka.

Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da prednik tužiteljice, pa tako i tužiteljica, u ovom pravnom poslu ima status potrošača, radi se o namjenskom, stambenom kreditu, radi rješenja stambenog pitanja supružnika, a da se sa prednikom tužiteljice kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,20%, do konverzije. Dakle, ovaj zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,20 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Kako tužitelj ne traži isplatu temeljem ove odredbe, preplaćenih iznosa, to o tome sud nije niti mogao odlučiti.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

I temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovanju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,52 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen je dana 31.listopada 2006.godine na iznos od 210.000,00 CHF, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,20% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 300 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je u iznosu od 1.139,45 CHF što primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 5.300,27 kn, govoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja. Dana 26.siječnja 2016.godine zaključen je Dodatak 1. Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, koji navodi da iznos preostale glavnice za otplatu na dan 3.veljače 2016.godine iznosi 106.406,44 EUR, a iznos priznate preplate po Sporazumu o preplati iznosi 38.080,49 kuna. Temeljem raspoložive dokumentacije da proizlazi da je tuženik izvršio izračun konverzije kao da je kredit prilikom ugovaranja ugovoren u EUR sa kamatnom stopom od 5,40%. Sudski vještak daje precizan i obrazložen nalaz i temeljem takvog nalaza daje zaključno mišljenje:

"Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj: 1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 19.173,92 EUR,

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 417,70 EUR, Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 18.756,22 EUR.

Dana 26.01.2016.g. sklopljen je Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu u kojem se navodi da stanje nedospjele glavnice na dan 03.02.2016 .g. iznosi 106.406,44 EUR što je preračunato iznosilo 821.138,50 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa, preostala neotplaćena glavnica na dan konverzije bi iznosila 157.262,90 CHF te bi ista pod pretpostavkom da se nije mogao mijenjati ni tečaj za CHF, primjenom početnog tečaja, iznosila 731.524,11 kn odnosno konverzijom je utvrđen veći iznos neotplaćene glavnice za iznos 11.893,87 EUR (89.614,39 kn). Dana 26.01.2016.g. sklopljen je Sporazum o preplati kojim je utvrđena preplata u iznosu 38.080,49 kn.

Izračuni konverzije temeljem simuliranog otplatnog plana u EUR i preplate tužitelja po tužbenom zahtjevu polaze od istih stvarnih uplata tužitelja, ali je različita pretpostavka tužitelja i tuženika što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi."

Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, podneskom od 12.studenog 2024.godine, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate u iznosu od 31.067,79 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama od izvršene uplate svakog preplaćenog mjesečnog iznosa do isplate ( ovaj iznos predstavlja zbroj preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razlike glavnice na dan konverzije).

Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Lozić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 24.ožujka 2021.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na jedini zahtjev za isplatu, onaj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO- a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 19.173,92 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odnosu, do provedene konverzije.

Na dosuđene iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je u tč.III. izreke valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos od ukupno 38.080,49 kuna (po fiksnom tečaju konverzije iznos od 5.054,15 EUR), u tom pravcu stranke su sačinile i Sporazum, sud je stava da je na ovaj način tužitelj djelomično obeštećen vezano za ništetnost predmetne odredbe i da ovaj iznos u biti valja umanjiti za ono što tužitelju na ime ukupne preplate valja dosuditi. U ovom dijelu tuženik je podnio prigovor radi prebijanja, pravovremeno, upravo za ovaj iznos koji je tužitelju priznat kao preplata prilikom konverzije kredita. Ovaj iznos priznate preplate tužitelj ne može dobiti dva puta, kod presuđenja, kada sud ne bi prihvatio prigovor radi prebijanja za ovaj iznos, onda bi došlo do stjecanja bez osnove na strani tužitelja za ovaj iznos, jer mu je u tč.III. izreke već dosudio preplatu u cjelokupnom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama. Dakle, za navesti je da je iznos koji je pripada tužitelju na ime utvrđene preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razlici glavnice koja je utvrđena prilikom konverzije, sve u ukupnom iznosu od 31.067,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate valjalo dosuditi tužitelju, zahtjev tužitelja u skladu je sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Ines Lozić i radi navedenog je odlučeno kao u tč.IV. izreke ove odluke. Dakle, tuženik je tužitelju dužan isplatiti ovaj iznos sa zakonskim zateznim kamatama, a kako je sud utvrdio postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja za priznatu preplatu u iznosu od 5.054,15 EUR, to će se ovi iznos u konačnici, vezano za pravomoćnost presude, uzajamno prebiti prilikom provođenja ovrhe ili kod dobrovoljnog ispunjenja u slučaju pravomoćnosti presude, u cijelosti, jer je prigovor radi prebijanja vezan za zahtjev tužitelja i taj prigovor tuženika ne može samostalno egzistirati. Dakle, ovaj sud nije umanjio dosuđene iznose tužitelju, jer je tuženik dužan tužitelju preplatu sa zakonskim zateznim kamatama, pa kada se taj iznos izračuna po pravomoćnosti presude, onda od tog iznosa valja umanjiti iznos od 5.054,15 EUR i to će, u budućnosti, biti iznos koji će tuženik trebati tužitelju isplatiti, u slučaju istog stava viših sudova. Dakle, vezano za tč.IV. izreke ove presude, sud je tužitelju dosudio i glavnicu i kamate koje još nisu poznate u jednom iznosu, pa će taj iznos tek u budućnosti trebati umanjiti za iznos za koji je glavnica prigovora radi prebijanja prihvaćena, jer se djelomičnim ispunjenjem, ovdje obeštećenjem, prvo plaćaju kamate pa se onda zatvara glavnica, vezano za pravilo o uračunavanju ispunjenja propisano u ZOO-u. U slučaju drugačijeg stava drugostupanjskog suda po pitanju isplate tužitelju i prigovora radi prebijanja tuženika, za navesti je da drugostupanjski sud ima sve parametre, pa se može umanjiti i glavnica najranijih iznosa do iscrpljenja iznosa od 5.054,15 EUR. Na priznati iznos kod konverzije, tuženiku ne pripadaju zakonske zatezne kamate, jer tuženik nema status potrošača u ovom pravnom poslu, a priznati iznos je tužitelju plaćan umanjenjem rata nakon zaključenja sporazuma o preplati, tuženik datume i iznose umanjenja nije dokazao sudu, a sve i da jest, tužitelj u ovom dijelu, za iznos priznate preplate od 5.054,15 EUR nije u zakašnjenju pa tuženiku na ovaj iznos za koji je podnio prigovor radi prebijanja tuženiku ne treba priznati zakonske zatezne kamate.

Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije uopće, a kamoli na vrijeme, u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen.

Zahtjev tužitelja na ime razlike glavnice u iznosu od 11.893,87 EUR sa kamatama na ime razlike između glavnice po kreditu u CHF temeljem inicijalnog otplatnog plana uzevši o obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i konverzijom utvrđene nedospjele glavnice, je osnovan, naime, sudski vještak izračunala je ovu razliku glavnice i ta razlika glavnice temeljem ništetnih odredbi pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelj je ovom razlikom glavnice također doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama isplatiti, upravo kako je ista zatražena.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju cjelokupan trošak koji je isti imao jer isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 7.ožujka 2022.godine i 12.studenog 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 14.studenog 2023.godine, 21.studenog 2024.godine i 6.veljače 2025.godine; za svaku radnju po 250 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 3.000,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 750,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade troškova postupka isplatiti tužitelju iznos od ukupno 4.150,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati, a isti ga nije ni zatražio. Tužitelj pristojbu tužbe nije platio pa nije imao ovaj trošak, a sud ga neće niti pozvati na plaćanje pristojbi, niti tužbe, niti presude.

U Splitu, 21. ožujka 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika