Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice CO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu-Umago, protiv tuženika RAIFFEISENBANK d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 17. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 21. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.326,17 EUR, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 14% godišnje do 30.06.2011., od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa: 0,96 EUR od 3.11.2008. do isplate, 2,07 EUR od 31.12.2008. do isplate, 2,87 EUR od 3.2.2009. do isplate, 3,23 EUR od 28.2.2009. do isplate, 2,24 EUR od 31.3.2009. do isplate, 2,43 EUR od 30.4.2009. do isplate, 0,91 EUR od 31.5.2009. do isplate, 0,08 EUR od 31.7.2009. do isplate, 0,67 EUR od 31.8.2009. do isplate, 0,62 EUR od 30.9.2009. do isplate, 0,03 EUR od 31.10.2009. do isplate, 1,15 EUR od 30.11.2009. do isplate, 2,04 EUR od 31.12.2009. do isplate, 3,32 EUR od 31.1.2010. do isplate, 3,03 EUR od 28.2.2010. do isplate, 4,76 EUR od 12.4.2010. do isplate, 4,44 EUR od 6.5.2010. do isplate, 5,08 EUR od 7.6.2010. do isplate, 10,63 EUR od 8.7.2010. do isplate, 9,48 EUR od 4.8.2010. do isplate, 12,67 EUR od 31.8.2010. do isplate, 11,49 EUR od 30.9.2010. do isplate, 9,60 EUR od 9.11.2010. do isplate, 13,60 EUR od 15.12.2010. do isplate, 18,68 EUR od 31.12.2010. do isplate, 15,08 EUR od 21.2.2011. do isplate, 16,34 EUR od 21.3.2011. do isplate, 14,74 EUR od 27.10.2011. do isplate, 15,03 EUR od 27.10.2011. do isplate, 21,85 EUR od 27.10.2011. do isplate, 22,51 EUR od 27.10.2011. do isplate, 28,21 EUR od 27.10.2011. do isplate, 25,28 EUR od 27.10.2011. do isplate, 22,08 EUR od 27.10.2011. do isplate, 21,73 EUR od 17.11.2011. do isplate, 21,49 EUR od 12.1.2012. do isplate, 23,01 EUR od 17.2.2012. do isplate, 24,35 EUR od 20.2.2012. do isplate, 24,41 EUR od 4.5.2012. do isplate, 23,50 EUR od 4.5.2012. do isplate, 24,12 EUR od 19.6.2012. do isplate, 24,54 EUR od 26.6.2012. do isplate, 23,83 EUR od 30.6.2012. do isplate, 24,01 EUR od 31.7.2012. do isplate, 23,48 EUR od 31.8.2012. do isplate, 22,32 EUR od 21.11.2012. do isplate, 23,56 EUR od 21.11.2012. do isplate, 24,15 EUR od 27.2.2013. do isplate, 23,73 EUR od 6.5.2013. do isplate, 21,41 EUR od 29.7.2013. do isplate, 23,38 EUR od 29.7.2013. do isplate, 23,56 EUR od 29.7.2013. do isplate, 22,78 EUR od 29.7.2013. do isplate, 20,38 EUR od 29.7.2013. do isplate, 20,32 EUR od 29.7.2013. do isplate, 534,91 EUR od 29.7.2013. do isplate, u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.826,49 eur, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude, pa do isplate, u roku od 15 dana.
III Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 09. kolovoza 2022. tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 128-50-3065702 dana 27.9.2005. za iznos od 11.500,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak). Tužitelj da je od tuženika zatražio, a tuženik da mu je dostavio sljedeću dokumentaciju po kreditu: početni i provedeni otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice i pregled promjena kamatne stope. Tuženik da je u prednje cit. Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj da se odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj imao mogućnost pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba praktično da u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana da određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji da može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovori adhezijskog tipa). Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi da se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji da iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to da znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope da je ključna ugovorna odredba, a ista da je ovisna isključivo o odluci (volji) jednog ugovaratelja – tuženika (banke), bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa da ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji da promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti jer da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata da su protivni kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ('NN' 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP), koji da je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. ZZP). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već da su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega da o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, koja da je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, te da je također Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Budući je cit. ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu u kojem da je ona jednostrano promjenjiva odlukom tuženika, to da se stoga do 31.12.2013. godine, i zakonodavčeve intervencije (ZPK), ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i koja da je navedena u početnom otplatnom planu, dakle 4,95 %. Također, iznos kredita u prednje cit. Ugovoru o kreditu ugovoren da je u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je također utvrđena ništetnom, što da je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine koja da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine. Naime, sukladno navedenim odlukama odredba predmetnog Ugovora kojom da je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštena (ništetna) da je, iz razloga što da potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenju što da je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj da ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama. Radi da se o restituciji utemeljenoj na odredbama članaka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima ('NN' 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO), prema kojima da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Tužitelj da je na temelju isprava iz tužbe izradio izračun u kojem da je izračunao iznose koje da je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime ništetne kamatne stope, tj. preplate nastale zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i fiksne kamatne stope u naznačenom iznosu sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, odnosno na ime ništetne valutne klauzule, tj. preplate nastale zbog razlike između iznosa plaćenih obroka-rata u CHF u protuvrijednosti kuna po navedenom tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na obroke-rate u CHF u protuvrijednosti kuna prema navedenom tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate. Slijedom navedenog, na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a, tužitelj da potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru te isplatu preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/KUNA) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj (CHF/KUNA) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate. Tužitelj ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno (već) riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda citiranim u ovoj tužbi. Sukladno čl. 12. ZPP ništetnost da nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ZZP sud da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Ovo posebice imajući na umu da je temeljem odredbe čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima ('NN' 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18) propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Također, sudovi da su dužni temeljem odredbe čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost paziti ex officio. Temeljem svega navedenog, pozivajući se na odredbe čl. 323., 1111., 1115. i dr. ZOO, tužitelj je početno zahtijevao donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od od 9.991,96 kuna, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 1.326,16 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tuženik i tužitelj 27.09.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 128-50-3065702 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim da je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 11.500,00 s redovnom kamatom u iznosu od 4,95 %, godišnjom, promjenjivom i kamatom po dospijeću u iznosu od 15,00% godišnje, također promjenjivom. Ugovor da je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji da je lex specialis i da regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok da je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno da je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima da se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji da su korisnici kredita uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan da je i način određivanja
visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa da je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a da se može ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope da predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope da je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi da proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer da mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te da ignorira činjenicu da tužitelj prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već da je pristao na odredbu Ugovora kojom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Ističe se da je tužiteljica dana 27.9.2005.g. dala izjavu kojom da je dala suglasnost da joj se kamatna stopa poveća sukladno odluci Banke što da ukazuje da je tužiteljica pristala ne samo potpisom Ugovora, već i posebnom izjavom na promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja sukladno odluci Banke. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo da proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda da je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu na koju se tužitelj poziva. Time da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve koji se odnose na kamatnu stopu počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 7.7.2022.g., razvidno da je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao
takva i ništetna i da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena da je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega da proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa da tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, a da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo da je i iz Zahtjeva za kredit u kojem da je tužitelj vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega da je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) da predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute ni na koji način da nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj da je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer da se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, da preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom da preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno da moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i
b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna
neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što da je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno da je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Iz otplatnih planova koje da je tužitelj dostavio uz tužbu da proizlazi da je tužitelj sve informacije o tečaju CHF na dan mogao dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, a koju uslugu da nije nikada koristio. Tuženik ističe da je čl. 9. Ugovora predviđena mogućnost promjene valutne klauzule na zahtjev
klijenta pa da nije jasno zašto tužiteljica nije zahtijevala promjenu valutne klauzule. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa jer da je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba da je podnesena 7.7.2022.g. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već da iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već da isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, već da je dužan dokazati ništetnost. Tuženik se protivi visini tužbenog zahtjeva i provođenju financijskog vještačenja jer da je potraživanje tužitelja prije svega u zastari kao i subjektivnom izračunu visine preplate. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer da konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut da bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj da nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, da nema pravo zahtijevati vraćanje. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
3. U svojoj replici tužitelj navodi da, prije svega, potaknut navodima tuženika u pogledu zastare tužiteljevog potraživanja, navodi kako je postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren isključivo na isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, tj. na isplatu preplaćenih iznosa na ime ništetne valutne klauzule. Naime, tužitelj da je prije pokretanja ovog parničnog postupka izradio (po stručnoj osobi) izračun preplaćenih iznosa na ime ništetnih ugovornih odredbi (kamatne stope i valutne klauzule). Međutim, tužitelj ističe kako je zbog stajališta kojeg je zauzela sudska praksa da je zastara za potraživanja nastala na ime ništetnih kamatnih stopa nastupila dana 14. lipnja 2019., tužbeni zahtjev postavio na način da od tuženika zahtijeva isplatu samo onih preplaćenih iznosa nastalih temeljem ništetne valutne klauzule, koji da sukladno ustaljenoj sudskoj praski još uvijek nisu u zastari, pa da je stoga u tom dijelu tuženikov prigovor zastare promašen u cijelosti jer da je produkt njegovog proizvoljnog tumačenja. Sukladno svemu navedenom, tužitelj da ispravlja učinjenu omašku u historijatu tužbe, na način da povlači dio navoda koji da glasi: „(...) tužitelj potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru (...)”. Nadalje, tužitelj, u odnosu na navode tuženika koji se odnose na valjanost predmetnih ugovornih odredbi, odnosno na „ponovno“ utvrđivanje ništetnosti ili na provođenje dokaznog postupka radi utvrđivanja ništetnosti ili na „nevezanost“ za pravna stajališta koja su po tom pitanju iznesena u pravomoćnim odlukama sudova u tzv. kolektivnom sporu, a pogotovo ona koja se odnose na valutnu klauzulu (u CHF), ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci broj Rev-3142/2018 od 19.3.2019. kojom da je nesporno navedeno da se ponovni dokazni postupak neće provoditi jer da bi to bilo u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a, te da su prvostupanjski sudovi u restitucijskim parnicama vezani iznesenim pravnim shvaćanjem. Nadalje, Vrhovni sud RH da jest u odluci broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. zauzeo shvaćanje identično prethodnom, odnosno da nije odstupio od iznesenog pravnog shvaćanja, te da je naveo sljedeće: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“ Također, odredbom čl. 116. Ustava RH propisano da je da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Prema pravnoj doktrini (iz Rimskog prava) stare decisis pravno stajalište koje je zauzeto u odluci u pravilu viših sudova obvezujuća da su ubuduće za sve sudove. Jednako tako da i Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci i Rješenju broj: U-I-4658/2019 i U-I-4659/2019 od 3.11.2020. Budući da je sudska praksa na sve sporne okolnosti i pravna pitanja koja ističe ili upire tuženik dala odgovore, to tužitelj smatra da ne postoje nikakve zapreke za usvajanje njegovog tužbenog zahtjeva nakon zaključenja raspravljanja u ovom predmetu. U prilog navedenom, prilaže da se jednoobrazna praksa drugostupanjskih sudova. Zaključno, budući da je tuženik u svom odgovoru na tužbu osporio visinu utuženog potraživanja, pored činjenice da je isti postavljen sukladno dokumentaciji tuženika i izračunu učinjenom po stručnoj osobi, to tužitelj ovim putem na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno preplaćenih anuiteta u odnosu na ništetnost valutne klauzule, pored svih dosad predloženih dokaza predlaže i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Pritom, tužitelj predlaže da se vještaku da sljedeći zadatak: da izračuna preplatu kao pozitivnu tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Sukladno svemu navedenom, tužitelj predlaže sudu da sve predložene dokaze provede na glavnoj raspravi, te donese odluku kojom usvaja u cijelosti tužbeni zahtjev.
4. Vezano za navode tužitelja iz t. 3. obrazloženja tuženik je naveo da se protivi povlačenju tužbe, te predložio da sud o tome odluči.
5. Prema čl. 193. st. 1. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema st. 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane.
Kada tužitelj smanjuje tužbeni zahtjev on, posljedično, djelomično povlači tužbu u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, te se na takvu njegovu radnju primjenjuju opća pravila o povlačenju tužbe.
Tužitelj svojim navodima iz t. 3. obrazloženja nije smanjio tužbeni zahtjev, pa shodno tome ni djelomično povukao tužbu. Posljedično, tuženikovo protivljenje povlačenju tužbe je bez procesnopravnog učinka.
6. Tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio sljedeći tužbeni zahtjev: „Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.326,17 EUR, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 14% godišnje do 30.06.2011., od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno ZOO, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od: 0,96 EUR od 3.11.2008. do isplate, 2,07 EUR od 31.12.2008. do isplate, 2,87 EUR od 3.2.2009. do isplate, 3,23 EUR od 28.2.2009. do isplate, 2,24 EUR od 31.3.2009. do isplate, 2,43 EUR od 30.4.2009. do isplate, 0,91 EUR od 31.5.2009. do isplate, 0,08 EUR od 31.7.2009. do isplate, 0,67 EUR od 31.8.2009. do isplate, 0,62 EUR od 30.9.2009. do isplate, 0,03 EUR od 31.10.2009. do isplate, 1,15 EUR od 30.11.2009. do isplate, 2,04 EUR od 31.12.2009. do isplate, 3,32 EUR od 31.1.2010. do isplate, 3,03 EUR od 28.2.2010. do isplate, 4,76 EUR od 12.4.2010. do isplate, 4,44 EUR od 6.5.2010. do isplate, 5,08 EUR od 7.6.2010. do isplate, 10,63 EUR od 8.7.2010. do isplate, 9,48 EUR od 4.8.2010. do isplate, 12,67 EUR od 31.8.2010. do isplate, 11,49 EUR od 30.9.2010. do isplate, 9,60 EUR od 9.11.2010. do isplate, 13,60 EUR od 15.12.2010. do isplate, 18,68 EUR od 31.12.2010. do isplate, 15,08 EUR od 21.2.2011. do isplate, 16,34 EUR od 21.3.2011. do isplate, 14,74 EUR od 27.10.2011. do isplate, 15,03 EUR od 27.10.2011. do isplate, 21,85 EUR od 27.10.2011. do isplate, 22,51 EUR od 27.10.2011. do isplate, 28,21 EUR od 27.10.2011. do isplate, 25,28 EUR od 27.10.2011. do isplate, 22,08 EUR od 27.10.2011. do isplate, 21,73 EUR od 17.11.2011. do isplate, 21,49 EUR od 12.1.2012. do isplate, 23,01 EUR od 17.2.2012. do isplate, 24,35 EUR od 20.2.2012. do isplate, 24,41 EUR od 4.5.2012. do isplate, 23,50 EUR od 4.5.2012. do isplate, 24,12 EUR od 19.6.2012. do isplate, 24,54 EUR od 26.6.2012. do isplate, 23,83 EUR od 30.6.2012. do isplate, 24,01 EUR od 31.7.2012. do isplate, 23,48 EUR od 31.8.2012. do isplate, 22,32 EUR od 21.11.2012. do isplate, 23,56 EUR od 21.11.2012. do isplate, 24,15 EUR od 27.2.2013. do isplate, 23,73 EUR od 6.5.2013. do isplate, 21,41 EUR od 29.7.2013. do isplate, 23,38 EUR od 29.7.2013. do isplate, 23,56 EUR od 29.7.2013. do isplate, 22,78 EUR od 29.7.2013. do isplate, 20,38 EUR od 29.7.2013. do isplate, 20,32 EUR od 29.7.2013. do isplate, 534,91 EUR od 29.7.2013. do isplate, u roku od 15 dana.”
7. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
Kao što je rečeno, tužiteljica je, nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog financijskog vještačenja, tužbeni zahtjev postavila tako da njime zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 1.326,17 eur, s pripadajućim zateznim kamatama. Time je povećala početni tužbeni zahtjev (kojim je zahtijevala isplatu novčanog iznosa od 1.326,16 eur), te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačila tužbu.
Prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
Navedena tužiteljičina preinaka tužbe predstavlja situaciju iz čl. 190. st. 2. ZPP-a, pa je sud dopustio tu preinaku.
8. U parničnom postupku se činjenice utvrđuju sa stupnjem izvjesnosti, u smislu da uvjerenje suda o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.
9. U dokaznom postupku je izvršen uvid u ugovor o kreditu broj 128-50-3065702 od 27. rujna 2005. (7-8). Saslušana je svjedokinja LO, predložena po tuženiku. Provedeno je financijsko vještačenje.
10. Uvidom u ugovor o kreditu broj 128-50-3065702 od 27. rujna 2005. utvrđeno je da su dana 27. rujna 2005. tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu broj 128-50-3065702 (dalje: ugovor o kreditu) za iznos od 11.500,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Namjena je stambeni kredit. Dakle, ugovor o kreditu sadrži ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Namjena ugovora o kreditu je stambeni kredit. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi niti to tuženik tvrdi, da je tužiteljica sklopila taj ugovor u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, odnosno, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Konačno, da je tužiteljica potrošač, među strankama je nesporno. Kraj iznijetog, tužiteljica je u ugovoru o kreditu imala svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
Ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak su odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Saslušanjem svjedokinje ĆO, direktorice tuženikove poslovnice, utvrđeno je, u bitnom, da je u opisu njenog posla da monitorira ljude, prati njihov rad te ih usmjerava u radu. Ista nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu s tužiteljicom. U to vrijeme je postojalo više ponuda za sklapanje ugovora o kreditu, a klijenti su bili ti koji su birali koji će ugovor sklopiti. Mogao se sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eur i u CHF. Klijente se uvijek upozoravalo na rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom, da se tečaj može mijenjati i da nije fiksni, te da uvijek postoji rizik.
Svjedokinja nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, a samo iz dijela njenog iskaza, gdje je uopćeno iskazala da se klijente uvijek upozoravalo na rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom, da se tečaj može mijenjati i da nije fiksni, te da uvijek postoji rizik, se ne može, sa stupnjem izvjesnosti, o kojem je naprijed bilo riječi, utvrditi da se u konkretnom slučaju sa tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.
S druge strane, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njeni interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.
Predmetni ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.
Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.
Kao što je rečeno, iz iskaza svjedokinje predložene po tuženiku se ne može sa stupnjem izvjesnosti utvrditi da se u konkretnom slučaju sa tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.
Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz CHF su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03, ništetne.
Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 1.326,17 eur / 9.991,96 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 03. studenog 2008. 0,96 eur / 7,26 kn, 31. prosinca 2008. 2,07 eur / 15,62 kn, 03. veljače 2009. 2,87 eur / 21,64 kn, 28. veljače 2009. 3,23 eur / 24,36 kn, 31. ožujka 2009. 2,24 eur / 16,86 kn, 30. travnja 2009. 2,43 eur / 18,29 kn, 31. svibnja 2009. 0,91 eur / 6,82 kn, 31. srpnja 2009. 0,08 eur / 0,63 kn, 31. kolovoza 2009. 0,67 eur / 5,08 kn, 30. rujna 2009. 0,62 eur / 4,69 kn, 31. listopada 2009. 0,03 eur / 0,19 kn, 30. studenog 2009. 1,15 eur / 8,63 kn, 31. prosinca 2009. 2,04 eur / 15,40 kn, 31. siječnja 2010. 3,32 eur / 25,03 kn, 28. veljače 2010. 3,03 eur / 22,82 kn, 12. travnja 2010. 4,76 eur / 35,89 kn, 06. svibnja 2010. 4,44 eur / 33,42 kn, 07. lipnja 2010. 5,08 eur / 38,25 kn, 08. srpnja 2010. 10,63 / 80,07 kn, 04. kolovoza 2010. 9,48 eur / 71,46 kn, 31. kolovoza 2010. 12,67 eur / 95,48 kn, 30. rujna 2010. 11,49 eur / 86,60 kn, 09. studenog 2010. 9,60 eur / 72,33 kn, 15. prosinca 2010. 13,60 eur / 102,45 kn, 31. prosinca 2010. 18,68 eur / 140,77 kn, 21. veljače 2011. 15,08 eur / 113,64 kn, 21. ožujka 2011. 16,64 eur / 123,15 kn, 27. listopada 2011. 14,74 eur / 111,05 kn, 27. listopada 2011. 15,03 eur / 113,22 kn, 27. listopada 2011. 21,85 eur / 164,60 kn, 27. listopada 2011. 22,51 eur / 169,60 kn, 27. listopada 2011. 28,21 eur / 212,52 kn, 27. listopada 2011. 25,28 eur / 190,47 kn, 27. listopada 2011. 22,08 eur / 166,34 kn, 17. studenog 2011. 21,73 eur / 163,75 kn, 12. siječnja 2012. 21,49 eur / 161,89 kn, 17. veljače 2012. 23,01 eur / 173,40 kn, 20. veljače 2012. 24,35 eur / 183,44 kn, 04. svibnja 2012. 24,41 eur / 183,94 kn, 04. svibnja 2012. 23,50 eur / 177,03 kn, 19. lipnja 2012. 24,12 eur / 181,70 kn, 26. lipnja 2012. 24,54 eur / 184,89 kn, 30. lipnja 2012. 23,83 eur / 179,52 kn, 31. srpnja 2012. 24,01 eur / 180,93 kn, 31. kolovoza 2012. 23,48 eur / 176,90 kn, 21. studenog 2012. 22,32 eur / 168,20 kn, 21. studenog 2012. 23,56 eur / 177,48 kn, 27. veljače 2013. 24,15 eur / 181,93 kn, 06. svibnja 2013. 23,73 eur / 178,81 kn, 29. srpnja 2013. 21,41 eur / 161,31 kn, 29. srpnja 2013. 23,38 eur / 176,18 kn, 29. srpnja 2013. 23,56 eur / 177,48 kn, 29. srpnja 2013. 22,78 eur / 171,65 kn, 29. srpnja 2013. 20,38 eur / 153,53 kn, 29. srpnja 2013. 20,32 eur / 153,07 kn, 29. srpnja 2013. 534,91 eur / 4.030,30 kn.
Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu iz nalaza i mišljenja vještaka, ali ističe da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, iako da su stranke u ugovoru o kreditu ugovorile srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta.
Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženik je prije vještačenja bio predložio da vještak u nalazu i mišljenju prikaže i negativnu tečajnu razliku, kao i iznos manje plaćene kamate, ukoliko takvi iznosi postoje za pojedine mjesece. Sud nije utvrđivao tzv. negativne razlike (eventualno nastale u vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na kn bio niži), jer tuženik tokom postupka nije postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja, odnosno, prigovor prijeboja u tom smislu.
Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tuženik je, sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog jednostranog povećanja tečaja švicarskog franka.
Kako je u konkretnom slučaju do stjecanja od strane tuženika došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 214. ZOO-a/91, tuženik dužan tužitelju platiti zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05 i dr., dalje: ZOO/05).
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
Slijedom svega iznijetog, tužiteljev tužbeni zahtjev je osnovan, te je odlučeno kao u t. I dispozitiva.
11. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove.
Tužiteljici su priznati sljedeći parnični troškovi: za pribavu isprava 50,00 eur (Tbr. 36. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za sastav tužbe 150,00 eur (Tbr. 7. t. 1.), za sastav podneska od 21. prosinca 2022. 150,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 09. veljače 2023. 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 16. ožujka 2023. 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 04. lipnja 2024. 150,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 03. prosinca 2024. 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 17. ožujka 2025. 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 275,00 eur (Tbr. 46.), za naknadu za pribavu isprava 24,95 eur, za vještačenje 400,00 eur i za sudsku pristojbu na tužbu 26,54 eur, ili ukupno 1.826,49 eur.
Tužiteljici, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripada i pravo na zatražene zatezne kamate na priznate troškove, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tekuće od dana donošenja presude do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.
Tužiteljica nije izgubila ovu parnicu, pa nije dužna tuženiku naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 21. ožujka 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužiteljici p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
