Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1820/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Renati Slavić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Franji Matkoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Matković & Bezjak u Rijeci, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB : 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Željki Lisec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 4. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem objave od 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba 1. Ugovora o kreditu broj 9011489649 od dana 05.06.2006. godine, sklopljenog između tužitelja OJ iz [adresa], Kućeli, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i založnog dužnika, te tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao banke, a koji je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Šuran iz Opatije pod br. OU-203/06 dana 07.06.2006. godine, i to dio članka 1.: „Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 77.915,00 CHF ( slovima: sedamdesettisućadevetstopetnaest CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

II-Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.816,51 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

-na iznos od 0,18 EUR od 01.07.2006. do isplate

-na iznos od 0,28 EUR od 01.09.2006. do isplate

-na iznos od 1,34 EUR od 01.10.2006. do isplate

-na iznos od 52,07 EUR od 01.11.2008. do isplate

-na iznos od 55,82 EUR od 01.01.2008. do isplate

-na iznos od 65,02 EUR od 01.03.2009. do isplate

-na iznos od 68,98 EUR od 01.04.2009. do isplate

-na iznos od 56,45 EUR od 01.05.2009. do isplate

-na iznos od 58,36 EUR od 01.06.2009. do isplate

-na iznos od 41,99 EUR od 01.07.2009. do isplate

-na iznos od 28,14 EUR od 01.07.2009. do isplate

-na iznos od 31,23 EUR od 01.09.2009. do isplate

-na iznos od 39,28 EUR od 01.09.2009. do isplate

-na iznos od 38,38 EUR od 01.10.2009. do isplate

-na iznos od 30,69 EUR od 01.11.2009. do isplate

-na iznos od 45,07 EUR od 01.12.2009. do isplate

-na iznos od 55,56 EUR od 01.01.2010. do isplate

-na iznos od 72,42 EUR od 01.02.2010. do isplate

-na iznos od 68,03 EUR od 01.03.2010. do isplate

-na iznos od 89,80 EUR od 01.04.2010. do isplate

-na iznos od 85,04 EUR od 01.05.2010. do isplate

-na iznos od 94,98 EUR od 01.06.2010. do isplate

-na iznos od 160,90 EUR od 01.07.2010. do isplate

-na iznos od 146,82 EUR od 01.08.2010. do isplate

-na iznos od 184,81 EUR od 01.09.2010. do isplate

-na iznos od 172,60 EUR od 01.11.2010. do isplate

-na iznos od 146,72 EUR od 01.12.2010. do isplate

-na iznos od 196,50 EUR od 01.01.2011. do isplate

-na iznos od 258,72 EUR od 01.02.2011. do isplate

-na iznos od 215,84 EUR od 01.03.2011. do isplate

-na iznos od 231,40 EUR od 01.04.2011. do isplate

-na iznos od 210,49 EUR od 01.05.2011. do isplate

-na iznos od 213,63 EUR od 01.06.2011. do isplate

-na iznos od 296,69 EUR od 01.06.2011. do isplate

-na iznos od 302,28 EUR od 01.07.2011. do isplate

i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana

nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koja je propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 115/22 i 156/22), u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošaku iznosu od 2.015,00 eur, zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi, izjavljenoj 13. lipnja 2023., navodi da je, kao korisnik kredita i založni dužnik, 5. lipnja 2006., s podružnicom tuženika, RIADRIA RIJEKA, kao bankom, sklopio Ugovor o kreditu broj 9011489649, solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Šuran iz Opatije pod br. OU-203/06 7. lipnja 2006., a kojim je Ugovorom tužitelju odobren namjenski kredit za rekonstrukciju, adaptaciju i popravak stana ili obiteljske kuće na adresi [adresa], k. o. [katastarska općina], kat.čest. grč. 171/1, a u iznosu od 77.915,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

2.U odredbi čl. 1. citiranog Ugovora, ugovoreno je da Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 6.772,63 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita.

3.Člankom 7. citiranog Ugovora ugovoreno je da rok otplate kredita iznosi 5 godina od dana stavljanja kredita u otplatu te da se isti otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju bankena dan plaćanja, s time da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, dok prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

4.Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 1. Ugovora da je neodređena i nepoštena te se o njoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru.

5.Položaj tužitelja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu je slabiji u odnosu na položaj tuženika, s obzirom da je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi i u odnosu na valutnu klauzulu, dok je tuženik za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed standardnom ugovoru učinio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati.

6.Visoki trgovački sud u presudi posl.br. Pž-6632/17 utvrdio je da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“, tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.VTSRH u obrazloženju svoje presude, konkretno u odnosu na pitanje problematične ugovorne klauzule koja se odnosi na valutu CHF, između ostalog ističe: „Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima ( od 2005. do 2008. godine) i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM), prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.“

8.Radi se o zaštitnoj klauzuli kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa-načelo jednake vrijednosti činidaba. Stoga, strogo formalno gledajući valutna klauzula nije „određeni iznos novčanih sredstava“ koji je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF-a, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

9.Dakle, visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Taj rizik promjene tečaja, uslijed ništetnosti valutne klauzule CHF, više ne postoji - čime je neminovno izmijenjena priroda glavnog predmeta ugovora.

10.Predmet ove tužbe su odredbe prethodno citiranog Ugovora te zahtjev za povrat iznosa zbog porasta tečaja valute CHF iznad ugovorenog tečaja na dan korištenja kredita koji je iznosio 1 CHF = 4,61475KN i to za svaku pojedinu uplatu.

11.Povrh svega, a nastavno na iznijeto, tužitelj ukazuje kako je odredba čl. 1. predmetnog Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula, ništetna.

12.Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13.Slijedom navedenog, razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pitanju prava i obveza na štetu tužiteljice te neravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu.

14.Presudom P-1402/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, u konkretnom je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu zaključen po standardiziranom obrascu koji je pripremio tuženik, da se kamatna stopa mijenjala prema jednostranoj odluci banke bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za primjenu, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije bio valjano informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o riziku koji nosi valutna klauzula CHF, da tužena banka nije postupala uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, što je protivno načelima savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 3. i čl.4. Zakona o obveznim odnosima, a sve je to dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH.

15.Posljednje je Ustavni sud Republike Hrvatske dana 03. veljače 2021. godine odbio sve ustavne tužbe banaka protiv Revizije Vrhovnog suda RH kojim je potvrđena presuda P -1401/12.

16.Obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika te obzirom da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača, to tužitelj podnošenjem tužbe u ovom postupku zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

17.Budući da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, opetovano se ističe kako je odredba čl. 1. predmetnog Ugovora ništetna.

18.Tužitelj je tuženiku do dana 5. srpnja 2011. plaćao anuitete po promjenjivom tečaju banka za CHF te je vještačenjem utvrđeno kako na dan 5. srpnja 2011. postoji razlika odnosno pretplata, u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita (4,619697), i to u iznosu od 6.772,63 EUR. U konkretnom slučaju, a s obzirom da je odredba članka 1. ništetna, to da znači da je tuženik bez pravne osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima otplate kredita preko iznosa tečaja na dan isplate.

19.Tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba 1. predmetnog Ugovora o kreditu i to članka 1.: „Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 77.915,00 CHF ( slovima: sedamdesettisućadevetstopetnaest CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“ te da se naloži tuženiku da mu isplati ukupan iznos od 6.772,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je sukladno rezultatima vještačenja postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 3.816,51 eur, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, sve kao što je navedeno u izreci ove presude. Potražuje i naknadu parničnih troškova.

20.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je tužitelj cijelu tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti.

21.Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 da je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

22.Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, čime da se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

23.Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju.

24.Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

25.Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

26.Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

27.Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO).“

28.Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

29.Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora da je neosnovan.

30.U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

31.Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.

32.Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

33.Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

34.Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

35.Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“

36.Iz odredbi Ugovora o kreditu, konkretno čl.11.9. proizlazi da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

37.U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

38.Tuženik se protivio i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj da osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem.

39.Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja.

40.Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

41.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

42.Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu br. 9011489649 od 5. lipnja 2006., solemniziran 7. lipnja 2006., u Plan otplate, Pregled uplata, Informacije o načinu promjene kamatnih stopa, u Opće uvjete tuženika poslovanja s građanima, financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec .i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka te osobnim saslušanjem tužitelja.

43.Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara.

44.Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 9011489649 od 5. lipnja 2006 ., sa slijedećim osnovnim i relevantnim odredbama :

-U članku 1. ugovoren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.915,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke tuženika važećem na dan korištenja kredita.

-U članku 2. ugovorena je namjena kredita i to za rekonstrukciju, adaptaciju i popravak stana ili obiteljske kuće na adresi [adresa], k. o. [katastarska općina], k.č. grč. 171/1.

-U članku 7. ugovoren je rok otplate kredita od 60 mjeseci, u 60 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

45.Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Šuran u Opatiji

7. lipnja 2006. pod br. OU-203/06.

46.Svu dostavljenu kreditnu dokumentaciju je vještak imao na uvidu prilikom izrade nalaza i mišljenja, o čemu će se nastavno navesti.

47.Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu prpiću, dipl. oec., na okolnost visine potraživanja po kreditu koji je podignut u kunama s valutnom klauzulom CHF, a za vrijeme kojeg ugovornog odnosa je došlo do promjene tečaja švicarskog franka. Zadaća vještaka bila je da utvrdi preplatu po valutnoj klauzuli u odnosu na onu koja je početno utvrđena kao i da uzme u obzir i prikaže tzv. negativne razlike.

48.Vještak je nalaz i mišljenje izradio temeljem slijedeće relevantne financijske dokumentacije : Ugovor o kreditu broj 9011489649 od 5. lipnja 2006., Pregled uplata po kreditu, Realizirani otplatni plan, Inicijalni otplatni plan, Preliminarni izračun. Vještak je koristio arhivsku tečajnu listu tuženika, dostupnu na web stranici www.pbz.hr U nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR.

49.Iz nalaza i mišljenja utvrđeno je da je tužitelj 5. lipnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 9011489649 s Privrednom bankom Zagreb d.d. (solemmniziran 7. lipnja 2006.) sa slijedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita OJ

Kreditor Privredna banka Zagreb d.d.,

Ugovor/ kreditna parija 9011489649

Datum ugovora 5.6.2006.

Iznos kredita 77.915,00 CHF/361.479,32 HRK

Iznos kredita koji se vraća u anuitetima 77.915,00 CHF

Isplata kredita (odobrenje) 9.6.2006.

Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu 4,639406

Rok otplate (mjeseci) 60

Rok otplate godine 5

Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora 4,750%

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 528,07 CHF

Iznos anuiteta na dan puštanja kredita 2.449,93 HRK

Tečaj po ugovoru srednji tečaj banke na dan plaćanja

Zatvaranje kredita / konverzija konačna otplata 30.06.2011.

50.Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužiteljici prilikom plasmana kredita iznosila je 4,750% godišnje, s primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužitelj je ugovorio iznos od 77.915,00 CHF, što na dan isplate 09.06.2006. (utvrđeno prema podatku naplaćene interkalarne kamate ) iznosi 361.479,32 kn, prema srednjem tečaju banke na dan 4,639406 HRK za 1 CHF.

51.Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 60 mjesečnih anuiteta u visini od 528,07 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 2.449,93 kn.

52.Tuženik je u periodu otplate kredita šest puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala kako slijedi :

09.06.2006 do 01.01.2007 4,75% 31.07.2006 1.461,44 CHF

01.01.2007 do 01.08.2007 4,55% 31.01.2007 1.455,01 CHF

01.08.2007 do 01.02.2008 5,55% 31.08.2007 1.483,33 CHF

01.02.2008 do 01.01.2009 6,30% 29.02.2008 1.502,19 CHF

01.01.2009 do 01.11.2010 6,40% 31.01.2009 1.504,07 CHF

01.11.2010 do 01.05.2011 6,05% 30.11.2010 1.502,13 CHF

01.05.2011 do 30.06.2011 5,80% 31.05.2011 1.501,65 CHF

53.Temeljem prethodno navedene dokumentacije vještak je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju.

54.Vještak je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.07.2006. do 30.06.2011. godine. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana korištena je dokumentacija : Ugovor o kreditu broj 9011489649 od 5. lipnja 2006., Inicijalni otplatni plan, prikazano u tablici 3.

55.Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.07.2006. do 30.06.2011. godine, s prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije : Pregled uplata po kreditu, Realizirani otplatni plan. Prikazano u Tablici 4.

56.Zadaća vještaka jest izračunati razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju, s naznakom da vještak uzme u obzir i pozitivne i negativne razlike.

57.U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita, a u nastavku su navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužitelja predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,639406 HRK za 1 CHF), prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno.

58.Uplate na ime zateznih kamata i troškova nisu se uzimale u obzir kao uplate za zatvaranje dospjele glavnice i redovne kamate.

59.U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 3.816,51 €, a razlike se prikazuju u tablici 5.

60.Vještak je naveo i iznose za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,639406 HRK za 1 CHF).

U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako manje platio na ime tečajnih razlika iznos od 742,95 € , a razlike se prikazuju u tablici 6.

61.U tablici 7 dao je neto prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika.

62.Potraživanje tužitelja koje obuhvaća i pozitivne i negativne tečajne razlike tako iznosi 3.073,56 €.

63.Iz mišljenja vještaka utvrđeno je slijedeće :

1.Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 3.816,51 €.

2.Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika manje uplatio 742,95 € .

3.Tužiteljeva preplata koja obuhvaća i pozitivne i negativne tečajne razlike (točke 1 i 2) iznosi 3.073,56 €.

64.Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

65.Tuženik se na nalaz i mišljenje očitovao podneskom od 11. listopada 2024. Tuženik u cijelosti osporava predmetni nalaz i mišljenje, navodeći da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik navodi kako je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksnog tečaja CHF što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku naslovljeni sud da je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene valutne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno utvrđen tečaj franka na cijelo vrijeme trajanja kredita.

U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

66.Nadalje navodi da je odredbom čl.84 ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 određeno kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema odredbi čl. 319. st.1 ZOO-a odredbe ugovora primjenjuje se onako kako glase.

67.Tuženik ističe kako se ne može dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano, u ovom slučaju u predmetnom ugovoru o kreditu.

68.Sukladno odredbi čl. 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, pa u tom pravcu sud ne bi bio ovlašten tumačenjem uređivati ugovorne odnose stranaka, drugačije od one volje stranaka koja je bila iskazana prilikom uređenja njihovih ugovornih odnosa, ovdje prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Ako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja valute u odnosu na švicarski franak jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a sudovi su utvrdili da jest, tada ona ne može podlijeći tumačenju, već se isključivo primjenjuje onako kako glasi. U ovom slučaju tuženik ističe kako se u ugovorima ugovarao samo jedan tečaj i to srednji tečaj kako prilikom korištenja tako i u otplati. Tuženik ističe kako nije iluzorno za očekivati od banaka da izlože i objasne funkcioniranje i način obračuna preračunavanja iznosa mjesečnog anuiteta, obzirom je u isti proces involviran niz parametara koji utječu na obračun istoga ( vremenski period otplate, vanjski politički i globalni procesi itd..)

69.Valutna klauzula kojom se vrijednost ugovorene obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te domaće valute u odnosu na stranu valutu ( ovdje švicarski franak) preuzeta je i valjana i to sukladno čl.395.st. ZOO/01 i čl. 22.st. ZOO/05, te je prema sudskim odlukama jasna, razumljiva i lako uočljiva.

Bit zaštitne valutne klauzule je da se vrijednost ugovorne obveze izražene u određenoj valuti, a koja se ispunjava kroz dulje razdoblje, zaštiti od promijene vrijednosti te valute tako da se veže uz cijenu zlata ili uz tečaj prema nekoj drugoj stabilnoj valuti. Kada bi bilo moguće sada ili u trenutku sklapanja ugovora predvidjeti koliko bi kuna kao protuvrijednost za određeni iznos eura ili franaka korisnik kredita bio dužan platiti za 15,20 godina, onda bi ugovaranje valutne klauzule bilo bez ikakvog smisla, odnosno bila bi potpuno nepotrebna zakonska odredba o valutnoj klauzuli.

70.U konkretnom slučaju, ugovorna odredba da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, jasna je ne samo gramatički već bi trebalo biti jasno i za korisnika kredita da ugovaranjem takve klauzule preuzima i određeni rizik, odnosno da bi trebao biti u stanju predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve ugovorne odredbe proizlaze. Neprihvaćanjem ovakvog tumačenja u praksi bi značilo, da neovisno o ugovornim utvrđenjima o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja, tužitelj bi kroz višegodišnje razdoblje otplaćivao isti anuitet, svaki mjesec, neovisno od ikakvih vanjskih utjecaja. Takvo razmišljanje protivno je ne samo pravnim utvrđenjima, već i zdravo logičkom razmišljanju i potire sve pravne utvrđene postulate. Iluzorno je za očekivati da će tužitelj npr. 10 godina otplaćivati isti iznos mjesečnog anuiteta kao i onaj početno navedeni, ako ugovorne odredbe i volja ugovornih stranaka u trenutku sklapanja ugovora nije definirala takav ugovorni odnos. U tom smislu vještačenje provedeno po prijedlogu tužitelja da se utvrdi njegova obveza ukoliko bi tečaj valute ostao na razini početno utvrđenog, da nema smisla prema presudi VTS (kojom je izričito odbijen prijedlog/zahtjev da se ponudi sklapanje ugovora sa fiksnom stopom) niti bi se time utvrdilo je li promjena u tečaju valute opravdana.

71.Tuženik navodi kako je time u cijelosti i zadatak, odnosno vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. Slijedom svega navedenog, tuženik pobija nalaz i mišljenje vještaka obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu.

72.Nastavno na podnesak tužitelja koji je tuženik zaprimio 15.11.2024., a kojim tužitelj djelomično povlači tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako ne pristaje na takvo djelomično povlačenje. Naime, sukladno odredbi čl. 193. Zakona o parničnom postupku nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari tužitelj može povući tužbu samo ako tuženik na to pristane, a koji pristanak tuženik uskraćuje. Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021. broj Su IV-16/21-8 zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

73.Tužitelj OJ osobno je saslušan. U svom je iskazu naveo da je bio klijent PBZ, prije je to bila Jugobanka i zato je otišao u tu banku s namjerom podizanja kredita za rekonstrukciju jedne starine, odnosno gradio je kuću za svoje stambene potrebe. Plaću je primao u stranoj valuti. U banci ga je službenica uvjeravala da uzme kredit u CHF jer da je to puno jeftiniji nego kredit u eurima ili dolarima, ne sjeća se sada više točno. Pristao je na to. Banka je sastavila ugovor. On nije imao utjecaja na sadržaj tog ugovora. Ugovor je pročitao prije potpisa. Zna samo da je kamata bila niža u odnosu na taj ugovor prema drugim ugovorima. Bankarska službenica mu nije ništa posebno pojašnjavala. Ta gospođa inače nije radila u poslovnici u Opatiji. Nije ju poznavao dok je ostale službenike znao. Nije tražio nikakva pojašnjenja.

74.Tužitelj nije baš potpuno financijski nepismen no banka ga je uvjeravala da je to najpovoljnija solucija, on je banci vjerovao pa se odlučio za taj kredit. To mu je jedini kredit u životu koji je podigao. U početku mu je anuitet iznosio 914,00 misli da su već bili euri, a narastao je preko 1.200,00. Kredit je bio na rok od 5 godina. U toj nekretnini stanuje. Ne obavlja u njoj nikakvu djelatnost niti ima obrt ili firmu.

75.Tužitelj navodi da je on otplaćivao taj kredit. Ne sjeća se da je bio kod javnog bilježnika. Ugovor je potpisao svojevoljno. Banka mu nije pojašnjavala nikakve rizike uzimanja tog kredita, naprotiv službenica ga je uvjeravala da je to najpovoljniji kredit, a on je bio njihov dugogodišnji klijent. Nije primao plaću u kunama već u stranoj valuti. Ne pamti koliko bi to bilo u kunama. Plaćao je uvijek novcem koji je zarađivao, plaća mu je dolazila na tu banku i oni su sami odbijali svaki mjesec. Ne sjeća se da li mu je netko rekao da se tečaj tijekom trajanja kredita neće mijenjati. Nije u mjenjačnici kupovao devize niti im prodavao. Zna da se na internetu može provjeriti tečaj valute.

76.Tužbeni zahtjev je osnovan.

77.Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju ne radi se o naknadi štete već o stjecanju bez osnove – odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje : ZOO) čijim stavkom 1. je određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Po odredbi stavka 2. istog članka, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Stavkom 3. je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

78.U tom slučaju se na potraživanje tužitelja ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17.

79.Tužbu je tužitelj podnio 13. lipnja 2023., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

80.Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

81.Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

82.Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

83.Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt-575/16– 5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

84.VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

85.Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

86.Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

87.Tužitelj je postavio kondemnatorni zahtjev za isplatom. Ništetnost nastupa po samom zakonu.

88.Ovaj je sud ocijenio da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštene i time ništetne.

89.U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2003-NN 96/03), koji u odredbama članaka 81. do 88. određuje o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

90.Prema odredbi članka 81. stavak 1. toga Zakona, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona, nepoštena odredba ugovora je ništava, a po odredbi stavka 2. istog članka, ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

91.U konkretnom slučaju stranke su sklopile Ugovor o kreditu u unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika. Tuženik je pri tom u ugovor unio nepoštene odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica kredita, CHF, a kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odredbe su unaprijed formulirane od strane tuženika, tužitelj na iste nije imao utjecaja, a što sve te odredbe čini ništavima, odnosno ništetnima.

92.Navedeno je utvrđeno i uvidom u ugovor te osobnim saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza je utvrđeno da mu je banka tuženika nudila kredit u valuti CHF kao najpovoljniji I puno jeftiniji od kredita u eur i USD, da je banka sastavila ugovor na čiji sadržaj on nije imao utjecaja, da mu nije ništa dodatno objašnjavano, niti obrazloženi rizici uzimanja tog kredita. Ne sjeća se da li mu je rečeno da se tijekom trajanja kredita tečaj neće mijenjati.

93.Nadalje, u kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 donesena je pravomoćna i ovršna presuda. Utvrđeno je da je tuženik (jedna od ukupno 8 banaka) sklapao s korisnicima kredita u određenom vremenskom razdoblju ugovore koji su sadržavali nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF te nepoštene i ništetne odredbe da banka može svojom jednostranom odlukom, bez utvrđenih egzaktnih parametara i metode njihovog izračuna, mijenjati visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora.

94.Odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF utvrđene su ništetnima, osim ukoliko bi banka dokazala da je potrošača informirala na način da je isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku, što tuženi nije dokazao.

95.Na konkretan slučaj odnosno predmetne ugovor sklopljen između stranaka, primjenjuje se navedena presuda u kolektivnom sporu (članak 502.c ZPP-a).

96.Tuženik je bio dužan tužitelju kao potrošaču, a sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, dati sve potrebne informacije i objašnjenja koji se tiču valute i vrste tečaja, te druge potrebne podatke, a kako bi tužitelj donio informiranu odluku.

97.Zakon o obveznim odnosima dopušta valutnu klauzulu, no sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ta konkretna odredba nije jasna i razumljiva te ne daje dovoljno informacija, a ni sam tuženik to nije učinio na drugi način koji bi bio prikladan. Odredba o riziku promjene tečaja mora biti razumljiva, odnosno potrošač mora biti uredno obaviješten, mora znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu i moći procijeniti gospodarske posljedice koje bi takva odredba moga imati za njegove financijske obveze.

98.Teret dokaza o tome da je tuženik informirao tužitelja na prikladan način o valutnom riziku jest na tuženiku koji to nije dokazao. Ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije, sukladno svojoj obvezi, detaljno i razumljivo informirao tužitelja, a kako bi isti donio razboritu i informiranu odluku.

99.U presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH odbio je revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.

100.Utvrđeno je da su banke propustile u fazi pregovaranja i komuniciranja s potrošačima dati im sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a priroda i specifičnost valute CHF je poznata bankama.

101.Iz rečene Presude Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 proizlazi da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF bile za klijente nerazumljive, da nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da su banke (među njima i ovdje tuženik) kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i da su svjesno propustile o tome informirati klijente.

102.Iz svega navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe u kojima se glavnica kredita vezana uz CHF, navedene u izreci, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene, time i ništetne.

103.Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je tuženik ponudio kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, a iz njegovog iskaza proizlazi da nije upozoren na rizike i ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen i da nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

104.Temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Početna visina kamatne stope je između stranka usuglašena, utvrđen je i nesporan iznos glavnice kojeg je tuženik isplatio tužitelju, te tužitelju osnovano pripadaju iznosi koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredaba odnosno koje je stekao bez osnove.

105.Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno uredio i postavio nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je i mogao učiniti tek po izradi nalaza i mišljenja vještaka, te se ne radi o nedopuštenoj preinaci tužbe, odnosno sud istu dopušta, sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama.

106.Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i nepristran, sačinjen sukladno određenoj zadaći, a tužitelj je svoj tužbeni zahtjev i postavio sukladno istom. Visina tužbenog zahtjeva je dakle utvrđena financijskim vještačenjem, iz kojeg su utvrđeni utuženi iznosi, odnosno tužitelj se zahtjev za isplatu postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a koji je prethodno detaljno obrazložen.

107.Iz mišljenja vještaka je naime utvrđeno da, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 3.816,51 eur.

108.Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je tuženik dužan istom vratiti utužene iznose, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, obzirom je do stjecanja došlo po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi.

109.Tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovane te predstavljaju ustvari tuženikovu pravnu ocjenu ovog spora, a tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju.

110.U odnosu na tzv. negativne razlike, tužitelj nije ništa primio, da bi bio dužna vraćati tuženiku, pa sud toga nije umanjio njenu tražbinu, a također je u ovom postupku izostao prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev tuženika. Stoga tražbina tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, nije umanjena.

111.U odnosu na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, pa da se razumljivost ugovora predmnijeva obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe, valja navesti da javni bilježnik ispituje da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, isti im objašnjava smisao i posljedice posla te je dužan uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik neće ovjeriti ugovor ako korisnik kredita izjavi da ugovor podnesen na solemnizaciju ne razumije. No razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

112.Tužitelj je dakle u cijelosti uspio u sporu. Stoga je sud odluku o parničnom trošku temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,

2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje : ZPP).

113.Trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i troškovniku tužitelja. To su radnje sastava tužbe (tbr.7.st.1.), sastava podnesaka od 15. siječnja 2024. i 5. studenog 2024. (tbr.8.st.1.) te zastupanja na ročištima od 27. ožujka 2024., 3. prosinca 2024. i 4. veljače 2025. (tbr.9.st.1.), sve u iznosima od po 200,00 eur po radnji, ukupno 1.200,00 eur, koji iznos je uvećan za PDV od 25% - 300,00 eur, što ukupno iznosi 1.500,00 eur. U trošak je uračunat i trošak vještačenja od 400,00 eur te sudske pristojbe na tužbu od 115,00 eur. Sveukupno to iznosi 2.015,00 eur, zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe za presudu.

114.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Opatiji, 21. ožujka 2025.

S u d a c :

Renata Slavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Pun tužitelja

2. Pun. tuženika