Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-2269/2025

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Goranke Ratković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. ĐF, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu, broj: Pp-15597/2024-13 od 20. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2025.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. ĐF i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. EF obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 70,00 (sedamdeset) eura u roku 30 (trideset) dana računajući od dana primitka ove presude.

O b r a z l o ž e n j e

1. Pobijanom presudom okr. EF proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 1.000,00 eura, u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme provedeno u uhićenju kao 39,82 eura pa mu je ostalo za platiti 960,18 eura, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 30 dana računajući od pravomoćnosti presude te je okrivljenik dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 50,00 eura.

1.1. Istom presudom je na temelju čl. 13. st. 1. t. 2. i čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okr. ĐF izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji – AF, na udaljenost od 100 metara na području Republike Hrvatske te uznemiravanja ili uhođenja iste u trajanju jedne godine, u koje vrijeme će se uračunati vrijeme trajanja mjere opreza zabrane približavanja, uspostavljanja ili održavanja veze sa AF.

2. Protiv te presude okr. EF je pravodobno putem branitelja Stjepana Matića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Tin Matić & Partneri u Zagrebu, podnio žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika optužbe, odnosno, ukinuti presudu te predmet vratiti sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sucem.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, okrivljenik ističe nedostatak razloga o odlučnim činjenicama odnosno znatnu proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika (isprava) o iskazima danim u postupku. Međutim, ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naprotiv, prvostupanjski je sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika (t. 5. do 7. obrazloženja pobijane presude) pa kako dakle presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti nisu proturječni te ocjena sadržaja iskaza svjedokinja odgovara danim iskazima na zapisnicima, kao što su i za nastupanje posljedice kod žrtve u vidu povrede dostojanstva i uznemirenost dani razlozi, to nije počinjena povreda koju ističe okrivljenik.

5.1. U odnosu na žalbeni navod da je prvostupanjski sud propustio u obrazloženju presude navesti o kojem obliku krivnje se radi, ističe se da je sukladno odredbi čl. 25. st. 1. PZ-a, za počinjenje predmetnog prekršaja dovoljno postupanje iz nehaja (dok će počinitelj biti kriv za počinjenje prekršaja s namjerom samo ukoliko je propisom o prekršaju predviđena prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje), slijedom čega u obrazloženju presude u smislu čl. 185. st. 7. PZ-a, ne mora biti posebno obrazložen stupanj krivnje, već samo postojanje krivnje (koja podrazumijeva i najblaži oblik krivnje-nesvjesni nehaj). Stoga je neosnovan i ovaj žalbeni navod glede nedostatka razloga o odlučnim činjenicama i time počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a okrivljenik ističe da se presuda temelji na nezakonitom dokazu konkretno zapisnicima o ispitivanju svjedokinja NF i AF u policiji koji nisu zakoniti dokazi jer je iz istih kao tiskanih formulara vidljivo da ni na koji način pa niti zaokruživanjem rednog broja ispred pojedinog sadržaja upozorenja nije naznačeno da su svjedokinje doista i upoznate sa svojim pravima i dužnostima iz čl. 288. st. 3. i čl. 286. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, a sukladno i čl. 173. PZ-a pa ti dokazi na temelju čl. 300. st. 1. t. 2., 3. i 5. Zakona o kaznenom postupku, ne mogu biti uporabljeni u postupku.

6.1. Međutim, prije svega je potrebno istaknuti da bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a postoji ako se presuda temelji na dokazu iz čl. 90. PZ-a, pri čemu treba naglasiti da „utemeljiti“ presudu znači da je sud, slobodnom ocjenom tog dokaza, ocjenjujući taj dokaz u zajedništvu s drugim, zakonitim dokazima, utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio svoju odluku. Iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da se odluka o krivnji okr. ĐF uopće temelji na Zapisnicima o ispitivanju svjedokinja NF i AF ispitanih u II. policijskoj postaji Split budući da prvostupanjski sud prilikom ocjene i analize provedenih dokaza uopće nije koristio te iskaze svjedokinja dane u policiji, već isključivo njihove iskaze dane pred sudom, pri čemu nije od značaja što je sud, nabrajajući koje je dokaze izveo, naveo da je pročitao između ostaloga i te policijske zapisnike. Iako dakle, prvostupanjski sud nije utemeljio presudu na navedenim zapisnicima, potrebno je istaknuti da nije u pravu žalitelj kada ističe da su ti zapisnici nezakoniti dokazi budući da iz istih jasno proizlazi da su sastavljeni sukladno čl. 158. st. 7. PZ-a pa se mogu koristiti u postupku kao zakonit dokaz sukladno st. 8. iste odredbe (zaokružena potrebna upozorenja svjedokinjama).

6.2. Zbog iznesenog nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a koju ističe okrivljenik.

7. Nadalje, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud prekoračio optužni prijedlog dodavanjem opisa bitnog obilježja prekršaja – nastale posljedice kod žrtve. Naime, u činjeničnom opisu optužnog prijedloga je jasno naznačeno da je okrivljenikovo ponašanje kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva i uznemirenost – što je zakonski opis prekršaja, ali je isti specificiran jer je opisano da je ona zbog toga pobjegla u kupaonicu, što predstavlja dovoljnu konkretizaciju tog zakonskog opisa, a što je sve jednako naznačeno i u izreci pobijane presude. Dakle, posljedica psihičkog nasilja u obitelji koje je kod žrtve izazvalo povredu dostojanstva i uznemirenost, kao dio zakonskog opisa prekršaja (čl. 10. podst. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), dovoljno je opisana i u optužbi i u izreci time što je navedeno da je žrtva pobjegla od nasilnika u kupaonicu pa prvostupanjski sud u izreku nije dodao niti jedno bitno obilježje koje čini zakonsko biće predmetnog prekršaja.

7.1. Slijedom iznesenog nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. PZ-a koju ističe okrivljenik.

8. Nije osnovan žalbeni navod da je prvostupanjski sud vođenjem žurnog postupka umjesto glavne rasprave, povrijedio pravo obrane okrivljenika u postupku počinivši bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a u vezi s čl. 221. st. 1. i čl. 85. st. 2. PZ-a. Naime, činjenica da je okr. EF bio uhićen (i doveden pred sud), predstavlja jedan od zakonskih uvjeta za vođenje žurnog postupka sukladno čl. 221. st. 1. t. 3. PZ-a. Nadalje, činjenica što je prvostupanjski sud nakon ispitivanja okrivljenika donio rješenje o njegovom puštanju na slobodu, ne utječe na obvezu suda da se takav postupak koji je započet kao žurni, provede i pravomoćno dovrši kao žurni (neovisno o tome što su prestali uvjeti za vođenje žurnog postupka odnosno što okrivljenik više nije uhićen već pušten na slobodu), sve sukladno čl. 221. st. 3. PZ-a.

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u žalbi u bitnome ističe da se presuda temelji isključivo na neuvjerljivim i međusobno nesuglasnim iskazima svjedokinja AF i NF, koje pogrešno prvostupanjski sud prihvaća koji istinitim iako ŠF nije imala neposrednih saznanja o događaju da bi okrivljenik udario šakom u kuhinjsku stolicu ili izrekao AF „..imaš pola sata da izađeš iz stana“, već je iza zatvorenih vrata sobe samo čula „agresivan“ glas okrivljenika, ne opisujući niti uznemirenost ili povredu dostojanstva svoje majke AF, koja jedina tereti okrivljenika za nasilje u obitelji. Navodi da je neuvjerljivost iskaza svjedokinje NF vidljiva i u tome što je navodno okrivljenik tijekom razgovora s njom nekoliko puta nogom udario u kuhinjsku stolicu, što je različito od iskaza AF koja je izjavila da je on odmah po ulasku u stan šakom udario u kuhinjsku stolicu, kao i da je pred policijskom službenicom vičući rekao da je (AF) psihička bolesnica. Isto tako ŠF nije svjedočila o svim riječima koje je navodno okrivljenik uputio AF, već samo da je pred njom govorio da je HF „luđakinja, psihički poremećena i da ne želi više s njom (NF) razgovarati“, a proturječja između iskaza nisu otklonjena izvođenjem suočenja, a da su pritom iskazi tih svjedokinja nekonfrontirani dokazi. Dalje u žalbi okrivljenik navodi razloge zašto je, zatekavši svoju bivšu suprugu HF u svom vlastitom stanu čime je neovlašteno ušla u tuži dom, istoj mirnim tonom rekao da napusti predmetni stan budući da ga je njena prisutnost u njegovom stanu „šokirala“, te navodi činjenice kojima dokazuje svoje vlasništvo tog stana, a da je HF vlasnica drugih nekretnina. Ističe da je iskaz NF bio pod utjecajem AF koja je bila prisutna u sudnici tijekom njenog iskazivanja pa je ŠF koja je u strahu od AF zbog prijašnjih zlostavljanja, iskazivala na štetu okrivljenika (svog oca).

9.1. Ovakvim žalbenim navodima okrivljenik prije svega iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom te bezuspješno pokušava obezvrijediti iskaze ispitanih svjedokinja koje se po ocjeni ovog suda međusobno upotpunjuju u bitnim činjenicama. Naime, upravo ne iskazivanje NF o onom dijelu događaja kojem nije bila neposredno prisutna odnosno iskazivanje samo o onome što je vlastitim opažanjem (sluhom) čula iz sobe čija vrata su bila zatvorena, po ocjeni ovog suda upućuje na iskrenost i ne taktiziranje kako bi bezrazložno teretila okrivljenika. Stoga okolnost što ona nije iskazivala o tome da je okrivljenik udario šakom u kuhinjski stolicu i nogom u metalnu posudu za hranu za psa koja se rasula, a kako je to navela HF kao niti o riječima koje je okrivljenik uputio AF koja ga za to tereti, po ocjeni ovog suda, ne umanjuje njenu vjerodostojnost i pouzdanost, već naprotiv zaokružuje cjelinu s iskazom svjedokinje AF koja je iskazivala detaljno o tome kako se okrivljenik ponašao došavši u stan. Dio događaja o kojem je iskazivala ŠF, odnosno da je okrivljenik u razgovoru s njom, udario nogom nekoliko puta u kuhinjsku stolicu, kao i da je po izlasku iz sobe vidjela rasutu hranu od psa po podu od stana, a prije toga čula povišeni glas svog oca „šta ti tu radiš“ te nekakav udarac, da su potom ona i otac razgovarali, a da je majka za to vrijeme bila u WC-u te da joj je otac rekao da je majka „luđakinja, psihički poremećena“ i da neće više sa svjedokinjom razgovarati, i po ocjeni ovog suda predstavlja životno logično svjedočenje. Pritom se ističe da je potpuno prihvatljivo da o uznemirenosti ili povredi dostojanstva žrtve (AF) može vjerodostojno iskazivati samo žrtva, a o čemu je HF i jasno iskazivala, dok ŠF o tom subjektivnom osjećaju žrtve nije niti mogla niti morala iskazivati, suprotno navodima žalbe.

9.2. Nadalje, navod žalbe da su iskazi ispitanih svjedokinja „nekonfrontirani“ neosnovan je budući da je iz zapisnika u žurnom postupku (od 28. studenog 2024., str. 3) vidljivo da je okrivljenik inzistirao da ne bude prisutan svjedočenju AF pa svojom izričitom voljom nije bio u sudnici za vrijeme njenog svjedočenja, a na koji iskaz se kasnije, nakon što mu je pročitan, očitovao, poričući prekršaj (str. 5 zapisnika). Nadalje, iz istog zapisnika je vidljivo da je okrivljenik bio prisutan iskazivanju svjedokinje NF, nakon čijeg svjedočenja je iskazao da nema primjedbi na isti. Stoga, isticanje da sud nije pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice zbog toga što je bezrezervno prihvatio iskaze ispitanih svjedokinja koje su očito prihvaćene jer su ženskog spola dok nije uopće cijenio obranu okrivljenika koji zbog toga što je muškog spola odgovara po objektivnoj odgovornosti je potpuno paušalno i nije osnovano.

9.3. Stoga je, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Opravdano je prvostupanjski sud na temelju ovakvih iskaza svjedokinja koje je prihvatio u bitnome suglasnima i logičnima, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

9.4. I po ocjeni ovog suda, okrivljenikovo vikanje bivšoj supruzi: „Šta ti radiš ovdje, imaš pola sata da izađeš iz stana“ nakon čega je udario šakom u kuhinjsku stolicu i nogom u metalnu posudu hrane za psa koja se rasula po podu, što ju je uznemirilo i povrijedilo dostojanstvo te je pobjegla u WC, zadovoljava minimum težine i intenziteta koje predstavlja napad na psihički integritet osobe s obzirom da prelazi granice normalnog i uobičajeno prihvatljivog ponašanja jednog člana obitelji prema drugome pa je ostvareno biće prekršaja nasilja u obitelji odnosno psihičko nasilje koje je kod žrtve izazvalo uznemirenost i povredu dostojanstva (čl. 10. podst. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji). Okolnost što je okrivljenik vlasnik stana u koji je došla njegova bivša supruga HF te navod žalbe kojim relativizira svoje ponašanje navodeći da ju je „mirnim tonom“ uputio da treba napustiti stan, a koja obrana niti po stavu ovog suda nije prihvatljiva, ni na koji način ne utječe na umanjenje prekršajne odgovornosti okrivljenika niti ga može osloboditi iste.

9.5. Slijedom iznesenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te su sve odlučne činjenice s dovoljnim stupnjem izvjesnosti utvrđene na temelju izvedenih dokaza pa je i za ovaj sud nedvojbeno da je okrivljenik počinio prekršaj nasilja u obitelji prema bivšoj supruzi AF. Name, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, prvostupanjski je sud slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik počinio prekršaj nasilja u obitelji. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud te nisu osnovani žalbeni navodi kojima okrivljenik pokušava dovesti u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o krivnji okrivljenika na temelju izvedenih dokaza. Žalbeni navodi kojima se tvrdi da je odluka u ovom predmetu trebala biti donesena na temelju načela in dubio pro reo također nisu osnovani, jer, i po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa i nije bilo potrebe da prvostupanjski sud primjeni navedeno pravilo.

10. Potrebno je istaknuti da ostali žalbeni navodi koji su izneseni na str. 4. žalbe, a tiču se pravomoćne i ovršne presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu kojom je okrivljenik imenovan posebnim skrbnikom odnosno zakonskim zastupnikom tada mlt. NF, nisu relevantni za ovaj prekršajni predmet, a stav okrivljenika da se zbog okolnosti i činjenica koje proizlaze iz te presude trebalo provesti suočenje u ovom postupku između svjedokinja, ovaj sud ne prihvaća budući da smatra činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđenim na temelju izvedenih dokaza te je potrebno ponoviti da nikakav motiv okrivljenika u konkretnom slučaju ne opravdava njegov postupak, niti ga može osloboditi prekršajne odgovornosti.

11. Budući da je opisanim ponašanjem okr. EF ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te i po ocjeni ovog suda opisano ponašanje sadrži sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja, nije osnovan niti žalbeni navod kojim se pobija prvostupanjska presuda zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a, odnosno, iz razloga da djelo ne bi bilo prekršaj.

12. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u dijelu izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji – AF, na udaljenost od 100 metara na području Republike Hrvatske te uznemiravanja ili uhođenja iste u trajanju jedne godine (u koje vrijeme će se uračunati vrijeme trajanja mjere opreza zabrane približavanja, uspostavljanja ili održavanja veze sa AF), a povodom žalbe okrivljenika, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Naime, okolnost da je okrivljenik, kako to proizlazi iz potvrde Odjela za prekršajne evidencije Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, pravomoćno osuđivan zbog nasilja u obitelji, i po ocjeni ovog suda, ukazuje da je izricanje navedene zaštitne mjere nužno kako bi se otklonile sve okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i kako bi se dodatno preventivno djelovalo na buduće ponašanje okrivljenika te zaštitilo žrtvu nasilja. Duljina trajanja izrečene mjere od jedne godine, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog. Nije u pravu žalitelj kada ističe da navedena zaštitna mjera nema sadržaja i nije izvršiva te nema mjesta ili područja koje bi okrivljenik trebao izbjegavati budući da je jasno da se nigdje na području cijele Republike Hrvatske okrivljenik ne smije približiti žrtvi na udaljenosti ispod 100 metara.

12.1. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi o ne postojanju osobitih okolnosti koje bi upućivale na moguće činjenje novog prekršaja. Napominje se da u ostatku žalbenih navoda okrivljenik polemizira sa zakonskim uvjetima i razlozima određivanja mjere opreza okrivljeniku tijekom postupka (prema čl. 130. st. 2. t. 3. PZ-a), a koji navodi ne mogu biti predmet razmatranja ove žalbe protiv prvostupanjske presude jer se odluka o određivanju mjere opreza može pobijati u žalbi protiv rješenja o određivanju mjere opreza. Osim toga, da okrivljenik ne razlikuje izrečenu zaštitnu mjeru u ovoj presudi od mjere opreza određene mu tijekom postupka, vidljivo je i iz navoda žalbe da presudom izrečena „zaštitna mjera zabrane približavanja te zabrana uspostavljanja i održavanja veze sa AF nije u skladu s čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji tj. nije propisana zakonom i time je sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu okrivljenika“. Naime, ovom presudom je okrivljeniku pravilno izrečena zaštitna mjera iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja (koja će se izvršavati po pravomoćnosti ove presude), dok je mjera koju okrivljenik navodi u žalbi, naziva: mjera opreza zabrane približavanja, uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, okrivljeniku bila izrečena tijekom postupka citiranim rješenjem kao u žalbi (a koja mjera opreza se određuje tijekom trajanja postupka i može trajati najdulje do pravomoćnosti presude, čl. 130. st. 5. PZ-a).

13. Iako okrivljenik u žalbi niti jednim konkretnim navodom ne pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Izricanjem blaže vrste kazne odnosno novčane kazne za prekršaj za koji je kao teža propisana i kazna zatvora do 90 dana, vidljivo je da je prvostupanjski sud, uz otegotnu okolnost prekršajne osuđivanosti, dovoljno uzeo u obzir i olakotnu okolnost na strani žalitelja. Pravilno je prvostupanjski sud ukazao i na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku trideset dana računajući od dana primitka ove pravomoćne presude.

14. Iako je okrivljenik uvodno u žalbi naveo da se žali na prvostupanjsku presudu i zbog izrečenog troška postupka, taj žalbeni navod ni na koji način nije konkretizirao niti obrazložio, odnosno, naveo zašto smatra da je odluka o obvezi naknade troškova postupka neosnovana, tako da se ova žalbena tvrdnja nije niti mogla ispitati te ju ovaj sud drži paušalno iznesenom, a time i bespredmetnom.

15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13) s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika utvrđeno u prvostupanjskom postupku, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 70,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

16. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 21. ožujka 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja