REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
Poslovni broj: P-532/2023-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, Maksimirska 25 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Nine Šuka, na ročištu za objavu presude dana 21. ožujka 2024. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.630,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 10,67 EUR od 7.11.2008. godine do isplate,
na iznos od 3,55 EUR od 31.12.2008. godine do isplate,
na iznos od 12,69 EUR od 31.1.2009. godine do isplate,
na iznos od 14,10 EUR od 20.2.2009. godine do isplate,
na iznos od 14,73 EUR od 20.3.2009. godine do isplate,
na iznos od 12,98 EUR od 22.4.2009. godine do isplate,
na iznos od 13,49 EUR od 22.5.2009. godine do isplate,
na iznos od 10,79 EUR od 24.6.2009. godine do isplate,
na iznos od 8,80 EUR od 15.8.2009. godine do isplate,
na iznos od 9,33 EUR od 15.8.2009. godine do isplate,
na iznos od 10,37 EUR od 22.9.2009. godine do isplate,
na iznos od 9,82 EUR od 22.9.2009. godine do isplate,
na iznos od 9,22 EUR od 5.11.2009. godine do isplate,
na iznos od 10,44 EUR od 21.11.2009. godine do isplate,
na iznos od 10,79 EUR od 19.12.2009. godine do isplate,
na iznos od 14,06 EUR od 29.1.2010. godine do isplate,
na iznos od 14,55 EUR od 5.3.2010. godine do isplate,
na iznos od 17,40 EUR od 31.3.2010. godine do isplate,
na iznos od 17,40 EUR od 31.3.2010. godine do isplate,
na iznos od 19,04 EUR od 9.5.2010. godine do isplate,
na iznos od 28,04 EUR od 16.7.2010. godine do isplate,
na iznos od 26,01 EUR od 14.9.2010. godine do isplate,
na iznos od 32,20 EUR od 14.9.2010. godine do isplate,
na iznos od 30,06 EUR od 21.10.2010. godine do isplate,
na iznos od 26,62 EUR od 19.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 33,88 EUR od 30.12.2010. godine do isplate,
na iznos od 43,12 EUR od 20.1.2011. godine do isplate,
na iznos od 36,58 EUR od 3.2.2011. godine do isplate,
na iznos od 39,10 EUR od 13.3.2011. godine do isplate,
na iznos od 36,17 EUR od 8.4.2011. godine do isplate,
na iznos od 36,71 EUR od 3.8.2011. godine do isplate,
na iznos od 49,07 EUR od 21.6.2011. godine do isplate,
na iznos od 50,28 EUR od 12.7.2011. godine do isplate,
na iznos od 60,61 EUR od 23.8.2011. godine do isplate,
na iznos od 55,30 EUR od 11.9.2011. godine do isplate,
na iznos od 49,49 EUR od 14.10.2011. godine do isplate,
na iznos od 48,87 EUR od 6.11.2011. godine do isplate,
na iznos od 48,42 EUR od 8.12.2011. godine do isplate,
na iznos od 51,19 EUR od 8.1.2012. godine do isplate,
na iznos od 53,61 EUR od 3.2.2012. godine do isplate,
na iznos od 53,93 EUR od 9.3.2012. godine do isplate,
na iznos od 52,26 EUR od 13.4.2012. godine do isplate,
na iznos od 53,39 EUR od 12.5.2012. godine do isplate,
na iznos od 54,16 EUR od 14.6.2012. godine do isplate,
na iznos od 52,86 EUR od 7.7.2012. godine do isplate,
na iznos od 53,20 EUR od 3.8.2012. godine do isplate,
na iznos od 52,23 EUR od 13.9.2012. godine do isplate,
na iznos od 50,16 EUR od 14.10.2012. godine do isplate,
na iznos od 52,40 EUR od 16.11.2012. godine do isplate,
na iznos od 53,48 EUR od 13.12.2012. godine do isplate,
na iznos od 52,69 EUR od 19.1.2013. godine do isplate,
na iznos od 48,46 EUR od 20.2.2013. godine do isplate,
na iznos od 52,05 EUR od 21.3.2013. godine do isplate,
na iznos od 52,37 EUR od 24.5.2013. godine do isplate,
na iznos od 50,96 EUR od 21.6.2013. godine do isplate,
na iznos od 46,58 EUR od 19.7.2013. godine do isplate,
na iznos od 46,47 EUR od 14.8.2013. godine do isplate,
na iznos od 47,54 EUR od 17.9.2013. godine do isplate,
na iznos od 49,27 EUR od 15.10.2013. godine do isplate,
na iznos od 51,66 EUR od 14.11.2013. godine do isplate,
na iznos od 50,43 EUR od 19.12.2013. godine do isplate,
na iznos od 51,30 EUR od 31.12.2013. godine do isplate,
na iznos od 52,29 EUR od 22.1.2014. godine do isplate,
na iznos od 52,90 EUR od 18.2.2014. godine do isplate,
na iznos od 54,20 EUR od 20.3.2014. godine do isplate,
na iznos od 53,78 EUR od 25.4.2014. godine do isplate,
na iznos od 52,34 EUR od 27.5.2014. godine do isplate,
na iznos od 51,88 EUR od 25.6.2014. godine do isplate,
na iznos od 52,09 EUR od 18.7.2014. godine do isplate,
na iznos od 53,70 EUR od 21.8.2014. godine do isplate,
po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,, sve u roku od 15 dana.
II Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 300,00 EUR pa se odbija prigovor tuženika radi prebijanja ove tražbine s tražbinom tužitelja.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.015,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 125,00 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da su stranke dana 14.07.2008. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 286-044/2008, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.020,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.
Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio.
Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnim Ugovorima postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.
Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP). Dalje ističe da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda RH Rev3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.
Tužitelj tako drži da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Slijedom navedenog postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 2.633,90 EUR, kojeg je nakon provođenja financijskog vještačenja povisio na iznos od 2.630,58 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečnoj razini, kako je to navedeno u točki I izreke.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije svega, ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva.
Kako je tužba podnesena dana 14.06.2023. godine, tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 14.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalno pravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalno pravnom prigovoru zastare.
Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom.
Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega je, i u tom smislu nastupila zastara.
Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.
Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.
Po tuženiku tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja.
Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti.
Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere.
Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas prema odredbi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.
Predmetna odredba Ugovora o kreditu nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka.
Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.
Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu.
Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.
Tuženik osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora.
Po njemu posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora.
Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika.
Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
3. Naknado na pripremnom ročištu tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u ukupnom iznosu od 300,00 EUR, a što je rezultat toga što je tečaj CHF tijekom otplate kredita u određenom razdoblju bio niži u odnosu na početno ugovoreni tečaj, kada je tužitelj plaćao manje anuitete.
Nakon provođenja financijskog vještačenja nije precizirao svoje potraživanje mada je to najavljivao.
4. Na ove navode tuženika, tužitelj je istaknuo, a vezano za prigovor zastare da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine zauzeo stav u pogledu zastare predmetnog potraživanja, tj. prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe zbog čega zastara nije nastupila.
U konkretnom slučaju u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. postala je pravomoćna 14.06.2018. godine te je danom pravomoćnosti presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava tek 14.06.2023.godine. Dakle, budući da je tužitelj tužbu podnio 14.6.2023. godine to je razvidno kako zastara za povrat stečenog bez osnove još nije nastupila.
Vezano za odredbe ugovora kojima je određeno da je glavnica kredita vezana uz švicarski franak tzv. valutna klauzula, tužitelj ističe kako je neosnovan navod tuženika kako navedene odredbe nisu ništetne. Naime, prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.
Nadalje, člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije sporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl. 62. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.). O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj. Slijedom svega navedenog, razvidno je kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl. 7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.
Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tužena u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.
Tužitelj smatra prigovor tuženika vezan uz tijek zatezne kamate u cijelosti neosnovanim. Takva tvrdnja nema uporišta u odredbi članka 1115. ZOO-a koja odredba ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Odredbom članka 55. st 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identično je bilo određeno i člankom 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Nadalje, Građanski odjel VSRH je na svojoj sjednici 20.1.2020. godine donio Zaključak koji glasi: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323 st.1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke u kojem u je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Ističe kako su posljedice ništetnosti uređene odredbom članka 323. st.1. ZOO- a na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora.
Predlaže sudu nakon provedenog postupka u cijelosti prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev
5. Što se tiče prigovora radi prijeboja tužitelj smatra da je isti neosnovan, ističući podredno i prigovor zastare te eventualne tražbine tuženika, budući da je prošlo više od pet godina nakon dospijeća manje plaćenih anuiteta.
6. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 016-1729/2006 kojeg su stranke sklopile dana 14. srpnja 2008. godine, otplatni plan, za kredit, pregled prometa za klijenta od 27. srpnja 2023., specifikacija uplata od 7. kolovoza 2023., ponuda br. 009/08 Auto Servisa "Krešimir" od 12. srpnja 2008., specifikacija isplate kredita, pregled prometa po kreditu od 7. kolovoza 2023., otplatni plan, specifikacija uplata, izjava zaposlenice tuženika VSZ od 24. kolovoza 2020., te je provedeno financijsko vještačenje po mr. sc. ŽS iz Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušan je tužitelj.
7. Tužbeni zahtjev je osnovan.
8. Prigovor tuženika radi prebijanja je neosnovan.
9. Nije sporno da su tuženik koji je tada poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 286- 044/2008 od 14. srpnja 2008., temeljem kojeg ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 13.020,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to za kupnju novog motornog vozila.
Prema članku 4. ugovoren je rok otplate od 6 godina, u 72 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 218,87 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja, time da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu.
10. Nije sporno da je ovaj kredit tužitelj u cijelosti vratio.
11. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelj ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i koliko.
12. Sporno je da li je osnovan prigovor radi prebijanja tražbina koji je istaknuo tuženik.
13. Tužbeni zahtjev postavljen je na temelju izračuna razlike između onoga što je prilikom otplate tužitelj stvarno platio i onoga što bi platio pod pretpostavkom da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivalo početno ugovoreni tečaj CHF u odnosu na HRK.
14. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika) u razdoblju od 1. 04. 2005. do 31. 12. 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".
U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
15. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.
Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 ; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
16. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmeti ugovor radi kupnje motornog vozila - novog motocikl marke Kawasaki, tip ZR 750L, mota Z 750, godina proizvodnje 2008., što je bila i ugovorena namjena kredita. Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljem pojedinačno pregovarao.
17. Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika i to nitko ne spori.
Njegove tvrdnje o tome da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane.
18. To ne dokazuje niti pisana izjava zaposlenice tuženika VSZ, od 24. 08. 2020. u kojem ista općenito opisuje način postupanja banke u predmetnom razdoblju, a što se tiče prezentacije i nuđenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u € i u CHF, a ne govori ništa konkretno što se tiče sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te o tome ona nema saznanja.
19. Iz logičnog i životno uvjerljivog iskaza tužitelja razvidno je kako je on već bio klijent tada Hypo Alpe Adria bank te imao otvoren tekući račun na koji je primao plaću. Radio je kao električar u jednom trgovačkom društvu te je odlučio kupiti novi motocikl. Budući da nije imao dovoljno sredstava u banci se interesirao o dobivanju kredita pa mu je službenica banke ponudila da sklopim ugovor koji je vezan uz valutu CHF. prije toga nije dizao kredite tako da nije imao nikakvih iskustava što se toga tiče, a isto tako mu službenica banke nije govorila ništa o eventualnim rizicima rasta tečaja te valute. Kredit mu je bio prihvatljiv s obzirom da je ta početna rata iznosila nekih 900,00 kuna što sam je mogao u početku normalno otplaćivati obzirom na visinu plaće. Nažalost, tijekom otplate došlo je do enormnog rasta anuiteta zbog povećanja tečaja. Motocikl je kupio u jednoj auto kući i koristio ga za osobne potrebe.
20. Dakle, ostaje utvrđenje iz naprijed citirane presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da banke, dakle i ovdje tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
11. Slijedom toga za ovaj je sud nedvojbeno da je sporna odredba ugovora koja se tiče primjene valutne kaluzule u CHF, odnosno otplate kredita prema tečaju CHF u vrijeme plaćanja, ništetna, a suprotna tumačenja odredbi ugovora i pravna argumentacija tuženika za ovaj sud nije prihvatljiva.
22. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je kako je kredit u cijelosti iskorišten 14. srpnja 2008., s kojim danom je srednji tečaj Hypo Alpe-Adria- Bank za valutu CHF iznosio 4,4560 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 13.020,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 58.017,12 kn..
Vještak je u nalazu dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate na temelju kojeg se iskazuju razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).
Mišljenje je vještaka da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF (srednji tečaj kreditora) važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi:
ukupno 2.693,05 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi), ili
ukupno 2.692,57 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike (-0,48 EUR), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza.
23. Tužitelj nije imao primjedbi na taj nalaz i mišljenje te je prema istom uskladio tužbeni zahtjev, na iznos od 2.693,05 EUR, sa kamatom na pojedine mjesečne iznose tekućom od dana plaćanja tih iznosa.
24. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje naveo kako je vještak naveo pogrešan datum isplate kredita pozivajući se na isplatni nalog iz kojeg je vidljivo da je kredit isplaćen 16. srpnja 2008., pa da je zbog toga prikazao veći iznos razlike zbog promjene tečaja.
25. Po nalogu suda vještak je na ove prigovore dao pisano očitovanje u kojem je istaknuo kako navedenog dokumenta nije bilo u spisu predmeta u vrijeme izrade osnovnog nalaza i mišljenja, a iz dokumentacije koja je vještak bila na uvidu proizlazio je datum isplate kredita 14. srpnja 2008., pa je s tim datumom i sačinjen izračun. S obzirom na dostavljeni dokument – obračun isplate kredita – u Tabeli 1a u nastavku dao je izračune analogni onima iz osnovnog nalaza i mišljenja, ali polazeći od 16. srpnja 2008. kao datuma isplate kredita.
Napomenuo je da su u svim ostalim elementima, izračuni jednaki onima iz osnovnog nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu.
Zato je naveo kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF (srednji tečaj kreditora) važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi: ukupno 2.630,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1a nalaza (samo pozitivni iznosi), ili
ukupno 2.628,65 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike (-1,93 EUR), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1a nalaza.
26. Daljnjih prigovora na nalaz i mišljenje nije bilo, time da je tuženik naglasio kako ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka na glavnoj raspravi no i nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.
27. Sukladno ovoj korekciji nalaza i mišljenja vještaka tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 2.630,58 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana pojedinačnih mjesečnih uplata.
28. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".
Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.
29. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odn. da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).
30. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.
Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
31. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. pa nadalje, nisu bila u zastari.
Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. 14. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao.
Zato je prigovor tuženika neosnovan.
32. Neosnovan je prigovor tuženika radi prebijanja jer po stavu ovog suda njegova tražbina prema tužitelju ne postoji, a vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe.
Odlučna je činjenica da je u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti ugovorne odredbe, temeljem čega tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na vraćanje onog što je tuženik kao banka odnosno trgovac primio temeljem te ništetne odredbe, ponašanje samog tuženika koji je postupajući protivno zakonu, ostvario nepripadnu korist. U takvoj situaciji, tužitelj kao potrošač, pa i u razdoblju kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početno ugovorenog tečaja, nije ništa stekao od tuženika pa da bi on kao nesavjesni stjecatelj, mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu prema tužitelju.
Takva tražbina tuženika nije osnovana jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne odredbe ugovora primio da bi mu ih temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a bio dužan vratiti.
Isto tako stavak 2. cit. članka propisuje kako je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovorna svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
U tom smislu tuženik na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, odnosno ovdje tražiti da potraživanje tužitelja umanji prijebojem.
33 . Slijedom navedenog tužbeni zahtjev valjalo je usvojiti kako je to navedeno pod I izreke, a prigovor tuženika radi prebijanja odbiti kako je to navedeno pod II izreke.
34. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, kamata teče od svake pojedinačne uplate rate kredita u korist tuženika, sve na osnovi članka 1115. ZOO-a, budući da je tuženik zbog opisanog protupravnog načina postupanja prema tužitelju kao potrošaču, nepošteni stjecatelj.
35. Rješenje o troškovima postupka iz točke II, temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.
36. Trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju, odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 30. kolovoza 2023., sastav podneska od 11. siječnja 2024., sastav podneska od 10. svibnja i podneska od 23. rujna 2024., svaki po 100 bodova (Tbr. 8. t. 1.), te zastupanja na ročištima 12. ožujka 2024. i 11. veljače 2025., svako u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno u visini 700 bodova.
Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 EUR tako da je riječ o naknadi u iznosu od 1.400,00 EUR, na što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 350,00 EUR.
Također mu pripada naknada troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR.
37. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 125,00 EUR je neosnovan jer se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje ove parnice, pa je isti valjalo odbiti.
U Zlataru, dana 21. ožujka 2024.
S u d a c
Neven Kucelj
Uputa o pravnom lijeku!
Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dn-a:
1. punomoćnik tužitelja
2. punomoćnik tuženika
