Poslovni broj P-761/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja RK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nita Svilokos, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 6. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, dana 21. ožujka 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka čl.2. i čl.6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br.3208469279 , koji je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika pod brojem OV- 1931/2007, koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica za CHF.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati ukupan iznos od 4.108,99 EUR-a sa zateznom kamatom, a koje teku na :

- iznos 3,32 eur-a od 4.3.2008. do isplate,

- iznos 6,47 eur-a od 10.4.2008. do isplate,

- iznos 0,42 eur-a od 1.7.2008. do isplate,

- iznos 19,24 eur-a od 10.11.2008. do isplate,

- iznos 4,78 eur-a od 4.12.2008. do isplate,

- iznos 20,83 eur-a od 1.1.2009. do isplate,

- iznos 23,00 eur-a od 12.2.2009. do isplate,

- iznos 24,10 eur-a od 1.3.2009. do isplate,

- iznos 21,50 eur-a od 6.4.2009. do isplate,

- iznos 21.12 eur-a od 12.5.2009. do isplate,

- iznos 17,03 eur-a od 9.6.2009. do isplate,

- iznos 13,44 eur-a od 3.7.2009. do isplate,

- iznos 15,03 eur-a od 6.8.2009. do isplate,

- iznos 17,76 eur-a od 1.9.2009. do isplate,

- iznos 16,20 eur-a od 12.10.2009. do isplate,

- iznos 14,69 eur-a od 3.11.2009. do isplate,

- iznos 18,17 eur-a od 4.12.2009. do isplate,

- iznos 21,46 eur-a od 7.1.2010. do isplate,

- iznos 24,93 eur-a od 2.2.2010. do isplate,

- iznos 24,02 eur-a od 9.3.2010. do isplate,

- iznos 29,87 eur-a od 1.4.2010. do isplate,

- iznos 28,36 eur-a od 3.5.2010. do isplate,

- iznos 31,30 eur-a od 1.6.2010. do isplate,

- iznos 47,85eur-a od 13.7.2010. do isplate,

- iznos 44,08 eur-a od 4.8.2010. do isplate,

- iznos 58,21 eur-a od 7.9.2010. do isplate,

- iznos 50,76 eur-a od 13.10.2010. do isplate,

- iznos 45,16 eur-a od 2.11.2010. do isplate,

- iznos 62,20 eur-a od 9.12.2010. do isplate,

- iznos 72,74 eur-a od 13.1.2011. do isplate,

- iznos 65,10 eur-a od 2.3.2011. do isplate,

- iznos 66,22 eur-a od 2.3.2011. do isplate,

- iznos 60,73 eur-a od 6.4.2011. do isplate,

- iznos 62,43 eur-a od 3.5.2011. do isplate,

- iznos 81,09 eur-a od 16.6.2011. do isplate,

- iznos 83,71 eur-a od 11.7.2011. do isplate,

- iznos 104,38 eur-a od 1.8.2011. do isplate,

- iznos 96,87 eur-a od 2.9.2011. do isplate,

- iznos 85,18 eur-a od 3.10.2011. do isplate,

- iznos 84,88 eur-a od 7.11.2011. do isplate,

- iznos 83,60 eur-a od 1.12.2011. do isplate,

- iznos 87,84 eur-a od 18.1.2012. do isplate,

- iznos 92,51 eur-a od 10.2.2012. do isplate,

- iznos 92,65 eur-a od 2.3.2012. do isplate,

- iznos 89,72 eur-a od 12.4.2012. do isplate,

- iznos 90,91 eur-a od 16.6.2012. do isplate,

- iznos 92,66 eur-a od 18.6.2012. do isplate,

- iznos 90,77 eur-a od 6.7.2012. do isplate,

- iznos 90,47 eur-a od 4.8.2012. do isplate,

- iznos 89,19 eur-a od 1.9.2012. do isplate,

- iznos 85,97 eur-a od 9.10.2012. do isplate,

- iznos 89,90 eur-a od 8.11.2012. do isplate,

- iznos 91,33 eur-a od 10.12.2012. do isplate,

- iznos 90,75 eur-a od 11.1.2013. do isplate,

- iznos 85,02 eur-a od 13.2.2013. do isplate,

- iznos 89,00 eur-a od 4.4.2013. do isplate

- iznos 89,91 eur-a od 30.4.2013. do isplate

- iznos 88,12 eur-a od 10.5.2013. do isplate

- iznos 82,83 eur-a od 28.6.2013. do isplate

- iznos 79,55 eur-a od 31.7.2013. do isplate

- iznos 82,46 eur-a od 20.8.2013. do isplate

- iznos 84,47 eur-a od 17.9.2013. do isplate

- iznos 89,58 eur-a od 14.10.2013. do isplate

- iznos 86,77 eur-a od 16.11.2013. do isplate

- iznos 88,03 eur-a od 30.12.2013. do isplate

- iznos 89,06 eur-a od 28.1.2014. do isplate

- iznos 91,03 eur-a od 18.2.2014. do isplate

- iznos 93,09 eur-a od 6.3.2014. do isplate

- iznos 91,91 eur-a od 16.4.2014. do isplate.

za razdoblje od 1. 1. 2008. do 31.07.2015. po stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. pa do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 78/15), a za razdoblje od 1. siječnja 2023. po stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojim se traži isplata iznosa od 1.001,92€, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.502,82 EUR-a, uvećano za zatezne kamate koje na predmetni iznos teku od dana donošenja ove presude 21.ožujka 2025 pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 22. rujna 2021. navodi kako je s tuženikom dana 20. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu kojim mu je isti odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.857,17 CHF. Tužitelj nadalje navodi da je temeljem čl. 2. Ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5.20% godišnje koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Nadalje navodi da je čl. 6. ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima 367,91 CHFu kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja. Navodi da su se kamate mijenjale jednostranom odlukom banke te da je visina mjesečnog anuiteta mijenjana promjenom tečaja CHF prema HRK. Tužitelj nadalje navodi da je odredba čl. 2. Ugovora u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika nepoštena i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te je isto potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/14 od 09. travnja 2015.g. Nadalje navodi da je odredba Ugovora prema kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak također nepoštena i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Navodi da su temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, navedene odluke obvezujuće za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete. Navodi da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što mu je isti platio povrh onoga što mu je bila dužan vratiti sukladno važećim ugovornim odredbama i uvjetima otplate kredita, odnosno dužan mu je vratiti pretplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog povećanja početne kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka u iznosu od 5.134,98 eur (38.689,53 kn )s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova.

1.2. Tužitelj je podneskom od 30. siječnja 2025. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje, na način da točkom II. zahtijeva isplatu iznosa od 4.108,99 EUR po osnovi pretplate tečaja, s naznakom pojedinačnih mjesečnih iznosa s dospijećem i zateznim kamatama, kao i troškovima parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost zahtjeva tužitelja te predlaže iste odbiti. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti, osporava tužitelju status potrošača. Prigovara zastari potraživanja smatrajući da se ista računa uz primjenu zastarnog roka od 3 godina od dana svake pojedine uplate te posebno ukazuje da je u svakom slučaju potraživanje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi z zastari koja je svakako nastupila 14.06.2019 . Osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope bile ništetne u konkretnom ugovoru, tvrdeći da je banka u cijelosti postupala po tada važećem prisilnim propisima, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Što se tiče promjenjive kamatne stope tvrdi da je tuženik prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.

Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Smatra da je d eklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Osporava tijek zakonskih zateznih kamata te navodi da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis, i to posebno: Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 20. veljače 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika pod brojem OV 1931/07 dana 26. veljače 2007. (list 16-24 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), promet po kreditu/specifikacija uplata i otplatni plan (list 26-37, 116-123 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 71035115614 (list 25,49,85 spisa), obavijest o odabiru valute (list 124), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 08.01.2013 (list 128), priopćenje za javnost 16.03.2015 (list 129-131), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Ivone Ivanović od 08.02.2024 (list spisa 241-249, 302-309), saslušan je stalni sudski vještak radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja (list 327-328 spisa) i provedeno je saslušanje tužitelja (list 231- 232 spisa).

4. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 5.110,91 EUR na ime preplaćenih anuiteta temeljem Ugovora o kreditu, broj ugovora:7103515614 od 20. veljače 2007, a radi ništetnosti odredbi tog ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno načinu promjene iste temeljem jednostrane odluke tuženika.

5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

7. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

7.1. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

8. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor dana 20. veljače 2007, sklopili Ugovor o kreditu br. 7103515614, solemniziran po javnom bilježniku iz Dubrovnika, Luciji Carić, kojim je ugovorom tužitelju odobren kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 25.857,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca (dalje: Ugovor o kreditu), da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je glavnica kredita, odnosno, anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka.

9. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda sud je otklonio rješenjem od 1.prosinca 2022, te je isto potvrđeno 8.ožujka 2023. rješenjem Gž.691/23 Županijskog suda Zagreb.

9.1 Sporno je li tužitelj ima status potrošača, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, je li osnovan prigovor zastare te dospijeće zakonskih zateznih kamata na iznose pretplata kredita.

10. U odnosu na status tužitelja u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno svojstvo potrošača, ukazuje se da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba, s namjenom kredita kupnja vozila marke RENAULT, model Megane Sedan Extreme 1,4 godina proizvodnje 2007. Nadalje, saslušan tužitelj je u svojem iskazu naveo da je kredit uzeo u svrhu kupnje automobila za osobne potrebe.

10.1. Naime, člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, 125/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

10.2. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju vozila te je iskazao da ga je koristio u osobne svrhe, a isti ne može dokazati negativnu činjenicu da sredstva po kreditu nije koristio za poslovnu djelatnosti, dapače na tuženici je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjena poslovnoj djelatnosti tužitelja, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tuženica ničim ne dokazuje da bi tužitelj uopće obavljao poslovnu djelatnost, a niti navedeno proizlazi iz provedenih dokaza.

10.3. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem dokazao da je pravni posao sklopio kao fizička osoba, isti je time stvorio predmnjevu da je potrošač, a kako tuženica nije oborila ovu predmnjevu, zaključuje se da je prigovor tuženice o ulozi tužitelja kao potrošača neosnovan.

O ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli

11.Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

13.Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

13.1. Pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora je utemeljeno jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

13.2.Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

14. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

15. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tuženica je u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručnija od tužitelja jer je banka, time financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, pa je isti mogla i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj, te informirano pristati na iste, no tužitelj kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju, dapače istaije kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogao samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobio te iznosu kuna koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bio svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istom bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužitelju isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristao, očito isključivo na svoju štetu.

17. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

17.1. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

17.2. Međutim, tuženica to u provedenom postupku nije dokazala niti je u tom pravcu ponudila odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

18. Tužitelj je saslušan kao parnična stranka iskazao kako je 2007 godine uzeo kredit kod tuženika za kupnju osobnog automobila Renault Megane. U banci su savjetovali da je najpovoljnije da uzme kredit u CHF jer će kamata i rata biti najniži. Uzeo je kredit na 7 godina sa kamatom od 4,50%, a tada je rata mjesečno iznosila od 1650,00kn, da bi kasnije narasla i do 3000,00 kn. O promjeni tečaja i parametrima promjene kamatne stope u banci mu nisu ništa posebno objašnjavali niti ga savjetovali. Iznos od 1650,00 kn mu je u tom momentu odgovarao i na to je pristao. Kredit je uspio otplatiti, međutim, obraćao se rodbini, prijateljima za pomoć. U to doba bio je zaposlen u turističkoj zajednici, međutim, bio je na dugotrajnom bolovanju jer mu je bila utvrđena epilepsija. Inače je bio klijet Zagrebačke banke pa je stoga tamo i uzeo kredit. U druge banke nije išao. Nije se raspitivao za kredit u drugoj valuti jer su mu upravo u banci savjetovali da mu je najpovoljnije da uzme kredit u CHF. Pročitao je ugovor prije potpisa te nije imao posebnih pitanja jer mu je sve izgledalo jasno. Koliko se sjeća, nije ga banka obavještavala o promjeni mjesečne rate niti o promjeni kamate ni tečaja. U vrijeme sklapanja ugovora imao je potpuno povjerenje u ono što mu je u banci rečeno vezano za ovaj kredit. Na iskaz tužitelja nije bilo primjedbi i sud ga je u cijelosti prihvatio kao istinit i vjerodostojan.

19. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženica u ovom postupku nije dokazala da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF te odlučio kao u točki I.i II izreke presude.

O promjenjivoj kamatnoj stopi

20.Da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa među strankama u ovom postupku nije sporno, štoviše, tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu.Ono što tužitelj tvrdi međutim je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, dakle odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu, nepoštena i ništetna ugovorna odredbe pa kako je tužitelj vršio plaćanja po ništetnim odredbama smatra da je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetnih odredbi odnosno stečen bez osnove. U odnosu na navedeno u ovom sporu se postavilo pitanje jesu li odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne te ukoliko jesu pitanje visine tužbenog zahtjeva i zastare. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema onaj učinak koji mu pripisuje tuženik, taj da bi u slučaju takvog utvrđenja ugovori o kreditu postali ugovori s fiksnom kamatnom stopom, budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, samo da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje promjenu kamatne stope vezuju uz jednostranu odluku tuženika nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u postupku, koje utvrđenje sud temelji upravo na činjenici da je odredbama Ugovora o kreditu promjena kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženika bez da sam Ugovor o kreditu ili primjenjivi akti tuženika sadrže egzaktni parametar kojim određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci tuženika već bi bilo odredivo i podložno kontroli. Ocjena je ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope odnosno način da tužitelja dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je imao prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik je tužitelju nametnuo ugovornu odredbu koja istog stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužitelja budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza po osnovi redovne kamate tužitelja kroz otplatno razdoblje rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznopravnih odnosa. Stoga je odlučeno kao pod toč.I izreke.

21. Prigovor zastare nije osnovan u odnosu na potraživanje s osnove ništetne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak.

21.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke 2ojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

21.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

21.3. S obzirom da je tužba podnesena dana 22. rujna 2021. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu koja se odnosi na promjenu valute Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

22.Prigovor zastare je osnovan u odnosu na potraživanje s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime u ovom predmetu tužba je podnesena 22. rujna 2021. tako da je prošlo pet godina od pravomoćnosti presude VTS-a poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 14. lipnja 2014.Iz tog razloga je odbijen zahtjev tužitelja i odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

23. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

24. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ivoni Ivanović sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi bili naplaćeni po tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku kredita, u pojedinačnom i ukupnom iznosu, kao i prikazati eventualne negativne razlike, te u slučaju postojanja negativnih razlika iste uračunati u pozitivne razlike primjenom pravila uračunavanja istovjetnih tražbina.

25. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ivone Ivanović proizlazi da je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju i iznosa koji bi istom bili naplaćeni sukladno obračunu prema nalogu suda, iznosi 5.110,91 EUR-a, a od toga se odnosi na razliku više naplaćenih anuiteta uslijed promjene kamate 1.001,92 eur te razlika više naplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja 4.108,99 eur.

25.1. Na nalaz i mišljenje sudske vještakinje tužitelj nije imao primjedbi te je podneskom od 30. siječnja 2025. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te potražuje isplatu kako je navedeno pod točkom 1.2. obrazloženja, samo s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

26. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ivone Ivanović, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od 4.108,99 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate. Ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunala primjenom ništetnih odredbi ugovora znala ili morala znati da nema pravo na uplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužna platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primila. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljica ima pravo na iste. Iz prometa po kreditu (specifikacija uplate) su razvidni datumi uplate te je odlučeno kao u izreci presude. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

27. U odnosu na navode tuženika iz podneska od 5.veljače 2025.g. kojim se izričito protivi povlačenju tužbenog zahtjeva za iznos od 1.001,92 eur-a ističe se da isto predstavlja smanjenje tužbenog zahtjeva, a time djelomično povlačenje tužbe iz čl.193.ZPP-a , za koje je potreban pristanak tuženika. Međutim tužitelj nije izričito povukao tužbu te je sud o zahtjevu za isplatom koji se temelji na ništetnoj odredbi ugovora o kreditu s osnove promjenjive kamatne stope meritorno odlučio, onako kako je navedeno pod točkom III izreke presude.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

28.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za sastav podnesaka od 10. prosinca 2021., 22. travnja 2024. i 30.siječnja 2025.g.u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8.t.1.), za zastupanje na ročištu od 8. studenoga 2022. u iznosu od 100 bodova (tbr. 9. t. 5), 31. kolovoza 2023., 28. siječnja 2025. i 6.ožujka 2025. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 800 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.600,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 2.000,00 EUR-a.

28.2. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 405,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 97,82 EUR, kojeg je podmirio kako proizlazi iz potvrde u spisu, ukupno 2.502,82 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

28.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 2.rujna 2024 jer u istom ne ističe nove primjedbe već se poziva na svoj podnesak od 22.04.2024 dok podneskom od 19.03.2024 traži dostavu priloga koji mu je prethodno dostavljeno, a podneskom 11.09.2023 prethodne iznose u kunama iskazuje u eurima, što u trenutku dostave podneska nije bilo odlučno, obzirom da je tek nakon dostave tog podneska vještak rješenjem pozvan na izradu nalaza i mišljenja, a što je svakako pretpostavljalo daljnje uređenje tužbenog zahtjeva.Nije priznat niti plaćeni zatraženi iznos sudske pristojbe na tužbu povrh iznosa 97,82€, odnosno 13,27€, jer taj dio sudske pristojbe predstavlja trošak prema čl.28.st.9 ZSP za slučaj da strana koja je u obvezi platiti pristojbu to ne učini u skladu sa obvezom u roku iz čl.4.st.1.toč.1.ZSP-a. Odluka o zatraženim i pripadajućim zateznim kamatama na trošak temelji se na odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

28.4. Stoga je tužitelju priznat iznos od 2.502,82 EUR-a te je naloženo tuženici naknaditi isti, u roku od 15 dana.

28.5. S obzirom da su sve radnje u postupku bile potrebne za odluku o tužbenom zahtjevu te da se niti jedna radnja nije posebno odnosila na odbijeni dio tužbenog zahtjeva (toč. III izreke), te uzimajući u obzir isti platni razred, sa i bez odbijenog iznosa prema Tarifi, sud nije posebno ocjenjivao trošak u odnosu na odbijeni dio zahtjeva.

U Dubrovniku, 21. ožujka 2025.

S u t k i nj a

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima