REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Gž R-32/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R JE Š E N J E
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nemanja Nožinić, odvjetnik u Novoj Gradišci, protiv I. tuženika GRAKS-VRATARIĆ d.o.o. Zagreb, Makančeva 15, OIB 47904915254, kojeg zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, i II. tuženika AXA VERSICHERUNG AG Colonia-Allee 10-20, Koln, SR. Njemačka, Trgovački registar Koln HR B Nr. 21298, matični broj: USt-IdNr. DE 122786679, kojeg zastupa punomoćnica Franka Baica, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ilej & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja, I i II tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-781/2017-111 od 7. siječnja 2025. u sjednici vijeća održanoj dana 21. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba I tuženika GRAKS-VRATARIĆ d.o.o. i tužitelja RV iz [adresa] djelomično se odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-781/2017-111 od 7. siječnja 2025. u točkama I i III izreke presude, kao i u točki II izreke presude kojim je odbijen zahtjev za isplatom zateznih kamata na naknadu neimovinske štete za period od 21.12.2011. do 18.7.2013. te za isplatom zateznih kamata na naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od 21.12.2011. do 6.1.2025.
r i j e š i o j e
I Žalba tužitelja RV iz [adresa] djelomično se prihvaća kao osnovana, te se ukida točka II izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 781/2017-111 od 7. siječnja 2025. u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja prema I. tuženiku za isplatu naknade štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od siječnja 2012. do srpnja 2022. godine u iznosu od 218.281,89 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama i predmet se u tom dijelu vraća na ponovno odlučivanje.
II Žalbe tužitelja RV iz [adresa] i I tuženika GRAKS-VRATARIĆ d.o.o. Zagreb djelomično se prihvaćaju, a žalba II. tuženika AXA VERSICHERUNG AG Colonia-Allee 10-20, Koln, Njemačka se prihvaća te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-781/2017-111 od 7. siječnja 2025. ukida u točki IV izreke i predmet se vraća na ponovno odlučivanje.
III O troškovima postupka povodom pravnog lijeka sud će odlučiti u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-781/2017-111 od
7. siječnja 2025. suđeno je:
"I. I-tuženik GRAKS-VRATARIĆ d.o.o. Zagreb, Makančeva 15, OIB 47904915254 dužan je tužitelju RV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] platiti na ime naknade štete iznos od 11.679,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznos od 11.499,61 eura od dana 19.7.2013. do 31.7.2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanim za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te na iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od 180,00 eura od 7.1.2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja prema I. tuženiku za isplatu naknade štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od siječnja 2012. do srpnja 2022. godine u iznosu od 218.281,89 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, te zahtjev za isplatom zateznih kamata na naknadu neimovinske štete za period od 21.12.2011. do 18.7.2013. te za isplatom zateznih kamata na naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od 21.12.2011. do 6.1.2025.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev prema II. tuženiku za isplatom naknade štete u daljnjem iznosu od 10.000,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.
IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."
2. Protiv ove presude žalbu su pravodobno podnijeli tužitelj, I i II tuženik.
2.1. Tužitelj podnosi žalbu protiv II., III. i IV. izreke presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353.st.1. ZPP-a i zbog odluke o trošku. Ukazuje na povredu iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, povredu odredbe čl. 8 i. i 154. ZPP-a. Sud je potpuno zanemario činjenicu kako je tužitelj u kontinuitetu, počevši od dana štetnog događaja do odlaska u invalidsku mirovinu bio na bolovanju i to upravo zbog štetnog događaja. Sud na ispravan način ne cijeni rješenje HZMO-a od 29.08.2014. potpuno neosnovano izdvajajući činjenicu djelomične nesposobnosti za rad koja iz nje proizlazi od činjenice priznavanja prava na invalidsku mirovinu koja je sastavni dio tog istog rješenja. Sud svojim spornim stavom implicira kako je tužitelj, unatoč priznatoj invalidskoj mirovini trebao tražiti posao s ciljem smanjenja štetnih učinaka štetnog događaja. Zakon o mirovinskom osiguranju važeći u vrijeme tužiteljeva ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu nije omogućavao zapošljavanje osoba koje su ostvarile pravo na invalidsku mirovinu, pa čak niti na pola radnog vremena, s istodobnim pridržajem prava po osnovi invalidske mirovine. Odnosni stav suda neprihvatljiv je i pravno neodrživ te potpuno neosnovan, s obzirom da tužitelj, na kojemu ne leži ikakva odgovornost za nastanak štetnog događaja, ničime nije pridonio nastaloj šteti, ničime nije pridonio da se ista uveća. Ukazuje i nejasnim zašto je sud na prethodne okolnosti prihvatio i proveo dokaz financijskim vještačenjem, a koji potom ocjenjuje suvišnim. U odnosu na zahtjev za naknadom štete prema II. tuženiku, ukazuje se na nedostatak obrazloženja nominalno sadržanog u točki 63. obrazloženja sporne presude jer se sud samo ističe iz nalaza i mišljenja dr. Rašića proizlazi kako tužitelju pripada naknada štete prema tablicama II. tuženika i to upravo u iznosu koji mu je prethodno nesporno isplaćen. U točki. 43. obrazloženja sud citira iskaz vještaka Rašića, na koji je tužitelj isticao prigovore i na zapisnik na ročištu, ali i podneskom- pisanim očitovanjem ukazujući kako je isti nejasan u dijelu koji se odnosi na ispravnu ocjenu cenzora II. tuženika i način ponderiranja. Uslijed prethodnog, odnosno nepostojanja jasno obrazloženih razloga za odluku sadržanu u točki III. izreke, presudu u tom spornom dijelu nije niti moguće adekvatno ispitati, a što samo za sebe predstavlja bitnu procesnu povredu, koja odnosi sporni dio presude čini nezakonitim. Kako je odluka o bitnom dijelu glavne stvari neosnovana, neosnovana je i odluka o troškovima. Predlaže da Županijski sud pobijani dio presude ukine i preinači u smislu žalbenih navoda te zatraženog troška po troškovniku uključujući trošak žalbe, podredno istu u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
2.2. I tuženi u žalbi osporava I. i IV. izreke presude, i to iz svih žalbenih razloga iz čl. 353.st.1. ZPP-a. Ističe kako Sud nije adekvatno cijenio iskaze saslušanih svjedoka. U žalbi analizira iskaze svjedoka PV (poslovođa) ĆV i NV. Tužitelj kao iskusan radnik tesar bi zasigurno odbio radni zadatak ukoliko je smatrao da je obavljanje radnog zadatak opasano po njegovo zdravlje i/ili život. U svakom slučaju, I-tuženik smatra kako je Sud tužitelju dosudio neimovinsku i imovinsku štetu u suviše visokom iznosu. Zaključno, i odluka o trošku (točka IV. izreke) je nezakonita. I tuženik ističe kako je tužitelj u više navrata preinačavao tužbu na način da je više puta povisio tužbeni zahtjev, a kojim preinakama se I-tuženik uvijek protivio. Ukazuje na povredu iz čl. 354. stavak. 2. točka 11. ZPP-a. Odluka o trošku ukazuje se kao nezakonita obzirom da je Sud tužbu i tužbeni zahtjev trebao odbiti u cijelosti kao i naložiti tužitelju da I-tuženiku naknadi troškove postupka, u zatraženom iznosu. Predlaže Županijskom sudu da pobijanu presudu preinači i tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti te obveže na podmirenje parničnog troška. Ukoliko Sud smatra da ne postoje uvjeti za preinaku presude, tada I-tuženik predlaže istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. I-tuženik potražuje trošak žalbe.
2.3. II tuženi osporava točku IV. Presude, iz žalbenih razloga iz čl. 353.st.1. ZPP-a. Žalitelj je u ovom postupku uspio u cijelosti, pa je tužitelj Žalitelju dužan naknaditi parnične troškove. Naime, okolnost da gubitnička strana mora podmiriti parnične troškove, nije nužno u suprotnosti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima, pod uvjetom da takvi troškovi nisu arbitrarnog karaktera i u skladu su s načelima pravne sigurnosti i predvidivosti (što je svakako slučaj, budući da je tužitelju, koji je za ovaj spor angažirao profesionalnog punomoćnika, morao biti poznat rizik snošenja parničnih troškova, koji nisu arbitrarni). Osim toga, pristup sudu tužitelju nije ograničen visokim troškovima koji bi ga odvraćali od pokretanja postupka. Imajući na umu da Žalitelj tužitelju nije dao nikakvog povoda za tužbu (upravo suprotno, nesporno je da je Žalitelj tužitelju i prije ovog spora isplatio iznos od 7.000 eura, s osnove isplate ugovorene osigurnine), Žalitelju pripada pravo na naknadu troškova ovog postupka kako su postavljeni troškovnikom. Prvostupanjski sud nije bio ovlašten odlučivati o tužbenom zahtjevu kako je postavljen podneskom tužitelja od 11. svibnja 2021. godine, te sasvim neopravdano nije donio obavijest o djelomičnom povlačenju tužbe, donio rješenje o povlačenju tužbe te odlučio o Žaliteljevom zahtjevu za donošenje dopunskog rješenja od 31. siječnja 2022. godine. Prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio uspjeh svake stranke u pojedinoj fazi postupka u odnosu na konačni uspjeh u sporu. Žalitelj stoga predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti Presudu na način da točkom IV. Presude obveže tužitelja da Žalitelju naknadi troškove prvostupanjskog postupka, te troškove drugostupanjskog postupka.
3. U odgovoru na žalbu tužitelja II tuženik navodi da tužitelj ni u kojem trenutku tijekom prvostupanjskog postupka, a u svakom slučaju do zaključenja prethodnog postupka, nije iznio činjenice koje bi opravdavale isplatu „daljnjeg iznosa" od 10.000,00 eura, niti je predložio adekvatne dokaze u prilog tome, a što je vidljivo iz cjelokupnog spisa predmeta. Tužitelj nije predložio provođenje (bilo kakvog) vještačenja na okolnost „nastupa invaliditeta kod tužitelja i to prema uvjetima i tablicama II.tuženika“. Kako je vidljivo iz zapisnika s ročišta održanog 19. lipnja 2024. godine, vještak medicinske struke mišljenja je da je II-tuženik tužitelju već isplatio potrebni iznos osigurnine, odnosno, potvrdio je da je tužbeni zahtjev radi isplate „daljnjih 10.000 eura“ neosnovan sukladno uvjetima i tablicama II-tuženika. Na ove navode vještaka, tužitelj je paušalno prigovorio, bez da je ponudio bilo kakve dokaze ili obrazloženje svojeg prigovora. Predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane i traži troškove odgovora na žalbu.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao bivšeg radnika I. tuženika za naknadom neimovinske i imovinske štete za tuđu pomoć od i njegu od ukupno 11.679,61 eura te za izgubljenu zaradu od ukupno 218.281,89 eura zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje povodom ozljede na radu pretrpljene 20.12.2011. na gradilištu I. tuženika u Republici Njemačkoj od I. tuženika kao poslodavca i zahtjev za isplatom osigurane sume u daljnjem osiguranom iznosu od 10.000,00 eura od II. tuženika kao osiguratelja poslodavca.
4.1. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod I. tuženika na radnom mjestu tesara i da je poslove obavljao isključivo u inozemstvu na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28.4.2011., Dopune uz Ugovor o radu te Ugovora o radu o upućivanju radnika na rad u inozemstvo od 28.4.2011. Nije sporan nastanak štetnog događaja, aktivna i pasivna legitimacija I. tuženika te činjenica da je tužitelju priznata ozljeda na radu od strane HZZO-a.
- O žalbi I tuženika u pogledu osporene točke I izreke presude
5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je točku I izreke pobijane presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno.
5.1. U razlozima presude u pogledu točke I izreke prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.
5.2. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja u dijelovima gdje su iskazivali međusobno suglasno. Iz iskaza svih svjedoka i tužitelja suglasno proizlazi da je tužitelj imao zadatak postavljanja betonskog elementa širine oko 2,5 metra i visine oko 3,5 do 4 metra, a težine oko 4 tone pod kutom od 45 stupnjeva te da su taj zadatak obavljali tužitelj kao tesar, radnik CV koji je tužitelju bio podređen i NV koji je upravljao kranom. Nije sporno da je do nesreće došlo jer se betonski element u nekom trenutku zanjihao i pritisnuo tužitelja, a sporno je kako je i zašto do toga došlo. Pravilan je način rada bio takav da taj betonski element bude položen horizontalno što je većina svjedoka potvrdila. Da je taj betonski element bio u vertikalnom položaju te da nije bilo dovoljno manevarskog prostora da isti stoji horizontalno iskazali su svi saslušani svjedoci i tužitelj. Da su predmetni betonski element zakačili sa lancima tužitelj i CV utvrđeno je iz iskaza svjedoka NV i tužitelja.
5.3. Sud posebno obrazlaže da nije prihvatio iskaz svjedoka NV u dijelu gdje tvrdi da su pomjerali betonski element dugo vremena oko sat do sat i pol vremena da bi dobili kut od 45 stupnjeva te da u trenutku nesreće on nije upravljao sa kranom tj. da nije dizao teret. Ovo stoga što iz iskaza tužitelja kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog proizlazi da su zakačili betonski element sa lancima na već unaprijed postavljene ankere, da je potom taj element putem krana trebalo podići na željeni kut od 45 stupnjeva, te da je kranista upravljao kranom kada se zid zanjihao, tj. da je pogrešno stisnuo gumb ili slično. Naime, nije životno logično ako su tužitelj i CV zakačili betonski element sa lancima da bi se isti sam pomaknuo bez manevra krana. Osim toga, i svjedok ĆV je izjavio da ne bi došlo do iskliznuća betonskog elementa da nije počelo dizanje tereta. I životno je logično da se podizanje betonskog elementa težine od 4 tone radi pomoću krana, a ne isključivo manualnim radom. Da su nakon štetnog događaja ti betonski elementi dolazili na cesti gdje ih je kran kačio sa tog mjesta na cesti kako se ne bi ponovila ovakva nesreća iskazao je svjedok ZV. Nisu točni navodi I. tuženika u odgovoru na tužbu "da je poslovođa ZV upozorio radnike da ne smiju izvoditi radnu operaciju na način na koji su to zamislili i započeli te da im je dao upute za ispravan način rada" s obzirom da upravo iz iskaza svjedoka ZV proizlazi da je tužitelj bio iskusan radnik koji je poslove radio po pravilima struke te nigdje na navodi da bi on upozorio radnike na pogrešno izvođenje radnog zadatka. Svjedok ĆV je iskazao da tužitelj nije bio adekvatno obučen za taj posao, da su na tom gradilištu bili bitni rokovi, tužitelj je radio sve poslove, dok je poslovođa bio dužan voditi računa o tome da se poslovi obavljaju prema pravilima struke. Smatra da je problem bio u tome što su svi radili sve i nije bilo jasne podjele poslova.
5.4. Sud se pravilno poziva na odredbu članka 103. stavak 1. ZR/09 prema kojoj je poslodavac dužan naknaditi štetu koju radnik pretrpi na radu i u svezi s radom. Budući da nije sporno da je šteta nastala na radu, tuženik odgovara po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. I. tuženikova se odgovornost može isključiti ili umanjiti jedino ako dokaže da je tužitelj svojim radnjama namjerno ili zbog krajnje nepažnje skrivio nesreću, a to u ovom postupku, kraj ovako utvrđenog činjeničnog stanja, I. tuženik ničime nije uspio dokazati.
5.5. Takva činjenična i pravna utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Iz provedenog dokaznog postupka, sud je nedvojbeno utvrdio da je I. tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju i to osim što je objektivno odgovaran kao poslodavac, odgovoran je i subjektivno jer je prekršio propise zaštite na radu i o sigurnosti radnika, dok tužitelj ničim nije doprinio nastanku štetnog događaja, stoga nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 1067. st. 2. ZOO da se I. tuženika oslobodi odgovornosti ili da se ista umanji.
5.6. Žalbeni navodi I tuženika da je tužitelj isključivo kriv za štetni događaj su u cijelosti neosnovani. I. tuženikova se odgovornost može isključiti ili umanjiti jedino ako dokaže da je tužitelj svojim radnjama namjerno ili zbog krajnje nepažnje skrivio nesreću, a to u ovom postupku, kraj ovako utvrđenog činjeničnog stanja, I. tuženik ničime nije uspio dokazati.
5.7. U odnosu na žalbene navode I tuženika da je sud dosudio neimovinsku i imovinsku štetu u suviše visokom iznosu, sud je izvršio uvid u predmetni nalaz i mišljenje medicinskog vještaka, te je imajući u vidu Orijentacijske kriterije i obrazloženje suda sud je utvrdio da je dosuđena imovinska i neimovinska šteta primjerena šteti koju je pretrpio tužitelj.
5.8. Svojim žalbenim navodima I tuženi nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene točke I izreke presude. Prilikom odlučivanja o visini naknade sud je imao u vidu ozljede koje je tužitelj pretrpio, trajanje i intenzitet bolova i straha, operacije, reoperacije, dugotrajno bolovanje, stupanj invalidnosti tako da sve te okolnosti zajedno opravdavanju odluku o dosudi većeg iznosa za naknadu štete od onog koji se dobije matematičkim izračunom prema Orijentacijskim kriterijima.
5.9. Zbog navedenog sud je odbio žalbu I tuženika i potvrdio osporenu točku I presude sukladno odredbi čl. 368.st.1. ZPP-a.
- O žalbi tužitelja u pogledu osporene točka II i III izreke presude
6. Tužitelj potražuje razliku plaće koju bi dobivao da je ostao raditi u inozemstvu i naknade za bolovanje, odnosno invalidske mirovine, za period od siječnja 2012. do srpnja 2022. kada je stekao uvjete za starosnu mirovinu, a isto obrazlaže činjenicom da mu je nakon ozljede na radu utvrđena invalidska mirovina zbog djelomične nesposobnosti za rad. I. tuženik se istome protivi navodeći da je tužitelj radio kod I. tuženika od 1.5.2011. na temelju Ugovora o upućivanju radnika za rad u inozemstvo, da se bio dužan vratiti u Republiku Hrvatsku kada mu istekne radna dozvola, a ista je istekla 22.12.2011., to bi se isti nakon navedenog datuma vratio na rad u RH, kada zasigurno ne bi zarađivao iznose koje potražuje.
6.1. Sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu izgubljene zarade i u obrazloženju presude navodi: " obzirom da iz rješenja HZMO jasno proizlazi da je kod tužitelja utvrđen djelomičan gubitak radne sposobnosti, a tužitelj u ovom postupku ničim nije dokazao da se ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnošću nakon ozljede na radu, nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade od strane I. tuženika. O ovom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske se očitovao u više svojih odluka, i to u odluci broj Rev-x 713/11-2 od 14. prosinca 2011. kao i u odluci Rev-x 432/2016-2 od 12. ožujka 2019. Slijedom navedenog, nisu ocjenjivani dokazi glede provedenog financijskog vještačenja i ostali navodi stranaka na te okolnosti, kao suvišni."
6.2. Po ocjeni ovog suda pravni stav suda prvog stupnja nije pravilan, a presude Vrhovnog suda na koje se sud poziva nisu primjenjive u ovom predmetu.
6.3. Naime, prema sadržaju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 29.8. 2014. godine proizlazi da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitaka radne sposobnosti zbog bolesti 40%, ozljede na radu 30% i profesionalne bolesti 30%. Pogrešan je pravni stav suda prvog stupnja da se je tužitelj trebao pokušati zaposliti s preostalom radnom sposobnošću i da zbog toga što to nije pokušao, odnosno u ovom postupku nije dokazao, da mu tuženik nije u obvezi naknaditi štetu koju trpi na ime izgubljene zarade kao razlike između plaće koju bi primao i invalidske mirovine koju prima, odnosno razlike između očekivane plaće i stvarno isplaćene naknade za bolovanje.
6.4. Odredbom čl. 1095. st. 1. i 2. ZOO propisano je da, ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna mu je plaćati određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. Pod izgubljenom zaradom shvaća se gubitak imovinske koristi koju bi oštećenik mogao ostvariti radom prema redovnom tijeku stvari da nije došlo do štetnog događaja i njegovih posljedica.
6.5. U postupku je na temelju izvedenih dokaza pouzdano utvrđeno da je tužitelj kao radnik na radnom mjestu tesara dana 20.11.2011. doživio ozljedu na radu za koju je odgovoran tuženik, da je zbog posljedica povreda zadobivenih u toj nezgodi tužitelj postao nesposoban za obavljanje poslova dotadašnjeg radnog mjesta, da nema dokaza da mu je tuženik ponudio zaposlenje na drugom odgovarajućem radnom mjestu prema preostaloj radnoj sposobnosti, da je od siječnja 2012. do srpnja 2014. tužitelj bio na bolovanju zbog trajanja privremene nesposobnosti za rad, da je radi posljedica štetnog događaja Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Slavonskom Brodu – Ispostava u Novoj Gradiški od 29.8.2014. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti zbog bolesti 40%, ozljede na radu 30% i profesionalne bolesti 30%, da je utvrđeno da mu je nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti i priznato mu je pravo na invalidsku mirovinu od 3.6.2014.
6.6. Naknada štete zbog izgubljene zarade odnosi se na novčanu naknadu koju oštećenik/tužitelj ima pravo dobiti kao kompenzaciju za gubitak imovinske koristi koju bi mogao ostvariti radom da nije došlo do štetnog događaja i njegovih posljedica. Isplata ove naknade treba oštećenika vratiti u stanje svojih realnih i stvarno ostvarenih prihoda.
6.7. Odlazak u invalidsku mirovinu radi posljedica štetnog događaja je zakonsko pravo tužitelja koje je on iskoristio, no time se ne dovodi u pitanje njegovo pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade (razlike između onog što bi tužitelj ostvario kao radno sposobna osoba i prihoda s osnova mirovine, odnosno bolovanje) pa okolnost da li je tužitelj uopće mogao naći posao u ovom slučaju sud ocjenjuje irelevantnim (Rev 17/2009). Nije jasno zašto i kako tužitelj treba dokazivati da se nije mogao zaposliti na drugim poslovima, obzirom da je mogućnost bilo kakvog zapošljavanja tijekom trajanja bolovanja i privremene nesposobnosti za rad nespojiva s takvom mogućnosti. Sud neosnovano smatra da bi tužitelj unatoč priznatoj invalidskoj mirovni trebao tražiti posao s ciljem smanjenja štetnih učinaka štetnog događaja, unatoč ozbiljno narušenom zdravstvenom stanju i poodmakloj životnoj dobi, te činjenici da mu tuženik nije namirio nastalu štetu. Isto tako ostaje nejasno zašto je sud na prethodne okolnosti proveo dokaz financijskim vještačenjem, koji dokaz je potom ocijenio suvišnim.
6.8. Kako zbog pogrešnog pravnog stava sud nije utvrđivao odlučne činjenice o visini izgubljene zarade, žalbu tužitelja trebalo je uvažiti, a presudu suda prvog stupnja ukinuti primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a u odnosu na izgubljenu zaradu kao razliku između plaće i naknade za vrijeme bolovanja, odnosno invalidske mirovine. Tužitelj osporava točku II izreke ali posebno ne ukazuje zašto osporava odbijanje zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata na neimovinsku i imovinsku štetu, zbog čega je sud u tom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu, ocjenjujući da je odluka u tom dijelu zakonita.
6.9. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će potpuno utvrditi činjenično stanje, provesti dokaze te pravilno primijeniti materijalno pravo, a prvenstveno utvrditi koliko iznosi razlika između invalidske mirovine koju je tužitelj primao i plaće koju bi primao da do prometne nezgode nije došlo, odnosno razliku između očekivane plaće i naknade za bolovanje. Prilikom utvrđivanja navedenih činjenica sud će posebno raspraviti i ocijeniti osnovanost prigovora I tuženika iz podneska od 21.12.2023. u pogledu metodologije izračuna izgubljene zarade.
7. U odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva iz točke III tužitelj ukazuje se na nedostatak obrazloženja sadržanog u točki 63. U točki. 43. obrazloženja sud citira iskaz vještaka Rašića, na koji je tužitelj isticao prigovore i na zapisnik na ročištu, ali i podneskom-pisanim očitovanjem ukazujući kako je isti nejasan u dijelu koji se odnosi na ispravnu ocjenu cenzora II. tuženika i način ponderiranja.
7.1. Ovaj sud navode tužitelja ocjenjuje neosnovanim. Nakon što je vještak dr Rašić usmeno saslušan, tužitelj prigovora iskazu vještaka dr Rašića u dijelu koji se odnosi na navodno ispravnu ocjenu cenzora II tuženika te izvršeno ponederiranje. Osim što nije ponudio bilo kakve dokaze ili obrazloženje svojeg prigovora, tužitelj nije niti jednom riječju obrazložio zašto bi mu pripadao upravo iznos od 17.000 eura. Pri tome, na tužitelju je, a ne na vještaku da obrazloži i dokaže svoj tužbeni zahtjev. Vještačenje je samo dokazno sredstvo. Isto tako, nije točno da „ne postoje razlozi za odluku sadržanu u točki III. izreke Presude“, kako to navodi tužitelj, budući da je sud u obrazloženju presude naveo kako provedeno vještačenje dr Rašića ocjenjuje stručnim, te se isto temelji na medicinskoj dokumentaciji i pregledu tužitelja, te je nadalje ocijenio da je vještak otklonio sve prigovore tužitelja, koje ocjenjuje paušalnim, sve sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a.
7.2. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani zbog čega je sud žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i potvrdio točku III izreke sukladno odredbi čl. 368.st.1. ZPP-a.
- O žalbi I tuženika , II tuženika i III u pogledu osporene točke IV izreke presude
8. Žalbeni navodi II tuženika da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odluci o troškovima su u cijelosti osnovani, te je osnovan navod da je trebalo primijeniti odredbu čl. 154.st.1.ZPP-a. Isto tako žalitelj osnovano ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka prilikom odlučivanja o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s obzirom na protivljenje II tuženika. Uslijed pogrešne primijene materijalnog prava i počinjenih bitnih povreda parničnog postupka odluka o troškovima u pogledu II tuženika je nezakonita.
8.1. S obzirom na činjenicu ukidanja točke II izreke osporene presude i navoda II tuženika, osnovani su i žalbeni navodi tužitelja i I tuženika u pogledu troškova parničnog postupka, zbog čega je sud žalbene navode stranka ocijenio osnovanim te ukinuo točku IV izreke u pogledu troškova parničnog postupka, te vratio sudu da ponovno pravilno utvrdi činjenice, pravilno primijeni materijalno pravo i odluči o cjelokupnim troškovima parničnog postupka u skladu sa uspjehom stranka u parničnom postupku.
9. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je u skladu s odredbom čl. 166.st.3. Zakona o parničnom postupku.
U Požegi, 21. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
