REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1544/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 6. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika ŠB i punomoćnice tuženika, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 045-50-3518810 od 12. lipnja 2006., sklopljenog između korisnika kredita NB i tuženika te solemniziranog 20. lipnja 2006. kod javnog bilježnika u Zagrebu Mladena Matoša pod brojem OU-905/2006, a koja u dijelu čl. 7. st. 1. glasi:

''u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora CHF, važećem na dan dospijeća''

II/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 045-50- 3518810 od 12. lipnja 2006., sklopljenog između korisnika kredita NB i tuženika te solemniziranog 20. lipnja 2006. kod javnog bilježnika u Zagrebu Mladena Matoša pod brojem OU-905/2006, koja glasi:

"''NAKNADA 3,30 % (tri zarez deset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'.'

III/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.609,30 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju do 31. prosinca 2007. na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine” broj 50/94., 19/95., 36/96., 76/96., 72/02. i 153/04.), u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. do po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 677,49 eur, od 23. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos od 15,25 eur, od dana 03. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 0,94 eur od dana 02. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 17,00 eur od dana 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 20,16 eur od dana 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 23,16 eur od dana 03. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 17,26 eur od dana 07. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,26 eur od dana 07. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,92 eur od dana 02. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,92 eur od dana 02. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,53 eur od dana 01. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 11,70 eur od dana 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 10,03 eur od dana 03. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 9,23 eur od dana 03. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 13,45 eur od dana 05. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 17,90 eur od dana 02. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,24 eur od dana 02. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 28,63 eur od dana 27. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 31,28 eur od dana 08. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 31,28 eur od dana 08. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 34,39 eur od dana 05. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 45,98 eur od dana 17. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 61,91 eur od dana 27. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 54,48 eur od dana 18. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 56,77 eur od dana 20. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 57,74 eur od dana 18. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 76,26 eur od dana 18. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 75,60 eur od dana 18. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 67,10 eur od dana 16. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 83,29 eur od dana 21. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 101,17 eur od dana 21. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 108,22 eur od dana 12. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 142,15 eur od dana 16. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 139,37 eur od dana 06. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 109,44 eur od dana 07. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 106,49 eur od dana 15. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 105,60 eur od dana 13. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 107,24 eur od dana 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 110,01 eur od dana 14. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 106,67 eur od dana 13. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 107,03 eur od dana 13. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 98,61 eur od dana 14. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 104,18 eur od dana 15. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 107,66 eur od dana 14. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 106,41 eur od dana 11. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 108,12 eur od dana 11. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 99,06 eur od dana 14. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 104,11 eur od dana 20. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 107,75 eur od dana 15. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 95,89 eur od dana 11. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 94,29 eur od dana 11. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 96,56 eur od dana 12. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 102,22 eur od dana 18. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 102,81 eur od dana 14. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 109,50 eur od dana 10. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 109,71 eur od dana 12. ožujka 2014 do isplate,

- na iznos od 108,16 eur od dana 10. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 108,72 eur od dana 15. travnja 2014. do isplate,

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.513,81 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 21. ožujka 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj potraživao plaćanje iznosa od 279,83 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 17. lipnja 2006. do isplate.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 13. lipnja 2023. navodi da su NB kao korisnica kredita i tuženik 12. lipnja 2006. (očitom omaškom navedeno 16. lipnja 2006.) sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio krediti u iznosu od 33.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Tužitelj je 29. svibnja 2023. s pravnim slijednikom pokojne korisnice kredita, njezinim nasljednikom ZB, sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tvrdi da je presudom ovog suda poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda jer je sklopljen 12. lipnja 2006. te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbom stoga predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za valutu švicarski franak. Nadalje, tvrdi i da je ništetna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je utvrđena obveza korisniku kredita plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,30% iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Tvrdi da je predmetna odredba ništetna jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju da on u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na nju na bilo koji način utjecati. Tvrdi da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tuženik korisniku na bilo koji način pojasnio koje bi troškove imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi ih korisnik plaćanjem ove naknade bio dužan podmiriti. Tvrdi da ova odredba nije lako razumljiva niti uočljiva jer da iz nje nije razvidno što ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva, zašto se taj trošak naplaćuje i na koji je način njegova visina u vezi s iznosom kredita. Tužbom stoga potražuje povrat plaćenog tuženiku temeljem ništetnih odredaba predmetnog ugovora u visini od 4.889,13 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 17. lipnja 2006. do vraćanja. Kao vrijednost predmeta spora tužitelj je u tužbi naznačio iznos od 7.400,00 eur.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Prije svega, osporava valjanost ugovora o cesiji na temelju kojeg tužitelj tvrdi da je stekao tražbinu koja je predmet spora. Ovo stoga što da je u predmetnom Ugovoru o cesiji navedeno da bi HB bio korisnik kredita što da je suprotno navodima samog tužitelja. Iz priloženog rješenja o nasljeđivanju da ne proizlazi da bi HB naslijedio tražbinu koja je predmet spora, slijedom čega da je tužitelju nije mogao prenijeti. Nadalje, osporava osnovanost zahtjeva korisnika kredita prema tuženiku te nadalje tvrdi da takav zahtjev korisnik kredita nije mogao ustupiti tužitelju jer da se radi o tražbini koja korisniku kredita pripada kao potrošaču i koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga. Ističe da je tužitelj pravna osoba koja ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače. Nadalje, navodi da je u postupku kolektive zaštite, iz kojeg tužitelj izvodi svoja prava, zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U ovom postupku sudovi da su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, no da nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. Tvrdi da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Tvrdi da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za odobrenje kredita korisniku kredita bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da ove odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe, u odnosu na naknadu za obradu kredita, da osim što je njezina naplata navedena u samom ugovoru, da je naplata ove naknade propisana i tuženikovim općim aktima na primjenu kojih je korisnik kredita pristao. Osporava osnovanost zahtjeva za povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba jer da je ugovor u cijelosti ispunjen i da se radi o zabrani manjeg značaja. S tim u vezi ukazuje i da su iz primjene zakona kojim je bankama dana obveza ponuditi korisnicima konverziju kredita vezanih uz valutu CHF izuzeti krediti koji su u vrijeme stupanja obveze ponude konverzije već bili otplaćeni. Osporava visinu istaknutog zahtjeva i smatra pri tome da bi sud prilikom utvrđivanja visine iznosa koji je korisnik kredita bio dužan platiti pod uvjetom ništetnosti odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF u obzir trebao uzeti i anuitete koji su plaćeni po tečaju nižem od onog koji je primijenjen prilikom isplate kredita (negativne tečajne razlike). Nadalje, osporava tijek zatraženih zateznih kamata jer da nije bio nepošteni stjecatelj i ističe prigovor zastare.

3./ Nakon provedenog financijskog vještačenja na okolnost visine istaknutog zahtjeva za povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, tužitelj je, uređujući zahtjev u skladu s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, podneskom od 23. travnja 2024., ispravljenim na ročištu 6. veljače 2025., tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu smanjio, na način da potražuje plaćanje iznosa od 4.609,30 eur, s pripadajućim zateznim kamatama obračunatim počevši od 21. lipnja 2006. pa nadalje. Predmetnim je podneskom, kao i kasnijim podnescima tužitelj izmijenio i naznaku vrijednosti predmeta spora na način da je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 4.609,30 eur. S obzirom da se tuženik o takvom djelomičnom povlačenju tužbe, o kojem je obaviješten 29. travnja 2024. nije očitovao, smatra se da je na povlačenje pristao pa je, uz primjenu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), odlučeno kao u izreci rješenja.

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: ugovor o kreditu (list 9-14 spisa), otplatni plan (list 15-23, 41-48 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 24-30, 49-55 spisa), obavijest o otplati (list 31 spisa), rješenje o nasljeđivanju (list 32-34 spisa), ugovor o ustupu tražbine (list 35-38 spisa), obavijest o ustupu tužitelja i zahtjev za dostavu dokumentacije (list 39-40 spisa), odluka o odobrenju kredita (list 81 spisa), tuženikovi promotivni uvjeti (list 82-84 spisa), zahtjev za kredit (list 99 spisa). Nadalje, provedeno financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., koji je svoj nalaz i mišljenje dao samo pisanom obliku, bez usmenog iznošenja na ročištu, s obzirom da stranke primjedbi na pravilnost izračuna nisu imale (list 107-118 spisa). Saslušan je svjedok HB (list 147-148 spisa).

5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je konačno istaknuti tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredaba Ugovora o kreditu od 12. lipnja 2006., u dijelu čl. 7., kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te čl. 3. kojom je ugovoreno plaćanje naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% iznosa kredita (naknada za odobrenje kredita), te zahtjev za povratom iznosa koje je tuženik primio po osnovi predmetnih ništetnih ugovornih odredaba, a koju tražbinu je tužitelju ustupio nasljednik korisnice kredita ŠBTG.

7./ Među strankama je sporna valjanost ustupa, jer tuženik ukazuje da je HB tražbinu ustupio kao korisnik kredita te da iz rješenja o nasljeđivanju ne proizlazi da bi ovu tražbinu naslijedio. Nadalje, sporno je može li se tužitelj pozivati na pravne učinke presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da li su ništetene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i naknadi za odobrenje kredita, a ako i jesu može li se zahtijevati povrat plaćenog, zatim, da li je tužitelj tražbinu korisnika kredita kao potrošača po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba mogao steći ustupom. Nadalje, sporna je visina istaknutog zahtjeva te da li je prilikom izračuna plaćenog po osnovi ništetne odredbe u obzir trebalo uzeti i anuitete plaćane po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita, kao i tijek zateznih kamata. Konačno, sporna je osnovanost prigovora zastare.

8./ Među strankama nije sporno da je pred ovim sudom vođen, pod poslovnim brojem P-1401/12, parnični postupak između tužitelja Potrošač - Hrvatske udruga za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9./ Presudom donesenom u ovom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ova banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time ova banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/069., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10./ Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba, između ostalih i, tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. te potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u prethodno citiranom dijelu izreke kojim je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11./ Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u citiranom dijelu izreke pravomoćna je 14. lipnja 2018.

12./ Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13./ Citirane odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenjuju se u ovoj parnici i odnose se na pravne učinke prethodno citirane presude ovog suda donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, nije od utjecaja činjenica da je predmetni postupak kolektivne zaštite započet 2012., a da su odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na snagu stupile 1. srpnja 2013. (na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju). Ovo stoga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), kojim su u naš procesni propis unesena odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predviđena primjena ovih odredaba na sve postupke koji budu u tijeku na dan stupanja zakona na snagu (čl. 53. st. 1.).

14./ Osim toga valja imati u vidu da je i u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite odredbama glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.) bilo predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a ovog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22.), koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

15./ Pojam "naknade štete" iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (važećeg u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite) valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi "naknade štete" jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita kao potrošač, na kojeg se odnose učinci odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, ustupio tražbinu s osnove preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, to učinci predmetne odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju i ovaj sud u predmetnoj parnici već i na temelju citirane odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, da je upravo navedeno bila namjera zakonodavca razvidno je i sadržaja izmijenjene ove odredbe koji je važio u vrijeme pokretanja predmetne parnice i kojim je obvezujući učinak predviđen u parnicama koje pokreću i osobe s pravnim interesom.

16./ Ugovorom o kreditu od 12. lipnja 2006. tuženik je kao kreditor odobrio NB kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 33.700,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, za kupnju vozila, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu uručenom korisniku po isplati kredita, uz ugovorenu redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Ugovoreno je plaćanje naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. U ugovoru je navedeno da je namjena kredita kupnja novog vozila marke Ford kod društva Grand Auto d.o.o. Sudužnici su po predmetnom ugovoru bili HB i PB. Nije sporno da je predmetni kredit korisnica u cijelosti otplatila o čemu ju se tuženik obavijestio dopisom od 19. travnja 2014.

17./ Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Zakon o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" br. 96/03.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

18./ S obzirom da drugačije ne proizlazi iz navoda stranaka i priloženih isprava, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer ga je korisnik kredita NB sklopila kao potrošač, zaposlen kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

19./ Kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen 12. lipnja 2006., dakle u razdoblju za koje je utvrđeno, u prethodno citiranoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te predmetni ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koje su istovjetne odredbama koje su citiranom presudom utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama to je u ovoj parnici sud vezan za utvrđenja iz citirane presude u kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

20./ Posljedica ništetnosti ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

21./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO- a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. HB ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

22./ Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama.

23./ Utvrđeno je stoga da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja te je, suprotno tuženikovom shvaćanju, u ovoj parnici sud vezan utvrđenjima iz predmetnog kolektivnog potrošačkog spora, sukladno citiranim odredbama čl. 502.c ZPP-a odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

24./ Kako je u citiranoj presudi ovog suda poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, to nije od utjecaja namjena kredita, kao u konkretnom slučaju radi kupnje vozila. Odlučno je, s obzirom na sadržaj izreke citirane presude, da se radi o potrošačkom kreditu, dok njegova namjena nije od utjecaja.

25./ U odnosu na navode tuženika da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu za ukazati je da je, sukladno prethodno izloženom, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u ranije citiranom dijelu izreke, koji se odnosi na tuženika, pravomoćna. Citiranim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisan je direktan učinak ove presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i obveza sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, odnosno osobe koje imaju pravni interes, na naknadu pridržavaju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev u postupku kolektivne zaštite prihvaćen. No, s obzirom da se odluka o ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji iz predmetnog postupka kolektivne zaštite, da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, to su banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim standardnim ugovorom, ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U- III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

26./ Suprotno shvaćanju tuženika, upravo je na njemu, kao stranci koja se na ove tvrdnje, suprotne pravomoćno utvrđenoj presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora, poziva dužnost dokazivanja ovih navoda (čl. 219. st. 1. ZPP-a), dakle da je korisniku predmetnog kredita dao sve potrebne informacije za donošenje valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti.

27./ Stoga je radi utvrđenja osnovanosti tvrdnje tuženika da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu proveden dokaz saslušanjem svjedoka LB. Naime, korisnicu kredita NB sud nije mogao saslušati u ovoj parnici jer je preminula **.**.2021.

28./ Iz iskaza ovog svjedoka, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi, pri čemu svjedok o odlučnim činjenicama ima neposrednih saznanja jer je s pokojnom suprugom sudjelovao u zaključivanju predmetnog ugovora u kojem je ujedno bio i njezin sudužnik, a njegovi navodi nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, ne proizlazi, po ocjeni ovog suda, istinitost tuženikove tvrdnje da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu.

29./ AB iskazao je da je glede zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu u svemu sudjelovao sa svojom pokojnom suprugom NB, korisnicom kredita, i to na način da je u bitnome o zaključivanju ugovora odlučivao on, a ona da je ugovor zaključila kao korisnik kredita jer da je ostvarivala veća primanja pa su na taj način imali mogućnost zaduživanja u većem iznosu. Kredit da su iskoristili za kupnju osobnog vozila. Prilikom razgovora s djelatnikom banke o uvjetima kreditiranja, isti da im je ponudio kreditiranje uz valutnu klauzulu u švicarskim francima i i eurima, da im nije sugerirao koju da od ovih kreditnih opcija odaberu, no da su odlučili ugovoriti valutnu klauzulu u švicarskim francima jer da je smatrao da se radi o postojanoj valuti glede koje da ne bi trebalo doći do tečajnih promjena. Na poseban upit suda naveo je da od strane djelatnika banke koji je u zaključivanju ugovora sudjelovao nisu tražili, a nije se sjećao niti da bi ih djelatnik banke upozorio na rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima. Nadalje, iskazao je da se ne sjeća nikakvih detalja vezanih uz ugovornu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje ulazne naknade za obradu kredita. Iskazao je da o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako niti o onoj vezanoj uz ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita koje je predmet spora, nisu s djelatnikom banke posebno pregovarali prilikom zaključivanja ugovora, već da su prihvatili sadržaj ugovora kojeg je banka sastavila. Nije se sjećao da li su predmetni ugovor od djelatnika banke dobili u prostorijama banke ili tek kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Ugovor da je prije potpisivanja pročitao.

30./ U odnosu na navode tuženika, a koje svojim iskazom potvrđuje i svjedok, da je tuženik korisnicima nudio zaduživanje uz ugovaranje valutnih klauzula u različitom valutama, ne samo u švicarskim francima, valja reći da, po ocjeni ovog suda, nisu od utjecaja na utvrđenje odlučnih činjenica u ovoj parnici. Naime, pogrešno je, po ocjeni ovog suda, shvaćanje tuženika da bi svoju obvezu dati odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze isti ispunio već time što je potrošačima, osim valutne klauzule u švicarskom franku, nudio i kredite u kunama odnosno uz druge valutne klauzule. Sve i da je tuženik nudio druge vrste kredita svojim promotivnim uvjetima, takvo nuđenje, po ocjeni ovog suda, nije dostatno da bi potkrijepilo tuženikovu tvrdnju da je ovom konkretnom potrošaču (korisniku kredita), za ugovor ponuđen upravo uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Ova se tuženikova obveza ne može naime iscrpiti nuđenjem različitih mogućnosti kreditiranja, uz različite valute uz koje je vezana glavnica, već davanjem odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama upravo kredita ponuđenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku na određivanje novčane obveze potrošača.

31./ Niti okolnost da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne potvrđuje navode tuženika o davanju svih informacija konkretnom potrošaču za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Naime, čitanje ovog ugovora pred javnim bilježnikom prilikom solemnizacije, uz njegovog utvrđenje da je stranci ugovor razumljiv i da odražava pravu volju stranke, ne potvrđuje međutim odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac konkretnog potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji je propust imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu da tuženik ne tvrdi da je odnosni javni bilježnik imao saznanja vezanih uz tuženikovo davanje ovom potrošaču informacija potrebnih za donošenja valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti, već saslušanje bilježnika predlaže na okolnost koja nije sporna, da je solemnizacijom ugovora bilježnik potvrdio da je ugovor sudionicima pročitao, da ih je upozorio da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta i da su sudionici potvrdili da ugovor odražava njegovu pravu volju, sud je tuženikov dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika odbio kao nepotreban za utvrđenje odlučnih činjenica.

32./ Dakle, utvrđeno je da nisu osnovane tvrdnje tuženika da bi korisniku kredita kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak na određivanje njegove novčane obveze u ovom dijelu i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga je neosnovan, u konkretnom slučaju, tuženikov prigovor postojanja informiranog pristanka potrošača te tuženik nije u ovoj parnici dokazao suprotno presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu čl. 7. te odlučiti kao pod točkom I/ izreke.

33./ U odnosu na među strankama sporno pitanje ništetnosti odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita, dakle odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu valja navesti sljedeće.

34./ Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa st. 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

35./ Iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi čl. 3. ovog Ugovora. Tuženik niti sam ne tvrdi da bi se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda, iz navoda samog tuženika da je plaćanje sporne naknade navedeno u samom ugovoru o kreditu, ali da je osim toga plaćanje ove naknade propisano i tuženikovim općim aktima na primjenu kojih na predmetni ugovor je korisnik pristao, proizlazi istinitost navoda svjedoka da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 3,30% od iznosa kredita.

36./ Opći akti tuženika, kojima je prema navodima samog tuženika predviđeno plaćanje sporne naknade, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu.

37./ Osim toga, u predmetnom ugovoru o kreditu niti drugim ispravama koje je dostavio tuženik nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada za odobrenje kredita, odnosno zašto je određena baš u visini 3,30 % od ukupnog iznosa kredita. Tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je korisnika informirao prilikom zaključivanja ugovora o navedenim okolnostima (od čega se naknada sastoji i kako je određena njezina visina u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita) pa nije u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza svjedoka koji je iskazao da se detalja vezanih uz ugovaranje predmetne naknade ne sjeća. Iz navedenog se, po shvaćanju ovog suda, dade zaključiti da informacije s ovom naknadom u vezi, izvan navedenog u ugovoru o kreditu, korisnik kredita nije niti dobio prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu.

38./ S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, što ona uključuje i na koji se način određuje njezina visina, zaključak je ovog suda da odredba kojom je ugovoreno plaćanje ove naknade korisniku nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi (3,30% od ukupnog iznosa kredita), već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje upravo u iznosu od 3,30% i na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita u vezi.

39./ Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio je pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u svezi odredbi čl. 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

40./ Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

41./ Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita) slijedom čega je ova odredba ništetna.

42./ U odnosu na prigovor tuženika da bi predmetni ugovor o cesiji bio nevaljan jer da je u njemu navedeno da HB tužitelju tražbinu ustupa kao korisnik kredita, što da isti u konkretnom slučaju nije bio, odnosno da tražbina koja je predmet ustupa nije navedena u rješenju o nasljeđivanju iza pokojne NB valja navesti sljedeće. Nedvojbeno je da HB nije bio korisnik iz predmetnog Ugovora o kreditu, već sudužnik korisnice kredita NB, no na valjanost ugovora o cesiji nije od utjecaja okolnost da je pogrešno u ovom ugovoru naveden kao korisnik kredita, umjesto ispravno kao nasljednik korisnice kredita. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari zahtjev i temelji na tvrdnji da mu je tražbinu ustupio HB kao nasljednik korisnice kredita, dakle po osnovi tražbine koju je nasljeđivanjem stekao od korisnice kredita. Za identitet tražbine koja je predmetom ustupa, a koja je određena navođenjem podataka o Ugovoru o kreditu iz kojeg tražbina proizlazi, nije stoga od utjecaja okolnost na koju tuženik ukazuje da bi HB pogrešno bio naveden kao korisnik kredita. S obzirom da je NB preminula **.**.2021., a njezina je ostavina rješenjem o nasljeđivanju raspoređena 23. rujna 2021., kada očito nije bilo saznanja o tražbini koja je predmet spora, to je logično da tražbina koja je predmet spora u rješenju o nasljeđivanju kao imovina ostaviteljice nije navedena. Međutim, navedeno nije od utjecaja na činjenicu da je upravo BB naslijedio i tražbinu korisnice kredita prema tuženiku koja je predmet spora i koju je stoga valjano mogao ustupiti tužitelju kako to proizlazi iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine. Naime, prema rješenju o nasljeđivanju iza pokojne NB, KB je kao njezin suprug, utvrđen jedinim njezinim nasljednikom i to kao zakonski nasljednik prvog nasljednog reda.

43./ U skladu s odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.), umrlu fizičku osobu (ostavitelja) nasljeđuje onaj koji je njezinom smrću stekao nasljedno pravo (nasljednik), a nasljedno se pravo stječe u trenutku ostaviteljeve smrti (st. 4.). Naime, u skladu s odredbom čl. 129. Zakona o nasljeđivanju u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo (st. 1.), a u istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane uz njegovo svojstvo nasljednika, ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi (st. 2.). U skladu s odredbom čl. 5. Zakona o nasljeđivanju, tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni sljednik; ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo; a ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. No, nije ostavina ono što je tuđi udio u zajedničkoj imovini ili što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne na posebnom pravnom temelju.

44./ Kako je korisnica kredita NB u trenutku svoje smrti imala tražbinu prema tuženiku koja je predmet spora, po osnovi povrata plaćenog na temelju ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, to je ova njezina tražbina, glede koje zbog pravne naravi li zakona nema zapreke nasljeđivanju, kao dio njezine ostavine u času njezine smrti, prešla na HB kao jedinog njezinog nasljednika pa je isti tako stečenom imovinom mogao valjano raspolagati ustupanjem tražbine tužitelju 29. svibnja 2023. Nije stoga od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom slučaju okolnost da glede predmetne tražbine kao naknadno pronađene imovine nije doneseno novo rješenje o nasljeđivanju u skladu s odredbom čl. 234. st. 1. Zakona o nasljeđivanju jer je HB nedvojbeno sveopći pravni slijednik korisnice kredita smrću koje je njezina ostavina, pa tako i tražbina koje je predmet spora, prešla na njega kao nasljednika.

45./ Visina tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu za odobrenje kredita u visini od 677,49 eur nije sporna, kao niti da je ova naknada naplaćena 23. lipnja 2006. Visinu tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kojeg je u cijelosti prihvatio kao stručnog i objektivnog, a na koji niti stranke nisu imale prigovora. Utvrđeno je da je ukupan iznos preplata, ako se u obzir uzme rast anuiteta zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita, iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim uplatama, iznosi 3.931,81 eur. Ako se u obzir uzmu i iznosi koje je prednik tužitelja manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno je preplaćen iznos od 3.683,51 eur, također iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim obvezama.

46./ S obzirom da je tuženik u vezi s umanjivanjem potraživanja tužitelja po osnovi plaćenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli s iznosima plaćenim u aniutetima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita istaknuo u ovoj parnici samo općeniti prigovor materijalnopravne naravi u odnosu na visinu potraživanja tužitelja, to sud nije niti ovlašten niti dužan umanjiti potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

47./ Stoga je utvrđeno da tužitelju po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pripada pravo na isplatu ukupnog iznosa od 3.931,81 eur, utvrđenog prema nalazu i mišljenju vještaka i iskazanog u tablici priloženoj nalazu i mišljenju s navedenim iznosim i datumima plaćanja svakog pojedinog anuiteta u većem iznosu zbog rasta tečaja. Po osnovi ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 677,49 eur, dakle sveukupno tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 4.609,30 eur.

48./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, to tužitelju zatezne kamate na više plaćane iznose povrat kojih tužbom potražuje pripadaju počevši od dana izvršenog plaćanja.

49./ Neosnovano pri tome tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata od dana stjecanja, jer je po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno postupanje na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, odnosno utvrđenja o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredaba.

50./ Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO- a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

51./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Stoga okolnost da su otplaćeni krediti bili izuzeti iz primjene odredaba o konverziji predviđenih Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.), na koju ukazuje tuženik, nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Također nije od utjecaja sudska praksa na koju ukazuje tuženik (VSRH Gž 4/2017 od 21. ožujka 2017.) s obzirom na različito pravno i činjenično stanje koje je bilo predmet odlučivanja. Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003) ništetnost nepoštenih ugovornih odredaba u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora jer ugovor može opstati bez ništetnih odredaba.

52./ U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, dakle u konkretnom slučaju prvog dana nakon izvršene uplate iznosa po osnovi ništetnih odredaba. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka razvidno je da razlika više plaćenog postoji najranije u odnosu na anuitet plaćen 3. studenog 2008., dok je naknada za obradu kredita plaćena 23. lipnja 2006.

53./ Međutim, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

54./ Stoga je zastara u odnosu na tražbinu povrata onog što je isplaćeno temeljem ništetne valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018., kada je ranije citirana presuda postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, to je utvrđeno da je prigovor zastare neosnovan. Kako je tek u ovoj parnici tužitelj istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, to je i u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva prigovor zastare neosnovan.

55./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a povučeni dio zahtjeva nije utjecao na visinu nastalih troškova.

56./ Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora (kako ju je konačno tužitelj naznačio tijekom postupka, u podnesku od 27. svibnja 2024., u iznosu od 4.609,30 eur) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), priznat trošak odvjetničkog zastupanja za:

- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) iznosu od 200,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska od 27. listopada 2023. kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i obrazloženog podneska od 23. travnja 2024. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka (prema T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od po 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu 14. veljače 2024. i 8. listopada 2024. (na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima prema T.br. 9/2 Tarife)) u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanja na ročištu 6. veljače 2025. (na kojem se izvodio dokaz saslušanjem svjedoka (T.br. 9/1 Tarife)) u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu za objavu presude (T.br. 9/3 Tarife) u iznosu od 100,00 eur

dakle ukupno 1.100,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez (T.br. 46. Tarife), što ukupno iznosi 1.375,00 eur.

57./ Trošak za sastav podneska od 27. svibnja 2024. nije priznat jer u ovom podnesku tužitelj u bitnome ponavlja ranije navode pa nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

58./ Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 350,00 eur. U skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. 51/23) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu, prema konačno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, u iznosu od 46,27 eur, dakle u iznosu plaćanjem kojeg se tužitelj obveze mogao osloboditi (argument iz čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama u vezi s čl. iz čl. 156. st. 1. ZPP-a), kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 92,54 eur.

59./ Dakle, sveukupno je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 1.513,81 eur, dok je u više zatraženom njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

60./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

61./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 21. ožujka 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženiku, po punomoćniku