REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA
48260 KRIŽEVCI
Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14
Poslovni broj: P-919/2019-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja HČ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane punomoćniku Bruni Čer odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB; 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija u Zagrebu, radi ništetnosti i dr., nakon javne i glavne rasprave zaključene 5. veljače 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 21. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članaka 1., 2., i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208963701 koji je sklopljen dana 26. 04. 2007. te potvrđen po Javnom bilježniku Višnji Tušek iz Križevaca, pod poslovnim brojem: OV- 3864/2007 dana 26. 04. 2007. godine, između tužiteljice HČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici HČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a i promjenjive kamatne stope kroz razdoblje otplate kredita ukupan iznos od 8.818,21 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na navedeni teče od 1. 10. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. do 31. 12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, od 1. 1. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, zatim iznos od 3.528,97 EUR, na ime obračunate neplaćene zakonske zatezne kamate dospjele do 30. 09. 2015., kao i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.738,28 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od dana donošenja presude tj. 21. ožujka 2025. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio dana 12. lipnja 2019. godine tužbu u kojoj navodi da su dana 26. travnja 2007. godine tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208963701, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Višnje Tušek iz [adresa], pod poslovnim brojem OV-3864/2007 od dana 26. travnja 2007. godine (dalje: Ugovor). Ugovorom je tuženik tužiteljici odobrio i isplatio kredit u iznosu od 129.757,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Predmetnim Ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 4,50% godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržnih uvjeta, a temelje Odluke o kamatnim stopama. Otplata kredita utvrđena je u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, a na rok otplate od 30 godina. Tužiteljica podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak te ugovorenu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovorenog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovorenih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnim presudama donesenih u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Ugovor o kreditu tužiteljica i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se rado o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Na taj način je ugovorena u članku 2. Ugovora kamatna stopa na način da glasi: "Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temelje Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50% godišnje".
Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07 sa kasnijim izmjenama) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:
- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,
- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.
Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno ništetna. Zakon o obveznim odnosima u članku 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovorenih strana ostavljeno da određuje činidbu naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovorenih strana. Napominje se da je danas Zakonom o potrošačkom kreditiranju upravo izričito u člancima 11. i 11a reguliran način i parametri ugovaranja promjenjive kamatne stope, a koje su izmjene i uvedene kako bi se spriječilo postupanje banaka kakvo je i tuženikovo u konkretnoj pravnoj stvari. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužiteljici je povećavana nekoliko puta, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorene obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u koje je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 96-102 ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 98. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 102. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 1. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u sveti zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je kako je ranije navedeno zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valute klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promjeni vrijednost novca -kune- naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca -kune- kao mjerila njegove vrijednosti. Presude suda Europske unije također utvrđuju da su ugovorena kamatna stopa kao i valutna klauzula i CHF nepoštene i ništetne za sve sudove država članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u RH, a o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993. godine. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, ako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnoj posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnosti da se pregovara pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača 74-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zlouporabe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući da je istovremeno sa rastom tečaja švicarskog franka, tuženik –netransparentno- podizao i kamatnu stopu. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Stranke su 5. siječnja 2016. godine sklopile Dodatak Ugovora o kreditu temeljem kojeg su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita. Provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i mata vezana uz valutu CHF. Odredbom čl. 326. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužiteljica ističe da sklopljenim Dodatkom nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije tužiteljici nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, te nije izvršio isplatu tužiteljici na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/05.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti euro, dakle i za to kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (predmet SČ protiv Erste banke Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prava i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par.41. i 43. Presude). Konkretno da je predmetni kreidt odobren u kunama i da se otplata vrši u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama bez valutne klauzule vezane uz CHF te da je kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja kredita fiksna u visini kamate koja je vrijedila na dan sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, tužitelja je preplatila, odnosno uplatila tuženiku više iznos od 82.895,60 kuna, kako to proizlazi iz izračuna sudskog vještaka. Na kraju, tužiteljica ističe kako temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, tj. sud je vezan za utvrđenje da je ništena odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredbama o valutnoj klauzuli. Stoga tužiteljica Tužitelj stoga podnosi ovu tužbu te predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbi navedenog Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se isplata glavnice i otplata anuiteta veže uz CHF, ugovorena promjenjiva kamatna stopa te naloži isplata pretplaćenog iznosa s osnove tečajnih razlika i razlika s osnove promjenjive kamatne stope, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog iznosa. Potražuje trošak.
2. U odgovoru na tužbu od 12. kolovoza 2019. godine tuženik ističe da kako je vidljivo iz tužbe tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da utvrdi ništetnost dijelova članka čl. 1. čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 26. travnja 2007. i kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži banci platiti iznos od 82.985,60 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna) kao i činjenice razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zakonskih zateznih kamata. Tužitelj se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. godine. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 – u nastavku "ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 5. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnova svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to ii) nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i/ili valutne klauzule iz izvornog ugovora. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao:
1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR,
2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR,
3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te
4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno. U odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja pretplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je propisano ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom9, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.
3. Tužitelj je podneskom od 17.03.2021. specificirao tužbeni zahtjev, odnosno isti uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, pa u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva potražuje isplatu s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a i promjenjive kamatne stope kroz razdoblje otplate kredita ukupan iznos od 8.818,21 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na navedeni teče od 1. 10. 2015. te isplatu iznosa od 3.528,97 EUR, na ime obračunate, dospjele, a neplaćene zakonske zatezne kamate do 30. 09. 2015. godine, kojem usklađenju se tuženik na ročištu od
5. veljače 2025. nije protivio.
4. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor, plan otplate, podaci vezani za kamatnu stopu, dodatak ugovora o kreditu, sudska praksa, izračun više plaćenih anuiteta /list 6-54/, izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita, dopis, izračun konverzije, prijedlog izmjena, pregled otvorenih stavaka /list 66-81/, sudska praksa /list 89-98, 134-163, 171-178, 197-214/, saslušanje tužitelja /316-318/ te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za ekonomiju, računovodstvo i financije ZČ iz [adresa] nalaz/104-122/, dopuna nalaza /184-192 , 248-255 i 259-260 te iskaz 163/.
5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13,, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP) sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a i ugovorene promjenjive kamatne stope, te utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj:3208963701/ kreditna partija 7103625880 sklopljenog između tužitelja i tuženika koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te Dodataka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR, zaključen u Križevima 5.01.2016.
7. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jer je tuženik istaknuo prigovor zastare, te činjenicu da je kredit konvertiran, te prigovor da tužitelj nije potrošač. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P- 1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li tužitelj ima pravo na obeštećenje obzirom da je sklopljen Dodatak Ugovoru odnosno izvršena je konverzija tog kredita u valutu EUR, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
8. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208963701/ kreditna partija 7103625880 od 26. 04. 2007. (list 7-13 spisa) proizlazi da su isti sklopili ovdje tužitelj i tuženik te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 129.757,49 CHF, da se kredit odobrava za kupnju kuće u [adresa], da je rok otplate kredita 30 godina, odnosno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti 650,53 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za HNB-a, na dan plaćanja, zatim da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 4,5% godišnje. Člankom 7. navedenog Ugovora propisano je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke kreditora.
9. Iz Dodataka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR, od 5. siječnja 2016. /36-42/ proizlazi da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita se tim Dodatkom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama, s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 858.335,34 kuna, a prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate na dan uplata, manji je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. 09. 2015. za iznos od 845,94 kune, pa sukladno čl. 7. korisnik kredita ima pravo naložiti kreditoru da u visini manje uplaćenog iznosa uveća glavnicu kredita u EUR, tako da se novoformirana glavnica otplaćuje uz redovnu kamatnu stopu i na preostali rok otplate. Nadalje, istim dodatkom je utvrđeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope koja na dan 30. 09. 2015 iznosi 5,84 %.
10. Iz kalkulatora konverzije, dopisa od 12. 11. 2015., informativnog izračuna konverzije izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku i prijedloga izmjene ugovora o kreditu /66-81/, u bitnom proizlazi da glavnica isplaćenog kredita na dan isplate kredita iznosi 78.956,73 eura, da nedospjela glavnica na dan 30. 09. 2015. po usporednom kreditu s valutnom klauzulom iznosi 76.587,36 eura, da razlika u glavnici između kredita s vk u CHF i usporenog kredita s vk u EUR iznosi 273.814,63 kuna, da pretplata iznosi 653,91 eura, te iznos nove redovne obveze sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 493,46 EUR.
11. Sadržaj ostalih isprava u spisu među strankama nije bio sporan te se posebno ne izlaže.
12. Iz nalaza i mišljenja vještaka ZČ, dipl. oec. od 03. 03. 2020., proizlazi da će se slijedom priložene dokumentacije dodatno izračunati i utvrditi da li je tužitelj u cijelosti sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora obeštećen odnosno ukoliko nije koliki mu iznos pripada, a uzevši u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da se izračun konverzije temelji na odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te vještačenjem utvrđena visina preplaćene obveze zbog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prema kojoj se otplata kredita veže uz valutu CHF po Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3208963701/ kreditna partija 7103625880 od 26. 04. 2007. ukupno iznosi 66.440,83 kuna.
13. Iz iskaza vještaka ZČ, dipl. oec. na ročištu od 13. 10. 2020. proizlazi da je vještak nalaz i mišljenje izradila na način da je izračunala ukupnu visinu preplate tužiteljice do konverzije. Konverzijom je kredit prebačen iz valute CHF u valutu EUR, te vještaku nije dan nalog suda da vještači preplatu nakon konverzije već isključivo preplatu za period kada je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Stoga smatra da je postupila sukladno nalogu suda te ostaje kod predmetnog prikaza i izračuna koji je sastavni dio nalaza i mišljenja. Što se tiče prigovora tužitelja za razdoblje od 1.6.2007. godine do 1.10.2007. godine navodi da za to razdoblje nije uzela u obzir promjenu tečaja jer je tečaj vjerojatno bio niži od početno ugovorenog no to ne može sada sa sigurnošću tvrditi pa će se o tome o najkraćem mogućem roku očitovati. Nalog suda je izračunati preplatu za period kada je glavnica vezana uz valutu CHF, a to je do 1. rujna 2015. godine. U odnosu na prigovor tuženika potvrđuje kako je razvidno da je tužiteljica koristila dva vezana moratorija nakon kojih je nastavila otplaćivati kredit, otplata je krenula sa 1. veljače 2014. godine kada je zakonodavac odredio kamatnu stopu na 3,23 % i time zapravo fiksirao anuitete. Prilikom izrade nalaza i mišljenja od anuiteta od veljače 2014. godine uspoređivani su plaćeni anuiteti sa anuitetima prema tečaju odnosno kamatnoj stopi koju je država kao takvu fiksirala. Jednako tako ističe da je u ovom predmetu nalog suda utvrđivanje razlike plaćanja anuiteta, a ne zasebno utvrđivanje preplate po kamati i posebno po valutnoj klauzuli. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovara da prilikom izrade nalaza i mišljenja u vremenskom razdoblju moratorija su jasno prikazana kako razdoblje moratorija završava upravo sa datumom kada stupa na snagu novi zakon gdje se fiksira kamatna stopa na 3,23 daljnji izračun prikazan je na taj način. Smatra da je ovaj način izračuna pravilan, međutim ukoliko sud smatra da bi isto trebalo biti prikazano na bilo koji drugi način moli uputu i suglasna je isto dodatno prikazati. Anuiteti nisu povećani nakon isteka moratorija iz razloga što je razdoblje moratorija završilo upravo sa datumom kada je na snagu stupio Zakon o izmjena zakona o zakona o potrošačkom kreditiranju gdje je izmijenjena stopa na 3,23 to je 1. veljače 2014. godine. Zakonodavac nije propisao da se moratorij isključuje ali je propisao kamatnu stopu.
14. Iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka ZČ, dipl. oec. od 28. 10. 2020. proizlazi da iz izračuna vještaka temeljem analitičkog prikaza pretplate ukupne obveze po kreditu koji uključuje izračun preplaćene kamate i preplaćene obračuna tečajne razlike, u kojem prikazuje kroz cijelo otplatno razdoblje ukupno preplaćene iznose obveza po kreditu, uz pretpostavku ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti vezanoj uz CHF, pri čemu nisu uzeti u obzir tečaj CHF manji od početnog tečaja, odnosno niže promjenjive kamatne stope, visina preplaćene obveze zbog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prema kojoj se otplata kredita veže uz valutu CHF, ukupno iznosi 66.440,83 kuna na ime .
15. Iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka ZČ, dipl. oec. od 16. 03. 2022. proizlazi da nakon uračunavanja pretplate priznate u konverziji potraživanje tužitelja iznosi uz pretpostavku ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti vezanoj uz CHF, pri čemu nisu uzeti u obzir tečaj CHF manji od početnog tečaja, odnosno niže promjenjive kamatne stope, visina preplaćene obveze zbog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prema kojoj se otplata kredita veže uz valutu CHF po Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3208963701/ kreditna partija 7103625880 od 26. 04. 2007. nakon uračunavanja pretplate priznate u konverziji iznosi 66.440,63 kune na ime pretplaćenih anuiteta za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01. 10. 2015. do isplate i 26.589,05 kuna na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog uračunavanja pretplate u konverziji i zakonske zatezne kamate na pretplaćene anuitete.
16. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te jasno i nedvosmisleno, u skladu sa pravilima struke. Obzirom da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva prihvaćen je nalaz i mišljenje vještaka i dopuna izračuna vještaka i ondje utvrđene iznose preplata po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sve imajući u vidu da je sud stajališta kako učinak konverzije počinje danom 30.09.2015. i tada priznatom preplatom – onom koja je naznačena u Dodatku Ugovora o kreditu. Naime, sud je stajališta kako učinak konverzije počinje danom 30.09.2015. i tada priznatom preplatom – onom koja je naznačena u Dodatku Ugovora o kreditu od 5.01.2016., jer je to važeći akt između tužitelja i tuženika i istu treba uzeti kao relevantnu u ovom postupku jer je dan provedbe obračuna konverzije 30.09.2015.
17. Tužitelj HČ saslušana kao stranka iskazivala je:
"Ja sam se 2006. godine zaposlila nakon završenog fakulteta i zajedno sa tadašnjim dečkom, a poslije budućim suprugom smo tražili kuću u kojoj bi živjeli. Naišli smo na jednu kuću u [adresa] koju je prodavao PČ tadašnji zaposlenik banke tuženika čija je baka bila vlasnica kuće, i nama se kuća svidjela, te smo željeli istu kupiti, a kako nismo imali sredstva, plaćanje smo mislili izvršiti uz podizanje kredita. Nama je i prodavatelj preporučio da kredit zatražimo u poslovnici Zagrebačke banke u [adresa], te smo to i učini u Poslovnici u [adresa], ponuđen nam je tzv. akcijski kredit vezan za CHF, nama je kredit vezan za CHF ponuđen kao najbolja i najpovoljnija opcija, pitali smo za kredit u kunama ali su za isti bile naznačene puno više kamatne stope, a nama je zaposlenica banke objasnila da je kredit vezan za CHF najpovoljniji, da je švicarski franak stabilna valuta, ne sjećam se da bi nam bilo pojašnjeno da HNB ne štiti tečaj CHF, znala sam da je uz kredit ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, ali nam nije navedeno da bi ta stopa se mogla u toj mjeri mijenjati kako je kasnije ista porasla. U početku otplate rata kredita nam je bila 2.800,00 kuna, a narasla je nakon nekih 2 ili 2,5 godine na visinu od 4.000,00 kuna, a kasnije je narasla i više, tada sam ja išla na porodiljni i zatražila sam moratorij na otplatu kredita i to 2011. i 2013. godine, znam da sam ja morala se nakon 6 mjeseci baš upravo zbog rasta visine rata i vratiti na posao sa porodiljnog za oba djeteta, a u jednom periodu mi je visina rate iznosila čak oko 6.000,00 kuna. Ja sam zbog visine rata i financijskog opterećenja tražila da mi banka ponudi bilo kakvo rješenje pa mi je ponuđena konverzija, prilikom sklapanja konverzije bila sam obvezna platiti i neke naknade ali to nije bio neki veliki iznos zbog čega se toga i ne sjećam. Ja sam sama plaćala kredit, a obzirom da sam bila štediša i da mi je plaća isplaćivana preko Erste banke, ja sam bila prisiljena zbog stalnog rasta mjesečne rate jer su mi u kadrovskoj službi za mog poslodavca objasnili da mi ne mogu svaki mjesec mijenjati visinu obustave na plaći, odnosno zbog stalnog rasta sam stalno bila u nekom zaostatku i u dugovanju zbog čega sam sama plaćala direktno banci tuženika rate kredita, također napominjem da sam zbog kredita bila prisiljena uzeti paket usluga banke tuženika, za koji mi je godišnje naknada iznosila skoro 100,00 eura, a tek nakon što sam sklopila konverziju sam se uspjela izboriti da se taj paket zatvori. Ja sam prije 3-4 godine prodala kuću i na taj način sam zatvorila kredit. Ja se iskreno uopće niti ne sjećam za vrijeme dok sam sklapala Ugovor o konverziji kredita nekih detalja, meni je bilo samo važno da mi se odredi rata koju ću moći plaćati od svoje plaće. Meni je originalni ugovor pročitan kod javnog bilježnika, kao i ugovor o konverziji, ali mi pojedine odredbe nisu objašnjene, ja nisam mogla pregovarati vezano za pojedine opcije ugovora nitko me to nije niti pitao, a prilikom ugovaranja originalnog kredita nije mi niti bio ponuđen kredit vezan uz valutu euro. Na posebno pitanje pun. tužitelja ponovno odgovaram da sam kredit isključivo koristila za kupovinu obiteljske kuće u kojoj sam i živjela sa suprugom i obitelji, a tu kuću nisam nikada koristila za neku drugu namjenu osim stanovanja, posebno ne za obavljanje bilo kakve gospodarske ili druge djelatnosti. Mogu reći da mi u banci nisu objašnjavali parametre/čimbenike koji si ovisili o promjeni kamatne stope. Nama nije ponuđen nikakav nacrt ugovora niti bilo što o čemu bi mogli pregovarati, nakon što smo saznali da nam je kredit odobren, ugovor je bio spreman za potpisivanje i ovjeru. Na posebno pitanje pun. tužene odgovaram da smo kredit zatražili u banci tuženika, a ne u matičnoj banci, iz razloga što je prodavatelj kuće bio zaposlenik Zagrebačke banke i on nam je prilikom našeg kontakta objasnio da banka ima povoljne kredite i da će nam on pomoći ishoditi isti, i svi su se čudili kako nam je već nakon tjedan dana odobren kredit. Ja sam u vrijeme sklapanja ugovora samo realno znala što je valutna klauzula. Istina je da sam ja tu kuću iznajmljivala ako tek 2019. ili 2020. godine kada ju nisam mogla prodati, a ja sam se preselila kod svojih roditelja jer nisam više mogla otplaćivati ratu kredita i plaćati režije, pa je ta kupljenja kuća zjapila prazna i to dugi niz godina. Iako sam ja po struci dipl. ekonomista prilikom sklapanja ugovora mogu reći da nisam mogla spoznati sve rizike dugoročnog zaduživanja. Vjerovala sam da će mi banka, obzirom na dugo razdoblje kredita, ukazati na sve moguće rizike i imala sam povjerenje da će i otplata kredita teći kako je ugovoreno. Ja sam kredit zatvorila nakon prodaje kuće 2021. godine".
18. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.
19. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.
20. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
31. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
21. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
22. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
23. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do rasta valute ništetne.
24. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika tuženik propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u svezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, te je ista odredba o valutnoj klauzuli korištena protivno svrsi zbog koje je zakonom valutna klauzula predviđena, pa je samim time izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o valutnoj klauzuli predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.
25. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
26. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
27. Navedene odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli koje čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni rizici ugovaranja takve valutne klauzule, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate i valutne klauzule ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208963701/ kreditna partija 7103625880 od 26. 04. 2007. u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak CHF i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sve kako je odlučeno u toč. I. izreke ove presude.
28. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit po osnovi povećanja valute. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.
29. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, a sve navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja, odnosno dopune vještačenja vještaka ZČ, dipl. oec. 30. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C- 452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.
31. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 8.818,21 eura s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od 01.10.2015. do isplate te iznos od 3.528,97 EUR, na ime obračunate, neplaćene zakonske zatezne kamate dospjele do 30. 09. 2015., temeljem odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a.
32. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13.06.2014. godine. Tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2019. godine pa nije protekao rok zastare od pet godina.
33. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, predmetnim Ugovorom o kreditu, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP). Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tečaj valute, odnosno mijenjanje istog u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vrati tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od 01.10.2015. pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a. Također tužitelj temeljem odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a osnovano potražuje i iznos od 3.528,97 eura na ime zakonske zatezne kamate na obračunate dospjele a neplaćene zakonske zatezne kamate dospjele do 30. 09. 2015.
34. Zbog navedenoga sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. II. izreke ove presude.
35. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3208963701/ kreditna partija 7103625880 od 26. 04. 2007. koje govore o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zaključenog između stranaka na način na koje su koncipirane u istom suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323. stavak 1. istog zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.
36. Presudom suda EU C118/17 (slučaj SČ) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.
37. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa Ugovora između tužitelja i tuženika je izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim isto ne znači da je tužitelj potpuno obeštećen, jer naime, ta konverzija nije od značaja za ovdje postavljeni predmetni tužbeni zahtjev jer niti odredbama navedenog zakona, a niti Aneksom Ugovora koji su potpisali tužitelj i tuženik izrijekom nije naveden način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je u istima regulirano kako bi se trebala riješiti tada eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a niti ništetnost valutne klauzule vezane za CHF. Kako je i vidljivo iz samog Dodatka ugovora o kreditu istim nije ugovarano ništa vezano uz eventualni povrat preplaćenih novčanih iznosa na temelju ništetne valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope. Nadalje, sud je stajališta da sukladno nalazu i mišljenju vještaka ZČ, dipl. oec., tužitelj ima pravo na novčano potraživanje izvršene preplate nastale temeljem ništetnih odredbi ugovora.
38. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos od sveukupno 8.818,21 euro, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule.
39. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021., te Županijskog suda u Velikoj Gorici broj:Gž- 906/2021 od 13.09.2021.).
40. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor kako tužitelj nije potrošač prema Zakonu o zaštiti potrošača. Takav prigovor tuženika nije osnovan obzirom da se sukladno čl. 4 Zakona o zaštiti potrošača potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a kako je tijekom postupka utvrđeno da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, namjene kupnje kuće u [adresa], dok tužitelj nije bila vlasnik obrta, niti trgovačkog društva, a predmetnu nekretninu je iznajmljivala tek nakon što se 2019. vratila u roditeljsku kuću u kojoj i sada živi i to u periodu do prodaje kuće 2021. radi zatvaranja predmetnog kredita.
41. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete, pa tužitelj koji u ovoj parnici uspio u cijelosti, osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 18. lipnja 2020. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 17. studenog 2020. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 29. siječnja 2025. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu 3. listopada 2019. (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 9. siječnja 2020. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 20. siječnja 2022. godine u vrijednosti od 50 bodova (Tbr.9. t.2. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 22. veljače 2022. godine u vrijednosti od 50 bodova (Tbr.9. t.2. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 6. veljače 2025. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9. t.3. i 54 OT), što iznosi 900 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 1800,00 eura, trošak PDV 25% u vrijednosti od 450 eura, dakle 2.250,00 eura, trošak knjigovodstvo-financijskog vještačenja u iznosu od 331,80 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 156,61 eura, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 2.738,28 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 21. ožujka 2025. godine pa do plateža.
42. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.
U Križevcima, 21. ožujka 2025.
Sudac
Miroslav Lovreković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
