Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-180/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku iz Vinkovaca, I. Gundulića 2, protiv Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 28. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja GE uz zamjenika punomoćnika ĆE, odvjetnička vježbenica u uredu Damira Varge odvjetnika iz Vinkovaca i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 21. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.910,31 eur (dvijetisućedevet- stotinadeseteuraitridesetjedancent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008.godine, zatim u periodu od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 1,37 eur za razdoblje od 01.09.2005. do isplate,

- na iznos od 0,94 eur za razdoblje od 01.10.2005. do isplate,

- na iznos od 0,89 eur za razdoblje od 01 11.2005. do isplate,

- na iznos od 1,14 eur za razdoblje od 01.12.2005. do isplate,

- na iznos od 5,49 eur za razdoblje od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 6,13 eur za razdoblje od 01 01.2009. do isplate,

- na iznos od 7,69 eur za razdoblje od 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 8,37 eur za razdoblje od 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 6,23 eur za razdoblje od 01 04.2009. do isplate,

- na iznos od 6,57 eur za razdoblje od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 3,77 eur za razdoblje od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 1,39 eur za razdoblje od 01 07.2009. do isplate,

- na iznos od 1,92 eur za razdoblje od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 3,30 eur za razdoblje od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 3,14 eur za razdoblje od 01 10.2009. do isplate,

- na iznos od 1,83 eur za razdoblje od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 4,29 eur za razdoblje od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 6,07 eur za razdoblje od 01 01.2010. do isplate,

- na iznos od 8,95 eur za razdoblje od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 8,20 eur za razdoblje od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 11,92 eur za razdoblje od 01 04.2010. do isplate,

- na iznos od 11,10 eur za razdoblje od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 12,80 eur za razdoblje od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 24,05 eur za razdoblje od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 21,65 eur za razdoblje od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 28,13 eur za razdoblje od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 26,05 eur za razdoblje od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 21,63 eur za razdoblje od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 29,93 eur za razdoblje od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 40,48 eur za razdoblje od 01 01.2011. do isplate,

- na iznos od 33,21 eur za razdoblje od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 35,85 eur za razdoblje od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 32,31 eur za razdoblje od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 32,84 eur za razdoblje od 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 46,70 eur za razdoblje od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 47,65 eur za razdoblje od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 59,75 eur za razdoblje od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 53,63 eur za razdoblje od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 47,19 eur za razdoblje od 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 46,39 eur za razdoblje od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 45,81 eur za razdoblje od 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 48,64 eur za razdoblje od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 51,62 eur za razdoblje od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 51,85 eur za razdoblje od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 49,85 eur za razdoblje od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 50,84 eur za razdoblje od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 51,77 eur za razdoblje od 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 50,29 eur za razdoblje od 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od 50,79 eur za razdoblje od 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od 49,95 eur za razdoblje od 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 47,83 eur za razdoblje od 01.10.2012. do isplate,

- na iznos od 50,07 eur za razdoblje od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 51,31 eur za razdoblje od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 50,88 eur za razdoblje od 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 46,08 eur za razdoblje od 01.02.2013. do isplate,

- na iznos od 50,17 eur za razdoblje od 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 50,36 eur za razdoblje od 01.04.2013. do isplate,

- na iznos od 48,64 eur za razdoblje od 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 44,07 eur za razdoblje od 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 43,95 eur za razdoblje od 01.07.2013. do isplate,

- na iznos od 44,94 eur za razdoblje od 01.08.2013. do isplate,

- na iznos od 46,79 eur za razdoblje od 01.09.2013. do isplate,

- na iznos od 49,61 eur za razdoblje od 01.10.2013. do isplate,

- na iznos od 48,16 eur za razdoblje od 01.11.2013. do isplate,

- na iznos od 48,99 eur za razdoblje od 01.12.2013. do isplate,

- na iznos od 49,95 eur za razdoblje od 01.01.2014. do isplate,

- na iznos od 49,95 eur za razdoblje od 01.02.2014. do isplate,

- na iznos od 51,20 eur za razdoblje od 01.03.2014. do isplate,

- na iznos od 50,82 eur za razdoblje od 01.04.2014. do isplate,

- na iznos od 49,36 eur za razdoblje od 01.05.2014. do isplate,

- na iznos od 48,76 eur za razdoblje od 01.06.2014. do isplate,

- na iznos od 48,92 eur za razdoblje od 01.07.2014. do isplate,

- na iznos od 50,81 eur za razdoblje od 01.08.2014. do isplate,

- na iznos od 52,19 eur za razdoblje od 01.09.2014. do isplate,

- na iznos od 51,88 eur za razdoblje od 01.10.2014. do isplate,

- na iznos od 53,19 eur za razdoblje od 01.11.2014. do isplate,

- na iznos od 54,11 eur za razdoblje od 01.12.2014. do isplate,

- na iznos od 53,62 eur za razdoblje od 01.01.2015. do isplate,

- na iznos od 54,27 eur za razdoblje od 01.02.2015. do isplate,

- na iznos od 54,27 eur za razdoblje od 01.03.2015. do isplate,

- na iznos od 54,27 eur za razdoblje od 01.04.2015. do isplate,

- na iznos od 54,27 eur za razdoblje od 01.05.2015. do isplate,

- na iznos od 54,27 eur za razdoblje od 01.06.2015. do isplate

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.175,00 eur (dvijetisućestotinusedamdesetpeteura), sa zateznim kamatama, tekućim od 21. ožujka 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zatraženog troška tužitelj odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužiteljica nasljednica iza pok. RE, koji je dana 12. svibnja 2005. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9010539098 na kreditni iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, sa rokom otplate kredita od 120 mjeseci u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, s tim da je prvi anuitet dospijevao na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a ostali anuiteti dospijevali su na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Napominje da je RE preminuo **.**.2007., a naslijedila ga je tužiteljica koja je u cijelosti isplatila potraživanje koje je tuženik imao temeljem gore navedenog ugovora o kreditu.

2. Nadalje, ističe da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

– korisnika kredita, u pravnoj stvari tužiteljice Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka među kojima se nalazio i ovdje tuženik presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ovo tim više, što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženika protiv navedene drugostupanjske presude kao neosnovana.

3. Nadalje, predmetni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te se tužitelj u tužbi poziva na čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) prema kojem ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.1. Tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao prednika tužiteljice da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i predniku tužiteljice, koji kao prosječan potrošač nije raspolagao potrebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima, niti je mogao procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njegove financijske obveze.

3.2. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se od početka otplate kredita do dana otplate kredita primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule, te ističe da sukladno odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima), u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora / ugovorne odredbe.

3.3. Nadalje, sukladno odredbi članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka 3. istog članka zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja.

3.4. Slijedom navedenog, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovu ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je dakle protupravnim postupanjem tuženik stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu (ugovoru), nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 2.926,31 eur po prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu za koji je iznos je umanjena imovina tužitelja. Naknadno je tužitelj, a nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja konačno uredio tužbeni zahtjev imajući u vidu djelomičnu zastaru potraživanja stranaka jedne prema drugoj kao i tzv. " negativne razlike " na iznos od 2.910,031 eur, koliko iznosi konačno uređeni tužbeni zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

4. U odgovoru na tužbu, tuženik smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9010539098 koji je zaključen 12. svibnja 2005. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika.

4.1. Ističe da je netočno kako tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu broj 9010539098 koji je zaključen 12. svibnja 2005. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Važno je naglasiti da je Ugovorom o kreditu broj 9010539098 koji je zaključen 12. svibnja 2005. u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita.

Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan, ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima.

4.2. Nadalje se ističe kako je potpuno jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o deviznom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1. siječnja 1990. godine izostavljen dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule.

Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ističe da se ne može dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano.

Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora.

Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt- 89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11. Ugovora o kreditu). U čl.12. klijent potpisom Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, te potpisom Ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ dd s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom.

4.3. Sve navedeno stranke ugovora su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama ugovora. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

4.4. Obzirom da je klijent koji je bio prednik tužitelja sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni.

Naime, nasljednik tužitelja sada tvrdi suprotno od onoga što je sam klijent potvrđivao pred bilježnikom i kako je potpisao ugovor, a radi se o subjektivnim saznanjima klijenta i pregovaranjima koje je vodio prednik tužitelja, a ne tužitelj, tako da tužitelj nije niti može biti potrošač jer ne može naslijediti subjektivna prava klijenta koji je sklapao ugovor, te se prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja u ovoj pravnoj stvari. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je KLIJENT koji je sklopio ugovor u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je prednik tužitelja bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Korisnik kredita je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a korisnik kredita je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji.

4.5. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu.

Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama).

4.6. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na valutu CHF, tuženik ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj.

4.7. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito.

5. Tuženik ističe da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali,) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba.

Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa.

5.1. Tuženi se protivi provođenju financijskog vještačenja kako je to tužitelj predložio jer isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka, na dokumentaciji u spisu.

5.2. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., G, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47).

5.3. Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje, a napominje se da osnova za isplatu nema.

5.4. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, gdje zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.

5.5. Tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač.

5.6. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti, te je u primjeni članak 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati.

6. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

7. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem u presliku Ugovora o kreditu broj: 9010539098 od 12. svibnja 2005., presliku Rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca, broj O-717/07 UPP-239/07 od 21. rujna 2007., koje je postalo pravomoćno 21. rujna 2007., u Rješenje o nasljeđivanju naknadno pronađene imovine javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca, broj Pu O-9/2023 UPP-239/07-1 od 11. travnja 2023., koje je postalo pravomoćno 11. travnja 2023., pregled uplata po kreditu za tužitelja, plan otplate kredita, pregled uplata po kreditu na dan 7. ožujka 2023., u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 12. svibnja 2005., u knjigovodstvenu karticu od 11. svibnja 2023., u nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanovića od 15. srpnja 2024., očitovanje vještaka Mate Ivanovića od 8. rujna 2024. te je proveden dokaz saslušanjem vještaka i tužitelja kao stranke.

7.1. Valja napomenuti da je sud zaključio glavnu raspravu i odredio ročište za objavu presude, potom rješenjem poslovni broj P-180/2023-30 od 30. siječnja 2025. stavio izvan snage rješenje o određivanju ročišta za objavu presude i glavnu raspravu ponovno otvorio zbog saslušanja svjedoka DE, osobnog bankara zaposlenog kod tuženika sukladno članku 305. Zakona o parničnom postupku, da bi nakon toga tuženik po punomoćniku obavijestio sud svojim podneskom od 12. veljače 2025. da odustaje od navedenog dokaza, nakon čega je rješenjem suda od 17. veljače 2025. zakazano novo ročište za objavu presude.

8. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku), te primijenivši materijalno pravo na takvo utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Tijekom postupka su kao nesporno utvrđene aktivna i pasivna legitimacija stranaka; činjenica da je između prednika tužitelja pok. RE i tuženika zaključen Ugovor o kreditu broj 9010539098 od 12. svibnja 2005., da je ugovor zaključen na iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa rokom otplate kredita od 120 mjeseci i promjenjivom kamatnom stopom; da je tužitelj u cijelosti podmirio svoje obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu; da je ugovorena redovna godišnja kamata od 5,30 % koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva; da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013.; da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je istu presudom napokon potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev- 2212/18 od 3. rujna 2019.

10. Među strankama je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti dijela ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te prigovora da tužitelj nije aktivno legitimiran u odnosu na tužitelja kao potrošača.

11. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 9010539098 od 12. svibnja 2005.; Rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca kao povjerenika suda u ostavinskom postupku iza prednika tužitelja pok. RE poslovni broj O-717/07, UPP-239/07 od 21. rujna 2007. te rješenja o nasljeđivanju naknadno pronađene imovine istog javnog bilježnika poslovni broj Pu O- 9/2023, UPP-239/07-1 od 11. travnja 2023., otplatnog plana uz ugovor o kreditu, te iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17.

12. U pogledu prigovora zastare istaknutog od strane tuženika ističe se da je za početak tijeka zastare relevantan trenutak pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na tuženika, a vezano i za promjenjive kamate i za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 24. travnja 2023., dakle, unutar općeg zastarnog roka od 5 godina evidentno je da zastara potraživanja nije nastupila, a sve temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Ovo tim više jer je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. jasno i nedvosmisleno potvrdio pravno stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, temeljem čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih zahtjeva koji proizlaze iz ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počinje iznova teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

12.1. Također se ističe kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, te on po shvaćanju Vrhovnog suda počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora uz napomenu da je navedeno shvaćanje, odnosno zauzeto pravno stajalište obvezno za sve sudove, te je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

13. U odnosu na tvrdnje tuženika kako u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz tzv. parnice "Potrošač" čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanjem jesu li utvrđenja iz te parnice i na koji način primjenjiva u ovom slučaju, valja istaknuti zakonske propise koji se primjenjuju u ovom sporu, a to su čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje Zakon o zaštiti potrošača), kao i činjenicu da su o ništetnosti navedenih odredbi ugovora donesene pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita, i to u pravnoj stvari tužitelja Potrošač – Hrvatski savez ugovora za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka među kojima se nalazio i tuženik, te je itekako osnovano pozivanje tužitelja iz navedenih pravomoćnih presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnosno korisnika kredita jer je tuženik kao što se već ranije navelo bio jedna od tuženih banaka u navedenog kolektivnom sporu, jer je u ovom sporu riječ o potrošačkom govoru o kreditu, jer je također predmetni ugovor o kreditu sklopljen 12. svibnja 2005. jer su u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu sadržane identične klauzule odnosno odredbe koje su u navedenom kolektivnom sporu utvrđene ništetnima ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula u CHF).

14. Netočni su navodi tuženika da je tužitelj bio informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojem se glavnica kredita veže za stranu valutu, ovdje švicarski franak odnosno da je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF.

15. Tužiteljica je u svom iskazu danom na ročištu od 28. siječnja 2025. navela da je ona nasljednica iza pok. RE, koji je sklopio ugovor o kreditu sa tuženikom za adaptaciju stambenog objekta, suprug je u međuvremenu preminuo te je ona preuzela u cijelosti otplatu po kreditu kao njegova zakonska nasljednica. Kredit se koristio za adaptaciju kuće u kojoj i sada živi jer je kuća bila srušena u ratnim razaranjima. Kuća nikada nije služila za najam, zakup, obrt već isključivo za stanovanje. Pok. suprug je u vrijeme kada je podigao kredit otišao u mirovinu. Bio je klijent Privredne banke Zagreb gdje su se zajedno dogovorili da odu pitati za kredit i gdje im je ponuđen kredit isključivo u CHF, rečeno im je da je to najpovoljniji kredit glede rokova otplate i kamate, rata im je u početku odgovarala, kasnije su nastali problemi jer je suprug dvije godine redovito otplaćivao kredit i potom umro, a ona je nastavila sa otplatom kredita koji je u cijelosti otplatila 2015. g. Kredit je djelomično plaćen trajnim nalogom, a dio novca je sama odnosila u banku. Nitko joj nije pomagao u otplati kredita i nije razmišljala o podizanju drugog kredita da bi zatvorila postojeći. U jednom trenutku joj je bilo doslovno nemoguće plaćati rate kredita, ali je uvijek plaćala više, tako da bi si olakšala svako mjesečnu otplatu kredita. Nije joj bilo čudno što je kredit u CHF budući su svi njeni prijatelji i poznanici iz sela podizali kredite za automobile, za kuće, u CHF i sama je bez ičije pomoći isplatila kredit u cijelosti, jer joj sin u to vrijeme nigdje nije radio. Prilikom potpisivanja u banci pročitali su njen pok. suprug i ona ugovor o kreditu. Pojam promjenjive kamate i valutne klauzule nije joj bio jasan, mislila je da je valutna klauzula rata koja joj je svako mjesečno stizala da istu mora platiti. Nije dobivala od banke nikakva obavještenja o promjeni kamatne stope, nego isključivo iz mirovinskog pa je tamo i otišla pitati koji je razlog da je rata svaki mjesec veća, tamo su joj rekli da tako mora biti i da više ne dosađuje i rekli su da ona nije jedina koja tako prolazi. Bilo je neizdrživo i ne zna kako je otplatila kredit u cijelosti. U kući živi sa sinom. Nije se mogla sjetiti da li su išli na ovjeru ugovora kod javnog bilježnika. Nije bila svjesna da se kamata toliko može promijeniti na više. Ugovor je već ranije bio pripremljen, bilo je uzmi ili ostavi, novac im je trebao i bili su prisiljeni potpisati ugovor da bi dobili novac za adaptaciju kuće, jedino o čemu su pregovarali je bio rok otplate kredita, pitali su ih na koji rok otplate žele, o ni jednoj drugoj točki ugovora nisu pojedinačno pregovarali niti im je službenik u banci objasnio bitne sastojke ugovora kao što su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istoga čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije ima utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a st. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je st. 4. istog čl. propisano da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

17. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, a odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Naprotiv, iz iskaza tužiteljice, koji iskaz je sud prihvatio, ocjenjujući ga životnim i uvjerljivim, proizlazi, između ostalog da nije bila upoznata da bi se kamatna stopa koja je bila promjenjiva mogla promijeniti toliko da je to utjecalo i na mjesečne anuitete otplate kredita, nije znala niti ona niti njezin pokojni suprug pojmove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Osim toga, zajedno je sa suprugom, odnosno prednikom tužiteljice pokojnim RE bila u banci tuženika radi podizanja kredita i nedvojbeno bila nazočna prilikom potpisa istog, isti je po suprugovoj smrti nastavila otplaćivati kredit do konačne isplate.

19. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, te je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, a sve u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

20. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću, dipl. oec., stalnom sudskom vještaku za područje ekonomije, grane financije i računovodstva, te ovlaštenog računovodstvenog forenzičara.

20.1. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proistječe da je predmetni kredit isplaćen predniku tužitelja RE koji je u međuvremenu preminuo **.**.2007., te je kredit nastavila otplaćivati tužiteljica, ujedno supruga i zakonska nasljednica u razdoblju od 12. svibnja 2005. do isplate kredita u cijelosti. Nadalje, ugovoren je iznos kredita od 23.000,00 CHF i rok otplate od 120 mjeseci sa kamatnom stopom 5,30 %, a početni iznos anuiteta je bio 247,34 CHF, a visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje kamatne stope uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadna povećanja kamatne stope, odnosno promjene na više od početno ugovorene kamatne stope u razdoblju otplate kredita predstavljaju tzv. pozitivne razlike i ta razlika iznosi 335,95 eura.

20.2. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje kamatne stope uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadna smanjenja kamatne stope, odnosno promjene na niže od početno ugovorene kamatne stope u razdoblju otplate kredita predstavljaju tzv. negativne razlike i ta razlika iznosi – 103,15 eura.

20.3. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjene kamatne stope uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadna povećanja i smanjenja kamatne stope, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi 232,80 eura.

20.4. Vještak je izračunao i razlike zbog promjene tečaja te je utvrdio i ukupnu razliku u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF, odnosno promjene na više od početno ugovornog tečaja i to u razdoblju otplate kredita koji predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 2.910,31 eur.

20.5. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF, odnosno promjene na niže od početno ugovornog tečaja i to u razdoblju otplate kredita koji predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi – 225,28 eur.

20.6. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 2.685,03 eura.

21. Za napomenuti je da je imenovani vještak svoj nalaz i mišljenje na način da je sve iznose iskazao temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH objavljenog 20. svibnja 2022. (Narodne novine br. 57/22), koji je stupio na snagu 15. srpnja 2022. tj. prvog dana od dana objave odluke Vijeća EU 2022/1211 od 12. srpnja 2022. o usvajanju eura u RH od 1. siječnja 2023., u dijelu iskazivanja utvrđenih razlika anuiteta u EUR po službenom fiksnom tečaju konverzije za 1 EUR = 7,53450.

21.1. Ističe se da je imenovani vještak na ročištu od 28. siječnja 2025. ostao u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja te je istaknuo da se na prigovore tuženika ne može očitovati jer su isti pravne prirode.

22. Podneskom tužitelja od 29. rujna 2024. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka Mate Ivanovića, te istaknuo kako na isti nema nikakvih primjedbi i napomenuo da zastarjelo potraživanje tuženika prema tužitelju iznosi 225,28 eura, a zastarjelo potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosi 232,80 eura, pa tužitelj, u slučaju da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 225,28 eura (na ime tzv. " negativne razlike ") unatoč tužiteljevu prigovoru zastare, ističe prigovor radi prebijanja tražbine tuženika prema tužitelju sa tražbinom koju tužitelj ima prema tuženiku u iznosu od 232,80 eura (na ime povećanja kamatne stope), te je predložio da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 2.910,31 eur sa z.z. kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pretplate, pa do isplate.

22.1. Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.

23.Tuženik se o nalazu i mišljenju vještaka očitovao podneskom od 27. siječnja 2025. u kojem nije izričito potvrdio ili osporio nalaz vještaka, ostao je kod svih prigovora istaknutih u ranijim podnescima, te predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

24. Sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24.1. Nadalje, temeljem odredbe čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

24.2. U konkretnom slučaju, a s obzirom da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena na temelju jednostrane odluke tuženika valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju vratiti iznos koji je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe.

24.3. Glede jednostrane promijene kamatnih stopa valja reći da je njima tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena ona stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja kredita, a koja je iznosila 5,30 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa navedene kamatne stope godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.

24.4. Sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.5. Tako u ovom slučaju tuženik treba vratiti tužitelj iznos koji je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa, pa do konačne isplate, s tim da je visina stope zatezne kamate određena Zakonom o kamatama, Uredbom i visini stope zatezne kamate kao i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

24.6. Imajući u vidu sve izneseno sud je našao da je odredba Ugovora o kreditu koncipirana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da nadalje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je radi toga ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 2. i 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

25. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, te je donio odluku kao u izreci.

26. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.910,31 eura, te Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje Tarifa).

26.1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za zahtjev za dostavu dokumentacije od 29. ožujka 2023. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 36/1 Tarife), sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 100 bodova, za sastav četiri podneska i to od 9. svibnja 2023., 24. svibnja 2023., 29. rujna 2024. i od 25. listopada 2024. svaki po 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na dva ročišta kod ovoga suda i to od 16. svibnja 2024. i 28. siječnja 2025. svako po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), kao i za pristup ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), što ukupno iznosi 750 bodova, odnosno 1.500,00 eura, pripadajući PDV od 25% u iznosu od 375,00 eura, što sveukupno čini iznos od 1.875,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijsko – knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eur.

26.2. Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 28. ožujka 2025. pa do isplate, sve sukladno čl. 29. Zakonu o obveznim odnosima.

26.3. Tužitelju, kao nepotreban za vođenje ovog postupka, nije priznat trošak podnesaka od 4. rujna 2023., u iznosu od 100 bodova, u kojem tužitelj predlaže zakazivanje pripremnog ročišta i u kojem pona vlja navode iz ranijih podnesaka u odnosu na prigovor zastare i za navode vezane za status potrošača, a nije mu priznat također niti trošak za sastav podneska od 6. rujna 2023. u iznosu od 25 bodova u kojem navodi da se neće očitovati na podnesak tuženika od 30. kolovoza 2023.

Vinkovci, 21. ožujka 2025.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, Vinkovci, I. Gundulića 2

2. Odvjetnica Maja Čuljak, Zagreb, Ribnjak 40

na broj: PBZ-715