REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-942/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKI FAKULTET, OIB: 28163265527, Zagreb, Horvatovac 102, kojeg zastupa punomoćnica Iva Soldo, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 49508397045, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 5. veljače 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja, 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.483,80 eur, sa zateznim kamatama obračunatim do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 53,09 eur, počevši od 5. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 2.430,71 eur, počevši od 6. srpnja 2021. do isplate, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.919,44 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 21. ožujka 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka, u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 27. travnja 2023. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženice radi naknade štete. U tužbi navodi, u bitnome, da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-828/2019 od 17. siječnja 2020. 2019., potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-301/20 od 12. lipnja 2020., tužitelj obvezan svojoj djelatnici MF isplatiti iznos od 8.199,68 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i daljnji iznos od 6.796,87 kn, po osnovi parničnih troškova, također sa zateznim kamatama. Navedeni iznos odnosi se na isplatu naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te na poslovima s izvorima opasnosti, sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje, sklopljenog između Vlade Republike Hrvatske i Nezavisnog sindikata znanosti. Temeljem navedene presude tužiteljeva djelatnica je prisilno naplatila svoje potraživanje, u ukupnom iznosu od 2.483,80 eur, 5. svibnja 2021. (53,09 eur) i 6. srpnja 2021. (2.430,71 eur). Kako je Vlada Republike Hrvatske bila dužna tužitelju kroz državni proračun doznačiti sredstva namijenjena za isplatu rečene naknade, a što nije učinila, te je tužiteljeva djelatnica to svoje pravo ostvarila sudskim putem naplatom na teret tužitelja, a tužitelj je u postupku koji se vodio pred radnim sudom tuženicu obavijestio o započetoj parnici, no ista se u parnicu nije miješala, pri čemu tuženica nije udovoljila tužiteljevom zahtjevu za mirno rješenje spora, to tužitelj ovom tužbom zahtjeva naknadu štete koju je na opisani način pretrpio, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počevši od dana nakon dana kada je tužiteljeva djelatnica naplatila svoje potraživanje.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tužena osporava osnovanost istaknutog zahtjeva. Prije svega, smatra da je obveza tužitelja kao poslodavca isplatiti svojem djelatniku dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima rada sukladno Kolektivnom ugovoru na koji tužitelj ukazuje. Nadalje, da se, sukladno Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, sredstva iz državnog proračuna namijenjena tužitelju doznačuju u ukupnom iznosu, a korisnik da ih svojim proračunom raspoređuje na pojedine namjene pa stoga da je tužitelj kao poslodavac trebao preustrojiti poslovni proces i redefinirati radna mjesta u skladu s raspoloživim sredstvima. Konačno, ističe kako tuženica nije bila u obvezi isplatiti dodatke na plaću utužene u ovom postupku (za razdoblje od travnja 2014.) niti su radnici u utuženom razdoblju ostvarivali predmetna prava iz Kolektivnog ugovora je da je Kolektivni ugovor tuženica otkazala 27. prosinca 2013., a da je 27. ožujka 2014. istekao tromjesečni otkazni rok. Rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2670/2019 od 25. svibnja 2021. da su ukinute presude nižih sudova kojima je Odluka Vlade tuženice od 27. prosinca 2013. o otkazivanju predmetnog Kolektivnog ugovora utvrđena nezakonitom i nedopuštenom i predmet vraćen na ponovno suđenje. Konačno, predložila je prekinuti predmetnu parnicu do donošenja odluke Vrhovnog suda RH povodom dopuštenog prijedloga za podnošenje revizije pod poslovnim brojem Revd 1839/2024.

3./ Očitujući se na navode tuženice, tužitelj ističe, u bitnome, da prije svega nije od utjecaja naknadno ukidanje presuda kojima je otkaz predmetnog Kolektivnog ugovora utvrđen nezakonitim, jer da je tužitelj plaćanje izvršio na temelju pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-828/2019. Osim toga, da je u postupku ponovnog suđenja presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-16194/2021 od 23. travnja 2024., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-568/2024 od 15. listopada 2024., pravomoćno utvrđeno da je otkaz Kolektivnog ugovora na koji se tuženica poziva nezakonit i nedopušten. Stoga tvrdi da je predmetni Kolektivni ugovor u razdoblju na koje se utuženo potraživanje odnosi, odnosno sve do 22. siječnja 2015. bio na snazi, a kako je to utvrđeno u presudi polovni broj Pr-828/2019 temeljem koje je naplata na teret tužitelja izvršena. Ističe da se javna sveučilišta financiraju iz državnog proračuna, zaključenim Kolektivnim ugovorom tuženica da je tužitelja obvezala na plaćanje predmetnih naknada svojim zaposlenicima za što da je stoga bila dužna novčana sredstava osigurati tužitelju, a što da je propustila učiniti.

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-301/20 od 12. lipnja 2020. (list 5-8 spisa), presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 276/2022 od 13. travnja 2022. (list 9-12 spisa), izvod s bankovnog računa tužitelja (list 13-15 spisa), presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-828/19 od 17. siječnja 2020. (list 17-22 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora s povratnicom (list 23-32 spisa), rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2670/2019 od 25. svibnja 2021. (list 50-53 spisa), presuda Općinskog radnog suda poslovni broj Pr-16194/2021 od 23. travnja 2024. (list 63-85 spisa), rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revd 1839/2024 od 3. rujna 2024. (list 89-90 spisa), presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-568/2024 od 15. listopada 2024. (uvid u eSpis).

5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koju tvrdi da je pretrpio jer je svojem djelatniku isplatio naknadu za rad temeljem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje, a sredstva za isplatu ove naknade da je tužitelju bila dužna doznačiti tuženica, što tvrdi da je ista propustila učiniti.

7./ Prije svega, uvidom u tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora s povratnicom razvidno je da se tužitelj prethodno podnošenju predmetne tužbe, zahtjevom upućenim 3. rujna 2021., obratio tuženoj radi mirnog rješenje spora, u smislu odredbe čl. 186.a ZPP-a. Tuženica ne osporava tužiteljeve tvrdnje da je zahtjev za mirno rješenje spora primila, no da ga nije prihvatila. Ispunjena je stoga procesna pretpostavka dopuštenosti tužbe iz odredbe čl. 186.a ZPP-a.

8./ Među strankama je sporna osnovanost i visina utuženog potraživanja odnosno da li je ovako isplaćeni iznos od strane tužitelja njegovom djelatniku dužna tužitelju naknaditi tuženica, kao i da li je na obvezu tuženice koja je predmet spora od utjecaja činjenica da bi predmetni Kolektivni ugovor u razdoblju na koje se odnosi isplata dodatka naknadu koje tužitelj potražuje prestao važiti.

9./ Odlučne činjenice utvrđene su kakao slijedi.

10./ Na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-828/19 od 17. siječnja 2020., potvrđene presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-301/20 od 12. lipnja 2020. te izvoda iz bankovnog računa tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj svojoj djelatnici MF, temeljem pravomoćne i ovršne presude, isplatio 4. svibnja 2021. iznos od 400,00 kn (53,09 eur), a 5. srpnja 2021. iznos od 18.314,21 kn (2.430,71 eur), dakle ukupno 2.483,80 eur. Iz izvoda je razvidno da je plaćanje izvršeno prisilnim putem, a navodi tuženice kojima predlaže da tužitelj odredi potraživanje navodeći koji se dio plaćenog iznosa odnosi na glavnicu, a koji na zakonske zatezne kamate nisu od utjecaja u konkretnom slučaju, s obzirom da tužitelj potražuje naknadu za izdatak plaćen djelatniku na temelju pravomoćne sudske odluke, za isplatu kojeg izdatka da mu je tuženica bila dužna pravovremeno osigurati sredstva, što da je propustila učiniti.

11./ Iz obrazloženja navedenih presuda donesenih u radnom sporu između tužitelja i njegove djelatnice razvidno je da je predmetni iznosi isplaćen po osnovi naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te na poslovima s izvorima opasnosti, za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 22. siječnja 2015., naime, plaća se isplaćuje najkasnije 15-og u mjesecu za protekli mjesec. Neosnovano stoga tvrdi tuženica da bi se radio o naknadi isplaćenoj za razdoblje rada od 1. travnja 2014. do veljače 2015. Nadalje, razvidno je da je u predmetnom parničnom postupku sud, na prijedlog ovdje tužitelja, tuženicu obavijestio o parnici 6. lipnja 2019., no da se ista povodom obavijesti nije očitovala. Na tuženicu, ako treću osobu obaviještenu o otpočetoj parnici u skladu s odredbom čl. 211. ZPP-a, na odgovarajući se način primjenjuje odredba čl. 208.a st. 1. ZPP-a (čl. 208.a st. 2. ZPP-a). Na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja iz predmetnog parničnog postupka razvidno je da tužiteljeva djelatnica pravo na isplatu naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te na poslovima s izvorima opasnosti ostvaruje na temelju odredaba čl. 54. do 57. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje ("Narodne novine" broj 142/2010). Utvrđeno je nadalje da je predmetni Kolektivni ugovor bio na snazi kroz čitavo razdoblje isplate koje je djelatnica utužila, sve do 22. siječnja 2015. kada je prestao važiti istekom vremena na koji je zaključen. Nadalje, utvrđeno je, povodom prigovora ovdje tužitelja da bi predmetni Kolektivni ugovor prestao važiti ranije, jer da je ga je Vlada Republike Hrvatske otkazala (otkazom od 27. prosinca 2013. koji je na snagu stupio po proteku tromjesečnog otkaznog roka dakle 27. ožujka 2014.), da je takav prigovor neosnovan jer je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8589/14 odluka Vlade o otkazivanju ovog Kolektivnog ugovora utvrđena nezakonitom i nedopuštenom.

12./ Nakon donošenja predmetnih odluka u radnom sporu koji je tužiteljeva djelatnica protiv njega vodila radi isplate rečene naknade, a dijelom i nakon što je u postupku prisilne naplate ista dosuđeni joj iznos počela ustezati s tužiteljevog računa, doneseno je 25. svibnja 2021. rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2670/2019 od 25. svibnja 2021. kojim su ukinute presude nižih sudova na koje se sud u citiranoj odluci poslovni broj Pr-828/19 pozivao, a na temelju koje je utvrdio da bi u spornom razdoblju Kolektivni ugovor po osnovi kojeg tužiteljeva djelatnica od njega potražuje isplatu naknade bio na snazi jer je Odluka tuženice o otkazu ovog ugovora bez učinka, te je predmet radi utvrđenja da je Odluka o otkazu tuženice od 27. prosinca 2013. nezakonita i nedopuštena vraćen na ponovno suđenje.

13./ Po shvaćanju ovog suda, činjenica da je naknadno ukinuta pravomoćna odluka kojom je odluka o otkazu Kolektivnog ugovora, iz kojeg proizlazi pravo na isplatu naknade koja je predmet spora, utvrđena nezakonitom i nedopuštenom, a o kojoj činjenici ovisi pravilnost zaključaka radnog suda o vremenu važenja predmetnog Kolektivnog ugovora, s obzirom na valjanost otkaza, donesenog u parnici koja se vodila između tužitelja i njegove djelatnice, o kojoj je tuženica obaviještena u smislu odredbe čl. 211. ZPP-a, jest od utjecaja na donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari. Ovo stoga što, po shvaćanju ovog suda, prava stečena za vrijeme važenja određenog kolektivnog ugovora prestaju u trenutku prestanka važenja predmetnog kolektivnog ugovora (tako i Vrhovni sud RH u odluci REV-200/2021 od 25. svibnja 2021.). Stoga je, po pretanku važenja predmetnog Kolektivnog ugovora, prestalo pravo djelatnika na isplatu naknade predviđene ovim ugovorom, ali i obveza tužitelja kao poslodavca isplaćivati takvu naknadu, odnosno obveza tuženice tužitelju doznačivati sredstava za isplatu takve naknade, u vezi s kojom obvezom tuženice je i spor između stranaka u ovoj pravnoj stvari. Međutim, s obzirom da je u postupku ponovnog suđenja presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-16194/2021 od 23. travnja 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 568/2024 od 15. listopada 2024., pravomoćno ponovno utvrđeno da je Odluka tuženice od 27. prosinca 2013. o otkazu predmetnog Kolektivnog ugovora nezakonita i nedopuštena, to okolnost na koju upire tuženica tijekom ovog postupka, a vezano uz ranije revizijsko ukidanje prethodne pravomoćne presude, nije više od utjecaja na donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari. Dakle, prema pravomoćno utvrđenom stanju stvari, u spornom razdoblju Kolektivni ugovor nije prestao važiti temeljem otkaza tuženice.

14./ Što se tiče pitanja prestanka važenja predmetnog Kolektivnog ugovora, neovisno o nedopuštenosti otkaza iz Odluke tuženice od 27. prosinca 2013., već vezano uz istek vremena na koji je kolektivni ugovor zaključen valja navesti sljedeće.

15./ Predmetni je Kolektivni ugovor zaključen 22. listopada 2010. Odredbom čl. 4. Kolektivnog ugovora određeno je da se zaključuje na četiri godine (st. 1.)., da se može se produžiti na vrijeme koje ugovorne strane dogovore, ali ne duže od pet godina računajući od dana zaključenja ovog Ugovora (st. 2.), a ako se niti jedna strana najkasnije 30 dana prije isteka važenja ovoga Ugovora pisano ne očituje da ne želi produžiti ovaj Ugovor, važenje Ugovora produžava se za još jednu godinu (st. 3.).

16./ Po shvaćanju ovog suda, nema mjesta primjeni citiranog čl. 4. st. 3. Kolektivnog ugovora, s obzirom na Odluku tuženice od otkazu od 27. prosinca 2013., jer je tuženica nedvojbeno pisano očitovala da ugovor ne želi produžiti. Stoga je predmetni Kolektivni ugovor prestao važiti istekom četverogodišnjeg razdoblja na koje je zaključen, dakle 22. listopada 2014. Navedeno je utvrđeno i objema odlukama radnog suda u postupcima u kojima se utvrđivala nezakonitost i nedopuštenost Odluke tuženice o otkazu ovog Kolektivnog ugovora.

17./ Međutim, u postupku koji je prethodio ovoj parnici, koji je protiv tužitelja vodila njegova djelatnica potražujući isplatu naknade temeljem predmetnog Kolektivnog ugovora za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 22. siječnja 2015., sud je utvrdio da je Kolektivni ugovor na snazi bio u čitavom utuženom razdoblju, jer da je isti prestao važiti 22. siječnja 2015., kada je istekao.

18./ Po shvaćanju ovog suda, zbog nastupa intervencijskog učinka, uslijed činjenice da je tuženica o prethodnoj parnici bila obaviještena u smislu odredbe čl. 211. ZPP-a, u ovoj je parnici, koju je tužitelj potom pokrenuo protiv tuženice radi naknada izdataka koje je svojem djelatniku bio dužan isplatiti na temelju pravomoćne presude u parnici o vođenju koje je obavijestio tuženicu, sud i stranke vezani su uz pravna i činjenična utvrđenja iz prethodnog postupka, pa i za utvrđenje da je Kolektivni ugovor bio na snazi sve do 22. siječnja 2015.

19./ Naime, za razliku od činjenice koja je nastala nakon što je u prethodnoj parnici odluka donesena, a vezano uz revizijsko ukidanje presuda kojima je Odluka tuženice o otkazu utvrđena nezakonitom i nedopuštenom, na koju se stoga činjenicu, jer u vrijeme donošenja presude nije niti postojala ne može odnositi intervencijski učinak predmetne presude, utvrđenje da je predmetni Kolektivni ugovor prestao važiti istekom vremena na koji je zaključen, a koji da je istek nastupio 22. siječnja 2015., nije nova okolnost. Stoga se, neovisno o nepravilnosti takvog zaključka, u ovoj parnici tuženica ne može pozivati na drugačiju tvrdnju o prestanku važenja predmetnog Kolektivnog ugovora istekom jer su stranke i u ovoj parnici, s obzirom da se na tuženicu kao treću osobu obavještenu o prethodnoj parnici odnosi njezin intervencijski učinak, vezane činjeničnim i pravnim utvrđenjima iz presude radnog suda poslovni broj Pr- 828/19, pravilnost kojih je, na temelju činjenica koje su postojale u vrijeme donošenja ove presude, tuženica imala mogućnost osporavati u odnosnoj parnici da je na temelju primljene obavijesti o otpočetoj parnici u istu stupila kao umješač.

20./ Stoga, po shvaćanju ovog suda, okolnost da su prava i obveze stečene za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora prestala istekom vremena na koji je zaključen, 22. listopada 2014., a da se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari odnosi dijelom i na razdoblje isplate naknade iz ovog Kolektivnog ugovora nakon prestanka njegovog važenja, odnosno do 22. siječnja 2015., nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer je, zbog nastupa intervencijskog učinka u odnosu na tuženicu, sud u ovoj parnici vezan za činjenična i pravna utvrđenja presude kojom je tužitelju naložena isplata naknade njegovoj djelatnici, pa tako i za utvrđenje da je Kolektivni ugovor bio na snazi kroz cijelo razdoblje za koje je djelatnica isplatu naknade potraživala, odnosno do 22. siječnja 2015. Tuženica naime u ovoj parnici prigovor vezan uz pravilnost utvrđenja o vremenu važenja Kolektivnog ugovora u dijelu koji bi se odnosio na utvrđenje o vremenu isteka Kolektivnog ugovora nije potkrijepila tvrdnjom o pogrešnom vođenju spora od strane tužitelja jer da bi, s obzirom na stanje spora u vrijeme kada je o njemu obaviještena ili izjavama i radnjama tužitelja bila spriječena poduzeti radnje koje bi dovele do povoljnijeg ishoda, odnosno da takve radnje, za mogućnost poduzimanja kojih nije znala, tužitelj nije poduzeo namjerno ili iz grube nepažnje. Stoga tuženica u ovoj parnici u odnosu na činjenična i pravna utvrđenja glede kojih je nastupio intervencijski učinak ne može tvrditi da spor, onako kako je riješen presudom radnog suda poslovni broj Pr-828/19, nije pravilno riješen (čl. 208.a st. 1. ZPP-a).

21./ Slijedom izloženog, u konkretnom slučaju, po shvaćanju ovog suda, nisu od utjecaja pitanja glede kojih tuženica tvrdi da joj je u sličnim sporovima dopušteno podnošenje revizije vezano uz pitanje da li prava i obveze stečene za vrijeme važenja određenog kolektivnog ugovora prestaju u trenutku prestanka njegovog važenja (rješenje Vrhovnog suda RH Revd-1839/2024 od 3. rujna 2024.). S obzirom da se ne radi o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZPP-a, nije prihvaćen prijedlog tuženica za prekidom postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja revizijskom postupka u sličnim predmetima.

22./ Pri donošenju odluke o među strankama spornom pravnom pitanju dužnosti tuženice naknaditi tužitelju izdatke po osnovi naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te na poslovima s izvorima opasnosti, isplaćene djelatniku temeljem Kolektivnog ugovora, sud polazi od odredaba čl. 107. st. 1. toč. 2. i čl. 109. st. 1. i 3. mjerodavnog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ("Narodne novine" broj 123/2003., 198/2003., 105/2004., 174/2004., 2/2007., 46/2007., 45/2009., 45/2009., 63/2011., 94/2013., 139/2013., 101/2014., 60/2015., 131/2017., 96/2018.) kojima je propisano da se tužiteljeva djelatnost, kao djelatnost visokog učilišta, financira, između ostalih izvora, i iz državnog proračuna i to na način da mu se sredstva iz državnog proračuna doznačuju kao ukupan iznos za njegov rad, a tužitelj ih svojim proračunom raspoređuje na pojedine troškovne stavke, sukladno odlukama svojih nadležnih tijela i statutu.

23./ Nadalje, sukladno odredbama predmetnog Kolektivnog ugovora, sklopljenog između Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa u ime Vlade Republike Hrvatske i Nezavisnog sindikat znanosti i visokog obrazovanja u ime članova Sindikata (čl.1.), a koji se ugovor primjenjuje u javnim znanstvenim institutima, javnim visokim učilištima, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (čl. 3.), dakle, između ostalih, i kod tužitelja, zaposlenicima tužitelja koji rade u posebnim uvjetima rada, izloženi izvorima opasnosti i štetnim utjecajima rada, pripada dodatak na plaću u visini 7% – 15% osnovice za izračun plaće u javnim službama (čl. 54).

24./ Dakle, tuženica je sklopljenim Kolektivnim ugovorom obvezala tužitelja da svojim zaposlenicima isplati naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, koju naknadu je tužitelj isplatio svojem djelatniku temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-828/19, pa je stoga ista bila dužna u državnom proračunu osigurati sredstva za ovu namjenu te ih tužitelju doznačiti. Tuženica ne spori tužiteljevu tvrdnju da sredstvima koja je tužitelju doznačila iz državnog proračuna, sukladno citiranim odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, nisu bila obuhvaćena i sredstva namijenjena isplati djelatnicima tužitelja po osnovi čl. 54. Kolektivnog ugovora. Stoga je zaključak ovog suda da je tuženica propuštanjem svoje obveze da tužitelju osigura i doznači kroz državni proračun sredstva potrebna za isplatu djelatnicima dodatka na plaću za rad na poslovnima s posebnim uvjetima rada i poslovima s izvorima opasnosti, dakle jedno od prava predviđenih Kolektivnim ugovorom (čl. 54.), a koja sredstva je tužitelj bio dužan i isplatio je svojim djelatnicima, istom počinila štetu te je, u skladu s odredbama čl. 1045., čl. 1046. i 1090. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), tako nastalu štetu tužitelju dužna naknaditi. Dakle, tuženica je dužna tužitelju isplatiti utuženi iznos za koji je tužiteljeva imovina umanjena radi isplate dužne naknade djelatniku.

25./ Nisu od utjecanja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari tvrdnje tuženice da je tužiteljeva, a ne obveza tuženice, isplatiti svojem djelatniku naknadu za rad temeljem odredaba Kolektivnog ugovora, jer navedeno nije sporno. Po shvaćanju ovog suda, tuženica se obveze ne može osloboditi isticanjem tvrdnje da nadležno ministarstvo tužitelju nije dalo suglasnost za isplatu predmetne naknade, jer je tuženica bila dužna osigurati u proračunu sredstva za čiju se isplatu obvezala Kolektivnim ugovorom, kao u konkretnom slučaju.

26./ Sukladno odredbi čl. 1086. i čl. 29. st.1. ZOO-a, zatezne kamate tužitelju pripadaju od trenutka nastanka štete, dakle isplate iznosa dugovane naknade svojem djelatniku. S obzirom da tužitelj zatezne kamate potražuje od dana kasnije, istaknuti je zahtjev valjalo prihvatiti (čl. 2. st. 1. ZPP-a). Stopa zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za ostale odnose.

27./ Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, te se odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa).

28./ Tužitelju je priznat trošak za:

- sastav zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe (sve prema T.br. 7/1), u iznosu od po 200,00 eur,

- zastupanja na ročištima 14. studenog 2023., 27. studenog 2024. i 5. veljače 2025. (sve prema T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od po 200,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska od 12. rujna 2023. kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu (T.br. 8/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eur,

- sastav podneska od 14. studenog 2024., kojim ponavlja ranije navode i obavještava o tijeku parnice radi utvrđenja nezakonitosti otkaza Kolektivnog ugovora, pa se dakle prema sadržaju radi o jednom od ostalih podnesaka (prema T.br. 8/4 Tarife) 50,00 eur,

- zastupanje na ročištu na kojem je presuda trebala biti objavljena, no glavna je rasprava ponovno otvorena, dakle raspravljalo se samo o procesnim pitanjima (prema T.br. 9/2 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanje na ročištu za objavu presude (T.br. 9/4 Tarife) u iznosu od 100,00 eur,

dakle ukupno 1.450,00 eur, koje valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (T.br. 46 Tarife), što ukupno iznosi 1.812,50 eur.

29./ Zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 18. siječnja 2023., kojim tužitelj traži odobrenje za očitovanje na odgovor na tužbu, no bez davanja očitovanja, nije priznat. Ovo stoga što se, u skladu s odredbom čl. 299.a ZPP-a tužitelj, ako je takvo očitovanje svrsishodno, očitovati može i bez prethodnog odobrenja suda (arg. ex čl. 299.a st. 5. ZPP-a) pa stoga predmetni podnesak nije bio potreban za vođenje parnice.

30./ Nadalje, tužitelju je, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/2023.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,42 eur, dakle u iznosu plaćanjem kojeg se tužitelj obveze mogao i jest oslobodio (razlog iz odredbe čl. 7. st. . Zakona o sudskim pristojbama), dok je u više zatraženom po osnovi ove sudske pristojbe zahtjev odbijen kao neosnovan jer takav izdatak tužitelju nije niti nastao. Priznat je i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 71,29 eur.

31./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka u iznosu od 1.919,44 eur osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, mjerodavnoj za ostale odnose.

32./ Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. ožujka 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

U postupku u sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ovog Zakona.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženici, po ŽDO Zagreb