Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1684/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Renati Slavić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sada Bregi, Svaglinci 11, zastupanog po punomoćniku Franji Matkoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Matković & Bezjak u Rijeci, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB : 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Damiru Kralj-Anzel, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o. u Rijeci, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 4. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem objave od 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. sklopljenog Ugovora o kreditu broj 51053/06 od dana 13. rujna 2006., sklopljenog između tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te pravnog prednika tuženika, SOCIETE GENERALE SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16 , kao kreditora, a koje glase: „Korisniku kredita Kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 25.500,00 CHF…“

II-Nalaže se tuženiku, OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.450,48 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

na iznos od 4,19 EUR od dana 14.10.2006. do isplate

na iznos od 2,65 EUR od dana 11.11.2006. do isplate

na iznos od 2,78 EUR od dana 15.12.2006. do isplate

na iznos od 0,83 EUR od dana 16.01.2007. do isplate

na iznos od 4,44 EUR od dana 15.03.2008. do isplate

na iznos od 1,44 EUR od dana 16.04.2008. do isplate

na iznos od 4,28 EUR od dana 14.10.2008. do isplate

na iznos od 9,87 EUR od dana 13.11.2008. do isplate

na iznos od 6,52 EUR od dana 12.12.2008. do isplate

na iznos od 19,31 EUR od dana 15.01.2009. do isplate

na iznos od 21,25 EUR od dana 12.02.2009. do isplate

na iznos od 26,78 EUR od dana 13.03.2009. do isplate

na iznos od 18,63 EUR od dana 11.04.2009. do isplate

na iznos od 16,47 EUR od dana 14.05.2009. do isplate

na iznos od 16,01 EUR od dana 11.06.2009. do isplate

na iznos od 16,79 EUR od dana 14.07.2009. do isplate

na iznos od 14,34 EUR od dana 16.09.2009. do isplate

na iznos od 15,28 EUR od dana 15.10.2009. do isplate

na iznos od 13,15 EUR od dana 14.11.2009. do isplate

na iznos od 15,19 EUR od dana 12.12.2009. do isplate

na iznos od 15,00 EUR od dana 15.01.2010. do isplate

na iznos od 20,74 EUR od dana 16.02.2010. do isplate

na iznos od 23,57 EUR od dana 16.03.2010. do isplate

na iznos od 25,10 EUR od dana 14.04.2010. do isplate

na iznos od 28,02 EUR od dana 12.05.2010. do isplate

na iznos od 31,30 EUR od dana 15.06.2010. do isplate

na iznos od 36,54 EUR od dana 14.07.2010. do isplate

na iznos od 41,30 EUR od dana 12.08.2010. do isplate

na iznos od 44,78 EUR od dana 11.09.2010. do isplate

na iznos od 55,30 EUR od dana 08.10.2010. do isplate

na iznos od 48,45 EUR od dana 10.11.2010. do isplate

na iznos od 53,30 EUR od dana 10.12.2010. do isplate

na iznos od 66,42 EUR od dana 12.01.2011. do isplate

na iznos od 66,85 EUR od dana 09.02.2011. do isplate

na iznos od 62,34 EUR od dana 09.03.2011. do isplate

na iznos od 59,38 EUR od dana 16.04.2011. do isplate

na iznos od 65,28 EUR od dana 07.05.2011. do isplate

na iznos od 80,29 EUR od dana 08.06.2011. do isplate

na iznos od 83,74 EUR od dana 16.07.2011. do isplate

na iznos od 114,99 EUR od dana 07.09.2011. do isplate

na iznos od 90,25 EUR od dana 07.10.2011. do isplate

na iznos od 83,90 EUR od dana 07.10.2011. do isplate

na iznos od 85,55 EUR od dana 01.11.2011. do isplate

na iznos od 82,37 EUR od dana 01.12.2011. do isplate

na iznos od 87,90 EUR od dana 31.12.2011. do isplate

na iznos od 94,02 EUR od dana 01.02.2012. do isplate

na iznos od 95,85 EUR od dana 01.03.2012. do isplate

na iznos od 94,11 EUR od dana 31.03.2012. do isplate

na iznos od 93,60 EUR od dana 01.05.2012. do isplate

na iznos od 96,44 EUR od dana 01.06.2012. do isplate

na iznos od 95,24 EUR od dana 30.06.2012. do isplate

na iznos od 94,62 EUR od dana 01.08.2012. do isplate

na iznos od 93,11 EUR od dana 01.09.2012. do isplate

na iznos od 90,24 EUR od dana 29.09.2012. do isplate

na iznos od 92,83 EUR od dana 01.11.2012. do isplate

na iznos od 94,77 EUR od dana 01.12.2012. do isplate

na iznos od 95,22 EUR od dana 01.01.2013. do isplate

na iznos od 95,14 EUR od dana 01.02.2013. do isplate

na iznos od 92,09 EUR od dana 01.03.2013. do isplate

na iznos od 90,86 EUR od dana 30.03.2013. do isplate

na iznos od 95,75 EUR od dana 01.05.2013. do isplate

na iznos od 90,92 EUR od dana 11.05.2013. do isplate

na iznos od 88,35 EUR od dana 11.06.2013. do isplate

na iznos od 84,46 EUR od dana 11.07.2013. do isplate

i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koja je propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 115/22 i 156/22), u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III-Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.230,00 eur, zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV-Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja koji glasi:

"1.Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 77,29 eur sa zakonskim zateznim kamatama na slijedeće iznose :

od 2,12 EUR počam od 10.02.2007

od 0,31 EUR počam od 10.03.2007

od 1,95 EUR počam od 10.04.2007

od 5,40 EUR počam od 10.05.2007

od 6,60 EUR počam od 10.06.2007

od 8,28 EUR počam od 10.07.2007

od 5,20 EUR počam od 10.08.2007

od 5,30 EUR počam od 10.09.2007

od 9,46 EUR počam od 10.10.2007

od 4,95 EUR počam od 10.11.2007

od 7,93 EUR počam od 10.12.2007

od 2,36 EUR počam od 10.01.2008

od 0,03 EUR počam od 10.02.2008

od 3,13 EUR počam od 10.04.2008

od 2,35 EUR počam od 10.05.2008

od 3,39 EUR počam od 10.06.2008

od 4,81 EUR počam od 10.07.2008

od 3,72 EUR počam od 10.08.2008

i to do dana 01.12.2006. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl.29. stv.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015 godine do 29. Listopada 2022.. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno doblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 29. listopada 2022. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamate stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2.Vrši se prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja".

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi, izjavljenoj 12. lipnja 2023., navodi da je, kao korisnik kredita, dana 13. rujna 2006. godine, s pravnim prednikom tuženika, SOCIETE GENERALE SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 51053/06, a kojim je Ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od 25.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja.

2.U odredbi čl. 1. citiranog Ugovora, ugovoreno je da Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

3.Člankom čl. 3. predmetnog Ugovora utvrđeno je da se kredit otplaćuje u 83 jednakih mjesečnih anuiteta.

4.Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 1. Ugovora da je neodređena i nepoštena te se o njoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Položaj tužitelja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu je slabiji u odnosu na položaj tuženika, s obzirom da je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi i u odnosu na valutnu klauzulu, dok je tuženik za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed standardnom ugovoru učinio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati.

5.Visoki trgovački sud u presudi posl.br. Pž-6632/17 utvrdio je da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“, tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. VTSRH u obrazloženju svoje presude, konkretno u odnosu na pitanje problematične ugovorne klauzule koja se odnosi na valutu CHF, između ostalog ističe: „Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (od 2005. do 2008. godine) i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM), prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.“

6.Radi se o zaštitnoj klauzuli kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa-načelo jednake vrijednosti činidaba.

7.Stoga, strogo formalno gledajući valutna klauzula nije „određeni iznos novčanih sredstava“ koji je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF-a, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Taj rizik promjene tečaja, uslijed ništetnosti valutne klauzule CHF, više ne postoji - čime je neminovno izmijenjena priroda glavnog predmeta ugovora.

8.Predmet ove tužbe su odredbe prethodno citiranog Ugovora te zahtjev za povrat iznosa zbog porasta tečaja valute CHF iznad ugovorenog tečaja na dan korištenja kredita koji je iznosio 1 CHF = 4,4200 KN i to za svaku pojedinu uplatu.

9.Povrh svega, a nastavno na iznijeto, ukazuje kako je odredba čl. 1. predmetnog Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula, ništetna. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Slijedom navedenog, razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pitanju prava i obveza na štetu tužitelja te neravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu.

10.Presudom P-1402/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, u konkretnom je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu zaključen po standardiziranom obrascu koji je pripremio tuženik, da se kamatna stopa mijenjala prema jednostranoj odluci banke bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za primjenu, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije bio valjano informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o riziku koji nosi valutna klauzula CHF, da tužena banka nije postupala uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, što je protivno načelima savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 3. i čl.4. Zakona o obveznim odnosima, a sve je to dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH.

11.Posljednje je Ustavni sud Republike Hrvatske 3. veljače 2021. godine odbio sve ustavne tužbe banaka protiv Revizije Vrhovnog suda RH kojim je potvrđena presuda P -1401/12.

12.Obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika te obzirom da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača, to tužitelj podnošenjem tužbe u ovom postupku zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

13.Budući da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, opetovano se ističe kako je odredba čl. 1. predmetnog Ugovora ništetna.

14.Tužitelj je tuženiku do dana 3. studenog 2011. plaćao anuitete po promjenjivom tečaju banka za CHF te je vještačenjem utvrđeno kako na dan 10.07.2013. godine postoji razlika odnosno pretplata, u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita i to u iznosu 3.167,87 EUR.

15.U konkretnom slučaju, a s obzirom da je odredba članka 1. ništetna, to znači da je tuženik bez pravne osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima otplate kredita preko iznosa tečaja na dan isplate.

16.Tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu od 13. rujna 2006. i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.167,87 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose. Nakon provedenog financijskog veštačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu te potražuje ukupan iznos od 3.450,00 eur.

17.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini te ističe prigovor zastare.

18.Tuženik navodi da nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, kao kreditora, 13. rujna 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 51053/06 kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja.

19.Tuženik osporava ostale navode iz tužbe te se protivi dokaznim prijedlozima tužitelja. Predmetni Ugovor o kreditu da je odraz slobodnih volja ugovornih strana. Tužitelj je svjesno i slobodno odabrao upravo Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom špekulirajući da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz takav ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno cijenu za kredit. Tužitelj se svjesno i savjesno odlučio upravo za ovakav ugovor o kreditu (sa svim njegovim uvjetima i odredbama) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara. Stranke su se suglasile i svjesno ugovorile Ugovor o kreditu s valutnom kaluzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, a svako odstupanje od preuzetih obveza bilo bi odstupanje od načela pacta sunt servanda.

20.Tužitelj se u tužbi, u smislu odredbi članka 118. ZZP i članka 502.c ZPP-a, poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21.Međutim, tuženik ukazuje da odredbe članka 118. ZZP i članka 502.c ZPP-a uređuju da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

22.Međutim, iz tužbe da nesporno proizlazi da tužitelj tužbu temelji na ništetnosti odredaba ugovora o kreditu te isplatu s osnova stjecanja bez osnove, pa slijedom toga, u konkretnom slučaju navedena odluka se ne primjenjuje na pravni osnov na kojem se temelji ova tužba. Međutim, ukoliko je sud drugačijeg stajališta, i odluči da je ipak vezan odlukama iz kolektivnog postupka Potrošač u smislu odredbi članka 118. ZZP i članka 502.c ZPP-a, u tom slučaju tuženik ističe i prigovor zastare obzirom je u slučaju naknade štete, zastarni rok tri godine od saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju pet godina od nastanka štete. S obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 1. ožujka 2006., kako subjektivni tako i objektivni rok zastare da je protekao.

23.Nadalje, ukazuje se da je odlukom u kolektivnom postupku utvrđeno da bi odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju u kojem je potrebno utvrditi činjenična utvrđenja. Slijedom toga, proizlazi da se odluka na koju se tužitelj poziva nikako ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj, bez da se dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke, konkretno tužitelja, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što tužitelj ovdje nije dokazao.

24.Sukladno svemu navedenome, tuženik osporava da bi bilo koja odredba Ugovora o kreditu bila ništetna kao i što se osporava da bi tuženik nešto stekao bez osnove. U vezi s navedenim, osporavaju se iznosi iz tužbenog zahtjeva kao i predloženo financijsko vještačenje obzirom nije jasno što predstavljaju traženi iznosi niti kako je tužitelj do istih došao, a niti što bi bila zadaća vještaka. Tužitelj navode iz tužbe ničime ne dokazuje.

25.Valutna klauzula uređena je odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima pa njezina primjena ne može biti nezakonita i ništetna. Nezakonito odnosno protuzakonito postupanje je jedino ono postupanje koje je zakonom izričito kao tako propisano. Čak štoviše, i sam VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u postupku Potrošač potvrđuje dopuštenost valutne klauzule i njenu zakonitost ugovaranja u ugovorima. Slijedom toga, osporava se da bi sporne odredbe bile ništetne, a posljedično tomu da bi tuženik stekao bez osnove iznose iz tužbe.

26.Zaključno, zahtjev tužitelja za isplatom da je zastario. Naime, prema već prihvaćenoj praksi VSRH, potraživanje od druge ugovorne strane primljenog temeljem ništetnog ugovora zastarijeva u općem zastarnom roku koji počinje teći od dana sklapanja ništetnog ugovora, odnosno od dana nastupanja ništetnosti. To stajalište sudske prakse polazi od toga da je ništetan ugovor bez pravnog učinka od trenutka sklapanja, od kojeg trenutka i nastupaju pravne posljedice ništetnog ugovora, pri čemu je obveza vraćanja primljenog izvanugovorna obveza stečenog bez osnove koja dospijeva prvi sljedeći dan nakon nastanka obveze.

27.„Prema shvaćanju ovog suda, iz izloženog slijedi da zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana kada je tužitelj, u izvršenju ugovora o zajmu, predao tužitelju novčanu svotu u stranoj valuti, a to je, prema izloženim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, uslijedilo 4. siječnja 1998. godine. Budući da je tužba u ovoj stvari podnesena 29. studenog 1994. godine, dakle, nakon isteka općeg zastarnog roka od pet godina, to proizlazi da je osnovan prigovor zastare, kojeg je istakao tuženik, opirući se tužbenom zahtjevu.“ (VSRH Rev 374/2003-2 od 28.05.2003.)

28.„Ocjenjujući pitanje zastare drugostupanjski sud je zaključio da obveza vraćanja onog što je primljeno po osnovi ništavog pravnog posla dospijeva u trenutku nastupanja ništavosti, a da je to u konkretnom slučaju 25. kolovoz 1994., kad je sklopljen ugovor o zajmu, pa budući da je zahtjev za vraćanje pozajmljenog iznosa tužitelj prvi puta istakao u tužbi 29. svibnja 2000., dakle po proteku općeg zastarnog roka od pet godina, da je sporno potraživanje zastarjelo." (VSRH Rev x 808/2011-2 od 12.09.2012.)

29.„Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993.. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (VSRH Rev x 183/2011 od 16.10.2013.)

30.„Obzirom na prigovor zastare istaknut po tuženoj, a glede tužiteljevog zahtjeva, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio takav prigovor pravilno ocijenivši da u konkretnom slučaju obveza vraćanja onog što je primljeno s osnova ništavog ugovora o zajmu dospijeva u trenutku nastupa ništavosti, a što je dakle bilo u trenutku sklapanja tog ništavog ugovora (26. lipnja 1996.), a kada je i izvršena primopredaja novca, što znači da je od tog dana i počeo teći petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 361. ZPP-a, a koji je istekao 27. lipnja 2001., dakle prije nego je tužba podnesena (27. studenoga 2001.).“ (VSRH Rev x 1125/2013 od 25.02.2014.)

31.„Međutim, glede zastare i ocjene istaknutog prigovora zastare sud prvog stupnja treba voditi računa u ponovljenom postupku o dospijeću svakog pojedinog anuiteta kredita. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a. Niti prema jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) iz čl. 502. a ZPP-a, ne prekida zastaru za predmetno potraživanje… Prema tome, takvom kolektivnom tužbom ne može se prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna. Što se tiče početka tijeka zastarnog roka, budući da je tužitelj plaćao tuženiku anuitete sukcesivno, zastarni rok teče za svaku od tih isplata od kada je izvršena i završava istekom pet godina nakon toga…“ (ŽS u Osijeku Gž- 2475/2016 od 06.07.2017.g.)

32.Tuženik smatra potrebnim naglasiti da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti dodatak ugovora o konverziji kredita. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakv utjecaj na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima ( članak 19.e st. 6. ZPK ).

33.Međutim kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu. U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Navedeno jest utvrđeno i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.g. Naime, donošenjem ovog rješenja Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15), te je određeno naveo da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite.

34.Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s ustavom ZID ZPK prigovarali da zakoni sukladno članku 90. st. 4. Ustava, ne mogu imati povratno ( retroaktivno ) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio “ …… da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “…. da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.”

35.Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ …dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne instituticije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.”

36.Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…”

37.Upravo zato što je zbog sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu došlo do konverzije tražbine zbog prestanka ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene valutne klauzule na način da se iznos početno odobrene glavnice sada izračunava prema tečaju EUR-a, izmijenjena je početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR-o po tečaju na dan uplate.

38.Kako je to uvodno istaknuto tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi izračun konverzije i sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i s tuženikom sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita i dosljedno provedena, to znači da se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu. Sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog ugovora o kreditu riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamate po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a sa koje osnove tužitelj potražuje predmetne iznose a to sve temeljem odredbi čl. 19,c, čl 19e Zakona o potrošačkom kreditiranju obzirom da je na dan 30 rujna 2015. godine predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

39.Obzirom da je tužitelj prihvatio matematički izračun stanja duga (s obračunom kamata te tečajnih razlika) i prihvatio sklopiti Dodatak ugovora i izvršiti konverziju, a iz priležeće dokumentacije tom Dodatku je vidljiv i dug, i način obračuna, i buduća kamata te način obračuna iste kao i svi elementi valutne klauzule, nije osnovan zaključak da bi tuženik stoga stekao nepripadnu imovinsku korist. Takav stav zauzela je i sudska praksa (kako rješenjem Vrhovnog suda RH Gos-1/2019 od 04.ožujka 2020. godine) tako i pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Puli pod posl.br. Gž-925/2017 te pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Splitu pod posl.br. Gž-979/2018 ) koje su donesene na temelju navedenog rješenja :

"Vrhovni sud RH svojim je rješenjem broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona potrošačkom kreditiranju ( NN 1902/15 ) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim dodatkom ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti u kunama, te je potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete Ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006 godine,

Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom da je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredbi ZKP i prvostupanjski je sud stoga u svemu pravilno primjenio materijalno pravo kadako je kao neosnovano odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi."

40.Slijedom navedenog predlaže se odbiti navedenu tužbu.

41.Tuženik nadalje ističe kako je svoje postupanje uskladio i s odredbama ZPK, pa će stoga citirati odredbu članka 11. a ZPK uz naznaku njenog stupanja na snagu, što je važno s aspekta primjene mjerodavnog prava, pri čemu su nebitni dijelovi izostavljeni, a pojedini dijelovi bitni za njeno razumijevanje i tumačenje su povećani i/ili podcrtani i/ili boldirani od strane tuženika.

-Članak 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju

(1) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima ……. ( ostalo ispustio kao nebitno za ovu pravnu stvar )

(2) Parametar iz stavka 1. ovoga članka je jedna od sljedećih varijabli:

EURIBOR, LIBOR, NRS, …………………( ostalo ispustio kao nebitno za ovu pravnu stvar )

(3) stavak 3. ispustio kao nebitan za ovu pravnu stvar.

(4) Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.

(5) Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:

- referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili

- NRS ili

- prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili

- prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti

te fiksni dio kamatne stope ….…… ostalo ispustio kao nebitno za ovu pravnu stvar.

42.Odredbe članka 11.a stavak 1. 2. 3. i 4. unesene su u ZPK člankom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 112/12 – dalje: ZID ZPK/ 2012 ) i stupile su na snagu 09. 01. 2013.g. Ne bi trebalo biti sporno da se odredbe članka 11. a stavak 1. 2. 3. i 4. ZPK odnose na ugovore o kreditu koji će biti sklopljeni nakon 09. 01. 2013.g. dakle pro futuro. Nakon što je zakonodavac uvidio da donošenjem ZID ZPK/2012 nije obuhvatio ugovore o kreditima koji su bili sklopljeni prije stupanja na snagu ovog Zakona, donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 143/13 – dalje: ZID ZPK/2013 ) kojim je u ZPK unesena gore citirana odredba stavka 5. koja je stupila na snagu 01. 01. 2014.g. Dakle, ne bi trebalo biti sporno da se odredba članka 11.a st. 5. odnosi na sve ugovore o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, koji su sklopljeni i prije stupanja na snagu ovog zakona tj. prije 01. 01. 2014.g. Iz naprijed navedenoga da je potpuno jasno da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2006.g., tuženik nije bio obvezan definirati parametre u skladu s naprijed citiranom odredbom članka 11. a st. 5. ZPK.

43.Međutim, i prije nego što mu je zakondavac nametnuo tu obvezu donošenjem ZID ZPK/2013, tuženik je postupajući u skladu s odredbama članka 5. ZID ZPK/2012, u prosincu 2012.g. usvojio Politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, koja je stupila na snagu dana 09. 01. 2013.g. , dakle istog dana kada je na pravnu snagu stupila i odredba članka 5. ZID ZPK/2012, a koje akte je tuženik javno objavio i učinio ih dostupnim u svim poslovnicama Banke. Sukladno odredbi članka 5. ZID ZPK/2012 tuženik je Politikom mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, jasno i određeno definirao parametre koje će pratiti u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, utjecaj tih parametara na visinu promjenjive kamatne stope i odredio razdoblje u kojem se to razmatra, a koja Politika se sukladno odredbi članka 4.2.4. odnosi i na postojeći kreditni portfelj, dakle i na ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem. Slijedom naprijed navedenoga tuženik je definirao parametre za promjenu kamatnih stopa u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju i prije nego što je to bio obvezan učiniti u skladu s odredbama tog Zakona, pa je stoga, a računajući od 09. siječnja 2013.g. kamatna stopa utvrđena na temelju parametara propisanih Zakonom o potrošačkom kreditiranju i važila je sve do 01. siječnja 2014.g. kada je kamatna stopa, opet u skladu s odredbama ZPK utvrđena na 3,23%. Tako i HNB kao institucija nadležna za superviziju i nadzor banaka u svom priopćenju za javnost od 16. 03. 2015.g. potvrđuje da su sve kreditne institucije, pa tako i tuženik, svoje opće akte uskladile s odredbama ZPK.

44.Tuženik nadalje navodi kako je nejasno na koji je način tužitelj došao do iznosa koje potražuje ovom tužbom pa se ista osporava. Naime, tužitelj u dokaz osnovanosti visine tužbenog zahtjeva nije dostavio niti jedan dokaz iz kojega bi proizlazilo kako su obračunati iznosi koje tužitelj potražuje u tužbi. Slijedom toga, dok tužitelj ne priloži materijalni dokaz ili ponudi obrazloženje na koji način je izračunao utužene iznose navodno stečene bez osnove, tuženik se nije u mogućnosti podrobnije očitovati na visinu tužbenog zahtjeva te će u tom smislu naknadno nadopuniti odgovor na tužbu.

45.Ukoliko sud odredbi vještačenje eventualnih pretplata kamata i tečaja valute u odnosu na početnu kamatu i tečaj CHF tada tuženik traži da vještak izvještači i manje izvršene pretplate koje je tužitelj izvršio u mjesecima kada su kamate bile niži od početno ugovorenih. Tužitelj se ne može ovom tužbom neosnovano obogatiti za navedene iznose pa iste treba odbiti od iznosa koji bi tužitelju pripadali temeljem pretplate. Ovaj iznos mu tuženik pored toga stavlja i u prigovor prijeboja.

46.Ukoliko sud prihvati tužbeni zahtjev i ustanovi tužbeni zahtjev ništavim tada obije strane :

-ili imaju pravo na naknadu svega što je primljeno ili nije primljeno od trenutka kada je ugovor oglašen ništavim.

47.Ako su ugovorne odredbe glede kamate i tečaja ništave, tada vrijedi pravilo da treba vratiti sve što je plaćeno preko početno ugovorene kamate i tečaja ali i sve što je manje plaćeno od onog što je ugovoreno. Nesporna je činjenica da je tijekom otplate bilo perioda kada je kamata bila niža od početno ugovorene kao i da je tečaj bio povoljniji od početno ugovorenog. Tužitelj ne može na ovaj način ostvariti nepripadajuću mu imovinsku korist za iznose koje je trebao, ali nije isplatio tuženiku. U prilog svojim navodima tuženik ukazuje i na sljedeću sudsku praksu.

48.Sukladno presudi Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revd- 4393/2021-2 od 13 listopada 2021. godine : „Međutim, na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi) već i materijalno pravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti bzog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“ te presudi Županijski sud u Slavonskom Brodu, Gž-1077/2020-3 od 02. veljače 2021. godine : "Žalba tuženika se ukazuje osnovanom u dijelu u kojem se ističe da je povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje sudske vještakinje ista izvršila izračun visine mjesečnih anuiteta uz primjenu fiksnog početnog tečaja kakav je isti bio na dan isplate kredita, ali pri tome nisu uzeti u obzir mjesečni anuiteti kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početno utvrđenog. Sudska vještakinja je izvršila obračun i tih negativnih razlika vrijednosti valutnog tečaja za vrijeme trajanja otplate kredita, te je utvrđeno da je u tom slučaju tužiteljica platila manji iznos nego što je trebala platiti i to za iznos od 1.984,78 kn. Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Zbog toga je ovaj sud odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti dosuđujući dio prvostupanjske presude iz stavka I izreke iste na način da je od ukupnog iznosa koji je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici, odbijen iznos od 1.984,78 kn, koliko je sudska vještakinja izračunala da je tužiteljica trebala više platiti tuženiku uzimajući u obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen. "

49.Tuženik da ima osnova kako u prigovoru glede prijeboja, a čak i da se to ne prihvati nije osnova, tada se mora odbiti dio tužbenog zahtjeva tužitelja, a temeljem odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a. Slijedom navedenog predlaže u tom dijelu odbiti navedeni zahtjev tužitelja. Tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve te da obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

50.Iako je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da se radi o konvertiranom ugovoru o kreditu, te je predlagao i da se vještak očituje o efektu konverzije, sud je utvrdio da tuženik to ničim ne dokazuje, a tužitelj osporava da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru u odnosu na koji je sklopljen dodatak sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dakle, ne radi se o tzv. konvertiranom ugovoru.

51.U odnosu pak na prigovor prijeboja, tužitelj je isti osporio i istakao prigovor zastare.

52.Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu br. 51053/06 od 13. rujna 2006., u Otplatni plan, financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec .i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka te osobnim saslušanjem tužitelja.

53.Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, po pravnom predniku Societe Generale Splitska banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu br. 51053/06 od 13. rujna 2006., sa slijedećim osnovnim i relevantnim odredbama :

-U članku 1. ugovoren je kredit u iznosu od 25.500,00 švicarskih franaka koji će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja.

-U članku 2. ugovoren je kredit bez određene namjene.

-U članku 10. ugovoren je rok otplate kredita od 83 mjesečna anuiteta.

54.Kreditnu dokumentaciju je imao na uvidu sudski vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja, o čemu će se nastavno navesti.

55.Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., na okolnost visine potraživanja po kreditu koji je podignut u kunama s valutnom klauzulom CHF, a za vrijeme kojeg ugovornog odnosa je došlo do promjene tečaja švicarskog franka.

56.Zadaća vještaka je da isti utvrdi preplatu po valutnoj klauzuli u odnosu na onu koja je početno utvrđena. Također da vještak prikaže i tzv. negativnu razliku odnosno uplate kada je tužitelj platio anuitete, a kamatna stopa ili tečajni odnos su bili niži od početno ugovorene.

57.Vještak je nalaz i mišljenje izradio temeljem slijedeće dokumentacije : Ugovor o kreditu broj 51053/06 HVB Splitska Banka d.d. od 13. rujna 2006., Obavijest o promjeni kamatne stope na dane 06.02.2007., 05.09.2008., 16.12.2009., Izračun EKS i otplatni plan za Ugovor broj 51053/06 (inicijalni otplatni plan), Realizirani otplatni plan, Knjigovodstvena kartica (konto kartica), Promet po računu broj 40594949009 za period 01.09.2006. do 10.06.2019., Preliminarni izračun, Vještačenje u predmetu P-3477/2019 OS RI. Vještak posjeduje arhivsku tečajnu listu tuženika, dostavljenu od strane tuženika. U nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR.

58.Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka utvrđeno je da je tužitelj 13. rujna 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 51053/06 sa HVB Splitska banka d.d. (sada OTP banka d.d.) sa sljedećim bitnim odredbama kredita :

Korisnik kredita CZ

Kreditor OTP banka d.d. (HVB Splitska banka d.d.)

Ugovor/ kreditna parija 51053/06

Datum ugovora 13.9.2006.

Iznos kredita 25.500,00 CHF/117.284,70 HRK

Iznos kredita koji se vraća u anuitetima 25.500,00 CHF

Isplata kredita 15.9.2006.

Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu 4,599400

Rok otplate (mjeseci) 83

Rok otplate godine 6,92

Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora 6,490%

Efektivna kamatna stopa 7,920%

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 382,91 CHF

Iznos anuiteta na dan puštanja kredita 1.761,16 HRK

Tečaj po ugovoru isplata po kupovnom tečaju kreditora, otplata po prodajnom tečaj kreditora na dan dospijeća, odnosno dana plaćanja ukoliko je kasnije Zatvaranje kredita Konačna otplata 10.07.2013.

59.Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužitelju prilikom plasmana kredita iznosila je 6,490% godišnje, s primijenjenom francuskom metodom obračuna. Tužitelj je ugovorio iznos od 25.500,00 CHF, što na dan isplate 15.09.2006 (utvrđeno prema podatku na dokumentu prometa po kreditu ) iznosi 117.284,70 kn, prema kupovnom tečaju banke na dan 4,599400 HRK za 1 CHF.

60.Kredit se otplaćuje u 82 jednakih mjesečnih anuiteta u visini od 382,91 CHF, te posljednjim anuitetom u iznosu od 386,42 CHF, a sve prema prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća, odnosno plaćanja ako se obveza podmiruje kasnije od dana dospijeća. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 1.761,16 HRK. Anuiteti dospijevaju na naplatu u pravilu 10.u mjesecu, osim ako je to neradni dan, kada se dospijeće prebacuje na prvi slijedeći radni dan.

61.Kamatne stope su mijenjane kako slijedi :

15.09.2006 do 01.02.2007 6,49% 10.10.2006 382,91 CHF

01.02.2007 do 01.09.2008 7,00% 12.03.2007 389,08 CHF

01.09.2008 do 09.12.2009 8,20% 10.10.2008 400,36 CHF

09.12.2009 do 10.07.2013 9,20% 11.01.2010 415,58 CHF

62.Temeljem prethodno navedene dokumentacije vještak je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju.

63.Vještak je prikazao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 10.10.2006. do 12.08.2013. godine. Za prikaz inicijalnog plana korištena je dokumentacija : Ugovor o kreditu broj 51053/06 HVB Splitska Banka d.d. od 13.09.2006., Izračun EKS i otplatni plan za Ugovor broj 51053/06 (inicijalni otplatni plan), Tablica 3.

64.Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 10.10.2006. do 10.07.2013. godine, sa prikazom datuma na koje je pojedina dospjela obveza u potpunosti zatvorena, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije : Obavijest o promjeni kamatne stope na dane 06.02.2007, 05.09.2008, 16.12.2009, Realizirani otplatni plan, Knjigovodstvena kartica (konto kartica), Promet po računu broj 40594949009 za period 01.09.2006 do 10.06.2019., Tablica 4.

65.Vještak napominje da se uslijed povećanja anuiteta temeljem uvećanih kamatnih stopa izmijenila i dinamika otplate, te je sukladno novim obračunima otplata skraćena na ukupno 82 anuiteta, umjesto ugovornih 83.

66.Zadaća vještaka je da isti utvrdi preplatu po valutnoj klauzuli u odnosu na onu koja je početno utvrđena. Također da vještak prikaže i tzv. negativnu razliku odnosno uplate kada je tužitelj platio anuitete, a kamatna stopa ili tečajni odnos su bili niži od početno ugovorene.

67.U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita, navedeni su iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je isplaćen prema kupovnom, a otplaćivan prema prodajnom tečaju banke, a potraživanje tužitelja predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,599400 HRK za 1 CHF), umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku na utvrđenoj preplaćenoj kamati u predmetu P-3477/2019 OS RI da bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja, prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno.

68.U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 3.450,48 €, a razlike se prikazuju u tablici 5.

69.Navedeni su iznosi za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,599400 HRK za 1 CHF).

70.U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako manje platio na ime tečajnih razlika iznos od 77,29 €, a razlike se prikazuju u tablici 6.

70.Kako je kamata bila isključivo viša ili jednaka ugovorenoj, negativne razlike temeljem kamate nisu zabilježene.

71.Iz mišljenja vještaka utvrđeno je slijedeće :

1.Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 3.450,48 €.

2.Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika manje uplatio 77,29 €.

72.Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom zaprimljenim 2. prosinca 2024. sukladno istome uredio svoj tužbeni zahtjev.

73.Tuženik je podneskom od 14. studenog 2024. naveo da premda ima matematičkih primjedbi, no budući su iste neznatne, slaže se s nalazom i mišljenjem.

74.Tuženik je zbog uvođenja EUR i promjene propisa uskladio svoj zahtjev (istaknut radi prijeboja), navodeći da ukoliko bi sud utvrdio ništavim odredbe ugovora o kreditu glede promjenjivog tečaja CHF/HRK te smatrao da se na ugovorni odnos tijekom cijelog trajanja treba primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF/HRK, tada tuženik ima potraživanje prema tužitelju glede svih mjeseci kada je isti izvršio uplate po tečaju CHF/HRK nižem od početno ugovorenog. Stoga tuženik predlaže sudu presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 77,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose te da sud konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, odnosno kao što je navedeno u toč. III izreke presude.

75.U postupku je osobno saslušan tužitelj CZ. Isti je izjavio da je kredit podigao za potrebe uređenja stana u kojem je živio s bivšom suprugom. Kredit je i utrošen u te svrhe. To je tada bila Splitska banka. U banci su mu ponudili tu opciju kredita u valuti CHF koja je prema njima bila dobra. Rekli su mu da je to za njega super opcija. Nisu mu nudili kredit u nekoj drugoj valuti. Nešto ukratko su mu objašnjavali o valutnoj klauzuli i kamatama, ali on nije bankar. Nešto se interesirao, ali nije u potpunosti razumio. Banka je pripremila ugovor. Ugovor je bio tipski i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Anuitet se popeo sa 1.600,00 kuna na 3.000,00 kuna. Banka ga nije obavještavala o razlozima porasta anuiteta. Svaki mjesec je uplaćivao više. Ako nije uplatio dovoljno onda bi mu blokirali račun, pa bi mu dostavljali opomene i onda bi on to plaćao. U toj nekretnini su živjeli supruga, on i dijete te nije u njoj obavljao nikakvu djelatnost. Sve je to na tužitelja psihički djelovalo. Iako radi u INI gdje nisu loše plaće bilo mu je teško otplaćivati kredit, posuđivao je novac od majke. To je utjecalo i na njegov brak. Da je znao koliko će mu rasti anuiteti apsolutno ne bi uzeo taj kredit.

76.Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, a tuženikov prigovor radi prijeboja nije osnovan.

77.Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju ne radi se o naknadi štete već o stjecanju bez osnove – odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje : ZOO) čijim stavkom 1. je određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Po odredbi stavka 2. istog članka, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Stavkom 3. je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

78.U tom slučaju se na potraživanje tužitelja ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17.

79.Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2023., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

80.Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

81.Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

82.Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

83.Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt-575/16– 5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

84.VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

85.Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

86.Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

87.Tužitelj je postavio kondemnatorni zahtjev za isplatom. Ništetnost nastupa po samom zakonu.

88.Ovaj je sud ocijenio da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštene i time ništetne.

89.U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2003-NN 96/03), koji u odredbama članaka 81. do 88. određuje o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

90.Prema odredbi članka 81. stavak 1. toga Zakona, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzro0kuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona, nepoštena odredba ugovora je ništava, a po odredbi stavka 2. istog članka, ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

91.U konkretnom slučaju stranke su sklopile Ugovor o kreditu u unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika. Tuženik je pri tom u ugovor unio nepoštene odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica kredita, CHF, a kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odredbe su unaprijed formulirane od strane tuženika, tužitelj na iste nije imao utjecaja, a što sve te odredbe čini ništavima, odnosno ništetnima.

92.Navedeno je utvrđeno i uvidom u ugovor te osobnim saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza je utvrđeno da mu je banka tuženika nudila kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, u nekoj drugoj valuti mu ni nisu nudili ugovor, da je banka sastavila ugovor na čiji sadržaj on nije imao utjecaja, da mu nije ništa dodatno objašnjavano, niti obrazloženi rizici uzimanja tog kredita.

93.Nadalje, u kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 donesena je pravomoćna i ovršna presuda. Utvrđeno je da je tuženik (jedna od ukupno 8 banaka) sklapao s korisnicima kredita u određenom vremenskom razdoblju ugovore koji su sadržavali nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF te nepoštene i ništetne odredbe da banka može svojom jednostranom odlukom, bez utvrđenih egzaktnih parametara i metode njihovog izračuna, mijenjati visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora.

94.Odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF utvrđene su ništetnima, osim ukoliko bi banka dokazala da je potrošača informirala na način da je isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku, što tuženi nije dokazao.

95.Na konkretan slučaj odnosno predmetni ugovor sklopljen između stranaka, primjenjuje se navedena presuda u kolektivnom sporu (članak 502.c ZPP-a).

96.Tuženik je bio dužan tužitelju kao potrošaču, a sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, dati sve potrebne informacije i objašnjenja koji se tiču valute i vrste tečaja, te druge potrebne podatke, a kako bi tužitelj donio informiranu odluku.

97.Zakon o obveznim odnosima dopušta valutnu klauzulu, no sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ta konkretna odredba nije jasna i razumljiva te ne daje dovoljno informacija, a ni sam tuženik to nije učinio na drugi način koji bi bio prikladan. Odredba o riziku promjene tečaja mora biti razumljiva, odnosno potrošač mora biti uredno obaviješten, mora znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu i moći procijeniti gospodarske posljedice koje bi takva odredba moga imati za njegove financijske obveze.

98.Teret dokaza o tome da je tuženik informirao tužitelja na prikladan način o valutnom riziku jest na tuženiku koji to nije dokazao. Ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije, sukladno svojoj obvezi, detaljno i razumljivo informirao tužitelja, a kako bi isti donio razboritu i informiranu odluku.

99.U presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH odbio je revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.

100.Utvrđeno je da su banke propustile u fazi pregovaranja i komuniciranja s potrošačima dati im sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a priroda i specifičnost valute CHF je poznata bankama.

101.Iz rečene Presude Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 proizlazi da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF bile za klijente nerazumljive, da nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da su banke (među njima i ovdje tuženik) kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i da su svjesno propustile o tome informirati klijente.

102.Iz svega navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe u kojima se glavnica kredita vezana uz CHF, navedene u izreci, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene, time i ništetne.

103.Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je tuženik ponudio kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, a iz njegovog iskaza proizlazi da nije upozoren na rizike i ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen i da nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

104.Temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Početna visina kamatne stope je između stranka usuglašena, utvrđen je i nesporan iznos glavnice kojeg je tuženik isplatio tužitelju, te tužitelju osnovano pripadaju iznosi koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredaba odnosno koje je stekao bez osnove.

105.Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno uredio i postavio nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je i mogao učiniti tek po izradi nalaza i mišljenja vještaka, te se ne radi o nedopuštenoj preinaci tužbe, odnosno sud istu dopušta, sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama.

106.Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i nepristran, sačinjen sukladno određenoj zadaći, a tužitelj je svoj tužbeni zahtjev i postavio sukladno istom. Visina tužbenog zahtjeva je dakle utvrđena financijskim vještačenjem, iz kojeg su utvrđeni utuženi iznosi, odnosno tužitelj se zahtjev za isplatu postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a koji je prethodno detaljno obrazložen.

107.Iz mišljenja vještaka je naime utvrđeno da, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 3.450,48 eur.

108.Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je tuženik dužan istom vratiti utužene iznose, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, obzirom je do stjecanja došlo po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi.

109.Tuženik ni nije stavio primjedbe na matematički izračun, a njegovi navodi o protivljenju vještačenju iz odgovora na tužbu, nisu osnovani te predstavljaju tuženikovu pravnu ocjenu ovog spora.

110.U odnosu na tzv. negativne razlike, prema mišljenju vještaka, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 77,29 eur. Tužitelj nije ništa primio, da bi bio dužan vraćati tuženiku. Tužitelj, kao potrošač, nije postupao nepošteno te na njegovoj strani ne postoji odgovornost za neku štetu koji bi tuženik trpio, odnosno nesavjesnost ili protupravnost u postupanju.

111.Tuženik je izjavio prigovor radi prijeboja za iznos od 77,29 eur, u odnosu na koji je tužitelj istakao prigovor zastare. Tuženikov prigovor radi prebijanja, specificiran je po provedenom vještačenju u podnesku od 14. studenog 2024., a kojim tuženik dakle traži da sud izvrši prebijanje tužiteljeve tražbine s tuženikovom tražbinom. Isti prigovor nije osnovan.

112.Tuženik iznos od 77,29 eur potražuje ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, pa potražuje manje plaćane anuitete zbog tečajne razlike. Što se tiče visine tuženikovog potraživanja, treba reći da je vještak utvrdio da je tužitelj u određenom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećeg na dan korištenja kredita, te je tako manje platio iznos od 77,29 eur. Međutim, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelju niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Osim toga, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111, ZOO-a.

113.U odnosu na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, pa da se razumljivost ugovora predmnijeva obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe, valja navesti da javni bilježnik ispituje da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, isti im objašnjava smisao i posljedice posla te je dužan uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik neće ovjeriti ugovor ako korisnik kredita izjavi da ugovor podnesen na solemnizaciju ne razumije. No razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

114.Tužitelj je dakle u cijelosti uspio u sporu. Stoga je sud odluku o parničnom trošku temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,

2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje : ZPP).

115.Trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i troškovniku tužitelja. To su radnje sastava tužbe (tbr.7.st.1.), sastava podnesaka od 5. travnja 2024., 16. svibnja 2024. i 2. prosinca 2024. (tbr.8.st.1.) te zastupanja na ročištima od 10. travnja 2024., 27.svibnja 2024. i 4. veljače 2025., sve u iznosima od po 200,00 eur po radnji, ukupno 1.400,00 eur, koji iznos je uvećan za PDV od 25% - 350,00 eur, što ukupno iznosi 1.750,00 eur. U trošak je uračunat i trošak vještačenja od 400,00 eur te sudske pristojbe na tužbu od 80,00 eur. Sveukupno to iznosi 2.230,00 eur, zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe za presudu.

116.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Opatiji, 21. ožujka 2025.

S u d a c :

Renata Slavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Pun tužitelja

2. Pun. tuženika