REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-251/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732, zastupani po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i odvjetničke vježbenice MI iz ureda Borisa Hlatki, odvjetnika u Vukovaru, kao zamjenika punomoćnika tuženika 12. veljače 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011050995., od 01.03.2006. godine kojeg su sklopili ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], OIB: 02535697732., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. [adresa], OIB: 02535697732., da tužitelju ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 579,06 eura (slovima: petstosedamdesetideveteuraišestcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 10,52 eura od 15.01.2009. godine pa do isplate,

- 13,35 eura od 15.02.2009. godine pa do isplate,

- 15,79 eura od 15.03.2009. godine pa do isplate,

- 10,61 eura od 15.04.2009. godine pa do isplate,

- 10,61 eura od 15.05.2009. godine pa do isplate,

- 6,63 eura od 15.06.2009. godine pa do isplate,

- 7,96 eura od 15.07.2009. godine pa do isplate,

- 5,30 eura od 15.08.2009. godine pa do isplate,

- 8,49 eura od 15.09.2009. godine pa do isplate,

- 5,30 eura od 15.10.2009. godine pa do isplate,

- 7,96 eura od 15.11.2009. godine pa do isplate,

- 7,96 eura od 15.12.2009. godine pa do isplate,

- 12,60 eura od 15.01.2010. godine pa do isplate,

- 15,26 eura od 15.02.2010. godine pa do isplate,

- 14,60 eura od 15.03.2010. godine pa do isplate,

- 17,91 eura od 15.04.2010. godine pa do isplate,

- 21,36 eura od 15.05.2010. godine pa do isplate,

- 24,15 eura od 15.06.2010. godine pa do isplate,

- 31,85 eura od 15.07.2010. godine pa do isplate,

- 27,47 eura od 15.08.2010. godine pa do isplate,

- 39,81 eura od 15.09.2010. godine pa do isplate,

- 35,83 eura od 15.10.2010. godine pa do isplate,

- 38,49 eura od 15.11.2010. godine pa do isplate,

- 45,79 eura od 15.12.2010. godine pa do isplate,

- 54,41 eura od 15.01.2011. godine pa do isplate,

- 54,41 eura od 15.02.2011. godine pa do isplate,

- 34,64 eura od 15.03.2011. godine pa do isplate,

po stopi od 14% do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 02535697732, da tužitelju ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.265,45 eura (slovima:jednutisućudvjestošezdesetpeteuraičetrdesetpetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 78,13 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 13. lipnja 2023. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 1. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9011050995, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.135,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 60 mjeseci na način da se kredit otplaćuje kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 324,69 CHF. Tužitelj nadalje navodi i da mu tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, da je tečaj CHF u odnosu na kunu porastao tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj, da je tuženik u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja slijedom čega su protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.2.Nadalje, tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Tužitelj se poziva na shvaćanje revizijskog suda (Rev- 2245/17 od 20.03.2018. godine) koje govori da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kojima se regulira stjecanje bez osnove. Također navodi da je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.4. Tužitelj od tuženika potražuje preplatu nastalu radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za razdoblje od 01.01.2009. godine pa do konačne otplate kredita (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženika).

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je odredbom članka 10. Ugovora o kreditu broj 9011050995 (Ugovor o kreditu) ugovoreno da je za eventualne sporove iz Ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, ovdje tuženika, odnosno Općinski sud u Osijeku. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja navodeći da je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa tvrdi da je potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje tvrdi da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima pa da tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja, da je odredbom članka 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine i da sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik.

2.1. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja i da je u kolektivnom sporu utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu.

2.2. Pored toga tuženik navodi da da je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 17.135,00 CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

3. Prije svega, prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda istaknut od strane tuženika sud je ocijenio neosnovanim radi čega ga je i odbio rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 8. listopada 2024.

3.1. Nesporno je da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta podružnice Banke, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP). Pored toga, nesporno je da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora. Radi toga je nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007; dalje u tekstu: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3.2. Nadalje, odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) sadrži takvu istu regulativu.

3.3. Sukladno čl. 3. citirane Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O tome je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

3.4. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta u [adresa] radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u mjestu sjedišta podružnice banke, odnosno u Osijeku bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, što svakako uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora dovodi do toga da bi ostvarenje njegovog prava bilo otežano u slučaju primjene ugovorene nadležnosti. Također, prema zaključku sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-308/20, od 5. studenog 2020., zauzeto je shvaćanje da se prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke ima smatrati da je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je između ostalog zauzeto shvaćanje da se tom prilikom mora imati u vidu kako vrijednost predmeta spora, ali isto tko i udaljenost između prebivališta tužitelja tj. potrošača i sjedišta tuženika tj. banke, mogućnost dolaska na sud i slično. Primjenom sporne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l. st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovog prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužitelj očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom slijedom čega je ovaj sud utvrdio kako je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je upravo iz tog razloga i odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika.

4. Rješenjem ovog suda broj P-251/2023-10 od 10. listopada 2024. određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke NI iz [adresa] na okolnost utvrđenja svakomjesečne preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od 1. siječnja 2009. do kraja otplate kredita, pri čemu će vještak uzeti u obzir i tzv. negativne razlike.

5. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 8. studenoga 2024. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati iznos od 579,06 eura s osnove preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF sa zateznim kamatama.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 9011050995 od 1. ožujka 2006. (list 6-12 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 13-14 spisa), cjelokupni otplatni plan (list 16-17 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita broj 9011050995 (list 18-25 spisa), pregled uplata po kreditu (list 26-27 spisa), Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (list 62-68 spisa), saslušao je vještaka NI i tužitelja u svojstvu parnične stranke.

7. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9011050995 od 1. ožujka 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula CHF, te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog valutne klauzule CHF.

8. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj: 9011050995 od 1. ožujka 2006. nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 17.135,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 60 mjeseci, a da je čl. 6. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu kupovine vozila, a što je utvrđeno i iz iskaza tužitelja danog na raspravi 12. veljače 2025.

8.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti otplatio.

8.2. Uvidom u otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 13-14 spisa), cjelokupni otplatni plan (list 16-17 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita broj 9011050995 (list 18-25 spisa), pregled uplata po kreditu (list 26-27 spisa), utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate kredita zbog promjene tečaja mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je njen početni anuitet koji je u početku otplate kredita iznosio oko 1.300,00 kn mjesečno u jednom razdoblju uz povišenje kamatne stope i rast tečaja CHF u odnosu na kunu iznosio i oko 2.000,00 mjesečno, odnosno da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

8.3. Nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

8.4. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03).

8.5. Također je nesporno da presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog i tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđena je citirana presude trgovačkih sudova Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

9. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 6. kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

9.1. Sporna je visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje ona tvrdi da su ništetne.

9.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja te je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan je tužitelj kao parnična stranka i svjedok KI, osobni bankar kod tuženika.

12. Tužitelj saslušan kao parnična stranka naveo je da je predmetni kredit podigao kod PBZ d.d. radi kupnje automobila za osobne potrebe, to mu je bio prvi i jedini kredit koji je podigao, nije bio klijent te banke nego je podigao ovaj kredit jer je PBZ tada nudio najbolje uvjete podizanja kredita u CHF. U to vrijeme bilo je opće poznato da je CHF stabilna valuta i tako je bilo godinama pa je iz tog razloga i podigao kredit u toj valuti jer je to tada bilo najpovoljnije. Znao je da je to kredit s promjenjivom kamatnom stopom, ali kako nije financijski obrazovan nije očekivao da bi rata kredita s vremenom mogla znatno porasti. Bio je svjestan da zbog promjene kamatne stope rata može malo varirati, a nije nikako bio svjestan ni upozoren da bi i promjena tečaja CHF mogla utjecati na visinu rate. Ugovor o kreditu je bio pripremljen u banci i na sadržaj istoga niije mogao utjecati, pročitao ga je te mu je odgovaralo to što je ugovoreno u odnosu na visinu rate i vrijeme otplate no s vremenom je rata skočila od oko 1.300,00 kuna na oko 1.800,00-1.900,00 kuna što nikako nije očekivao. Kredit je u cijelosti otplaćen. Tužitelj je također naveo i da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta niti je koristio porezne olakšice te da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu osim vremena otplate i iznosa rate.

12.1. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznat sa rizikom koji nosi ugovaranje valute CHF u odnosu na kunu i s mogućnošću da bi mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao toliko porasti.

12.2. Nadalje, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. određeno da kredit služi za kupovinu vozila. Pored toga, iz iskaza tužitelja, koji ovaj sud cijeni istinitim, utvrđeno je da isti nije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao registriran obrt, udio u trgovačkom društvu niti koristio olakšice u smislu poreznih propisa te da je automobil kupio isključivo za osobne potrebe kao fizička osoba. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz posebice jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge svrhe.

13. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

13.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz saslušanog tužitelja kao stranke da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, zbog čega mu tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

15. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 9011050995 nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

16. Pored toga, u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

17. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

18. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

19. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku NI.

20. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je vještak preplatu zbog promjene tečaja CHF izračunavao uzimajući u obzir anuitet kakav je prvotno ugovoren uz primjenu tečaja CHF na dan korištenja kredita u odnosu na svaku pojedinačnu uplatu, te je vidljivo da je u svom vještačenju uzeo u obzir utuženi period, kao i slučajeve kada je tužitelj uplaćivao manje nego što bi uplatio da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit plasiran, te je na taj način utvrdio da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj iznosi 579,06 eura.

21. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj postavio tužbeni zahtjev podneskom od 8. studenoga 2024. zahtijevajući od tuženika na ime preplate iznos od 579,06 eura uvećan za zakonske zatezne kamate.

22. Tuženik je u podnesku od 6. prosinca 2024. u cijelosti prigovorio nalazu i mišljenju kao neosnovanom navodeći da predmetni nalaz i mišljenje ne doprinosi rješenju spora u gornjoj pravnoj stvari, s obzirom da je sam izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF. Također, nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U takvom izračunu, vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita. Također navodi da se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena, već je bilo ugovoreno da kada valuta CHF slabi u odnosu na HRK, tada se kunska protuvrijednost obveze smanjuje, a kada valuta CHF u odnosu na HRK jača, tada se kunska protuvrijednost obveze povećava. Stoga takav izračun vještaka u kojem se promatraju samo pozitivni iznosi u nalazu i mišljenju svakako treba zanemariti.

23. Vještak NI saslušan je usmeno na glavnoj raspravi održanoj 12. veljače 2025. kojom prilikom je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 24. listopada 2024., u odnosu na primjedbu iz podneska tuženika od 6. prosinca 2024. o izračunu preplate naveo je da je vještačenje sačinio prema nalogu za vještačenje za utuženi period i da u utuženom periodu nije bilo slučajeva kada je tužitelj trebao platiti manje nego što bi platio da nije bilo promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. U odnosu na podnesak tužitelja od 8. studenoga 2024. naveo je da je isti pregledao i isti je usklađen sa nalazom i mišljenjem uz jednu razliku da je on u nalazu i mišljenju računao preplatu od datuma uplate a tužitelj je računao preplatu od dospijeća anuiteta. Dakle iznosi su jednaki, a vještak prihvaća datum dospijeća anuiteta kao početak izračuna zakonske zatezne kamate.

24. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda, a prigovori tuženika svode se na prigovore pravne naravi koji su usmjereni prije svega na sam zadatak koji je određen vještaku za potrebe vještačenja te je vještak uspješno otklonio prigovore tuženika. Prema tome, na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud je utvrdio razliku anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

25. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 579,06 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

26. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 579,06 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana dospijeća, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

27. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

28. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, sud isti smatra neosnovanim radi čega je odbijen. Naime, uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., to proizlazi da u trenutku podnošenja tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđene ništetne odredbe, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022., i to uzimajući u obzir da je tužba u ovom predmet podnesena 13. lipnja 2023. sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule.

29. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju po tečajnoj razlici isplati iznos od 579,06 eura.

30. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka.

30.1. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i OT, kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, sud je tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznao kao potrebne i nužne i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 8. listopada 2024. i 12. veljače 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 50 bodova odnosno ukupno 100 bodova,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 23. kolovoza 2024. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 50 bodova,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 8. studenoga 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka prema Tbr.8.toč.1. OT sa 50 bodova,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 12. prosinca 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 50 bodova,

- trošak sastava podneska od 21. srpnja 2023. prema tbr. 8. t. 4. OT sa 12,50 bodova jer se ne radi o obrazloženom podnesku za koji bi mu pripadalo zatraženih 50 bodova, nego o podnesku kojim tužitelj samo uređuje tužbeni zahtjev u pogledu iznosa koji potražuje,

- trošak sastava podneska od 11. listopada 2024. prema Tbr. 9. t. 4. OT sa 12,50 bodova,

- trošak pristupa ročištu za objavu odluke prema Tbr. 9. t.3. OT sa 25 bodova odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 400 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda iznosi 800,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV od 15% odnosno 200,00 eura sveukupno iznosi 1.000,00 eura.

30.2. Pored toga, sud je tužitelju priznao i trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura tako da ukupni troškovi tužitelja iznose 1.265,45 eura.

30.3. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja na osnovi odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

31. S obzirom da tuženik nije uspio u parnici, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan u cijelosti.

32. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja. U [adresa] 21. ožujka 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika