REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-652/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Cvetka Uskoka iz Jarmine, Vatroslava Lisinskog 47, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima broj P-329/2022-24 od 20. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-329/2022-24 od 20. svibnja 2024. u pobijanim stavcima II., III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 10214/06 sklopljenog 4. siječnja 2006. između tužitelja Cvetka Uskoka, OIB: [osobni identifikacijski broj], Jarmina, Vatroslava Lisinskog 47, i tuženika OTP Banka Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju Cvetku Uskoku, OIB: [osobni identifikacijski broj], Jarmina, Vatroslava Lisinskog 47, razliku anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 381,55 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 2,86 eura od 10. veljače 2006. do isplate,

- na iznos od 1,83 eura od 10. ožujka 2006. do isplate,

- na iznos od 0,60 eura od 10. travnja 2006. do isplate,

- na iznos od 1,06 eura od 10. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 0,88 eura od 10. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos od 0,09 eura od 10. srpnja 2006. do isplate,

- na iznos od 0,45 eura od 10. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 1,06 eura od 10. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 0,14 eura od 10. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 2,58 eura od 10. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 1,39 eura od 10. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 8,18 eura od 10. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,77 eura od 10. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 13,94 eura od 10. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 8,37 eura od 10. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,38 eura od 10. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,82 eura od 10. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,94 eura od 10. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,70 eura od 10. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 6,72 eura od 10. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 4,97 eura od 10. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 6,52 eura od 10. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 5,63 eura od 10. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 9,33 eura od 10. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 11,72 eura od 10. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 11,22 eura od 10. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 13,25 eura od 10. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,18 eura od 10. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 18,79 eura od 10. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 23,80 eura od 10. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 18,90 eura od 10. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 31,35 eura od 10. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 24,82 eura od 10. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 26,08 eura od 10. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 31,49 eura od 10. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 38,74 eura od 10. siječnja 2011. do isplate,

i to za razdoblje od 10. veljače 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 10214/06 sklopljenog 4. siječnja 2006. između tužitelja Cvetka Uskoka, OIB: [osobni identifikacijski broj], Jarmina, Vatroslava Lisinskog 47, i tuženika OTP Banka Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojom je ugovorena naknada od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora.

IV. Nalaže se tuženiku OTP Banka Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju Cvetku Uskoku, OIB: [osobni identifikacijski broj], Jarmina, Vatroslava Lisinskog 47, po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 201,51 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja navedene naknade tj. od 11. siječnja 2006. do isplate po stopi od 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku OTP Banka Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju Cvetku Uskoku, OIB: [osobni identifikacijski broj], Jarmina, Vatroslava Lisinskog 47, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.040,45 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude tj. od 20. svibnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu u točki II., III., IV. i V. izreke, pobija tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se žalba uvaži i u pobijanom dijelu presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Sadržajno u žalbi tuženik ističe da je presuda u pobijanom dijelu protivna zakonu prvenstveno zbog pogrešnog pravnog pristupa suda u rješavanju ove pravne stvari, odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, da prvostupanjski sud kod dosude restitucijskog zahtjeva je tužitelju dosudio iznos koji predstavlja isključivo tzv. pozitivne tečajne razlike, te da nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike kada je tužitelj plaćao manje anuitete. Tuženik smatra da je ovakvo shvaćanje prvostupanjskog suda pogrešno, jer ako je neka odredba ugovora ništetna tada je ona ništetna za obje ugovorne strane, te ne može preplata po osnovu tečajnih razlika koju tužitelj potražuje primjenom pravila o stjecanju bez osnove, biti veća od iznosa koji je tuženik neosnovano stekao, da tuženik u odnosu na tzv. negativne razlike ne treba postavljati nikakav zahtjev niti podnijeti protutužbu, ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Nastavno ističe da kada je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i tužitelju dosudio iznos koji odgovara samo tzv. pozitivnim razlikama iz nalaza vještaka time je pogrešno primijenio materijalno pravo budući je presudu utemeljio na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Također su osporena utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita, kojom je navedeno da se naknada u visini od 3% od iznosa odobrenog kredita naplaćuje od korisnika jednokratno po potpisu ugovora, a tuženik je prigovorio i nastupu zastare za tu tužiteljevu tražbinu. U žalbi je istaknuto i da je odluka o naknadi parničnog troška donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, a to s obzirom da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u smislu istaknutih žalbenih razloga, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje ZPP) na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika.

6. Navodima žalbe presuda prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju ni iz žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Tuženik žalbom ne pobija utvrđenja prvostupanjskog suda i odluku iz stavka I. izreke o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 1024/16, koji je zaključen između tužitelja i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. dana 4. siječnja 2006., u dijelu u kojem je ugovoreno da se isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule te u dijelu da će se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po kupovnom tečaju kreditora za CHF na dan uplate anuiteta.

7. Tijekom postupka tuženik nije osporavao matematički izračun sudskog financijskog vještaka Tomislava Borkovića u pogledu iznosa od 381,55 eura više plaćenih anuiteta, te iznosa od 87,96 eura manje plaćenih anuiteta, već je smatrao da je sud trebao uzeti u obzir i negativne anuitete i umanjiti zahtjev tužitelja za iznos kada je isti zbog promjene tečaja CHF plaćao manje anuitete od početnog. Međutim, nesporno tijekom postupka tuženik nije stavio zahtjev za prijeboj niti protutužbu za navedeni iznos od 87,96 eura nastao uslijed negativne tečajne razlike za vrijeme otplate kredita. Stoga na žalbene navode tuženika kako je potraživanje tužitelja valjalo umanjiti za navedeni iznos, ukazuje se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj je prošireno vijeće zauzelo stav da, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije do zaključenja prethodnog postupka na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a, ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija), odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

8. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio iznos od 381,55 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime preplata pojedinih mjesečnih anuiteta temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Pri tome prvostupanjski sud je osnovano otklonio istaknuti prigovor zastare tužiteljeve tražbine jer u konkretnom slučaju petogodišnji rok zastare tužiteljeve tražbine je počeo teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je nastupila donošenjem potvrđujuće presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Kako je tužiteljeva tužba podnesena sudu 26. kolovoza 2022., ista je podnesena unutar zastarnog roka koji je istjecao 14. lipnja 2023. godine.

9. U preostalom dijelu pobijane presude predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 5. Ugovora o kreditu kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade u visini 3% iznosa odobrenog kredita, vezano za zaključenje ugovora, te da se naloži tuženiku na isplatu utuženog iznosa od 201,51 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. siječnja 2006., pa do isplate.

10. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika 4. siječnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu, da je tuženik tim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 10.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je u članku 5. Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% iznosa kredita, jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

11. Tijekom postupka između stranaka je bila sporna osnovanost te tužiteljeve tražbine, a isto se osporavanje ponavlja i u žalbi jer tuženik smatra da ta ugovorna odredba nije ništetna, te da je osim toga za istu nastupila i zastara.

12. Odredbom članka 81. stavak 1., 2. i 3. Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003 - dalje ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Prema utvrđenju suda iz iskaza tužitelja, saslušanog kao stranka u postupku, proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi kojom je naloženo plaćanje troškova vezanih za zaključenje ugovora, da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao potrošač, da se radilo o odredbi koja je unaprijed formulirana i bila dio tipskog ugovora kojeg je banka sklapala s potrošačima, da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi i utjecati na njezin sadržaj koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

14. Po mišljenju suda drugog stupnja je stoga valjana ocjena prvostupanjskog suda da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu za plaćanje troškova obrade kredita, te i ovaj sud smatra da se radi o nepoštenoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena ocjena prvostupanjskog suda sukladna je zauzetom stavu Vrhovnog suda RH u odluci poslovni broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. Nadalje i iz tumačenja članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da se radi o naknadi koja ne sadrži koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz te naknade, pa se ne može smatrati da je ista odredba razumljiva potrošaču i stoga je drugostupanjski sud utvrdio da je podnesena žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.

16. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je predmetna odredba ništetna i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos utvrđen po sudskom vještaku od 201,51 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. siječnja 2006. pa do isplate u smislu odredbe članka 323. u vezi s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO). I odluka suda o zateznoj kamati, suprotno žalbenim navodima tuženika, u skladu je s odredbom članka 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik, koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, ne može smatrati poštenim stjecateljem, kao ni za naprijed utvrđene preplaćene iznose anuiteta s osnove primjene valutne klauzule.

17. Također je i tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja ovog potraživanja prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan, obzirom da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora o kreditu, a to i jer se na ovo potraživanje ne primjenjuje intervencijski efekt iz ranije vođenog kolektivnog spora u pogledu početka tijeka zastarnog roka.

18. Odluka o naknadi parničnog troška pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa). Suprotno žalbenim navodima u konkretnom slučaju se ne može smatrati da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, uredivši tužbeni zahtjev izvršio povlačenje dijela tužbenog zahtjeva, jer je on predmetnu tužbu podnio kao stupnjevanu tužbu u smislu odredbe članka 186.b stavak 4. ZPP-a, te je tužbeni zahtjev po visini postavljen tek nakon dostavljenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka u podnesku od 27. veljače 2024., te je isti po visini u cijelosti pobijanom presudom i prihvaćen. Zbog toga je žalba tuženika i u tom dijelu utvrđena neosnovanom i odluka o naknadi parničnih troškova je potvrđena, jer ista odluka u pogledu visine dosuđenih iznosa troškova nije bila žalbom specificirano pobijana.

19. Na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe s PDV-om i sudskom pristojbom na žalbu, iz razloga što tuženik sa žalbom u postupku nije uspio.

20. Zbog svega naprijed iznesenog sud drugog stupnja je odlučio žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, te je stoga i odlučeno kao u izreci ove presude.

U Požegi, 21. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević