Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-479/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja TĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milenko Jakšić, odvjetnik iz Siska, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3 a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi obvezno – ništetnost, nakon održane i zaključene glavne rasprave 13. veljače 2025. na kojoj su prisustvovali punomoćnik tužitelja Milenko Jakšić, odvjetnik iz Siska te zamjenica punomoćnika tuženika ŠĐ, odvjetnička vježbenica u Odvjetničkom društvu Metelko, T i partneri, dana 21. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404607-5105119395, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 9. rujna 2010., sadržana u čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

10.1. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000 % (dvaposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju TĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 579,73 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 10. rujna 2010. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se djelomično zahtjev tužitelja TĐ koji glasi: " Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju TĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 20,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 9. rujna 2010. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te da mu isplati zakonsku zateznu kamatu po istoj stopi na iznos od 579,73 EUR tekuću od 9. rujna 2020. do 10. rujna 2010. sve u roku od 15 dana." kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju TĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.757,72 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj TĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužitelj) podnio je ovom sudu tužbu 7. prosinca 2023. protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3 a, Rijeka (dalje: tuženik) radi obvezno-utvrđenja ništetnosti. U tužbi tužitelj navodi da je tužitelj s tuženikom dana 9. rujna 2010. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404607-5105119395 na iznos od 30.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan puštanja kredita u tečaj. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren gotovinski kredit s rokom otplate od 120 mjeseci (10 godina), a koji će se vršiti plaćanjem 120 mjesečnih anuiteta. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Tužitelj tvrdi da je odredbom čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu propisano je da je „korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,000 % (dvaposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom ugovora, te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“, bez da mu je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 2,000 % od iznosa odobrenog kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je dana 9. rujna 2010. za iznos od 600,00 EUR (4.368,00 kn po tadašnjem tečaju kn/EUR) s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Pritom tužitelj ističe da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo u t. 4. ove tužbe. Slijedom navedenog predlaže sudu da utvrdi spornu ugovornu odredbu ništetnom, da naloži tuženiku povrat stečenog bez osnove u iznosu od 600 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od plaćanja pa do isplate, te da mu naknadi troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti odnosno tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5105119395 od 9. rujna 2010., (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. U samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 8. prosinca 2023. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 600,00 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 600,00 EUR. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik tvrdi da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Navodi da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 9. rujna 2010. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5105119395 (str. 6-10 i 98-102 spisa), otplatni plan za kredit (str. 11-13 spisa), pregled prometa po kreditu (str. 14-23 spisa), sudsku praksu (str. 24-59, 90-97,103, 115-119, 137-145, 168-293 i 304-397 spisa), prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. (str. 104-105 spisa), opće uvjete poslovanja (str. 106-114 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u primjeni od 5. srpnja 2010. (str. 120- 126 spisa), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 10. rujna 2010. do 15. veljače 2018. (str. 127-136 spisa), saslušao tužitelja, a na okolnost prigovora nenadležnosti ovog suda (str. 400-401 spisa), saslušao tužitelja (str. 407-409 spisa), saslušao svjedokinju DĐ (str. 425-427 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br: 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Narodne novine"53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovan.

5. Ovdje sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe čini neosnovanim prigovor tuženika na VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem čl. 40. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 37. st. 1. ZPP, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu od više zahtjeva i to jedan na utvrđenje, a drugi na isplatu, točno označio VPS a što je sud i utvrdio na pripremnom ročištu. Slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-103126216/51404607-5105119395 od 9. rujana 2010. (dalje: Ugovor o kreditu), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren iznos kredita u iznosu 30.000,00 eur u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu) i to gotovinski kredit (čl. 3. Ugovora o kreditu, a čl. 4. način korištenja-gotovina na blagajni) zatim je čl.7/1 istog ugovora ugovoren rok otplate (vraćanja) i to 120 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu i koji kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Čl. 7.2. Ugovora o kreditu utvrđen je početni iznos anuiteta u iznosu od 385,73 eur, a nadalje čl. 7/3 valutna klauzula odnosno da povrat obveze iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje naknada i drugi eventualni troškovi) obračunati će se po srednjem tečaju banke za eur na dan odobrenja žiro računa banke. Čl. 7/4 Ugovora o kreditu ugovoreno je da će se obveza po kreditu naplaćivati zapljenom dijelu plaće korisnika kredita, odnosno zapljenom i prijenosom u korist banke. Čl. 8. Ugovora o kreditu (8/1) ugovorena je kamata koja u trenutku ugovaranja iznosi 9,350 % godišnje i obračunava se proporcionalnom metodom (promjenjiva (čl. 8/2) . Čl. 8/3 Ugovora o kreditu ugovorena je i interkalarna kamata a koja se obračunava u visini ugovorene na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja u otplatu, naplaćuje se mjesečno i prilikom prijenosa kredita u otplatu u roku od 10 dana od datuma obračuna. Čl. 9/1 Ugovora o kreditu ugovorena je i kamata po dospijeću a čl. 10/1 Ugovora o kreditu se navodi da za obradu zahtjeva i odobrenje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2% (dva posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 250 HRK, obračunate s datumom Ugovora, te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Čl. 11 Ugovora o kreditu ugovoreni su instrumenti osiguranja a čl. 12. ostali uvjeti (između ostalog depozit). Čl. 13. Ugovora ugovoren je način otkaza kredita te čl. 14. zajedničke odredbe između ostalog čpl. 14/5 da u slučaju spora je nadležan sud u mjestu sjedišta banke. Ugovor je potpisan od strane korisnika kredita i ovlaštene osobe banke.

7. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda:

U smislu čl. 20. st. 1. ZPP sud se može u povodu prigovora tuženika proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a st. 2. istog čl. je određeno da se sud može proglasiti, po službenoj dužnosti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nenadležnost nekog drugog suda najkasnije do upuštanja tuženika o raspravljanju o glavnoj stvari. Tuženik je takav prigovor pravovremeno istakao prvenstveno u odgovoru na tužbu.

8. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja kao stranku i svjedokinju DĐ (dalje svjedokinja).

9. U svom iskazu svjedokinja je iskazala da je zaposlenik kod tuženika od 2003. godine i to na radnom mjestu: najprije je bila financijski savjetnik, a sada je osobni bankar. Svjedokinja je navela da tužitelja poznaje kao klijenta tuženika te joj je poznato da je prije više godina dizao kredit, no sada se slabo sjeća. Navela je kako je prije ročišta se podsjetila detalja u svezi tog ugovora iz kreditne dokumentacije, a u kojoj se nalazi zahtjev za odobrenje kredita tužitelja. Iskazala je da ono što joj je poznato je da je osobno sudjelovala u komunikaciji sa tužiteljem vezano za kredit i to kredit koji je tužitelju odobren u iznosu u protuvrijednosti od 30.000,00 eura, čini joj se na 10 godina. Svjedokinja je navela da ono što joj je poznato je da je kredit bio odobren pod uvjetima i to 15% depozita, 2% naknade za obradu kredita, a svrha kredita je bila refinanciranje drugih dugova tužitelja odnosno kredita, a i predmetnim kreditom su izašli u susret tužitelju odnosno bilo je određenih odstupanja od redovitih uvjeta, a iz razloga kako bi tužitelj mogao dobiti kredit u iznosu koji je tražio. Svjedokinja je iskazala da ono što joj je poznato u svezi naknade za obradu kredita je činjenica da je ta naknada bila iskazana u samom letku gotovinskih kredita, a koji letak su uručivali klijentu kao informaciju o samom kreditu, a može reći da je sa klijentom bilo više sastanaka i dogovora u svezi odobrenja kredita i na prvom sastanku se takav letak uručuje klijentu. Navela je da u tom letku o gotovinskom kreditu su se nalazile informacije o samom iznosu kredita, valuti, kamatnoj stopi, roku otplate, sredstvima osiguranja, troškovima obrade kredita, a za koji trošak je pisalo samo iznos takve naknade odnosno pisalo je, ako se dobro svjedokinja sjeća trošak obrade kredita 2%, je li što drugo pisalo u svezi te odredbe, svjedokinja se sada ne sjeća. Iskazala je da osim letka, klijent je dobio i obračun naknade prilikom pregovaranja na posebnom papiru, a i iznos takve naknade je bio naveden u ugovoru o kreditu i na nalogu za isplatu kredita, a koji dokumenti su i uručeni tužitelju. Svjedokinja je navela da je radila i cijelo vrijeme radi u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa], a u kojoj je vodila razgovore sa tužiteljem i u kojoj je tužitelj sklopio predmetni ugovor. Svjedokinja naglašava da se ja zbog proteka vremena ne sjeća konkretnih detalja u svezi ugovora koji je tužitelj sklapao, no sjeća se kako je postupala sa svim klijentima u to vrijeme pa samo o tome može iskazivati. Navela je da se sa samim klijentom nije posebno razgovaralo niti o odredbi o naknadi za obradu kredita, niti o sudskoj nadležnosti već je klijentu uručen ugovor o kreditu, klijent ga je mogao pročitati i pitati ukoliko ga nešto interesira. Iskazala je da se ne sjeća je li tužitelj pitao što u svezi predmetnog kredita. Svjedokinja je navela da se osobno nikada nije našla u situaciji da bi bilo koji klijent prigovorio što o odredbi o naknadi za obradu kredita i odredbi o mjesnoj nadležnosti suda. Svjedokinja je iskazala da su klijenti prije sklapanja ugovora o kreditu bili upoznati sa odredbom o naknadi za obradu kredita, a u formi kako je navedeno u samoj odredbi u ugovoru o kreditu. Navela je da svjedokinja nije ulazila u detalje, no naknada za obradu kredita je naknada koja pokriva trošak banke za uslugu obrade kredita. Iskazala je da se sada ne može sjetiti točno koje godine je realiziran predmetni kredit, no sjeća se da su tada krediti bili u kunama vezani za valutnu klauzulu. Svjedokinja je navela da je naknada za obradu kredita naplaćena prilikom isplate kredita i to od samog iznosa kredita. Svjedokinja je iskazala da svaki klijent ima svoj ugovor, no radi se o tipskim ugovorima. Navela je da je isti postupak obrade kredita od strane banke bez obzira na visinu kredita kojeg se traži. Iskazala je da ukoliko postoje odstupanja u određenom kreditu kao u konkretnom slučaju, tada u postupku obrade kredita sudjeluju dodatni djelatnici primjerice rizničari, direktor regije odnosno ovlaštenici za potpis prilikom odstupanja od ugovora. Svjedokinja je navela da stopu naknade za obradu kredita određuje banka odnosno odlukom uprave. Svjedokinja je iskazala da joj nije poznat sam postupak određivanja takve naknade..

10. U svom iskazu tužitelj, saslušan na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio u banci odnosno kod tuženika Erste banke i to u poslovnoj jedinici u [adresa]. Naveo je da je kredit realizirao radi adaptacije kuće odnosno krovišta na kući, a u kojoj kući živi. Iskazao je da kad je došao kod tuženika, tražio je nenamjenski kredit, a djelatnica koja je radila u poslovnici u [adresa] mu je ponudila predmetni kredit. Tužitelj je naveo da mu je djelatnica u banci rekla da prema njegovim primanjima, tužitelj može dobiti kredit do 30.000,00 eura te mu je pripremila, odnosno imala je gotove šprance ugovora te mu je rekla kolika će mi biti mjesečna rata te da dođe za desetak dana, da će to biti riješeno. Tužitelj je iskazao da osim što su razgovarali o njegovim stalnim mjesečnim primanjima, visini kredita, mjesečnoj rati kao i da će se anuiteti kredita isplaćivati administrativnom zabranom na njegovoj plaći, o ničemu drugome nisu pregovarali. Naveo je da mu djelatnica tuženika ništa nije spominjala u svezi nadležnosti suda u slučaju spora niti je u razgovoru bilo bilo kakvih riječi o sudu. Iskazao je da ga je nakon nekog vremena djelatnica tuženika pozvala da dođe potpisati ugovor o kreditu i to u poslovnici tuženika u [adresa]. Tužitelj je naveo da je banka u cijelosti sastavila odredbe ugovora, a tužitelj nije imao mogućnosti mijenjati bilo što u odnosu na ugovorne odredbe. Tužitelj je iskazao da je letimično pročitao ugovor, a zanimale su ga odredbe o mjesečnom anuitetu kredita i koliko traje otplata kredita. Naveo je da se sada ne sjeća je li prilikom čitanja vidio odredbu o nadležnosti suda. Koliko mu je poznato, iskazao je da sjedište tuženika je negdje na moru ili u Splitu ili u Rijeci. Tužitelj je naveo da bi mu pristup sudu prema sjedištu tuženika bio problem zbog njegova posla budući da je tužitelj strojovođa i vozim vlak pa radi u smjenama, a unazad godinu, dvije radi maksimalno radno vrijeme, s obzirom da nema dovoljan broja radnika. Tužitelj je iskazao da živi u [adresa], a ističe i da je razlika i u samoj udaljenosti između njegova mjesta prebivališta i suda u [adresa], za razliku od suda u Sisku gdje je na sudu za 10 minuta. Osim navedenog, naveo je da odlazak na sud u Rijeku za tužitelja bi stvarao i dodatan trošak obzirom da uzdržava dvoje djece, a ima i tetku za koju se brine. Nadalje je tužitelj iskazao da u fazi pregovora vezano za predmetni kredit, a koji je kredit realizirao radi adaptacije kuće u kojoj živi, ono što je tužitelju bilo bitno vezano za taj kredit je da dobije iznos kredita koji mu je potreban za adaptaciju kuće, a osim toga mu je bila bitna visina mjesečnog anuiteta obzirom na primanja tužitelja. Naveo je da je u vrijeme realizacije kredita bio zaposlen u HŽ Putnički prijevoz na radnom mjestu strojovođa te su njegova mjesečna primanja tada bila 7.000-7.500 kn. Iskazao je da mu je mjesečni anuitet kredita bio oko 400 eura, a koji iznos je od svojih prihoda mogao plaćati. Tužitelj je naveo da kada je došao u banku, djelatnici banke je rekao da mu je potreban kredit i rekao je svrhu, a ona mu je na to odgovorila da u ponudi imaju kredite i to kunske kredite kod kojih je kamatna stopa bila prihvatljiva te nakon što je djelatnica banke u sustav unijela iznose tužiteljevih mjesečnih prihoda rekla mu je da može realizirati kredit u iznosu od 30.000,00 eura. Naime, tužitelj se ispravlja, kredit je bio vezan za valutu EUR, a isplaćen mu je bio u kunama. Tužitelj je iskazao, a što se tiče ugovornih odredaba i sastavljanja ugovora o kreditu, može reći da nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu niti je bilo kakvih pregovora u svezi ugovornih odredaba pa tako ni sporne jer nakon što je banka tužitelju ponudila kredit sa pod određenim uvjetima, tužitelj je takvu ponudu prihvatio. Naime, naveo je da u fazi pregovaranja odnosno u fazi ponude kredita od strane tuženika, tužitelju su uvjeti kredita prezentirani samo vezano za iznos kredita, valutu u kojoj će mu biti odobren kredit, iznos kredita i visina mjesečnog anuiteta, kao i rok otplate. Iskazao je da u fazi ponude nikakvi drugi uvjeti mu nisu postavljani niti prezentirani niti spominjani pa tako niti neki drugi troškovi. Tužitelj je naveo da nakon što su u banci obrađeni njegovi podaci o visini plaće, tužitelja je djelatnica banke nazvala i rekla da dođe potpisati ugovor o kreditu, što je tužitelj i učinio te ga je u banci čekao u potpunosti sastavljen ugovor o kreditu sa svim odredbama kojeg je djelatnica banke izvukla iz fascikla i dala ga tužitelju na potpis. Tužitelj je iskazao da je pregledao ugovor te pogledao osobne podatke, visinu kredita te kolika je mjesečna rata no ostale odredbe nije čitao jer nije bilo niti vremena za to, a i vjerovao je banci da u ugovoru neće biti nekih skrivenih troškova. Naveo je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je tužitelj imao trgovačko društvo koje se bavilo za proizvodnju i emitiranje televizijskih programa. Iskazao je da je trgovačko društvo prijavljeno na adresi kuće koju je adaptirao, no poslovni prostor od trgovačkog društva se nije nalazio na adresi kuće koju je adaptirao već na adresi [adresa]. Tužitelj je naveo da se to trgovačko društvo se zove Lekenik pres d.o.o.. Tužitelj je iskazao da adresa kuće koju je adaptirao je bila na adresi [adresa], sada kućni broj 51. Naveo je da sa novcem koji je realizirao od kredita, tužitelj je radio krovište, nadstrešnicu, dio stolarije u stanu kojem živi odnosno radi se o velikoj kući koja ima preko 300 m2 krova. Iskazao je da se ta kuća koristila isključivo za stanovanje tužitelja, bračne družice, dvoje djece i još jedne gospođe koju uzdržavaju, a koja je rođakinja tužiteljeve bračne družice. Tužitelj je iskazao da je trgovačko društvo prijavljeno na adresu tužitelja jer poslovni prostor u kojem se nalazi trgovačko društvo je u zakupu. Iskazao je da prilikom potpisivanja ugovora, a ni ranije nije spominjana nikakva naknada za obradu kredita, no puno kasnije je tužitelj primijetio da je ta naknada naplaćena. Tužitelj je naveo da odmah nije obraćao pozornost jer je kredit isplaćen u kunskoj protuvrijednosti iznosa odobrenog kredita u eur, no tek kasnije je primijetio da je isplaćen manji iznos kredita, a radilo se oko 4.500 kn. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit u cijelosti osobno otplatio i to na način da su mu mjesečni anuiteti direktno obustavljani s plaće. Naveo je da mu je mjesečna rata kredita bila oko 2.800 kn. Iskazao je da ima sklopljen ugovor o zakupu za poslovni prostor u kojem se nalazi trgovačko društvo te dodaje da se lokacija poslovnog prostora trgovačkog društva kroz godine mijenjala, a tako i poslovni prostor u zakupu. Tužitelj je naveo da u vrijeme kada je realizirao kredit, a prije potpisivanja, da mu je od strane tuženika od dokumenata bilo prezentirano samo visina kredita i mjesečni anuitet. Naveo je da osim pisanog ugovora o kreditu nikakvi drugi pisani dokumenti mu nisu uručeni od strane tuženika, a koliko se tužitelj sjeća. Iskazao je da je iznos naplaćene naknade od sada 600 eura, a obzirom na primanja tužitelja u vrijeme naplate sporne naknade predstavljao problem za budžet tužitelja. Tužitelj je naveo da su u vrijeme realizacije kredita njegova djeca bila maloljetna, dok je njegova bračna družica bila zaposlena. Tužitelj je iskazao da prilikom ponude kredita mu je rečeno samo koje kredite može dobiti, a bilo je 2 ili 3 varijante, jer je u to vrijeme tuženik imao akciju gotovinskih kredita i nakon što se tužitelj odlučio za jedan, tuženik je izvršio provjeru primanja tužitelja, nakon čega mu je odobren kredit i dan ugovor o kreditu na potpis. Naveo je da u fazi ponuda kredita, tužitelju nisu prezentirani nikakvi planovi otplate kredita, već mu je djelatnica banke rekla koliki će mu biti anuitet koji je izračunala isti na računalu. Iskazao je da tek nakon što je tužitelj potpisao ugovor o kreditu, tužitelj je dobio plan otplate sa ispisom mjesečnih anuiteta u roku otplate. Tužitelj je naveo da je pročitao ugovor samo u njemu bitnih dijelova, a da nije bilo pritiska od strane djelatnice tuženika da što prije potpiše ugovor. Tužitelj je iskazao da nikada poslovni prostor i trgovačko društvo nisu bili u kući koju je tužitelj adaptirao predmetnim kreditom već uvijek u poslovnom prostoru koje je tužitelj zakupio, a samo je prijavljeno trgovačko društvo na adresu prebivališta tužitelja. Naveo je da kuću, koju je adaptirao se sastoji od jedne stambene jedinice na kat sa 4 spavaće sobe, dnevnog boravka, kuhinje, garaže i terase. Iskazao je da nikada nije iznajmljivao tu kuću jer u kući živi pet članova kućanstva.

11. Dakle, iz iskaza svjedokinje (a u istinitost kojeg, u dijelu koji nije suprotan iskazu tužitelja, ovaj sud nije imao razloga sumnjati) proizlazi da su klijenti (konkretnog razgovora s tužiteljem se ne sjeća) prije sklapanja ugovora o kreditu bili upoznati s odredbom o mjesnoj nadležnosti ali i naknadom za obradu kredita a na način da su im uručeni leci za konkretan ugovor. Tijekom ovog postupka tuženik ne dokazuje sadržaj takvog letka, a obzirom da tužitelj osporava da bi mu bilo kakav dokument bio uručen prije potpisivanja kredita, ovaj sud temeljem čl. 221.a ZPP, smatra nedokazanim činjenicu da je tužitelj bio upoznat sa odredbom o mjesnoj nadležnosti suda odnosno uopće nedokazanim da bi tužitelj pristao na takvu nadležnost (a odredba o ugovorenoj nadležnosti podrazumijeva sporazum stranaka tim više što je u smislu čl. 59. ZPP u konkretnom slučaju nadležnost izberiva). Nadalje u svom iskazu svjedokinja potvrđuje da se sa klijentom nije pregovaralo o mjesnoj nadležnosti suda niti o naknadi za obradu kredita, a da su ugovori, iako sastavljani za svakog klijenta posebno, tipski. Da o samoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda i spornoj naknadi za obradu kredita stranke nisu pregovarale, potvrđuje u svom iskazu i sam tužitelj, a iz iskaza koje se može utvrditi (sama svjedokinja ne sjeća se konkretno što je razgovarala s tužiteljem, slijedom čega je sud konkretni sadržaj razgovora mogao utvrditi samo osnovom iskaza tužitelja, a obzirom na čl. 219. u svezi čl. 221a. ZPP) da su stranke, a prije sklapanja Ugovora o kreditu razgovarale (dakle ne i pregovarale jer pregovori podrazumijevaju jednaku pregovaračku poziciju stranaka na način da svaka od stranaka može postavljati određene uvjete spornog odnosa, dok u konkretnom slučaju, a kako to potvrđuju u svome iskazu i tužitelj i sama svjedokinja, se radilo o principu ponude koja se mogla prihvatiti ili odbiti) o visini samog kredita, mjesečnom anuitetu, kamatnoj stopi te roku otplate kao i načinu otplate (obustavom sa plaće) dok o drugim uvjetima (a time i spornim, mjesnoj nadležnosti i naknadi za obradu kredita) nije bilo pregovaranja (čak niti razgovora). Nadalje iako svjedokinja navodi da je tužitelj kredit podigao radi refinanciranja svojih dugova, tužitelj u svome iskazu osporava takvu tvrdu te navodi da je kredit podigao isključivo radi osobnih potreba sebe i svoje obitelji a to adaptaciju kuće u kojoj živi (i koju koristi isključivo za stanovanje). Naime, iako u svom iskazu je tužitelj potvrdio da se bavio trgovačkom djelatnošću u spornom periodu kada je kredit realiziran, tužitelj osporava da bi poslovanje trgovačkog društva imalo bilo kakvu vezu sa spornim kreditom (pa niti da bi poslovanje trgovačkog društva vršio na adresi stanovanja, iako je na istoj društvo bilo prijavljeno, ali isključivo iz razloga što je poslovanje društva bilo u poslovnom prostoru koji je bio u zakupu i koja lokacija zakupa se periodično mijenjala). S druge strane uvidom u Ugovor o kreditu čl. 3. istog utvrđeno je da je predmetni kredit po svojom prirodi "Kredit stanovništvu preko 3 godine, gotovinski kredit". Dakle, i sama priroda kredita ugovorom je određena kao kredit stanovništvu, a koja definicija ne upućuje da se radi o kreditu privredniku ili trgovcu ili obrtniku ili kreditu koji je na bilo koji način povezan sa trgovačkom ili slobodnom djelatnošću. Slijedom iznesenog temeljem čl. 221.a u svezi čl. 219. ZPP ovaj sud smatra da tijekom postupka je utvrđeno da se radi o potrošačkom kreditu, a ne trgovačkom, slijedom čega ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tužitelj je potrošač.

12. Dakle, osnovom iskaza tužitelja kao stranke ali i iskaza svjedokinje, a u istinitost kojih ovaj sud nije imao razloga sumnjati u dijelu u kojem je suglasan s iskazom tužitelja, niti je njegov iskaz, u bitnom, u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima (Ugovora o kreditu), ovaj sud je utvrdio da je tužitelj predmetni kredit podigao za osobne potrebe i to stambene odnosno radi stanovanja upravo tužitelja i njegove obitelji. U odnosu na odredbu o mjesnoj nadležnosti, tužitelj uopće ne navodi bilo kakva saznanja niti navodi da se o takvom sporazumu pregovaralo odnosno ista nadležnost se nije spominjala prilikom razgovora o kreditu, a isti zaključak potvrđuje i iskaz svjedokinja koja potvrđuje da se o mjesnoj nadležnosti, ali niti o naknadi za obradu kredita.

13. Dakle, iz iskaza tužitelja i saslušane svjedokinje sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 10. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 16. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi adaptacije kuće za stanovanje tužitelja (popravak krova). Dakle tužitelj je postupao isključivo kao fizička i to radi podmirenja obveza za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana) odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru potvrđuje i čl. 3. Ugovora o kreditu a u kojem se navodi da se radi o kreditu stanovništvu. Isti zaključak posredno proizlazi i iz dokumenta pod nazivom "Proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS, vrijeme po službama krediti -proces obrade" a koji dostavlja tuženik vezano za predmetni kredit, a iz kojeg dokumenta proizlazi da se radi o kreditima građanstva "Sektor građanstva" dakle ne i za privrednike odnosno trgovce. Nastavno iz iskaza tužitelja, a protivno ne potvrđuje niti iskaz svjedokinje, sud nije utvrdio da bi se u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno o spornoj ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda pojedinačno pregovaralo (odredba čl. 14/5 Ugovora o kreditu, a o kojoj odredbi saslušana svjedokinja potvrđuje da se nije pregovaralo). Dakle o spornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda stranke uopće nisu pregovarale, a sama priroda ugovaranja mjesne nadležnosti suda je upravo sporazum stranaka o takvoj nadležnosti. U konkretnom slučaju tužitelj navodi da ga nitko ništa nije pitao vezano za mjesnu nadležnost.

14. Odredbom čl. 96.st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. St. 2. istog čl. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju i sama svjedokinja potvrđuje da se radi o tipskom ugovoru, a da se o samoj odredbi o nadležnosti nije pregovaralo. St. 3. čl. 96. ZPP propisano je da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, a st. 4. da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tijekom ovog postupka tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti stranke pojedinačno pregovarale.

15. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski ugovor tuženika, a što u konačnici potvrđuje i sama svjedokinja, koja navodi da klijent ne sudjeluje u sastavljanju odredaba ugovora a da je ugovor tipski a koji se, unatoč što je sastavljan posebno za svakog klijenta, tada nudi klijentima, a i iskaza samog tužitelj proizlazi da je tužitelju dana ponuda u obliku (u cjelini) koju je mogao prihvatiti a bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi (dakle bez mogućnosti utjecanja na ugovorne odredbe), slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornoj o nadležnosti pa i sporne naknade) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Da se o istima nije pregovaralo u konačnici potvrđuje i sama svjedokinja u svome iskazu.

16. Dakle, i odnosu na odredbu o mjesnoj nadležnost, iz iskaza saslušane svjedokinje tuženika proizlazi da prije potpisivanja ugovora, nije bilo upozorenja niti naznake da će takva nadležnost biti ugovorena prema mjestu sjedišta kreditora, a sam tužitelj u svom iskazu ne potvrđuje da je o takvog odredbi posebno pregovarao niti da bi o mjesnoj nadležnosti suda uopće spominjala. Naime, prorogacija nadležnosti podrazumijeva sporazum stranka (čl. 70. ZPP) a kojem su prethodili pregovori, a postojanje takvog sporazuma tužitelj ne potvrđuje dok sam tuženik nije ponudio druge dokaze da bi stranke se doista, jasno i na transparentan način, sporazumjele o prorogaciji nadležnosti.

17. Dakle, iz naprijed navedenog, ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 96. st. 4. ZZP) da se u svezi sporne odredbe čl. 14/5. Ugovora o kreditu nije pregovaralo pojedinačno, niti se bilo kakav sporazum o mjesnoj nadležnosti suda, ili uopćen nadležnosti suda spominjao, već je sama odredba o mjesnoj nadležnost samo sastavni dio tipskog ugovora koji se u jednakom sadržaju nudi svim klijentima u tom dijelu. U svezi navedenog u presudi Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu čl. 97. st. 1. ZZP ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ZZP, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalog toč. 10. odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Upravo u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja ugovora, iako mu se time nameće obveza odlaska na sud po mjestu sjedišta tuženika, nije dana mogućnost da se upozna s takvom ugovornom odredbom.

18. Nadalje, u konkretnom slučaju prebivalište tužitelja je u [adresa] (a bilo je i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), dakle na području nadležnosti ovog suda, te bi pristup sudu tužitelju, a prema nadležnosti određenoj u Ugovoru o kreditu svakako bilo otežano (ekonomski jer bi imao dodatne putne troškove, prostorno zbog velike udaljenosti

cca

čak km,

-

https://map.hak.hr/?lang=hr&s=mireo;roadmap;mid;I;6;2;0;;1&z=9&c=45.3960580420 7818,15.752852782253967&r=45.46377274789507,16.37526154518127;45.328262 09655169,14.44396376609802&rv=-1#route, ali i organizacijske kako tužitelj navodi jer ne može duže izostajati s posla), tim više što se u konkretnom slučaju radi o ekonomskoj neravnoteži između stranaka budući je tuženik bankarska institucija dok je tužitelj pojedinac fizička osoba, koji je u predmetnom postupku tužitelj po osnovi potrošačkog ugovora (kredit vezan za adaptaciju kuće u kojoj živi tužitelj i njegova obitelj), dakle za osobne potrebe, a protivno nije dokazano, i koji u predmetnom postupku zahtjeva uklanjanje neravnoteže koja je materijalne prirode u odnosu na odredbu o naplati naknade za obradu kredita, slijedom čega bi primjena odredbe o ugovorenoj nadležnosti suda stvorila još dodatnu ekonomsku neravnotežu između stranaka jer primjenom iste za tužitelja nastaju i dodatni troškovi organizacije odlaska na sud prema sjedištu tuženika i putni troškovi.

19. Obzirom na navedeno ovaj sud smatra da je odredba čl. 14/5 Ugovora o kreditu ništetna, a temeljem čl. 96. st. 1.i 2. , 97. st. 1. toč. 10. i čl.102. ZZP.

20. U smislu čl. 19. L. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 , dalje: ZPK) st. 1. u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da se prebivalište tužitelja nalazi u [adresa], a koje se nalazi na području nadležnosti ovog suda, ovaj sud se prihvatio nadležnosti za u postupku za koji je stvarno nadležan.

21. Stoga je taj prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda ocijenjen neosnovanim.

22. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužitelja sud ističe slijedeće: Uvidom u Otplatni plan za predmetni kredit od 10. rujna 2010. utvrđeno je da je tužitelju obračunata naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 600 eur, te da je isplata kredita tužitelju određena za 1. listopada 2010.. Uvidom u Pregleda promet po kreditu 5105119395 (dakle predmetni, vidi toč. 6. ove presude) za razdoblje od 10. rujna 2010. do 15. veljače 2018. utvrđeno je da je tužitelju dana 10. rujna naplaćena naknada u iznosu od 4.368,00 kuna a prema ranijem obračunu iste naknade od strane tuženika u istom iznosu, te je utvrđeno da je tužitelj otplaćivao u roku otplate predmetni kredit u mjesečnim anuitetima, od svoje plaće kod HŽ Putnički prijevoz, gdje je bio zaposlen, obustavom s plaće, i koji kredit je u konačnici i u cijelosti otplatio dana 7. veljače 2018. godine.

23. Dakle, iz navedenog Otplatnog plana i Pregleda prometa po kreditu (toč. 24 presude) vidljivo je da je tužitelju utužena naknada naplaćena u iznos od 4.368,00 kn (a koji iznos tuženik niti ne osporava) odnosno u skladu sa čl. 5. i 7. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) sada u iznosu od 579,73 eur dana 10. rujna 2010. godine. Svojom tužbom tužitelj potražuje iznos od 600 eur a koji iznos je bila protuvrijednost u EUR naplaćenog iznosa u kunama na dan naplate, no ovaj sud ističe da tužitelj ne može dobiti više nego li je platio, a obzirom da je platio iznos u kunama (a ne u eurima) a koje naknadno kn su stupanjem na snagu ZakonaEUR konvertirane prema fiksnom tečaju za eur, tužitelj ima pravo na povrat upravo tako konvertiranog iznosa koji je platio (dakle u skladu s ZakonomEUR) a ne prema tečaju za EUR koji je vrijedio na dan naplate takve naknade (odnosno obračuna). Nadalje tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na tako naplaćeni iznos od dana obračuna takve naknade, no u slučaju osnovanosti iste, zatezna kamata mu može pripadati samo od dana plaćanja naknade, a koji dan je utvrđen s 10. rujna 2010. godine.

24. U odnosu na status tužitelja kao potrošača sud je već naveo razloge u toč. 11-13. ove presude pa upućuje na iste, kao i u odnosu na vođenje pojedinačnih pregovora u svezi sporne odredbe o naknadi i to u toč. 11. i 15. ove presude a na koje razloge upućuje.

25. Obzirom na iskaz svjedokinje, a u dijelu u kojem ista navodi da je postupak obrade kredita isti od strane banke bez obzira na visinu kredita kojeg se traži, te da ukoliko postoje odstupanja u određenom kreditu, kao u konkretnom slučaju, tada u postupku obrade kredita sudjeluju dodatni djelatnici primjerice rizničari, direktor regije odnosno ovlaštenici za potpis prilikom odstupanja od ugovora, odnosno iskaz iste u dijelu koji se odnosi na broj osoba koje na strani kreditora (banke sudjeluju) u postupku odobravanja kredita (a posljedično tome eventualno i visini sporne naknade), ovaj sud je izvršio uvid u Uvidom u dokument "Proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS- u vrijeme po službama krediti-proces obrade" te je uvidom u isti utvrdio da se, vezano za gotovinske kredite provode faze i to prva savjetovanje i pisana ponuda i u kojem sudjeluje savjetnik poslovnice s ukupnim vremenom od 30 min, nadalje sljedeća faza je faza podnošenja zahtjeva za kredit (provjera i unos podataka i obrada zahtjeva) a u kojem sudjeluje savjetnik poslovnice sa ukupno 85 min i podrška prodaji retail od 5 min te sektor upravljanja kreditnim rizicima sa 5 min. Š dolazi slijedeća faza 3., odobravanje kredita, a u kojoj sudjeluje savjetnik poslovnice sa 32 min, zatim direktor poslovnice ukupno 30 min, zatim podrška prodaji retail 5 min, zatimsektor upravljanja kreditnim rizicima 35 min, te služba pravnih poslova 5 min. Nadalje u 4. fazi – Izrada i potpisivanje ugovora sudjeluju savjetnik poslovnice 34 min i direktor poslovnice 10 min te sektor procesinga 3 min. Nakon toga dolazi do 5. faze instrumenti osiguranja a u kojoj fazi sudjeluje samo savjetnik poslovnice u vremenu od 35 min, nadalje u 6. fazi – Isplata – sudjeluje savjetnik poslovnice u 30 min i direktor poslovnice 10 min, te u konačnici slaganje kreditnog spisa i odlaganje savjetnik poslovnice 15 min. Dakle ukupno po jednom gotovinskom kreditu 369 min. Unatoč broju minuta potrebnim za obadu kredita iz navedenog nije vidljivo eventualna i cijena tih minuta. No, povrh toga i sama svjedokinja u svome iskazu navodi da joj nije poznat postupak određivanja takve naknade, slijedom čega ovaj sud zaključuje da više od onog što je sama svjedokinja znala, a koja je razgovarala kao savjetnik poslovnice za tužiteljem, tužitelju nije niti mogla reći niti pojasniti vezano za sporu odredbu o naknadi za obradu i odobravanje.

26. Dakle, razgovor tužitelja sa savjetnikom poslovnice se ne može okarakterizirati pojedinačnim pregovorima (nego više informacijom o uvjetima kredita koje informacije su tužitelju dane usmeno i dijelom pismeno vezano za visinu anuiteta) ali činjenica koja proizlazi iz iskaza svjedokinje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo već samo informiralo prije samog sklapanja ugovora (iako tužitelj osporava da bi i takvu informaciju dobio)

27. Nadalje tuženik u prilog svojih navoda o neosnovanosti navoda tužitelja prilaže i Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima (dakle i iz istih proizlazi da se radi o kreditima za građane a ne privrednike) a koji su se primjenjivali u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, uvidom u koje čl. 5.4.10. je sud utvrdio da se u istima navodi da banka naplaćuje troškove nastale pružanjem njezinih usluga putem naknada, te da banka samostalno određuje visinu naknada i to u granicama utvrđenih zakonom sukladno tržišnim uvjetima u razdoblju trajanja poslovnog odnosa. Čl.5.4.10.2. istih uvjeta navedeno je da metoda obračuna, visina, rokovi i način naplate regulirani su Aktom Banke (isti akt, vezano za visinu, tuženik ne dostavlja). Čl. 5.4.10.3 Općih uvjeta navedeno je da tijekom obrade i trajanja kredita klijent osim kamata i naknada banke mogu imati i troškove drugih pravnih osoba uključenih u proces (javni bilježnici i dr), dok je čl. 5.4.10.4. navedeno da visina naknade iskazana je u pisanom obliku te su one dostupne klijentima u poslovnicama Banke, a također i na Internet stranici. Dakle, iako se iz navedenih odredaba Općih uvjeta može zaključiti da banka naplaćuje određene naknade, iz samih Općih uvjeta se ne vidi točno na što se takve naknade odnose niti koja je njihova visina i odgovara li takva visina stvarno nastalim troškovima za tuženika.

28. No, unatoč navodima Općih uvjeta tuženika sam tužitelj navodi da mu nikakvi dokumenti (akti) prije potpisivanja Ugovora o kreditu nisu uručeni, a tuženik e dokazuje protivno na nedvojbeni način (primjerice potvrdom o uručenju, potpisom i sl). Dakle, i iz iskaza svjedokinje i tužitelja osobno proizlazi da nije bilo pojedinačnog pregovaranja niti bilo kakvog obrazlaganja prirode i elemenata sporne ugovorne odredbe (jer je ista isključivo sastavljena od strane banke i tužitelju nije dana mogućnost stvarnog pregovaranja), a sama svjedokinja, kako to navodi, nije u to vrijem znala na koji način se utvrđuje sporna naknada pa više od toga nije niti mogla reći klijentu, a što isključuje uopće mogućnost pojedinačnih pregovora vezano za spornu odredbu).

29. Po mišljenju ovog suda tužitelj je, a u okviru njegovih sposobnosti (po zanimanju vozač), ali i potreba, primijenio svu dužnu pažnju (u smislu odredaba čl. 4. ZOO) koja se od njega i mogla očekivati, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao niti tužitelja upozorio na njegovu obvezu plaćanja take naknade niti financijske dosege iste naknade i utjecaj na tužitelja kao potrošača, niti eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju nametnuta (kao rezultat standardiziranog ugovora, odnosno ponude uzmi ili ostavi, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta) jer mu nije bila dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (odluke o tome prihvaća li takvu odredbu odnosno eventualno davanja mogućnosti druge opcije), obzirom da je upravo tuženik samostalno sastavljao i uvjete i ugovorne odredbe pa i obveze tužitelja a da tužitelju nije dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja.

30. Nadalje, iako u smislu čl. 52. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju odredba čl. 9.1.: " Ugovora o kreditu ugovoreno je da za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1.200,00 kn. " po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvjet jasnoće i lako razumljive odredbe, jer osim visine takve naknade (1.200,00 hrk) u navedenoj odredbi se potrošaču ne pojašnjava niti navodi od čega se točno sastoje troškovi obrade koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Riječ je, naime, o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 PĐ od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve troškove, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju (čija financijska pismenost je ograničena), istog je trebao informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takvih troškova kao i elemente istih, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. I. svjedokinja potvrđuje da takva pojašnjenja nije davala jer ni sama ne zna točno kakvi su to troškovi koje banka naplaćuje. Osim iznesenog iz SS Obrasca može se zaključiti (laik, a kakav je tužitelj) da takva naknada ulazi u sadržaj EKS odnosno kamatne stope koje su uključene u sam anuitet kredita. Više od navedenog, tužitelj, obzirom na svoje zanimanje, nije trebao znati (niti je tuženik dokazao protivno).

31. S druge strane, da naknada za obradu kredita (generalno) u periodu zaključivanja ugovora nije bila nedopušena (kao financijsko kreditna kategorija i da nije protivna prisilnim propisima) potvrđuje Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, dalje: ZPK) a koji u čl. 2. toč. 7. i 8. istog propisuje da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Troškovi dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, posebice premije osiguranja, također su uključeni ako je sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno u cilju dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koji vrijede na tržištu. Toč. 8. je bilo propisano da ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača.

32. No, činjenica je li uopće takva naknada dopuštena ne dokazuje i činjenicu da sporna naknada u konkretnom slučaju je naplaćena temeljem odredbe koja je bila nepoštena. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se o spornoj odredbi nije pregovaralo i da je ista sastavni dio i rezultat tipskog ugovora.

33. Naime, sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a kako je to određeno čl. 81. st. 1. ZZP. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

34. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 OĐ i UĐ, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 D od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 HĐ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 P i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

35. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.). U svom iskazu tužitelj navodi da se plaćanje bilo kakve naknade u vrijeme sklapanja Ugovora nije spominjalo te ga nitko nije upozoravao na takvu naknadu. U konkretnom slučaju, tužitelj po zanimanju strojovođa, po mišljenju ovog suda prilikom razgovora o kreditu upotrijebio je svu dužnu pažnju koja se od njega mogla očekivati temeljem čl. 4. ZOO, te po mišljenju ovog suda, bez da ga je tuženik na to upozorio i pregovarao pojedinačno s njim vezano za tu odredbu, nije mogao predvidjeti da će za njega nastati obveza, a koja je u konkretnom slučaju i nastala i to materijalne prirode i koja za njega, a obzirom na visinu mjesečnog anuiteta koji je morao plaćati, dodatno opterećivao njegov proračun. Dakle, vidljivo je da je tužitelju nametnuta financijska obveza (plaćanje sporne naknade),a koju je tužitelj morao prihvatiti kako bi realizirao kredit (koji na drugi način nije mogao realizirati), a tužitelju nije pružena bilo kakva mogućnost izbora (što tuženik ne dokazuje) niti mogućnost pojedinačnog pregovaranja u svezi takve odredbe (a izostanak pojedinačnog pregovaranja potvrđuje i saslušana svjedokinja).

37. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

38. Tijekom postupka, sud je izvršio uvid u dokument "Proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS vrijeme po službama -krediti – proces obrade" a iz kojeg proizlazi točno vrijeme svakog od djelatnika tuženika uključenog u proces obrade kredita, no ne i realno cijena takvog troška ali i činjenicu u konačnici je li na isti način u konkretnom slučaju utvrđena sporna naknada utvrđena prema realnim troškovima (a obzirom da tuženik nije dostavio akt o visini takvih troškova odnosno Tarifu takvih troškova).

39. Dakle, osim navoda u čl. 10/1 Ugovora o kreditu u kojoj se navodi da za obradu i odobravanje kredita korisnik kredita je dužan prije korištenja kredita platiti 2% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250 hrk obračunate s datumom ugovora (a koju odredbu je tužitelj dobio na uvid tek kod potpisivanja kredita, suprotno isti osporava, i koja odredba suprotno čl. 99. ZZP nije jasna i lako razumljiva jer uopće ne pojašnjava niti elemente naknade, odnosno koji su to troškovi koji se istom naplaćuju i jesu li oni realni u odnosu na visinu kredita i naplaćenu naknadu ) te čl. 14/2 u kojem se navodi da korisnik kredita izjavljuje da mu je banka predočila uvjete kredita i efektivnu kamatnu stopu (ne navodeći koje točno uvjete kredita odnosno točne akte u kojim se ti uvjeti navode, a koju činjenicu tužitelj osporava) tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćene naknade odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sam proces obrade kredita izražen u minutama ne potvrđuje tu činjenicu tim više što je sporna naknada obračunata u postotku od kredita, a u "Procesu obrade kredita" se utrošak vremena odnosi na gotovinske kredita u jednakoj jedinici utrošenog vremena neovisno o visini takvog kredita. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni spornom odredbom od tužitelja (Jes su isti naplaćeni u postotku od iznosa kredita a ne vezano za utrošak vremena odnosno nije dokazao odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita (ne dostavlja akt temljem kojeg se obračunavala jedinica utrošenog vremena odnosno Tarifu kojim je takva naknada određena), ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže i to znatne u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na istu odredbu nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat iste), njegovo materijalno pravo odnosno umanjen mu je iznos ugovorenog kredita odnosno uvećana njegova financijska obveza po kreditu koji je u roku otplate i otplatio u cijelosti, a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužitelj morao po istom Ugovoru platiti ugovornu i interkalarnu kamatu, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio druge dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao (a temeljem čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP) da naplaćena sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužitelj, vezano za ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja glavnice kredita i ugovorne kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode tužitelja), a tužitelj nije mogao utjecati na takvu odredbu, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome spornu obvezu nametnuo tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući mu pritom mogućnost izbora druge opcije (opcija uzmi ili ostavi).

40. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je sporna odredba, a u smislu čl. 96. ZZP nepoštena. U smislu čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. St. 2. istog čl. propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena, no da unatoč tome Ugovor može opstati, ovaj sud je, a u smislu čl. 102. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio istu ništetnom te je odlučio kao u toč. I izreke.

41. U odnosu na visinu naplaćene sporne naknade od tužitelja ovaj sud je istu utvrdio temeljem Pregleda prometa po predmetnom kreditu (vidi razloge navedene u toč. 23. ove presude) i to u iznosu od sada 579,73 eur slijedom čega ovaj sud je utvrdio da je upravo u tom iznosu visina naplaćene naknade od tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužitelju, a obzirom da je upravo tužitelj osobno u cijelosti plaćao i otplatio sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužitelja ali i Pregleda prometa po kreditu).

42. Ovdje sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare.

43. Naime, u smislu čl. 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. St. 2. je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

44. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno u toč. 23. ove presude, sporna naknada napaćena od tužitelja 10. rujna 2010.

45. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana takva sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora (dakle deklaraciju), iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 2010., ne zastarijeva, a kako je to i određeno čl. 328.ZOO.

46. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem čl. 323. ZOO u svezi čl. 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana naplate spornih troškova (21. prosinca 2015.), u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 7. prosinca 2023.. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.

47. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćene naknade u iznosu od 579,73 eur i odlučio kao u toč. II izreke dok je višak zahtjeva u iznosu od 20,27 eur (a kako je pobliže obrazloženo u toč. 23. ove presude) valjalo kao neosnovan odbiti što je i učinjeno toč. III. ove presude. eur te je odlučio kao u toč. II. izreke.

48. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova odnosno 10. rujna 2010. (dok je višak zahtjeva u odnosu na istu valjalo odbiti, što je i učinjeno toč. III. izreke ove presude) i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornoj odredi koji su to realni troškovi naplaćeni niti mu je uručena Tarifa takve naknada niti se na istu tuženik u Ugovoru o kreditu poziva vezano za tu naknadu) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača iz same sporne odredbe nije mogla zaključiti da će mu se (kod sklapanja ugovora) i zašto mu se u tom iznosu nameće takva obveza, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, 10. rujna 2010.) te je odlučeno kao u toč. II izreke. Ovdje sud ističe da tužitelj nije dokazao da bi prije naplate a kako je to navedeno u Pregledu prometa po kreditu i ista bila ranije naplaćena od tužitelja slijedom čega sud nije usvojio zahtjev tužitelja te isplatu zakonske zatezne kamate odredio od 10. rujna 2010. (kada je ista i naplaćena od tužitelja), dok je višak zahtjeva odbijen kao neosnovan.

49. Stoga je odlučeno kao u izreci.

50. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP a obzirom da je tužitelj uspio u pretežitom djelu svoga zahtjeva.

51. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 12. ožujka 2024., 15. siječnja 2025. i 13. veljače 2025. za svako u iznosu od 250,00 (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 1.v eljače 2024. i 24. siječnja 2025. za svaki u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 eur (Tbr 9/3, 52/3, 46 i 54 Tarife). Tužitelju je priznat i materijalni trošak dužne pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eur (čl. 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine broj: 118/18 dalje: ZOSP te tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi Narodne novine broj: 53/19, dalje Uredba), te pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eur (čl. 4/4 ZOSP te Tbr 2/1 Uredbe), odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.757,72 eur, a koji je naloženo da plati tuženik.

52. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška, a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP.

53. Stoga je odlučeno kao u toč. IV izreke.

U Sisku, 21. ožujka 2025.

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku