Poslovni broj: K-Rz-4/2011-55

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SPLITU

Odjel za suđenje u predmetima

ratnih zločina

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, Odjel za suđenje u predmetima ratnih zločina, u vijeću sastavljenom od sudaca Magde Davidović Glumac, kao predsjednika vijeća te Damira Romca i Mile Rebića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Šerić kao zapisničara, u kaznenom postupku protiv optuženika BR, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91, 39/92, 91/92, 31/93, 35/93, 39/93, 108/95, 16/96 i 28/96; dalje: OKZ RH), na temelju optužnice Vojnog tužiteljstva u Splitu posl. br. KT-667/1993 od 10. lipnja 1994., izmijenjene podneskom - optužnicom ŽDO Zadar posl. br. KT-295/1997 od 15. siječnja 2004. ispravljene podneskom - optužnicom ŽDO Zadar posl. br. KT- 295/1997 od 9. veljače 2004., nakon javno održane i zaključene rasprave 18. ožujka 2025. u nazočnosti zastupnika optužbe Julijane Stipišić, zamjenice županijske državne odvjetnice u Splitu i branitelja po službenoj dužnosti optuženika Tadiše Miloševića, odvj. u Splitu, a u izočnosti optuženika kojem se sudi u odsutnosti, na ročištu za objavu presude održanom 21. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

OPTUŽENIK: BR, sin B, rođen **.**.1968.  u [adresa],  s  posljednjom  poznatom  adresom prebivališta u [adresa], C, nepoznatog prebivališta i boravišta, sudi mu se u odsutnosti

k r i v  j e

I. što je tijekom 1991. u Smilčiću, prihvativši velikosrpsku ideju vojnog osvajanja dijela teritorija Republike Hrvatske i na tako osvojenom području stvaranja paradržavne tvorevine tzv. "Krajine" i njenog pripajanja tzv. "Velikoj Srbiji", zadužio oružje i uniformu te se priključio neprijateljskim oružanim postrojbama, izvršavajući sve zadatke koji su mu se radi ostvarivanja navedene ideje pred njega postavljali, pa je, između ostalog, u sastavu navedenih postrojbi, postupajući protivno čl. 3. st.1. toč. c. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 4. toč. 2. al. a) i e) Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) i čl. 13. st. 2. istog Protokola, 5. listopada 1991., u namjeri da kod Z koji su još ostali u Smilčiću izazove strah i nesigurnost i time ih natjera da napuste selo, zajedno s CR došao u kuću ZR i ošamario ga tražeći da mu ovaj preda lovačku pušku te razbio vrata u kući, da bi potom otišli u kuću OR i pucnjem iz vatrenog oružja oštetili vrata garaže i namještaj u kući, vičući pri tom " što čekate, odlazite iz sela, tu vam nije mjesto", uslijed čega su se oni i prepali za svoje živote i nakon nekog vremena napustili svoje domove i pobjegli iz Smiličića,

II. dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba primjenjivao mjere zastrašivanja prema civilnom stanovništvu,

III. čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – djelo opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91, 39/92, 91/92, 31/93, 35/93, 39/93, 108/95, 16/96 i 28/96; dalje: OKZ RH).

IV. Stoga se optuženik BR, na temelju čl. 120. st. 1. OKZ RH

o s u đ u j e

na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

V. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i st. 2. t. 1. i 6. ZKP/08 nalaže se optuženiku BR u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude na ime troškova kaznenog postupka platiti iznos od 151,31 eura, od čega iznos od 100,00 eura predstavlja paušalnu svotu, a iznos od 51,31 eura putne troškove svjedoka.

Obrazloženje

1. Vojno tužiteljstvo u Splitu podiglo je optužnicu poslovni broj KT-667/93 od 10. lipnja 1994. protiv optuženika BR, koja optužnica je izmijenjena od strane Županijskog državnog odvjetništva u Zadru u dva navrata podneskom - optužnicom posl. br. KT-295/1997 od 15. siječnja 2004. te konačno podneskom - optužnicom posl. br. KT-295/1997 od 9. veljače 2004., zbog postojanja osnovane sumnje da bi isti počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH.

2. Županijski sud u Zadru se pravomoćnim rješenjem tog suda posl. br. Kv - 372/2011 od 23. studenog 2011. oglasio stvarno nenadležnim za suđenje u predmetnom postupku te spis dostavio na daljnje postupanje ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

3. Kazneni postupak vođen je u odsutnosti optuženika u odnosu na kojeg je pravomoćnim rješenjem izvanraspravnog vijeća za ratne zločine ovog suda poslovni broj Kv-Rz-14/2023 od 12. rujna 2023. na temelju čl. 402. st. 3. ZKP/08 određeno suđenje u odsutnosti.

4. Na raspravi održanoj 18. ožujka 2025. tužiteljstvo je (neznatno) izmijenilo činjenični opis utuženog kaznenog djela precizirajući naziv Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) te precizirajući protivno kojim alineama čl. 4. toč. 2. istog Dopunskog protokola je optuženik postupao (pa su tako uz al. a) umjesto al. c) dodane al. e) i g)).

5. S obzirom da se optuženiku sudilo u odsutnosti, to se s obzirom na njegovu izočnost u smislu čl. 416. ZKP/08 smatralo da isti poriče optužbu.

6. Potom su u dokaznom postupku pregledani i pročitani smrtni listovi za oštećenike ZR, rođ. **.**.1933., preminulog **.**.2005., RR, rođ. **.**.1927., preminulu **.**.2019. te IR, rođ. **.**.1931., preminulu **.**.2005., dok su na temelju čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08 pročitani zapisnik o saslušanju svjedoka ZR pred istražnim sucem Vojnog suda u Zadru od 21. veljače 1994., zapisnik o saslušanju svjedoka RR pred istražnim sucem Vojnog suda u Zadru od 21. veljače 1994. i zapisnik o saslušanju svjedoka OR pred istražnim sucem Vojnog suda u Zadru od 21. veljače 1994.

6.1. Ujedno su u dokaznom postupku ispitani u svojstvu svjedoka ŽR i ER.

6.2. Optuženik koji je i tijekom prethodnog postupka bio nedostupan pravosudnim tijelima RH nije u niti jednoj fazi kaznenog postupka iznio obranu.

7. Prije nego što je sud utvrdio završetak dokaznog postupka, stranke su navele kako nemaju primjedbi na tijek dokaznog postupka niti drugih dokaznih prijedloga.

8. Po provedenom dokaznom postupku sud je, analizirajući svaki dokaz zasebno te ga dovodeći u vezu s drugim dokazima, cijeneći dokaze metodom slobodne ocjene dokaza, utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – djelo opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH upravo na način kako je to činjenično i pravno opisano i označeno u izreci ove presude, pri čemu je sud izvršio manju korekciju činjeničnog opisa kaznenog djela u odnosu na ono iz optužnice, o čemu će biti riječi u daljnjem tekstu.

9. S obzirom da se optuženiku sudilo u odsutnosti slijedom čega vrijedi zakonska presumpcija o negiranju optužbe od strane optuženika, to je kao sporno u postupku valjalo raspraviti i utvrditi je li optuženik svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na način kako se isti tereti.

10. Kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva čini onaj tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, kojega je posljedica smrt, teška tjelesna ozljeda ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se civilno stanovništvo ubija, muči ili da se nečovječno postupa prema njemu, ili da se nad njim obavljaju biološki, medicinski ili drugi znanstveni pokusi, da se uzimaju tkiva ili organi radi transplantacije, ili da mu se nanose velike patnje ili povrede tjelesnoga integriteta ili zdravlja; da se provodi raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjivanje ili prevođenje na drugu vjeru, prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; da se primjenjuju mjere zastrašivanja i terora, uzimaju taoci, primjenjuje kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, da se provodi lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji, da se prisiljava na prisilni rad, izgladnjuje stanovništvo, provodi konfiskacija imovine, da se pljačka imovina stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništava ili prisvaja u velikim razmjerima imovinu, što nije opravdano vojnim potrebama, uzima nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjuje vrijednost domaćega novca ili protuzakonito izdaje novac, ili tko učini neko od navedenih djela.

10.1. Dakle, kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH može se počiniti naredbom da se izvrši neka od radnji navedenih u citiranoj zakonskoj odredbi, a usmjerenih protiv civilnog stanovništva ili neposrednim izvršenjem tih radnji i to za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije. Ovo kazneno djelo može počiniti samo pripadnik jedne od zaraćenih strana i to, kao što je navedeno, prema civilnom stanovništvu, s tim kada su u pitanju životi i tijelo civilnog stanovništva djelo se može počiniti usmrćivanjem, teškim tjelesnim ozljeđivanjem, mučenjem, teškim narušavanjem zdravlja i drugim nečovječnim postupanjem prema civilima. Kazneno djelo se može počiniti i napadom bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, mjerama zastrašivanja i terora prema civilnom stanovništvu, kao i protuzakonitim i samovoljnim uništenjem imovine stanovništva u velikim razmjerima, a što nije opravdano vojnim potrebama.

10.2. U konkretnom slučaju optuženiku se stavlja na teret da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba primjenjivao mjere zastrašivanja prema civilnom stanovništvu - konkretno sada pok. ZR te OR, inače svojim sumještanima hrvatske nacionalnosti iz [adresa].

11. Kako bi sud utvrdio jesu li se u ponašanju optuženika ispunila bitna obilježja utuženog kaznenog djela, valjalo je utvrditi je li u inkriminirano vrijeme u Republici Hrvatskoj, i to konkretno na području mjesta [adresa] bio oružani sukob i tko su bile sukobljene strane. Također je trebalo utvrditi je li se radilo o nemeđunarodnom ili međunarodnom oružanom sukobu odnosno ratu. S tim u svezi valjalo je utvrditi je li optuženik u inkriminirano vrijeme bio pripadnik jedne od međusobno sukobljenih strana te je li isti, u namjeri da kod civila - Z koji su još ostali u [adresa] izazove strah i nesigurnost i time ih natjera da napuste selo, primjenjivao mjere zastrašivanja koje se navode u činjeničnom opisu kaznenog djela iz optužnice.

11.1. Povijesna je činjenica kako je u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995. trajao Domovinski rat i to na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Radilo se o oružanom sukobu hrvatskih legalnih vojnih i policijskih snaga s jedne strane, te snaga tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi s druge strane. Postojanje oružanog sukoba u Republici Hrvatskoj nedvojbeno podrazumijeva i postojanje oružanog sukoba na području [adresa].

11.2. No, da bi se moglo govoriti o primjeni međunarodnog ratnog prava, konkretno o povredama odredbi Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i povredama odredbi Dopunskih protokola i to Protokola II uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, povreda kojih propisa je neophodna za postojanje utuženog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1 OKZ RH, potrebno je uz određivanje strana u oružanom sukobu odrediti i karakter tog sukoba. Naime, trebalo je odrediti radi li se o nemeđunarodnom ili međunarodnom oružanom sukobu.

11.3. Što se tiče ocjene karaktera tog sukoba (nemeđunarodni ili međunarodni oružani sukob) o čemu ovisi konkretna primjena pravila međunarodnog ratnog prava na koje se poziva odredba čl. 120. st. 1. OKZ RH, sudsko vijeće je u tom smislu uzelo u obzir datum kada je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava, a to je 8. listopada 1991., kada je Sabor RH donio Odluku o raskidu državnopravne sveze s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Inače, postupak razdruživanja je započeo 25. lipnja 1991. donošenjem Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH. To su jasno ustanovljene povijesno-pravne činjenice koje su kao takve međunarodno potvrđene i prihvaćene. To proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4150/2010 iz koje je razvidno kako ta Odluka ima značaj, ne samo u konkretnom slučaju na koji se odnosi (predmet O), već ima i načelno značenje, odnosno prelazi granice pojedinačnog slučaja. O tome je ovisilo koja će se pravila međunarodnog prava primjenjivati i u konkretnom sudskom postupku.

11.4. Naime, iz ustavnopravne prakse, koju treba primjenjivati načelno, proizlazi da je oružani sukob na području Republike Hrvatske, onda i na području [adresa], do 8. listopada 1991. imao nemeđunarodni karakter, a nakon toga taj je sukob imao međunarodni karakter, s tim što kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe na odabir materijalnog prava koje treba primijeniti u svakom pojedinom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991.

11.5. Prema tome, u kaznenim postupcima vođenim zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH primjenjuju se odredbe Ženevske konvencije iz 1949. godine o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, time što se na događaje prije 8. listopada 1991. (kada je riječ o nemeđunarodnom oružanom sukobu) primjenjuju odredbe Dopunskog protokola II. uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, a od 8. listopada 1991. (kada je riječ o međunarodnom oružanom sukobu) primjenjuju se odredbe Dopunskog protokola I. uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, s tim da su pravila običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava izvor prava u Republici Hrvatskoj bez obzira na karakter oružanog sukoba.

11.6. Republika Hrvatska je prema Ustavu od 22. prosinca 1990. suverena država, sa svim elementima državnosti, provodeći na svom teritoriju zakonodavnu, sudbenu i izvršnu vlast. U skladu s tim je 22. veljače 1991. donesen Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Socijalističke Republike Hrvatske koji je u Glavi XX predvidio kaznena djela protiv Republike Hrvatske, na koji način je Republici Hrvatskoj pružena kaznenopravna zaštita karakteristična za suverene države. Pri tome nije od utjecaja to što je Republika Hrvatska tada još bila u sastavu SFRJ, kao ni to što u vrijeme donošenja Ustava još nije bila međunarodno priznata, jer proglašenje suverenosti prethodi njezinom međunarodnom priznanju.

11.7. Ustav Republike Hrvatske je izričito naglasio da se prihvaća međunarodno pravo na koji način je Republika Hrvatska izrazila volju da se smatra i subjektom međunarodnog prava. Sve ključne ustavnopravne odluke koje je Republika Hrvatska donijela nakon Ustava iz 1990. izraz su već postojeće suverenosti Republike Hrvatske.

11.8. Osim toga Republika Hrvatska je preuzela i sve obveze iz međunarodnih konvencija o ratnom pravu koje je ratificirala bivša SFRJ. Između ostalog preuzete su i sve 4 Ženevske konvencije iz 1949. te oba Dopunska protokola. Sabor Republike Hrvatske je prije spomenutom Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. odredio da će se međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivati u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske. Konačno, kako je bivša SFRJ povrede Ženevskih konvencija unijela u svoje zakonodavstvo kao posebna kaznena djela, tj. kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a kako je Republika Hrvatska glavu XVI Krivičnog zakona SFRJ iz 1976., u kojoj su ta kaznena djela sadržana, preuzela u cijelosti Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ od 26. lipnja 1991., to je Republika Hrvatska udovoljila svim međunarodnim obvezama.

12. Zaključno, srpska paravojna formacija R, koja je prihvatila i zagovarala velikosrpsku ideju vojnog osvajanja dijela teritorija RH i na tako osvojenom području stvaranja paradržavne tvorevine tzv. "Krajine" i njenog pripajanja tzv. "Velikoj Srbiji" je bila (zajedno s JNA) suprotna strana u oružanom sukobu s hrvatskim legalnim vojnim i policijskim snagama, koji oružani sukob je do

8. listopada 1991. imao nemeđunarodni karakter.

12.1. Da je optuženik u inkriminirano vrijeme bio pripadnik navedene srpske paravojne formacije R, uniformiran i pod oružjem potvrdili su svi svjedoci ispitani u ovom postupku, pa tako sada pok. oštećenici ZR, RR i OR, čiji su iskazi u dokaznom postupku pročitani, kao i na raspravi neposredno ispitani svjedoci po čuvenju TR i ER.

12.2. Uloga optuženika kao pripadnika navedene neprijateljske oružane postrojbe također je utvrđena iz iskaza naprijed navedenih svjedoka koji svi suglasno u svojim iskazima navode da je upravo optuženik, koji je inače bio njihov sumještanin srpske nacionalnosti, bio taj koji je kako spram oštećenika u ovom postupku tako i spram ostalih Z koji su ostali u [adresa], kao civilnog stanovništva, primjenjivao mjere zastrašivanja, a sve u namjeri da kod istih izazove strah i nesigurnost te ih natjera da napuste svoja ognjišta.

12.3. Tako svjedok oštećenik ZR u svom iskazu navodi kako je upravo optuženik zajedno sa CR dolazio u njegovu kuću, pa tako i inkriminiranog 5. listopada 1991., da su oboje bili u uniformi R i pod oružjem, da su od njega tražili lovačku pušku, koji iskaz dopunjuje njegova supruga RR koja dodatno navodi da su isti u više navrata dolazili u njihovu obiteljsku kuću, tražili da im njen suprug preda lovačku pušku, napravili pretres kuće, razbili vrata na katu, odnijeli 10 litara goriva i prosuli im brašno.

12.4. I svjedokinja oštećenica OR u svom iskazu potvrđuje da su upravo optuženik i CR bili jedini Martićevci njihovi sumještani srpske nacionalnosti koji su maltretirali Icivile koji su ostali u [adresa], da su jednom došli pred njenu kuću i pucajući iz automatskog oružja oštetili vrata i namještaj u kući, jedne prigode iz kuće odnijeli 100 kg šećera, a da bi svaki put vikali:"odlazite odavde, još niste otišli, tu vam nije mjesto".

12.5. I svjedoci neposredno ispitani na raspravi ŽR i ER u bitnom potvrđuju iskaze naprijed navedenih svjedoka oštećenika.

12.6. Tako svjedok ŽR, inače sin sada pok. oštećenika ZR i RR, u svom iskazu potvrđuje da je optuženik bio pripadnik Martićevaca, pod uniformom i pod naoružanjem, da su mu roditelji pričali da su najveće zlostavljanje za vrijeme njihovog boravka u [adresa], dok istog nisu napustili u ožujku 1992., svi Ž iz [adresa], pa tako i oni trpjeli upravo od optuženika, inače njihovog mlađeg sumještanina srpske nacionalnosti. Upravo optuženik da je dolazio u obiteljsku kuću njegovih roditelja, da je tražio da mu se preda očeva lovačka puška, da je tražio da roditelji napuste svoje kuće, da su oni špijuni, da tu nemaju što raditi, da odaju E njihove pozicije, odnosno da ih je tjerao iz njihovog doma. Također da je s istom namjerom dolazio i kuću njegove strine OR te da je i nju tjerao iz njenog obiteljskog doma i govorio joj neka ga napusti. Iako navedeni svjedok u svom iskazu navodi da je s optuženikom na opisani način mjere zastrašivanja prema njegovim roditeljima i strini te ostalim E u [adresa] vršio dotični " ĆR", očito je da je uslijed proteka vremena svjedok istog zamijenio s CR, jer svi ispitani oštećenici suglasno decidirano navode da je upravo CR s optuženikom dolazio u njihove kuće te kuće ostalih Z u [adresa], a što u svom iskazu potvrđuje i neposredno ispitani svjedok ER, inače sin pok. oštećenice OR. Tako isti u svom iskazu potvrđuje da je optuženik bio pripadnik R, u uniformi i pod naoružanjem, a kojeg je on poznavao kao sumještanina mlađeg od njega srpske nacionalnosti te da mu je majka pričala da su upravo on i CR bili pripadnici R koji su njih preostale I u [adresa] maltretirali. Tako je ispričao događaj kada su njih dvoje jedne prigode došli ispred majčine kuće, razbili ulazna vrata garaže pucajući na bravu te joj uzeli i odnijeli šećer kojeg je držala u garaži, a da su jednom njih dvoje došli u kuću ZR i da mu je optuženik udario šamar, a što mu je sve majka pričala. Na koncu da je majka napustila [adresa], jer da više nije mogla trpjeti maltretiranja R, a da se on od imena osoba srpske nacionalnosti pripadnika R koji su dolazili u njihov zaseok Arbanasi može sjetiti samo optuženika i CR.

12.7. Dakle, podrobnom analizom iskaza kako svjedoka – oštećenika tako i na raspravi neposredno ispitanih svjedoka po čuvenju, inače sinova preminulih oštećenika, na nedvojben način proizlazi da je optuženik, kao pripadnik srpske paravojne jedinice R, što znači pripadnik neprijateljskih oružanih postrojbi, koji je zadužio oružje i pod uniformom, u inkriminirano vrijeme primjenjivao mjere zastrašivanja spram civilnog stanovništva, a što su nedvojbeno sada pok. oštećenici ZR i OR bili. Isti je, zajedno s CR u namjeri da naprijed navedeni oštećenici, kao Ž koji su još ostali u [adresa], napuste selo vršio mjere zastrašivanja spram istih tako što je došao u obiteljsku kuću ZR, ošamario ga tražeći da mu ovaj preda lovačku pušku te razbio vrata u kući, te potom otišao u obiteljsku kuću OR i pucnjem iz vatrenog oružja oštetio vrata garaže i namještaj u kući, pri čemu je govorio da neka napuste selo jer da im tamo nije mjesto, do čega je u konačnici i došlo jer su sada pok. oštećenici nakon nekog vremena ipak u strahu napustili svoje domove i pobjegli iz Smiličića.

13. Slijedom navedenog utvrđeno je da je optuženik kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba primjenjivao mjere zastrašivanja prema civilnom stanovništvu. U konkretnom slučaju, a s obzirom da se, kako je prethodno pojašnjeno radilo o oružanom sukobu koji je imao nemeđunarodni karakter, u konkretnom je slučaju optuženik postupao protivno čl. 3. st.1. toč. c. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te čl. 4. toč. 2. al. a) i e) Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) i čl. 13. st. 2. istog Protokola.

13.1. Naime, čl. 3. st. 1. toč. c. Ženevske konvencije propisano je kako je u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter zabranjeno činiti povrede osobnog dostojanstva te osobito uvrjedljive i ponižavajuće postupke prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima, a što je svakako civilno stanovništvo.

13.2. Čl. 4. toč. 2. al. a) i e) Dopunskog protokola (Protokola II) propisano je kako sve osobe koje ne sudjeluju direktno u neprijateljstvima moraju biti humano tretirane, pri čemu je zabranjeno nasilje nad životom, zdravlje i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi (a.) i vrijeđanje ljudskog dostojanstva, osobito ponižavajući i degradirajući postupak (e.). Čl. 13. st. 2. istog Protokola propisano je kako civilno stanovništvo i pojedinci civili neće biti predmetom napada i da su zabranjeni akti i prijetnje nasiljem čija je glavna svrha da šire strah među civilnim stanovništvom.

14. Sud je iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz izreke izostavio u optužnici naveden dio da bi optuženik u konkretnom slučaju postupio protivno čl. 4. toč. 2. al. g) Dopunskog protokola (Protokola II), jer se u činjeničnom opisu optužnice ne opisuje odnosno ne specificira da bi optuženik počinio bilo kakvu radnju pljačke, zbog čega ga sud nije mogao osuditi za takvo postupanje mada bi iz iskaza svjedoka – oštećenika OR te svjedoka ER proizlazilo da bi optuženik kritične zgode protupravno otuđio šećer od OR, jer bi na takav način povrijedio načelo identiteta optužbe i presude odnosno optuženika osudio za veću količinu kriminalne aktivnosti, a na što nije ovlašten. Sud je također sukladno rezultatima provedenog dokaznog postupka neznatno izmijenio činjenični opis kaznenog djela u odnosu na onaj iz optužnice tako što je precizirao da je optuženik zajedno s CR došao u kuću ZR i ošamario ga tražeći da mu ovaj preda lovačku pušku te razbio vrata u kući, što je manja količina kriminalne djelatnosti od one za koju se teretio optužbom ("izudarao ZR i njegovu suprugu te im pobacao i porazbijao sve stvari u kući") te je ujedno precizirao dio namještaja Ike Arbanas koji je oštećen od strane optuženika i CR.

15. Utvrdivši naprijed navedeno, valjalo je potom ocijeniti postoji li u konkretnom slučaju optuženikova kaznena odgovornost, jer da bi neka radnja bila kazneno djelo njome mora biti ostvareno biće kaznenog djela, koje ujedno mora biti protupravno i skrivljeno.

15.1. Čl. 11. st. 1. OKZ RH propisano je da je krivično odgovoran počinitelj koji je uračunljiv i koji krivično djelo učini s umišljajem ili iz nehata. Čl. 16. st. 1. OKZ RH propisano je da nije krivično odgovoran počinitelj koji u vrijeme izvršenja krivičnoga djela nije bio svjestan nekoga njegova zakonom određenoga obilježja ili koji je pogrešno držao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno.

15.2. Dakle, kazneno odgovoran za kazneno djelo je onaj počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio ubrojiv, koji je postupao s namjerom ili iz nehaja, koji je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno, a ne postoji nijedan ispričavajući razlog.

15.3. Ubrojivost optuženika tempore criminis nije bila sporna tijekom postupka.

15.4. Prema ocjeni ovog suda optuženik je biće kaznenog djela za koje je proglašen krivim počinio s izravnom namjerom (umišljajem) u smislu čl. 13. OKZ RH odnosno isti je bio svjestan svih obilježja bića navedenog djela te je htio njegovo ostvarenje. Tako je optuženik bio svjestan svog svojstva pripadnika srpske paravojne jedinice R, svjestan da je pod oružjem i uniformom, svjestan da je pripadnik neprijateljskih oružanih postrojbi te da primjenjuje mjere zastrašivanja spram sada pok. oštećenika kao civilnog stanovništva, sve kako bi kod njih kao Z koji su još ostali u [adresa] izazvao strah i nesigurnost i time ih natjerao da napuste selo, a što je sve i htio.

15.5. Pored ubrojivosti, i oblika krivnje, kod optuženika je ujedno postojala i svijest o protupravnosti takvog njegovog postupanja odnosno isti je bio svjestan da je njegovo postupanje zabranjeno. Sama svijest o protupravnosti svodi se u suštini na zahtjev da počinitelj kaznenog djela mora biti svjestan društveno- opasnog značenja svojih radnji, što je optuženik kao psihički zdrava i poslovno sposobna osoba nesumnjivo bio.

15.6. Na strani optuženika nije utvrđeno da bi isti postupao u zabludi kako o protupravnosti djela, biću djela ili o okolnostima koje isključuju protupravnost, što znači da nije utvrđeno postojanje niti jednog ispričavajućeg razloga.

16. Nakon što je utvrđeno da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim, valjalo je odlučiti o primjerenoj vrsti i visini kaznenopravne sankcije, polazeći od optuženikovog stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, te izreći upravo onu koja će biti primjerena svim okolnostima počinjenog kaznenog djela, stupnju ugroze zaštićenog društvenog dobra, interesima oštećenika te kojom će se ujedno ostvariti svrha kažnjavanja.

16.1. Kao olakotne okolnosti na strani optuženika sud je cijenio objektivnu okolnost znatnog proteka vremena od počinjenja kaznenog djela, te činjenicu što se ipak radi o blažem modalitetu počinjenja inače vrlo teškog kaznenog djela, dok mu je otegotnim cijenio ustrajnost i bezobzirnost kod počinjenja utuženog kaznenog djela pri čemu se, iako je živio na području teritorija RH provodeći ciljeve velikosrpske politike okrenuo protiv svojih sumještana hrvatske nacionalnosti želeći ih otjerati iz svojih domova, koje su oni na koncu i morali napustiti, a radi se o osobama starije životne dobi koji su to zasigurno jako teško podnijeli. Otegotnim je sud optuženiku cijenio i činjenicu nedostupnosti pravosudnim tijelima RH za vrijeme čitavog trajanja ovog postupka.

16.2. Uzimajući u obzir naprijed navedene olakotne i otegotne okolnosti utvrđene na strani optuženika, društvenu opasnost kaznenog djela te visinu zapriječene kazne nema nikakve dvojbe kako se samo kazna zatvora ukazuje odgovarajućom počinjenom kaznenom djelu. Naime, sud je stava kako se u konkretnom slučaju ne može očekivati kako bi se nekom drugom kaznom osim bezuvjetnom kaznom zatvora mogla postići svrha kažnjavanja.

16.3. Stoga je sud na temelju čl. 120. st. 1. OKZ RH optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

16.4. Prema ocjeni suda, navedena sankcija se ukazuje primjerenom težini počinjenog kaznenog djela i ličnosti optuženika te je na tragu proklamiranog načela individualizacije u kažnjavanju te će se izrečenom bezuvjetnom kaznom zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u odnosu na konkretnog optuženika ostvariti svrha kažnjavanja izražavanjem društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanjem povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecajem na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenog djela i o pravednosti kažnjavanja počinitelja, uz omogućavanje optuženiku da se ponovno uključi u društvo.

17. Na koncu valja napomenuti da se nakon počinjenja utuženog kaznenog djela više puta izmijenjeno materijalno kazneno zakonodavstvo tako da je 1. siječnja 1998. stupanjem na pravnu snagu Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda RH 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, dalje u tekstu KZ/97) prestao važiti dotadašnji OKZ RH, da bi 1. siječnja 2013., kada je stupio na pravnu snagu "novi" Kazneni zakon (Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24, dalje u tekstu: KZ/11) prestao važiti KZ/97. Stoga je prvenstveno valjalo razmotriti pitanje pravnog kontinuiteta inkriminiranog postupanja optuženika, u svezi čega je sud utvrdio kako postoji pravni kontinuitet između utuženog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH, kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog pučanstva iz čl. 158. stavak 1. KZ/97 i kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 91. KZ/11. U svezi navedenog, a utvrdivši postojanje pravnog kontinuiteta, valjalo je u skladu s čl. 3. KZ/11, a primjenom načela konkretnosti, utvrditi koji je zakon blaži za optuženika.

17.1. Ocjenjujući koji je materijalni zakon blaži za optuženika sud je primijenio kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela – OKZ RH budući da novi Kazneni zakon (KZ/11), kao i prethodni Kazneni zakon (KZ/97), za optuženika nisu blaži. Naime, novi Kazneni zakon (KZ/11) i prethodni Kazneni zakon (KZ/97) nisu blaži jer je po tim zakonima i to za kazneno djelo ratnog zločina iz čl. 91. KZ/11 (a u kojem kaznenom djelu su obuhvaćene i radnje koje se odnose na ratni zločin protiv civilnog stanovništava) zapriječena kazna zatvora u trajanju od najmanje 5 godina ili kazna dugotrajnog zatvora, kakva kazna je propisana i za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog pučanstva iz čl. 158. KZ/97, dok je po OKZ RH i to za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništava iz čl. 120. st. 1. OKZ RH zapriječena kazna zatvora u trajanju od najmanje 5 godina ili kazna zatvora u trajanju od 20 godina. Prema tome, OKZ RH u konkretnom je slučaju najblaži zakon, zbog čega je optuženik i osuđen za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

18. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i st. 2. t. 1. i 6. ZKP/08 sud je obvezao optuženika na ime troškova kaznenog postupka platiti iznos od 151,31 eura, od čega iznos od 100,00 eura predstavlja paušalnu svotu, koja je odmjerena u tom iznosu imajući u vidu trajanje i složenost postupka, u nedostatku podataka o imovinskim prilikama optuženika, a iznos od 51,31 eura predstavlja putne troškove svjedoka.

U Splitu 21. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Magda Davidović Glumac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana kada stranke prime pisani otpravak ove presude. Žalba se podnosi u 4 primjerka ovom sudu, a o njoj odlučuje Visoki kazneni sud RH.

DNA:

- optuženiku BR (putem e oglasne ploče)

- branitelju optuženika Tadiši Miloševiću, odvj. u Splitu

- ŽDO Split

- sucu izvršenja ovog suda (po pravomoćnosti i izvršnosti presude)

- u spis