Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-745/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Snježani Brajko, u pravnoj stvari tužitelja GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Mandiću, odvjetniku iz Đakova, Palmotićeva 5, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Stalna služba u Đakovu, Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. veljače 2024. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i tuženika i javno objavljene presude 21. ožujka 2025. g. objavio je i

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj GK iz [adresa], l. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], Oranica Selište sa 1489 čhv (5355 m2). Tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 je dužna trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama, jer će u protivnom takvo trpljenje zamijeniti ova presuda, kao i da tužitelju naknadi trošak u iznosu od 250,00 eura, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je je vlasnik i posjednik nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], Oranica Selište sa 1489 čhv (5355 m2), koja je u zemljišnim knjigama sada upisana kao vlasništvo RH. Vlasništvo i posjed ove nekretnine GK stekao je nasljeđivanjem od svog pokojnog oca VK. Pokojni otac OK vlasništvo i posjed na predmetnim nekretninama stekao je za života kupnjom od Petra Pereža 1964. godine. PK je u Vučevce je doselio iz Dalmacije nakon II. svjetskog rata, a vlasništvo i posjed ove nekretnine stekao je u postupku kolonizacije. Međutim, zbog propusta u postupku kolonizacije ove nekretnine nisu upisane u zemljišnim knjigama kao njegovo vlasništvo. Sve do 1964. godine PK je bio u nesmetanom posjedu tih nekretnina, a nakon njega otac GK, KK te u konačnici GK koji ih posjeduje i danas. PK vratio se u Dalmaciju te je prije toga iskoristio mogućnost koja je dana tzv. "kolonistima" da mogu prodati nekretnine dodijeljene im u kolonizaciji pa ih je i on prodao, medu ostalim nekretninama i gore navedenu. Prije pokretanja ovog postupka tužitelj se, dana 05.04. 2023. godine, obratio ODO Osijek, Građansko - upravni odjel, ispostava Đakovo radi pokušaja mirnog rješenja spora. Mirno rješenje spora nije uspjelo.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivio tužbenom zahtjevu, te naveo da nije sporno, da je tužitelj prije podnošenja tužbe, tuženiku dostavio zahtjev za mirno rješenje spora, pod našim brojem N-DO-4019/2023. Također nisu sporni navodi tužbe tužitelja da je tuženik vlasnik nekretnine označene kao kč.br.

65/1 Oranica Selište 1489 čhv (5355 m2) upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za koju se ovom tužbom traži utvrđenje prava vlasništva. Tužitelj ni sa čim ne dokazuje na temelju koje pravne osnove i kada je ušao u posjed predmetne nekretnine. Naime, tužitelj navodi da je u posjed predmete nekretnine ušao iza oca KK koji je predmetnu nekretninu kupio od PK i to 1964.godine. Tuženik ističe nespornu činjenicu da nitko od prednika tužitelja nije bio upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik spornih nekretnina što nadalje znači da niti sam tužitelj onda nije mogao predmetnu nekretninu steći dosjelošću jer nisu bili kumulativno ispunjeni uvjeti potrebni za stjecanje nekretnine temeljem pravnog posla (trebalo je postojati zemljišnoknjižno vlasništvo prednika, trebao je postojati valjani titulus ili naslov stjecanja i treba postojati valjani modus ili način stjecanja). Navedeno znači da prijenosi posjeda koji su evidentirani u katastarskom operatu nisu dokaz o prijenosu prava vlasništva. Uvidom u zk izvadak s poviješću br.40 k. o. [katastarska općina] tuženik je utvrdio da je nekretnina navedena u tužbenom zahtjevu bila uknjižena kao Društveno vlasništvo, Organ upravljanja Općine Đakovo, pravo korištenja Poljoprivredno industrijskog kombinata Đakovo.

3. Stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine broj 34/91, 26/93, 79/93, 90/93, 54/94, 48/95) izvršena je pretvorba društvenog vlasništva na poljoprivrednom zemljištu u korist Republike Hrvatske pa je predmetna čestica u k. o. [katastarska općina] na temelju prijedloga Općinskog državnog odvjetništva u Đakovu broj R-DO-30/98 od 26. lipnja 1998.godine upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 3. citiranog Zakona. Tužitelj je naveo u tužbi da utvrđenje prava vlasništva traži temeljem odredbe članka 159. i 160 . Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 , 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 ), odnosno dosjelošću. Kako je predmetna čestica poljoprivredno zemljište koja je na dan 08. listopada 1991. godine bila u zemljišnim knjigama upisana kao Društveno vlasništvo, Organ upravljanja Općine Đakovo pravo korištenja Poljoprivredno industrijskog kombinata Đakovo u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 08. listopada 1991. godine jer je do tog vremena bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom vlasništvu (čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima).

4. Za stjecanje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima potreban je savjestan posjed te protek vremena od 40 godina neprekidnog posjedovanja, a koje vrijeme nije isteklo od 08. listopada 1991. godine do stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine br. 54/91). Stoga, tuženik postavlja prigovor da tužitelj nije zakonit, samostalni, a posebno nije pošteni posjednik predmetne nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] , budući je znao da nekretnina nije njegovo vlasništvo nego tuđe, te ne samo da nisu ispunjeni uvjeti glede vremena potrebnog za stjecanje vlasništva nego nisu ispunjeni niti drugi uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću, propisane Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prema članku 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, dakle temelj iz kojeg crpi pravo na posjed. Obzirom da tužitelj tvrdi da je navedenu nekretninu dobio u posjed od oca KK to se ne može smatrati da ima valjani pravni temelj posjedovanja, dakle da je njegov posjed zakonit. Tužitelj mora dokazati prednikov i svoj faktični posjed, te dostaviti sudu povijest promjena na katastarskim česticama na kč. br. [katastarska čestica].

5. Radi utvrđenja odlučnih činjenica, sud je proveo dokaze uvidom u vlasnički list za predmetne nekretnine, povijest promjena po katastarskim česticama, posjedovni list br. 261, k. o. [katastarska općina], izvod iz katastarskog plana, te saslušao tužitelja i svjedoke ČK i VK.

6. Tužitelj GK u svom iskazu je naveo da je predmetnu nekretninu kupio njegov otac KK od Petra Pereže 1964. godine i tom prilikom je kupio i kuću i svu zemlju koju je PK imao u svom posjedu od kolonizacije. Nakon prodaje zemlje njegovom ocu PK se odselio u Trogir. Navodi da je otac kupio oko 8 jutara zemlje i odmah ušao u posjed istih i od tada ih nesmetano posjeduje sve do 2019. godine kada je sve svoje nekretnine pa i ovu predmetnu darovao tužitelju. Tom prilikom on i otac su zaključili Darovni ugovor ali u ugovor nije unesena navedena nekretnina obzirom da nije bila upisana kao vlasništvo oca u zemljišnim knjigama. Nadalje je naveo da ga nitko nije smetao u posjedu kao niti njegovog oca, a niti mu htio oduzeti posjed.

7. Svjedok ČK u svom iskazu je naveo da nakon što mu je predočena snimka Geoportala da predmetnu kč. br. [katastarska čestica] obrađuje i posjeduje obitelj tužitelja i to prethodno otac tužitelja, a nakon toga tužitelj. Naveo je da je on vlasnik susjedne nekretnine kč. br. [katastarska čestica] i živio je u Vučevcima do 1997. godine i poznato mu je iz priče po selu da je tužiteljev otac kupio svu zemlju od Pereže koji su nakon prodaje zemlje odselili u Dalmaciju. Pojasnio je da su oni dobili prethodno tu zemlju u kolonizaciji pa su je prodali te da to nije bio jedinstveni slučaj u Vučevcima nego pravilo. Tužitelja niti njegova oca nitko nije smetao u posjedu niti mu osporavao pravo na posjed, a u selu svi znaju koja je čija zemlja bez obzira na nesređeno zemljišnoknjižno stanje.

8. Svjedok KK, otac tužitelja, u svom iskazu je naveo da je predmetnu nekretninu kupio 1964. godine i uz tu nekretninu kupio je više nekretnina od PK. On je te nekretnine dobio u kolonizaciji ali je neke svoje nekretnine mijenjao za te nekretnine, ali to nikada nije provedeno u zemljišnim knjigama u odnosu na predmetnu nekretninu, dok u odnosu na ostale nekretnine koje je od njega kupio su provedene. Sve te godine nije imao saznanja da se ta nekretnina ne vodi na njegovom imenu i vlasništvu iako je on u posjedu iste od trenutka kupnje, a istu unazad 20 godina posjeduje njegov sin kojemu je darovao te nekretnine. Predmetna nekretnina čini zasebnu česticu ali čini jedinstvenu cjelinu sa nekretninama koje je vlasnik njegov sin. Unazad dvije do tri godine uočeno je da se zemlja vodi na državi kada je njegov sin podnosio zahtjeve za poticaj i utvrdio da obrađuje više zemlje nego što je stvarno vlasnik. Prije nego što su kupili zemlju, odnosno prije nego što je on kupio zemlju, u posjedu te zemlje bio je ĐK koji je također doselio iz Dalmacije, kao kolonista i kada mu je država dala tu zemlju i kada istu nije mogao prodati on se vratio nazad u Dalmaciju i vratio zemlju državi, a onda je PK, također iz Dalmacije, dobio tu zemlju ali je on dao državi u zamjenu svoju zemlju, pa je imao pravo prodati svoju zemlju i prodao je njemu. Naveo je da je u od 90 godina i polupismen i kada je došao iz Dalmacije početkom 60.-tih godina, te kada je kupio više zemlje, nije u tom trenutku razmišljao niti sa svojim znanjem mogao zaključiti da se samo jedna čestica i to ova predmetna vodi u vlasništvu države, a sve ostale na prodavatelja. Pojašnjava da je on od PK kupio cijelo njegovo imanje.

9. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, a na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Nije sporno da se predmetna nekretnina vodi u zemljišnim knjigama kao vlasništvo Republike Hrvatske, temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN br. 34/91, 26/93, 79/93, 90/93, 54/94, 48/95) kada je izvršena pretvorba društvenog vlasništva na poljoprivrednom zemljištu pa je predmetna čestica na temelju prijedloga Općinskog državnog odvjetništva u Đakovu od 26. lipnja 1998. godine upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske. Nadalje nije sporno da se tužitelj nalazi u posjedu predmetne nekretnine unazad 20 godina, a prije toga u posjedu je bio njegov otac KK. Također nije sporno, a što proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, da tužitelja, a prije toga i njegova oca nitko nije smetao u posjedu, niti mu htio oduzeti posjed. Tužena nije osporila da se tužitelj nalazi u posjedu, niti da se prije tužitelja u posjedu nalazio njegov otac, tužena osporava kakvoću posjeda.

11. Sporno je dali je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću, te dali su osnovani navodi tuženika da se rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. godine jer je do toga vremena bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom vlasništvu. Sporno je dali je tužitelj zakonit, samostalni i pošteni posjednik predmetne nekretnine.

12. Bitna činjenica od koje ovisi odluka u ovom sporu je pitanje u kakvom se posjedu sporne čestice nalazi tužitelj. Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tok posjedovanja, tj. pravo na posjed, a posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je obzirom na okolnosti ima razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

13. Iz provedenih dokaza proizlazi da posjed tužitelja i njegovog pravnog prednika nije kvalificiran jer se ne zasniva na pravovaljanoj osnovi koja je potreba za stjecanje prava vlasništva, budući da nije dokazano sklapanje i ispunjenje pismenog ugovora s vlasnikom predmetne nekretnine.

14. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, te saslušanim svjedocima ČK i VK, ocu tužitelja, jer su njihovi iskazi logični, uvjerljivi i neposredni i u skladu s dokumentacijom u spisu. Sud je posebno cijenio iskaz svjedoka VK, oca tužitelja, koji je opisao na koji način je stekao posjed ali i vlasništvo predmetne nekretnine. Tako je isti naveo da je u dobi od 90 godina i kada je početkom 60.-tih godina doselio iz Dalmacije u selo Vučevce kupio je više zemlje i to od PK koji je također doselio iz Dalmacije i dobio tu zemlju u postupku kolonizacije, a budući da je on državi za tu zemlju u zamjenu dao svoju zemlju, on je ovu zemlju sada koju je dobio mogao prodati, što drugi koji su dobili zemlju u kolonizaciji nisu mogli prodati, i upravo je on prodao svu zemlju ocu tužitelja i vratio se nazad u Dalmaciju. Također je svjedok pojasnio da prije nego što je on kupio zemlju u posjedu te zemlje bio je ĐK koji se također doselio iz Dalmacije kao kolonista i kada mu je država dala zemlju i kada istu nije mogao prodati on se vratio u Dalmaciju, vratio tu zemlju državi, a onda je PK dobio tu zemlju i prodao ocu tužitelja. Da su ti navodi istiniti proizlazi i iz povijesti upisanih posjednika za nekretninu koja je predmet ovog spora a koju je Odjel za katastar nekretnina Đakovo dostavio sudu, gdje između ostalog proizlazi (list spisa 47) da je doista kao posjednik predmetne nekretnine upisan ĐK.

15. Također iz povijesti promjena na katastarskim česticama Odjela za katastar Đakovo (list spisa 41) između ostalog proizlazi da je bivši posjednik PIK Đakovo u P.L. 175 evidentiran kao posjednik od 1969. godine kada je osnovan novi katastarski operat za k. o. [katastarska općina], a navedene čestica 65/1 prenesena je na bivšeg posjednika LK koji je bio evidentiran kao posjednik u P.L. 70 od 1956. godine kada je nastala kč. br. [katastarska čestica] na osnovu evidentiranja stvarnih posjednika na terenu.

16. Da se tužitelj nalazi u posjedu i obrađuje predmetnu nekretninu koja u naravi predstavlja poljoprivredno zemljište, a da se prije toga u posjedu nalazio njegov otac od trenutka kupovine, znači početkom 60. -tih godina prošlog stoljeća potvrđuje također i svjedok ČK koji je između ostalog i naveo da je on vlasnik susjedne nekretnine kč. br. [katastarska čestica], te mu je poznato da je otac tužitelja tu zemlju kupio, obrađivao, a da unazad 20 godina istu obrađuje njegov sin, tj. tužitelj.

17. Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu u trenutku kada se ispune pretpostavke određene zakonom sukladno čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a dosjelošću se činjenično stanje pretvara u pravno stanje, a neposredni posjednik stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom određeno vrijeme dok na drugoj strani nastaje gubitak prava vlasništva osobe koja je do tada bila vlasnik. U konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl. 159. st. 4. Zakona prema kojoj samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve i drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne i druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz čl. 159. st. 2. i 3., odnosno 20 godine u slučaju kvalificiranog posjeda i 40 godina u slučaju poštenog posjeda.

18. Glede spornog pitanja treba li u rok dosjelosti uračunati vrijeme prije 8. listopada 1991. godine kada prije toga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tužitelja i Vrhovni sud RH zauzeo je pravno shvaćanje da se pravo vlasništva može priznati u slučaju da je vrijeme dosjelosti proteklo u vrijeme kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZV-a bila na snazi, a gdje je bilo propisano da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, ali je ta odredba ukinuta 17. studenog 1999. godine odlukom Ustavnog suda RH (NN br. 137/99), a kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 114/01) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. godine i to odredbom čl. 2. određeno je da se na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme proteklo prije toga dana.

19. Slijedom navedenog, ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZV-a/96 bila je na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. godine pa do njenog ukidanja 17. studenog 1999. godine i u tom vremenskom razdoblju njenog važenja ona je mogla proizvesti određene pravne učinke u smislu stjecanja vlasništva po samom zakonu u korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su najkasnije do njenog ukidanja bile ispunjene sve potrebne pretpostavke koje se odnose na duljinu i kvalitetu posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

20. U odnosu na navedene propise Europski sud za ljudska prava u više je svojih presuda zauzeo pravno shvaćanje da onaj podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno, ne bi trebao snositi posljedice, greške koju je učinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je pogodovala njezina vlastita greška. Nadalje sud ističe da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država, te da se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes. U konkretnoj pravnoj stvarni ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes, nego je jedino tužena Republika Hrvatska koja osporava tužitelju njegovu vlasničku tužbu.

21. Za istači je da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-291/2014 od 17. travnja 2018. godine zauzeo pravno shvaćanje da se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koja su prije 8. listopada 1991. godine bila u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopad 1991. godine ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju čl. 388. st. 4. ZV-a nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Nadalje je zauzeto shvaćanje da rizik bilo kakve greške koja su počinila državna tijela mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes trećih osoba.

22. Uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe te dokaze koje je sud izveo, proizlazi da je tužitelj zajedno sa svojim ocem, odnosno putem svog oca, u neprekidnom posjedu sporne nekretnine od 1964. godine što do podnošenja tužbe iznosi više od 40 godina, slijedom čega je sud usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 50,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 25. siječnja 2024. godine 50,00 eura, zastupanje na ročištu 25. travnja 2024. godine 50,00 eura, i za zastupanje na ročištu 19. veljače 2025. godine 50,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 50,00 eura, tj. ukupno 250,00 eura.

U Đakovu, 21. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Snježana Brajko

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Nakon pravomoćnosti

3. Porezna uprava Đakovo