REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-977/2024-23

(ranije spis broj P-357/2023)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Maneo d.o.o. OIB:68737438754, Bjelovar, A. Šenoe 7, zastupanog po punomoćniku Juraju Blažičku, odvjetniku u Zagrebu, Masarykova ulica 10, protiv tuženika SS OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ljubici Vuković, odvjetnici u Splitu, Mažuranićevo šetalište 14, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 06. veljače 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 20. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju Maneo d.o.o., Bjelovar, Augusta Šenoe 7, OIB: 68737438754, iznos od 5.972,51 Eura sa zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 1.327,23 Eura, počevši od 17. kolovoza 2022. godine;

- iznos od 663,61 Eura, počevši od 17. rujna 2022. godine;

- iznos od 663,61 Eura, počevši od 13. listopada 2022. godine;

- iznos od 663,61 Eura, počevši od 14. studenog 2022. godine;

- iznos od 663,61 Eura, počevši od 14. prosinca 2022. godine;

- iznos od 1.990,84 Eura, počevši od 11. siječnja 2023. godine;

pa sve do isplate, po stopi u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio sporedne tražbine tužitelja, koji se odnosi na zatraženu zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 1.990,84 Eura, počevši od dana 03. siječnja 2022. godine, pa sve do 10. siječnja 2023. godine.

III. Nalaže se tuženiku SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da nadoknadi tužitelju Maneo d.o.o., Bjelovar, Augusta Šenoe 7, OIB: 68737438754, trošak postupka u iznosu od 1.712,36 Eura, sa zateznim kamatama (ranije spis broj P-357/2023)

koje teku od dana 20. ožujka 2025. godine, pa do isplate prema stopi sukladno čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate.

2. U tužbi tvrdi da su stranke dana 08. ožujka 2022. godine, sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji (dalje u tekstu: Ugovor) i to tužitelj u svojstvu pružatelja usluge, a tuženik u svojstvu jamca platca, time da je stranka predmetnog Ugovora u svojstvu naručitelja usluge bilo je još i društvo Caneo, d.o.o.

3. Tužitelj tvrdi kako su odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora. stranke regulirale međusobna prava i obveze prema Ugovoru, dok je odredbom članka 3. regulirana naknada za usluge koje tužitelj pruža na temelju Ugovora. Tako su stranke ugovorile fiksnu naknadu za savjetodavne usluge u iznosu od 48.000,00 kn + PDV, pri čemu su u navedenom članku detaljno definirale uvjet nastanka i dinamiku dospijeća naknade. Nastanak tražbine s osnove fiksne naknade za savjetodavne usluge uvjetovan je djelomično i donošenjem rješenja o otvaranju predstečajnog postupka u odnosu na društvo Caneo d.o.o., a koje je rješenje nesporno bilo doneseno 13. svibnja 2022. godine.

4. Nadalje, tužitelj tvrdi da su odredbom članka 3.3. predmetnog Ugovora, stranke ugovorile kako u slučaju raskida Ugovora od strane tužitelja kao pružatelja usluge, tužitelj ima pravo na naplatu cjelokupne fiksne naknade (neovisno o rokovima dospijeća iz članka 3.2. ovog Ugovora i neovisno o opsegu pružene usluge), pri čemu cjelokupni preostali dio fiksne naknade dospijeva na naplatu odmah, s danom raskida Ugovora. Odredbom članka 7.1. predmetnog Ugovora, tuženik se u svojstvu jamca- platca obvezao solidarno ispuniti obvezu glavnog dužnika – naručitelja usluge, tj. društva Caneo d.o.o. Odredbom članka 9.2. predmetnog Ugovora, stranke su ugovorile uvjete prema kojima tužitelj kao pružatelj usluge ima pravo raskinuti predmetni Ugovor, pri čemu su kao razloge za raskid ugovorile kašnjenje s plaćanjem (prema uvjetima iz Ugovora), odnosno grubo kršenje ugovornih odredaba.

5. Tužitelj tvrdi da je tijekom cijelog ugovornog razdoblja u cijelosti i uredno ispunjavao sve svoje ugovorne obveze. U konkretnom je slučaju naručitelj usluge (društvo Caneo, d.o.o.) grubo kršio ugovorne odredbe na način da nije dostavljao traženu i nužnu dokumentaciju, nije odgovarao na pozive, niti na e-mail poruke tužitelja, a uz to je kasnio i s ispunjenjem novčanih obveza, uslijed čega je tužitelj raskinuo Ugovor, Izjavom o raskidu Ugovora od 05. siječnja 2023. godine (omaškom na Izjavi naznačeno 5. siječnja 2022. godine, ali iz okolnosti je razvidno da je riječ o 2023. godini). Navedena Izjava upućena je naručitelju usluge (društvu LA TOMA TRGOVINA d.o.o. – naziv ovog društva je očito omaškom naveden – opaska suca) preporučenom pošiljkom dana 05. siječnja 2023. godine, a koju Izjavu je isti uredno zaprimio.

6. Ukupni dospjeli i neplaćeni dug naručitelja usluge prema predmetnom Ugovoru, koji predstavlja predmet ovog postupka, iznosi 5.972,51 EUR / 44.999,88 kn. Tužitelj (ranije spis broj P-357/2023)

ističe kako je dospijeće fiksne naknade, bilo uvjetovano donošenjem rješenja o otvaranju predstečajnog postupka u odnosu na društvo Caneo d.o.o. (koje je doneseno 13. svibnja 2022. godine – Rješenje Trgovačkog suda u Splitu, posl. br. St-153/2022 od 13. svibnja 2022. godine), pri čemu zadnja rata fiksne naknade (u skladu s odredbom članka 3.2. Ugovora) dospijeva u roku od 300 dana od dana donošenja rješenja o otvaranju predstečajnog postupka. Budući da je naručitelj usluge kasnio s ispunjenjem i plaćanjem prema Ugovoru (s više od 3 rate) tužitelj je raskinuo predmetni Ugovor, a raskidom Ugovora dospjele su na naplatu sve rate fiksne naknade. Potraživanje tužitelja u ovom postupku odnosi se na 11. rata, fiksne naknade za pružanje ugovorenih usluga (2.-12. rata fiksne naknade).

7. Tužitelje je naveo kako se odgovornost tuženika za dug društva Caneo d.o.o. temelji na odredbi članka 7.1. navedenog Ugovora. Uz to, odgovornost tuženika temelji se i na odredbi članka 111. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da, ako se jamac obvezao kao jamac platac, isti odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme.

8. Shodno tome, tužitelj je predložio da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu u vezi isplate iznosa od 5.972,51 Eura sa zateznom kamatom na pojedine iznose navedene u izreci ove odluke.

9. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, tužitelj je naveo da iz odgovora na tužbu proizlazi kako tuženik ne osporava postojanje ugovornog odnosa između stranaka, sukladno navedenom u tužbi. U vezi stava tuženika da u smislu čl. 3.3. Ugovora, isključivo u slučaju raskida Ugovora od strane naručitelja usluge, tužitelj ima pravo na naplatu cjelokupne fiksne naknade, tužitelj smatra da je tumačenje tuženika potpuno pogrešno jer je čl. 3.1. Ugovora, ugovoreno da je naručitelj usluge dužan tužitelju kao pružatelju usluge za savjetodavne usluge isplatiti fiksnu naknadu u ukupnom iznosu od 48.000,00 kuna + PDV, tj. ukupno 60.000,00 kuna. U odredbi članka 3.2. stranke su ugovorile kako je fiksna naknada za savjetovanje tijekom predstečajnog postupka uvjetovana otvaranjem predstečajnog postupka, a ista nastaje i dospijeva kao novčana tražbina nakon donošenja rješenja o otvaranju predstečajnog postupka, pri čemu se ista plaća u obrocima kako je detaljno specificirano u odredbi članka 3.2. Ugovora. Dakle, cjelokupna tražbina s osnove fiksne naknade (koja je ujedno predmet ovog postupka) nastala je danom donošenja rješenja o otvaranju predstečajnog postupka u odnosu na društvo Caneo d.o.o. – točnije 13. svibnja 2022. godine (razvidno iz rješenja koje se nalazi u spisu). Tužitelj je samo naručitelju usluge

– društvu Caneo d.o.o. (a posljedično i tuženiku kao jamcu-platcu) omogućio obročnu otplatu navedene obveze u 12 rata tijekom 300 dana, od dana otvaranja predstečajnog postupka. S obzirom na to u potpunosti je neosnovano tuženikovo tumačenje kako tužitelj nema pravo na naplatu fiksne naknade za svoje usluge u skladu s Ugovorom. Nadalje, od dana donošenja rješenja o otvaranju predstečajnog postupka do dana raskida Ugovora (05. siječnja 2023. godine) prošlo je 237 dana, te je u skladu s Ugovorom već tijekom trajanja ugovornog odnosa dospjelo ukupno 9 rata fiksne naknade, pa je po tužitelju tuženikov prigovor i osporavanje osnove, neosnovan. Također, vezano za navod u tužbi koji se odnosi na pravnu osobu LA TOMA TRGOVINA, tužitelj je istakao kako se radi o omašci u pisanju, obzirom da je umjesto te pogrešno navedene pravne osobe trebalo biti navedeno Caneo d.o.o., te je u tom (ranije spis broj P-357/2023)

dijelu ispravio historijat tužbe. U pogledu prigovora koji se odnosi na pogrešni pravni put, odnosno bjanko zadužnicu je istakao da niti naručitelj usluge, niti tuženik, kao jamac platac, nikada nisu dostavili tužitelju neku bjanko zadužnicu da bi tužitelj imao uopće mogućnost da se na taj način namiri u vezi predmetnog novčanog potraživanja. Osporio je tvrdnje tuženika o tome da tužitelj ne bi uredno ispunjavao svoje obveze, te tvrdi da je konstantno pozivao naručitelja usluge na dostavu dokumentacije, što je u konačnici dokazao i dostavljenom korespondencijom između stranaka.

10. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbeni zahtjev, odnosno činjeničnu i pravnu osnovu tužbe. Naime, tuženik nije osporavao iznesenu činjenicu da je kao „ AS“ uz društvo Caneo d.o.o., kao „Naručitelj usluge“ s tužiteljem kao „Pružateljem usluge“ dana 08.03.2022.g., sklopio Ugovor, međutim, tuženik je osporio pravnu osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, navodeći u tom smislu kako je odredbom čl. 3.3. predmetnog Ugovora, ugovoreno sljedeće: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da u slučaju raskida ovog Ugovora od strane Naručitelja usluge, Pružatelj usluge ima pravo na cjelokupni iznos Fiksne naknade bez obzira na rokove dospijeća iz čl. 3.2. ovog Ugovora, te bez obzira na opseg izvršenih usluga. U tom slučaju Fiksna naknada dospijeva u cjelokupnom iznosu na dan kada je raskinut ovaj Ugovor“.

11. Dakle, tužiteljevo pravo na naplatu utvrđene Fiksne naknade u cjelokupnom iznosu bi postojalo jedino i isključivo da je predmetni ugovor raskinut od strane društva Caneo d.o.o. kao Naručitelja usluge, a što ovdje nije bio slučaj.

12. Nadalje, tuženik ističe kako se u točki III. činjeničnih navoda tužbe, između ostalog navodi kako je tužitelj raskinuo Ugovor o poslovnoj suradnji Izjavom o raskidu Ugovora o poslovnoj suradnji od 05. siječnja 2023.g. (omaškom na izjavi naznačeno 5. siječnja 2022.g. ali da je iz okolnosti razvidno da je riječ o 2023. godini). Predmetna izjava je upućena naručitelju usluge (društvu LA TOMA TRGOVINA d.o.o.) preporučenom pošiljkom 05. siječnja 2023. godine, a koju izjavu da je tuženik uredno zaprimio. Međutim, navedeno nije točno, obzirom da tuženik osobno nikad nije zaprimio tužiteljevu Izjavu o raskidu Ugovora o poslovnoj suradnji, na koju se tužitelj poziva. Štoviše tuženik prvi put čuje ime društva LA TOMA TRGOVINA d.o.o. kome je navodno tužitelj slao navedeno pismeno, pa ni ova tužiteljeva tvrdnja nije istinita.

13. Osim što tužitelj, po tuženiku, neosnovano potražuje utuženi iznos, jer istom naprijed citiranim odredbama čl. 3.3 Ugovora, utuženi iznos nikako ne pripada, tuženik svakako ističe prigovor pogrešnog pravnog puta. Naime, čl. 7.2. stranke su ugovorile kako je tuženik obvezan prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, predati tužitelju potvrđenu (solemniziranu) bjanko zadužnicu tvrtke sa osobnim jamstvom zakonskog zastupnika kao sredstvo osiguranja plaćanja novčanih tražbina iz ovog Ugovora, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, a upravo radi izbjegavanja sudskih postupaka, tužitelj je imao ovršnu ispravu temeljem koje je protiv tuženika mogao naplatiti sva svoja potraživanja, a što tužitelj do danas nije učinio, već se odlučio na pokretanje ovog sudskog postupka. Nadalje, odredbom čl. 8.1. Ugovora, ugovoreno je da je tužitelj kao Pružatelj usluga, odgovoran za uredno izvršenje usluga u skladu s predmetnim ugovorom. Tuženik ističe kako tužitelj nije odgovorno i na vrijeme pružao Naručitelju usluga ugovorene usluge, isti je često kasnio s traženjem potrebne dokumentacije, čime je Naručitelja usluga dovodio u nezgodan položaj, a posljedično takvom ponašanju isti nije u roku, niti na vrijeme, izvršavao svoje ugovorne obveze. Zbog toga, (ranije spis broj P-357/2023)

tuženik predlaže da se tužba odbaci, a podredno da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 6-9), rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj St-153/2022-7 od 13.05.2022.g., o otvaranju predstečajnog postupka nad Caneo d.o.o Donji Vinjani (list 10-13), obavijest o raskidu Ugovora od 05.01.2022.g., uz dokaz o primitku te obavijesti od strane društva Caneo d.o.o.(list 15-16), izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja od 05.04.2023.g. (list 17- 18), računi od 16.08.2022.g., 13.09.2022.g., 12.10.2022.g., 08.11.2022.g., 07.12.2022.g., 02.01.2023.g. (list 19-24), sms korespondenciju dostavljenu po tuženiku (list 32), korespondenciju dostavljeno po tužitelju (list 42-84), uvidom u ovosudnu presudu broj P-357/2023-11 od 29.02.2024.g. (list 103-113), uvidom u rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1654/2024-3 od 22.10.2024.g. (list 127- 131), ali i u rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj St-153/2022-41 od 23.01.2023.g. (list 135-138).

15. Izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje PS (list 91-93), SSF (list 93-94) i CS (list 94-95), kao i direktora tužitelja ZS (list 96-97) i tuženika (list 98-99) u svojstvu stranaka.

16. Na zadnjem održanom ročištu za glavnu raspravu dana 06. veljače 2025. godine, su odbijeni svi predloženi dokazi stranaka, koji nisu bili izvedeni, kao nepotrebni za razrješenje predmeta spora jer bi ujedno izvođenje tih dokaza vodilo nepotrebnom povećanju parničnih troškova i odugovlačenju parnice.

17. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

18. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim u cijelosti u vezi glavne tražbine, a djelomično osnovanim u vezi sporedne tražbine koja se odnosila na zatraženu zateznu kamatu, na dosuđeni iznos glavnog duga.

19. Prije svega, valja naglasiti da je u ovoj pravnoj stvari već bilo udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti i to presudom broj P-357/2023-11 od 29. veljače 2024. godine, međutim, povodom žalbe koju je tuženik podnio protiv te presude, Županijski sud u Zagrebu je svojim rješenjem br. Gž-1654/2024-3 od 22. listopada 2024. godine, usvojio žalbu tuženika i ukinuo navedenu ovosudno presudu, vrativši predmet ovome sudu na ponovno suđenje.

20. Navedena drugostupanjska odluka je bila utemeljenja na tvrdnji drugostupanjskog suda (iz točke 11., obrazloženja, navedenog rješenja), da je prvostupanjski sud "pogrešno zaključio, tumačeći odredbe Ugovora o poslovnoj suradnji, da je donošenjem rješenja o otvaranju predstečajnog postupka nad dužnikom Caneo d.o.o. tužitelj izvršio ugovorne obveze na temelju kojih bi mu pripadala cjelokupna naknada.", ali i na zaključku drugostupanjskog suda (navedenom u točci 16., obrazloženja, navedenog rješenja) da bi tužitelj imao pravo "…samo na izvršene usluge do trenutka raskida ugovora" i to stoga što je "… tužitelj raskinuo ugovor a u odredbi čl. 9. Ugovora o poslovnoj suradnji nije ugovoreno da bi i tužiteljevim raskidom on imao pravo na naknadu cjelokupnog iznosa". Zbog toga, drugostupanjski sud koji prihvaća argumentaciju tuženika kada naglašava u točci 12. obrazloženja, navedenog rješenja da su "točni žalbeni navodi tuženika da pravo na cjelokupnu isplatu (ranije spis broj P-357/2023)

ugovorenog iznosa tužitelj ima tek ukoliko Naručitelj usluge Caneo d.o.o. raskine ugovor sukladno odredbi čl. 3.3. Ugovora o poslovnoj suradnji", smatra da je "prvostupanjski sud propustio utvrditi koje je radnje tužitelj izvršio do trenutka raskida ugovora, do kojeg trenutka bi mu pripadalo pravo na naknadu za usluge savjetovanja sukladno čl. 3. Ugovora o poslovnoj suradnji". Kako po stajalištu drugostupanjskog suda, zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenično stanje u pogledu visine tužbenog zahtjeva, nije bilo uvjeta za preinaku tužbe, pa je ovosudna presuda bila ukinuta i vraćena ovome sudu na ponovno odlučivanje. Dakle, uputa drugostupanjskog suda je bila da prvostupanjski sud utvrdi koje je to radnje "tužitelj izvršio do trenutka raskida ugovora" jer bi po uvjerenju navedenog drugostupanjskog suda, samo do toga trenutka "pripadalo pravo na naknadu za usluge savjetovanja sukladno čl. 3. Ugovora o poslovnoj suradnji" (čl. 17., obrazloženja, navedenog drugostupanjskog rješenja), pa je trebalo utvrditi činjenično stanje na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

21. U smislu čl. 377.st.2. ZPP, ovaj sud je nakon donošenja navedenog drugostupanjskog rješenja, održao jedno ročište za glavnu raspravu i ujedno je na tom ročištu zaključio glavnu raspravu, a u kontekstu svoje obveze na koju upućuje čl. 377.st.2. ZPP, raspravio je sva sporna pitanja na koja je uputio drugostupanjski sud u svojem navedenom rješenju, te je praktički donio sadržajno istovrsnu odluku (izuzev u vezi dijela sporedne tražbine koja se odnosi na zateznu kamatu, za koji dio zahtjeva tužitelja je odbijen, kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, sukladno točci II., izreke ove odluke). Naime, ukoliko drugostupanjski sud smatra, da bi i ovu presudu trebalo ukinuti u slučaju potencijalne žalbe tuženika, koja će biti podnesena protiv ove druge presude, odnosno ukoliko smatra da bi trebalo ponovo izvoditi već izvedene dokaze (što inače ovaj sud ne smatra) ili da bi trebalo izvoditi neke dokaze koji nisu izvedeni (što ovaj sud inače ne smatra), moći će drugostupanjski sud to sam i učiniti u smislu čl. 373.b. st.2. ZPP.

22. Između stranaka nije bilo sporno da je dana 08. ožujka 2022. godine, bio sklopljen Ugovor između tužitelja, kao „Pružatelja usluge“, društva Caneo d.o.o. Donji Vinjani 592, zastupanog po direktoru SS, kao „Naručitelja usluge“ i SS, kao „Jamca platca“, pri čemu je u čl. 1.1. Ugovora, bio naveden poslovni interes Naručitelja usluge, u čl. 2. predmet Ugovora i obveze ugovornih strana, u čl. 3. su ugovorne strane odredile naknadu za usluge Pružatelja usluge, čl. 7. su ugovorile da jamac platac potpisom Ugovora jamči za sve novčane obveze, kao solidarni jamac, dok su čl. 9., ugovorili kada će doći do prestanka ugovora.

23. Nadalje, između stranaka nije bilo uopće sporno da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St-153/2022-7 od 13. svibnja 2022. godine, bio otvoren predstečajni postupak nad dužnikom Caneo d.o.o., Donji Vinjani 592, time da iz sadržaja rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj St-153/2022-41 od 23. siječnja 2023. godine (list 135- 138 spisa), jasno proizlazi da je tom odlukom uskraćena potvrda predstečajnog sporazuma i da je obustavljen predstečajni postupak nad dužnikom CANEO d.o.o. Donji Vinjani, odnosno da je odlučeno da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja postupak nastaviti kao da je bio podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka na istim dužnikom.

24. Sporno je bilo između stranaka da li je naručitelj usluge "Caneo" primio obavijest o raskidu Ugovora (jer je to jedan od razloga zbog kojeg tuženik osporava tužbeni (ranije spis broj P-357/2023)

zahtjev), te da li je prije podnošenja predmetne tužbe, tužitelj raspolagao potvrđenom (solemniziranom) bjanko zadužnicom koju je tuženik, kao jamac platac bio obvezan predati tužitelju u smislu čl. 7.2. Ugovora, prilikom sklapanja Ugovora, odnosno ukoliko jest da li je podnesena tužba tužitelja uopće dopuštena (ovaj sud je već u ranije donesenoj presudi zaključio da tužitelj nije raspolagao navedenom zadužnicom iz razloga koje je iznio u obrazloženju ukinute odluke, a drugostupanjski sud u tom smislu nije našao baš nikakve propuste prvostupanjskog suda, no unatoč tome, ponovo će se iznijeti razlozi zbog kojih je ovaj sud udovoljio cjelokupnom glavnom zahtjevu tužitelja

– opaska suca). Osim toga, bilo je sporno između stranaka u ovoj parnici, da li je dospjelo na naplatu cjelokupno utuženo glavno novčano potraživanje tužitelja, te je li pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a u tom kontekstu i da li je tužitelj izvršio svoje obveze iz Ugovora.

25. Kako je u vezi tuženikovog prigovora istaknutog u odgovoru na tužbu, da je tužitelj imao ovršnu ispravu temeljem koje je mogao naplatiti svoje potraživanje u odnosu na tuženika, misleći pri tome očito na bjanko zadužnicu jamca platca - tuženika, a analogno tome da tužba nije dopuštena, tužitelj u podnesku kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu naveo da su navodi tuženika „netočni, štoviše čak i lažni u sudskom postupku“, pri čemu je tužitelj naglasio kako niti naručitelj usluge Caneo d.o.o., niti tuženik kao jamac-platac, nije tužitelju nikada dostavili bjanko zadužnicu, te da tuženik ničime ne dokazuje svoju tvrdnju o tome da je tužitelju predana bjanko zadužnica, sud je o tom prigovoru tuženika morao odlučiti sukladno pravilima o teretu dokazivanja.

26. Naime, obzirom da u spis niti u fazi prethodnog postupka, a niti do zaključenja glavne rasprave, nije bila dostavljena navedena bjanko zadužnica, makar u formi preslike i to potvrđena (solemnizirana), a tužitelj koji tvrdi da mu ista nije nikada niti dostavljena, niti uručena ne može dokazivati negativnu činjenicu o tome da nije primio tu bjanko zadužnicu od tuženika ili od navedene pravne osobe, koja je bila naručitelj usluge, prema Ugovoru, te je na tuženiku upravo bio teret dokazivanja u vezi iznesene tvrdnje da je u smislu čl. 7.2. Ugovora, predao tužitelju potvrđenu (solemniziranu) bjanko zadužnicu, što je svakako tuženik, po uvjerenju ovoga suda, mogao u ovoj parnici dokazati materijalnim dokazom jer mu je tako nešto bilo u interesu, da se tako nešto i doista dogodilo, pri čemu tuženik tu iznesenu tvrdnju o postojanju te bjanko zadužnice i predaji iste tužitelju nije dokazao u ovom postupku, taj prigovor tuženika je ocijenjen neosnovanim.

27. Dakle, kako tuženik nije dokazao u ovoj parnici, da bi tužitelju uopće predao navedenu zadužnicu, neosnovan je u tim okolnostima bio tuženikov prigovor da podnošenje predmetne tužbe tužitelja ne bi bilo dopušteno, odnosno bio je potpuno neosnovan prijedlog tuženika, da se predmetna tužba tužitelja, odbaci kao nedopuštena.

28. U vezi druge sporne činjenice, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao tijekom ove parnice da je njegova predmetna novčana tražbina, koja se odnosi samo i jedino na tražbinu po osnovi ugovorene fiksne naknade u smislu čl. 3.1. i čl. 3.2. Ugovora, a ne i na tražbinu po osnovi varijabilne naknade u smislu čl. 3.4. Ugovora (dakle, ne na nekakvu cjelokupnu isplatu ugovorenog iznosa o kojoj cjelokupnoj isplati ugovorenog iznosa u više navrata elaborira i drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke od 22. listopada 2024. godine, imajući u vidu da je u okviru cjelokupnu isplatu ugovorenog (ranije spis broj P-357/2023)

iznosa, ugovorena i isplata varijabilne naknade, koja nije predmet ove parnice), dospjela u cijelosti. Ovaj sud će u daljnjem tijeku obrazloženja ove odluke, raspraviti sva sporna pitanja na koja je uputio drugostupanjski sud u svojem navedenom rješenju, a što je inače bila obveza ovoga suda u smislu čl. 377.st.2. ZPP, međutim sada je trebalo ponovo naglasiti činjenice zbog kojih je usvojen tužbeni zahtjev u pogledu glavnog potraživanja.

29. Naime, ovaj zaključak suda o dospijevanju cjelokupne tražbine tužitelja koja se odnosi na ugovoreni iznos fiksne naknade, proizlazi prije svega iz nesporne činjenice, po uvjerenju ovoga suda, da su ugovorne strane u sklopljenom Ugovoru (čl. 3.1. i čl. 3.2. Ugovora), zajednički ugovorile da fiksna naknada (za pokretanje predstečajnog postupka i izradu dokumentacije, te savjetovanje tijekom predstečajnog postupka) iznosi 48.000,00 kuna + PDV (ili 12.000,00 kuna – opaska suca) = 60.000,00 kuna, te da je isplata te fiksne naknade (upravo onako, kako to tvrdi tužitelj tijekom ove parnice) uvjetovana otvaranjem predstečajnog postupka (naime, na tu po uvjerenju ovoga suda nespornu i potpuno jasnu činjenicu, koju očito ne prihvaća tuženik i za sada niti drugostupanjski sud, upućuje jasna i nedvojbena formulacija zadnjih riječi Ugovora u okviru određenih ugovorenih i dospijevajućih dana za isplatu ugovorenog iznosa, koje glase ovako: "od datuma donošenja Rješenja o otvaranju predstečajnog postupka"), a koju jasnu i izričitu formulaciju sadrži i uvodni dio čl. 3.2. B) Ugovora.

30. Ukoliko se logičkim ili gramatičkim tumačenjem, pokuša dokučiti, što su to stranke ugovorile navedenim Ugovorom u vezi plaćanja fiksne naknade "Pružatelju usluge" u ovom slučaju i to navedenom odredbom čl. 3.2. B) Ugovora, kada su na jasan i konkretan način, odredile i visinu novčanih iznosa i točan datum ili točan dan, dospijeća plaćanja navedene fiksne naknade u ukupnom iznosu od 60.000,00 kuna (koja svota obuhvaća i pripadajući porez od 12.000,00 kuna i svotu fiksne naknade od 48.000,00 kuna), nemoguće je drugačije protumačiti, tu ugovornu odredbu nego li da su te datume u vezi dospijeća pojedinih iznosa od po 5.000,00 kuna u 12 rata, vezali isključivo i samo na datum donošenja rješenja o otvaranju predstečajnog postupka, a ako je tome tako, a očito jest, nemoguće je po uvjerenju ovoga suda drugačije zaključiti, nego li da su ugovorne stranke obvezu "Naručitelja usluge" (a time, indirektno i jamca platca – opaska suca) u vezi plaćanja fiksne naknade, vezali za čin otvaranja predstečajnog postupka, odnosno preciznije za datum donošenja rješenja o otvaranju predstečajnog postupka, bez obzira što je tužitelj izvršavao dio svojih ugovornih obveza i nakon otvaranja predstečajnog postupka.

31. Pored toga, iz jasne i izričite konstatacije u uvodnom dijelu čl. 3.2. B), koja glasi: "Fiksna naknada za savjetovanje tijekom predstečajnog postupka uvjetovana je otvaranjem predstečajnog postupka, odnosno ista nastaje i dospijeva kao novčana tražbina nakon donošenja Rješenja o otvaranju predstečajnog postupka, a plaća se slijedećom dinamikom:", jasno i nedvojbeno proizlazi da je opravdan ovosudni zaključak iz točke 30., obrazloženja ove odluke, a ukoliko bi se to prenijelo na okolnosti konkretnog slučaja, po uvjerenju ovoga suda je sasvim jasno i očito da je iznos od 60.000,00 kuna, tuženik trebao platiti tužitelju, kao jamac platac, u slučaju da to "Naručitelj usluge", nije učinio, nakon donošenja rješenja o otvaranju predstečajnog postupka, dakle nakon 13. svibnja 2022. godine, samo je u toj točci 3.2. B) bila ugovorena dinamika plaćanja te svote na 12 istovrsnih rata u novčanom smislu, a to je naravno po uvjerenju ovoga suda bilo, samo pod uvjetom da taj Ugovor ostane na snazi i da ne bude raskinut (neovisno o tome tko od ugovornih stranaka raskida (ranije spis broj P-357/2023)

Ugovor), što je i logično i jasno jer se pravne posljedice plaćanja navedene fiksne naknade tužitelju u slučaju raskida ugovora trebaju procjenjivati s obzirom na sadržaj ugovornih odredaba, a samo podredno i s obzirom na sadržaj općih odredaba obveznog prava na koje upućuje Zakon o obveznim odnosima.

32. Naime, logično je i jasno ako "Naručitelj usluge" raskine Ugovor, primjerice u razdoblju od 14. svibnja 2022. godine (kao jednog dana nakon otvaranja predstečajnog postupka nad pravnom osobom Caneo d.o.o.,), pa sve do dospijeća zadnje 12 rate sukladno čl. 3.2. B Ugovora, da tužitelj ne treba čekati sa naplatom cjelokupnog dospjelog duga u vezi fiksne naknade od 60.000,00 kuna, prema ugovorenim datumima, zaključno sa 300-tim danom od dana 13. svibnja 2022. godine (za 12 ratu, prema Ugovoru), te da taj iznos fiksne naknade od 60.000,00 kuna, dospijeva na naplatu odmah u trenutku otkaza Ugovora, bez obzira na rokove dospijeća kako je to ugovoreno jer na to utvrđenje izričito upućuje čl. 3.3. Ugovora, odnosno ugovorna odredba koju su stranke izričito ugovorile. Međutim, analogno tome, ukoliko je plaćanje iznosa fiksne naknade (a sud podsjeća da se radi o ukupnoj svoti od 60.000,00 kuna) tužitelju, uvjetovano "otvaranjem predstečajnog postupka", a jest i to čl. 3.2. B) Ugovora, tada po uvjerenju ovoga suda i u slučaju raskida Ugovora nakon otvaranja navedenog predstečajnog postupka, dakle nakon dana 13. svibnja 2022. godine, sukladno odluci tužitelja, dakle u slučaju raskida do kojeg je došlo od strane "Pružatelja usluge", ne može se navedena sporna naplata fiksne naknade od 60.000,00 kuna, koja naplata je već dospjela dana 13. svibnja 2022. godine, vezati niti za datume kako je to bilo ugovoreno u točci 3.2. B) jer je taj Ugovor već bio raskinut od strane tužitelja, niti se može (kako to za sada smatra drugostupanjski Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci Gž-1654/2024-3 od 22. listopada 2024. godine) ta isplata uvjetovati samo "izvršenim uslugama do trenutka raskida ugovora" jer bi tako nešto bilo suprotno onome što je ugovoreno između stranaka u smislu dospijevanja plaćanja fiksne naknade, prema Ugovoru, a podredno bi tako nešto bilo sasvim u suprotnosti sa čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja odredba predstavlja opću odredbu obveznog prava po kojoj je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu. Napokon, potpuno je suprotno ugovornim odredbama sklopljenim između stranaka, da netko u ovakvom slučaju kada je tužitelj raskinuo Ugovor, između ostalog, zbog nepravovremenog plaćanja fiksne naknade od strane naručitelja usluge, procjenjuje što je to sve tužitelj izvršio u okviru preuzetih ugovornih odredaba, nakon otvaranja predstečajnog postupka nad naručiteljem usluge, pa da onda na temelju te činjenice, svojevoljno određuje, a nejasno je i po kojem bi to valjanom i pravičnom kriteriju određivao, koliki dio fiksne naknade tužitelju treba platiti tuženik.

33. Sud je u ovome postupku, već utvrdio i u ranijoj presudi (a o tome će biti riječi i u ovoj odluci), da je tužitelj imao opravdan razlog za raskid navedenog Ugovora, pa kako je taj Ugovor bio raskinut dana 05. siječnja 2023. godine, a što je bilo nakon proteka više od 7 mjeseci po donošenju navedenog rješenja o otvaranju predstečajnog postupka nad pravnom osobom Caneo, činom raskida Ugovora od strane tužitelja, dospio je na naplatu cjelokupni iznos fiksne naknade od 60.000,00 kuna ili dio te svote ukoliko je postojala neplaćena razlika do tog iznosa, cijeneći okolnost da je "Naručitelj usluge", već u skladu sa čl. 3. Ugovora i to konkretno, sukladno odredbi 3.2. B) do dana raskida Ugovora od strane "Pružatelja usluge", već trebao platiti tužitelju prvih 9 rata u iznosima od po 5.000,00 kuna, koje su bile već dospjele na naplatu po Ugovoru, do dana 13. prosinca 2022. godine. Činjenica da "Pružatelj usluge", nije vršio tužitelju pravovremeno plaćanje novčanih iznosa na ime ugovorene fiksne naknade je tužitelja, (ranije spis broj P-357/2023)

uz neke druge razloge i ponukala da raskine navedeni Ugovor, kako je to navedeno i u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke.

34. Osim toga, kako su ugovorne strane u točci 3.2. A i B), međusobno ugovorile da se taj novčani iznos, nakon isplate prve rate od 4.000,00 kuna + PDV = 5.000,00 kuna (za koju prvu ratu je ugovoreno da dospijeva u roku od 3 dana od dana potpisivanja Ugovora), a koji se odnosi na preostalu ugovorenu Fiksnu naknadu u ukupnom iznosu od 55.000,00 kuna, treba isplatiti u 11 mjesečnih rata u iznosima od po 5.000,00 kuna, na način kako je izričito bilo ugovoreno, za okolnost da je po uvjerenju ovoga suda u trenutku podnošenja predmetne tužbe od strane tužitelja, ali i još ranije, dospio cjelokupni iznos navedene Fiksne naknade na naplatu je bitna činjenica da je tužitelj prije svega na valjan način, obavijestio "Naručitelja usluge" o raskidu Ugovora, dostavivši mu Obavijest o raskidu Ugovora datiranu sa 05. siječnja 2022. godine (ovdje je jasno da je kod datiranja Obavijesti o raskidu došlo do pogreške u pisanju datuma jer je ta Obavijest sačinjena 05.01.2023.g. – opaska suca), dana 10. siječnja 2023. godine, obzirom da iz preslike povratnice koja se nalazi u spisu na listu 16 jasno proizlazi da je toga dana, 10. siječnja 2023. godine, navedeni naručitelj usluge primio preporučenu pošiljku (Obavijest o raskidu Ugovora) koju mu je uputio tužitelj, na pravilan način i to preporučenom pošiljkom, posredstvom pošte. Stoga je bila neosnovana tvrdnja tuženika, da "Naručitelj usluge", nije primio tužiteljevu Obavijest o raskidu ugovora.

35. S obzirom na ove utvrđene činjenice na istinitost kojih upućuju materijalni dokazi koji se nalaze u spisu, ponajmanje je bitno što je odvjetnik tužitelja pišući historijat tužbe, učinio gaf navevši u prvom odlomku druge stranice tužbe da su odredbom čl. 3.3. Ugovora, stranke ugovorile kako tužitelj ima pravo na naplatu cjelokupne fiksne naknade u slučaju raskida ugovora od strane tužitelja (što ne odgovara istini i na što je tuženik opravdano skrenuo pozornost u odgovoru na tužbu – opaska suca) jer je tom odredbom bilo izričito ugovoreno da samo u slučaju raskida Ugovora od strane Naručitelja usluge, Pružatelj usluge ima pravo na cjelokupni iznos fiksne naknade. Uostalom, taj gaf u pisanju tužbe je punomoćnik tužitelja i ispravio podneskom od 03. lipnja 2023. godine.

36. Naime, kako je tužitelj to i obrazložio posredstvom svog odvjetnika (koji se inače zaigrao pišući historijat tužbe u dijelu u kojem je trebao navesti zbog čega tužitelj smatra dospjelim na naplatu, cjelokupni iznos fiksne naknade, pozivajući se pri tome na čl. 3 Ugovora i to točku 3.3. Ugovora) u podnesku od 03. lipnja 2023. godine, valja u pogledu tog spornog pitanja dospjelosti cjelokupnog utuženog iznosa na naplatu, naglasiti da su stranke prije svega u točci čl. 3.1. i čl. 3.2. Ugovora (ukoliko se temeljito iščita sa razumijevanjem svaka od tih točaka), na jasan i konkretan način ugovorili da je Naručitelj usluge dužan Pružatelju usluge za Savjetodavne usluge isplatiti fiksnu naknadu, koja se sastoji od naknade za pokretanje predstečajnog postupka, te naknade za izradu dokumentacije i savjetovanja tijekom predstečajnog postupka, te da je ta fiksna naknada uvjetovana „otvaranjem predstečajnog postupka, odnosno ista nastaje i dospijeva kao novčana tražbina nakon donošenja Rješenja o otvaranju predstečajnog postupka“, pa je zbog tih ugovorenih odredaba, sasvim jasno da je ukupan iznos navedene fiksne naknade, bez ikakve dileme po uvjerenju ovoga suda, dospio na naplatu nakon što je bilo doneseno navedeno rješenje Trgovačkog suda u Splitu od 13. svibnja 2022. godine. Okolnost da su stranke Ugovora, unatoč određenju kojeg točno dana dospijeva na naplatu iznos fiksne naknade od 60.000,00 kuna, (ranije spis broj P-357/2023)

ugovorile isplatu te naknade u 12 istovjetnih rata od po 5.000,00 kuna, upućuje na zaključak da je takve ugovorene termine isplate svakog pojedinog ugovorenog iznosa od po 5.000,00 kuna, bilo moguće poštovati samo u slučaju da je Ugovor ostao na snazi ili da je pravno egzistirao zaključno sa danom 13. ožujkom 2023. godine (kada je inače dospijevala zadnja 12. rata na naplatu, s obzirom na navedeni datum otvaranja predstečajnog postupka nad društvom Caneo), međutim kako je Ugovor bio raskinut nešto ranije, dakle prije 13. ožujka 2023. godine, tijekom mjeseca siječnja 2023. godine, cijeli neplaćeni iznos tzv. ugovorene Fiksne nakade je po uvjerenju ovoga suda dospio na naplatu u trenutku kada je "Naručitelj usluge", primio Obavijest tužitelja o raskidu Ugovora o poslovnoj suradnji, imajući u vidu činjenicu da je tužitelj raskinuo Ugovor, da je glavnom dužniku – društvu Caneo d.o.o. Donji Vinjani, dostavio tu svoju pisanu Obavijest o raskidu Ugovora, a pogotovo imajući u vidu da je čl. 3. Ugovora, bilo ugovoreno da Fiksna naknada koja je uvjetovana otvaranjem predstečajnog postupka, nastaje i dospijeva "kao novčana tražbina nakon donošenja Rješenja o otvaranju predstečajnog postupka".

37. Nadalje, kako je to već naglašeno u ovom obrazloženju, okolnost da je tužitelj čl. 3.2. Ugovora, samo omogućio Naručitelju usluge – društvu Caneo d.o.o., a analogno tome i tuženiku u svojstvu jamca – platca, obročnu otplatu navedene Fiksne naknade, ne znači ujedno da nije dospio na naplatu cjelokupni iznos u okolnostima slučaja, kada je tužitelj otkazao Ugovor, jednostranom izjavom o raskidu Ugovora od 05. siječnja 2022. godine u smislu čl. 9.2. Ugovora, pri čemu su u tom slučaju stranke u smislu te odredbe suglasno ugovorile „kako je za utvrđivanje dospjelog dugovanja mjerodavno stanje u poslovnim knjigama Pružatelja usluge“, te kada je Naručitelju usluge bila dostavljena obavijest o raskidu Ugovora dana 10. siječnja 2023. godine, odnosno kada je od dana donošenja navedenog rješenja o otvaranju predstečajnog postupka, do dana raskida Ugovora već bilo prošlo 237 dana, te je u skladu s Ugovorom još tijekom trajanja ugovornog odnosa sukladno ugovorenom planu otplate dospjelog iznosa fiksne naknade, bilo dospjelo ukupno 9 rata fiksne naknade, a od dana raskida Ugovora do dana podnošenja tužbe je prošlo još više od puna tri mjeseca, pa je svakako do dana podnošenja tužbe protekao i ugovoreni 300-ti dan od datuma donošenja navedenog rješenja o otvaranju predstečajnog postupku, kada je naručitelj usluge trebao tužitelju platiti zadnju ratu, temeljem Ugovora.

38. Činjenica da je čl. 7.1. Ugovora, ugovoreno da jamac platac jamči za novčane obveze Naručitelja usluge iz Ugovora, te da je Pružatelj usluge ovlašten zahtijevati ispunjenje novčanih obveza bilo od Naručitelja, bilo od jamca – platca, dovodi do zaključka da je u opisanim okolnostima slučaja, na dan podnošenja tužbe, nedvojbeno po uvjerenju ovoga suda, bio ispunjen ugovoreni uvjet za isplatu fiksne naknade tužitelju od strane Naručitelja usluge, temeljem Ugovora, a analogno tome i tužitelju od strane jamca – platca jer Naručitelj usluge nije platio u međuvremenu utuženi iznos tužitelju, čak i da tužitelj nije otkazao Ugovor, a taj uvjet je bio ispunjen pogotovo stoga što je taj Ugovor tužitelj otkazao jednostranom izjavom u smislu čl. 9.2. Ugovora, obzirom na obvezno-pravne posljedice do kojih dolazi na temelju općih propisa sukladno Zakonu o obveznim odnosima u slučaju raskida naplatnog pravnog posla (čl. 9. i čl.21. ZOO).

39. Okolnost da je tuženik pokušao izbjeći svoju novčanu obvezu, između ostalih bezuspješnih pokušaja, na način da je u ovoj parnici istakao prigovor kako tužitelj nije u smislu čl. 8.1. Ugovora, odgovorno i na vrijeme pružao Naručitelju usluga ugovorene (ranije spis broj P-357/2023)

usluge (što potkrjepljuje tvrdnjom da je tužitelj često kasnio s traženjem potrebne dokumentacije), ovaj sud i dalje tretira pustim i nedokazanim tvrdnjama tuženika (kako ih je tretirao i prilikom donošenja prve ukinute ovosudne presude), koje streme sasvim neosnovano izbjeći izvršavanje ugovorene novčane obveze od strane tuženika jer ne samo da ti navodi tuženika nisu opravdano na adekvatan način argumentirani i potkrijepljeni materijalnim dokazima, dakle dokazani tijekom ove parnice, već isti ne proizlaze iz personalnih dokaza koji su izvedeni u ovom postupku, a pogotovo stoga što korespondencija koju je dostavio tužitelj u spis u prilogu podneska od 03. lipnja 2023. godine (listovi 41-84), upućuje na sasvim suprotno utvrđenje, da je upravo tuženik ta osoba, koja nije pravovremeno dostavljala zatraženu dokumentaciju tužitelju, a osim toga da je Naručitelj usluge, zajedno sa tuženikom propustio sve primjerene rokove za isplatu već dospjelih novčanih obveza, tužitelju temeljem Ugovora u pogledu Fiksne naknade, zbog čega je tužitelj imao zakonskog uporišta i opravdanog razloga da uostalom i jednostranom izjavom otkaže Ugovor u smislu čl. 9.2. Ugovora, a što je uostalom i učinio.

40. Napokon, da je tužitelj izvršio sve svoje obveze, prvenstveno do otvaranja navedenog predstečajnog postupka (ali i kasnije), jasno proizlazi i iz iskaza direktora tužitelja, ali i iz sadržaja navedenog rješenja Trgovačkog suda u Splitu o otvaranju predstečajnog postupka, a djelomično i iz materijalnih dokaza koje je tužitelj dostavio sudu u prilogu podneska od 03. lipnja 2023. godine, pa se tuženik potpuno neosnovano pokušao u ovoj parnici osloboditi ispunjenja svoje novčane obveze, prema tužitelju, navodeći da tužitelj nešto nije učinio.

41. Nadalje, tvrdnje da je tuženik, prema iskazu tuženika saslušanog u svojstvu stranke u ovoj parnici, bio navodno doveden u zabludu još u startu prilikom razgovora u vezi sklapanja Ugovora jer je navodno bio uvjeravan da kroz predstečajni postupak postoji mogućnost da se otpišu tražbine vjerovnika u opsegu od 70%, te da tuženik smatra kako nije bilo osnove da se uopće ide u predstečajni postupak, ne samo da nisu dokazane u ovoj parnici, nego na tako nešto ne upućuje niti sadržaj Ugovora, niti činjenica da je tuženik sklopio ugovor i u svojstvu odgovorne osobe Naručitelja usluge, ali i u svojstvu jamca – platca. Osim toga, te tvrdnje koje je iznio tuženik prilikom saslušanja nisu uopće bile iznesene o odgovoru na tužbu i na tim tvrdnjama o dovođenju u nekakvu zabludu tuženika i/ili "Naručitelja usluge", nije bio niti utemeljeno osporavanje tužbenog zahtjeva tužitelja, pa se te tvrdnje u tom kontekstu ne mogu smatrati pravovremeno iznesenim, osim što nisu dokazane u ovoj parnici.

42. Naime da je doista istina to što tvrdi tuženik i da je bitna pobuda tuženika i Naručitelja usluge bila da sklopi Ugovor, zbog očekivanja da će se u predstečajnom postupku otpisati tražbine vjerovnika u opsegu od 70%, tada je tuženik tako nešto trebao dokazati u ovome postupku ili barem inzistirati da se u sadržaj Ugovora unese ta bitna i odlučna činjenica koja predstavlja pobudu tuženika i Naručitelja usluge za sklapanje Ugovora, a što nije učinjeno u konkretnom slučaju, tim više što tuženik niti u svom odgovoru na tužbu, posredstvom odvjetnice (kojoj je trebao dati do znanja šta je bila pobuda sklapanja Ugovora), nije osporavao tužbeni zahtjev tužitelja zbog tih razloga, već zbog sasvim drugih. Sud smatra, da potencijalno nezadovoljstvo tuženika sa ishodom predstečajnog postupka društva Caneo, a na koji ishod navedenog postupka upućuje sadržaj rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj St-153/2022-41 od 23. siječnja 2023. godine, nema nikakve veze sa tuženikovom obvezom plaćanja utuženog iznosa tužitelju, obzirom na preuzetu ugovornu obvezu plaćanja Fiksne (ranije spis broj P-357/2023)

naknade i ugovoru obvezu plaćanja te Fiksne naknade nakon donošenja rješenja o otvaranju predstečajnog postupka nad navedenim društvom.

43. Tvrdnje tuženika, saslušanog u svojstvu stranke o tome da je predao osobno zadužnicu tužitelju, posredstvom jedne ženske osobe, tijekom mjeseca lipnja 2022. godine, na adresi tužitelja u Zagrebu su ostale samo nedokazane tvrdnje, a koje tvrdnje je osporio direktor tužitelja, pri čemu je svakako tijekom ove parnice tuženik mogao dokazati da ta zadužnica barem postoji i da ju je doista ovjerio kod javnog bilježnika u Imotskom, da ju je pravovremeno zatražio od tog bilježnika u smislu preslike i da ju je pravovremeno predao u ovaj spis. Osim toga, na listu 59 spisa se nalazi i materijalni dokaz da je tužitelj tražio od tuženika da se ta bjanko zadužnica dostavi u smislu čl. 7.2. i 7.3. Ugovora, pa ujedno taj materijalni dokaz ujedno dokazuje da ta zadužnica unatoč sadržaju Ugovora, nije bila uručena tužitelju prilikom sklapanja Ugovora od strane tuženika, a tuženik nije tijekom ove parnice uopće dokazao da bi ju u smislu čl. 7.2. Ugovora, opće predao tužitelju ili ženskoj osobi zaposlenoj kod tužitelja, tijekom lipnja 2022. godine.

44. Cijeneći okolnost da iz iskaza direktora tužitelja, proizlazi da je tuženik podmirio samo iznos od 15.000,00 kuna (koju činjenicu je tuženik prilikom saslušanja u svojstvu stranke dopustio kao točnu), a što prema sadašnjoj valuti daje iznos od 1.988,47 Eura, te da to u vezi podmirenja samo tog manjeg dijela ugovorene Fiksne naknade, proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedokinja u ovoj parnici, ali i iz materijalnog dokaza o stanju visine nepodmirenog duga po osnovi navedene fiksne naknade (list 17 spisa, koji materijalni dokaz ima važan značaj u kontekstu zadnje rečenice čl. 9.2. Ugovora), a indirektno i iz dostavljenih računa u prilogu tužbe, potpuno je jasno u kontekstu sadržaja čl. 9 i to 9.2., da je tužitelj imao opravdan razlog za raskid Ugovora, te da tužitelj nije neopravdano raskinuo Ugovor, nakon što mu je tuženik već bio dužan isplatiti ugovoreni iznos fiksne naknade. Prema tome, sud utvrđuje da je u smislu čl. 9.3. došlo do raskida Ugovora, dana 10. siječnja 2023. godine, ali i da u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva, preostali iznos duga tuženika po osnovi ugovorene fiksne naknade iznosi 5.972,51 Eura (što predstavlja svotu od 44.999,88 kuna u ranijoj valuti).

45. Shodno tome, valjalo je obvezati tuženika, sukladno čl. 7.1. Ugovora, ali i navedenim općim odredbama Zakona o obveznim odnosima u dijelu u kojem je regulirana novčana obveza iz obvezno-pravnih odnosa stranaka, kao i u smislu čl. 111.st.3. ZOO, da isplati tužitelju utuženi novčani iznos, sa zateznom kamatom koja tužitelju pripada u smislu čl. 29.st.2. i 8. ZOO jer je na taj način, pozivanjem na čl. 29.st.2. i 8. ZOO, dovoljno određena sporedna tražbina u vezi zatezne kamate, a svakako je odrediva, te u okolnostima konkretnog slučaja kada je u međuvremenu, računajući od dana podnošenja predmetne tužbe tužitelja, došlo ponovo do izmjene zakonskog uređenja zatezne kamate iz čl. 29. ZOO, sud nije našao nužnim u desetak redaka posebno citirati zakonsku odredbu u vezi zatezne kamate za pojedina razdoblja.

46. Kada se radi o odluci u vezi zatezne kamate sud je u cijelosti udovoljio istaknutom potraživanju tužitelja, utemeljenom na vjerodostojnoj ispravi (list 17 spisa) tužitelja, tj. izvodu iz otvorenih stavaka tužitelja, izuzev zadnje sporedne tražbine, istaknute u vezi potraživanja od 1.990,84 Eura, s obzirom da je tužitelj nerealno i (ranije spis broj P-357/2023)

neosnovano tražio na taj iznos da mu se dosudi zatezna kamata od 03. siječnja 2022. godine, ničime ne obrazloživši takav sporedni zahtjev.

47. Naime, potraživanja tužitelja u vezi zatezne kamate su bila utemeljena na datumima dospijeća pojedinih od ukupno 4 računa tužitelja (list 20-23) ispostavljenim na iznose od 5.000,00 kuna (sukladno ugovorenome u vezi isplate Fiksne naknade), ali i na računu ispostavljenom na isplatu iznosa od 1.990,84 Eura, sa dospijećem na dan 02. siječnja 2023. godine. Sud je zateznu kamatu na dosuđene iznose od po 663,61 Eura (što predstavlja svotu od 5.000,00 kuna u sada važećoj valuti), dosudio tužitelju od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan naveden u pojedinim računima kao datum dospjelosti te svote na naplatu. Međutim, kako zadnji novčani iznos od 1.990,84 Eura, koji je ispostavljen sa datumom dospijeća na dan 02. siječnja 2023. godine, nije mogao dospjeti na naplatu od 03. siječnja 2022. godine (kako je to tužitelj zatražio tužbenim zahtjevom, sasvim neosnovano i to godinu dana ranije od dana izdavanja računa, ali i prije otvaranja navedenog predstečajnog postupka), niti je mogao dospjeti na naplatu na dan 02. siječnja 2023. godine (kako je to navedeno u računu) jer toga dana tužitelj još nije "Naručitelju usluge", niti otkazao Ugovor, niti je toga dana bilo dospijeće bilo koje od zadnje tri rate po Ugovoru sukladno planu otplate, cijeneći okolnost da je dana 13. svibnja 2022. godine, otvoren predstečajni postupak nad "Naručiteljem usluge", sud je zateznu kamatu na taj iznos dosudio tužitelju od dana 11. siječnja 2023. godine (dakle, od prvog dana nakon što je "Naručitelj usluge", primio tužiteljevu Obavijest o raskidu Ugovora), obzirom da ovaj sud smatra da tužitelju od toga dana pripada pravo na isplatu zatezne kamate na taj iznos, cijeneći sve okolnosti predmetnog slučaja, koje su opisane, a koje se u bitnome odnose na ovosudni zaključak da je po primitku tužiteljeve Obavijesti o otkazu Ugovora od strane "Naručitelja usluge", tuženik, kao i naručitelj usluge, bio dužan isplatiti tužitelju cjelokupni neisplaćeni iznos Fiksne naknade, sukladno Ugovoru, pa je tuženik iz ove parnice stoga dospio u zakašnjenje sa neplaćanjem te svote od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je " S" primio tužiteljevu navedenu Obavijest.

48. Zbog toga je odbijen, kao neosnovan, zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.990,84 Eura, od zatražene (dakle, od 03. siječnja 2022. godine), pa sve do dana 10. siječnja 2023. godine.

49. Dakle, na ovaj način je ponovo obrazloženo, malo na detaljniji način, zbog čega je ovaj sud u cijelosti usvojio glavni tužbeni zahtjev tužitelja u opisanim okolnostima slučaja (kao i prilikom donošenja ranije presude), vodeći računa o tome da ovaj sud prema svom uvjerenju u smislu čl. 8. ZPP (a ne prema uvjerenju bilo kojeg drugostupanjskog suda), na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, ali i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, pri čemu u pogledu utvrđivanja bitnih i odlučnih činjenica dostatnih za razrješenje predmeta spora ovaj sud ima samostalnost koju mu nitko ne može uskratiti, pa tako niti bilo koji drugostupanjski sud.

50. Kako ne bi netko zaključio da je prilikom gornjeg utvrđenja ovaj sud propustio u smislu čl. 377.st.2. ZPP, izvršiti svoju obvezu, tim više što se sukladno čl. 366.a. st.1. ZPP, u slučaju ukidanja ove presude, ovaj predmet više ne može vratiti ovome sudu na ponovno suđenje, te bi drugostupanjski sud sam trebao donijeti konačnu odluku, valjalo je raspraviti i sporna pitanja na koja je ukazao drugostupanjski sud. (ranije spis broj P-357/2023)

51. Naime, iako navedeni drugostupanjski sud nema identično pravno stajalište koje dijeli ovaj sud u ovoj parnici u pogledu ocjene osnovanosti glavnog zahtjeva tužitelja, bez izvođenja bilo kakvih daljnjih dokaza (time, da tako nešto nije niti rijetkost i nije nešto neuobičajeno), valja ponoviti da je u točci 20., obrazloženja ove presude već navedeno na raspravljanje kojih spornih pitanja po stajalištu drugostupanjskog suda je upućen ovaj sud.

52. Premda je u ovom obrazloženju ovaj sud već ukazao da se nepotrebno u drugostupanjskoj odluci, predmetni zahtjev tužitelja u vezi isplate preostale ugovorene, a neisplaćene fiksne naknade (koja svota je jedina dospjela na naplatu i koja predstavlja predmet novčanog zahtjeva tužitelja), poistovjećuje sa "cjelokupnom naknadom" ili sa "isplatom cjelokupno ugovorenog iznosa" ili "pravu na naknadu cjelokupnog iznosa" jer kada se radi o nekakvom cjelokupno ugovorenom iznosu za isplatu naknade, sukladno Ugovoru, ne može se zanemariti da je čl. 3.4. Ugovora, ugovorena i isplata tzv. "varijabilne naknade", a koja varijabilna naknada nije uopće predmet novčanog zahtjeva tužitelja u ovoj parnici, niti takvu nazovi cjelokupnu ugovorenu naknadu tužitelj potražuje predmetnom tužbom, valjalo je stoga utvrditi koje je radnje izvršio tužitelj do trenutka raskida Ugovora jer drugostupanjski sud smatra da je tako nešto jako bitno za meritorno donošenje odluke u ovome predmetu, a s kojim pravnim stajalištem se ovaj sud uopće ne slaže.

53. Naime, tužitelj je činjenično iznio u podnesku od 11. studenog 2024. godine (kada je odvjetnik tužitelja po primitku navedenog drugostupanjskog rješenja, shvatio u kom smjeru ide pravno stajalište drugostupanjskog suda, te što to drugostupanjski sud smatra bitnim da se utvrdi za meritorno odlučivanje u ovome predmetu), sve što je tužitelj izvršio od radnji, do raskida Ugovora, sukladno Ugovoru u svojstvu "Pružatelja usluge" (iako mu tako nešto nije bilo namjera iznositi u tužbi, s obzirom da to nije smatrao bitnim za razrješenje predmeta spora), pa je tako naveo da je u potpunosti izvršio svoje obveze na koje upućuje čl. 2.2. Ugovora, dakle da je: a) uredno i pravovremeno sastavio i pripremio cjelokupnu dokumentaciju za pokretanje predstečajnog postupka društva CANEO d.o.o., a da je to točno upućuje i činjenica da je doneseno rješenje o otvaranju predstečajnog postupka nad tim društvom (pri tome tužitelj upućuje kako je iz e-mail poruke, PS od 08. ožujka 2022. godine koja se nalazi u spisu, vidljivo koju je to dokumentaciju tužitelj tražio i obrađivao u svrhu pripreme za podnošenje urednog prijedloga nadležnom sudu, za otvaranje predstečajnog postupka),

b) uredno i pravovremeno sastavio i pripremio Plan restrukturiranja – dokaz tomu je da je Trgovački sud u Splitu, proveo glasovanje o tom Planu restrukturiranja, kao zadnji korak u tijeku provedenog predstečajnog postupka (pri tome je tužitelj uputio da iz e- mail poruka, koje se nalaze u spisu jasno proizlazi kako je tužitelj naručitelju usluge dostavio Plan restrukturiranja, o kojem je sud u konačnici i odlučivao nakon glasovanja),

c) angažirao odvjetnika za sudjelovanje na sudskim ročištima u predstečajnom postupku, koji odvjetnik je zastupao društvo CANEO d.o.o.,

d) savjetovao Naručitelja usluge, kao predstečajnog dužnika, o načinu pregovora s predstečajnim vjerovnicima.

54. Tužitelj je u tom podnesku napomenuo da je do neuspješnog dovršetka predstečajnog postupka u odnosu na društvo CANEO d.o.o., došlo zbog toga što vjerovnici nisu sa potrebnom većinom, prihvatili Plan restrukturiranja u tom (ranije spis broj P-357/2023)

predstečajnom postupku, a što je u konačnici utvrđeno rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, posl. br. St-153/2022 od 23. siječnja 2023. godine. Tom podnesku je tužitelj priložio to rješenje od 23. siječnja 2023. godine, koje se kako to tužitelj pravilno ističe ne smatra i ne može smatrati, nekim novim dokazom u smislu ZPP jer je tijekom predmetnog prethodnog postupka, tužitelj predložio da se ovom spisu priloži spisa Trgovačkog suda u Splitu, br. St-153/2022.

55. Ovaj sud u potpunosti prihvaća, kao istinite činjenične tvrdnje tužitelja iz tog podneska jer za suprotno utvrđenje nema nikakvog valjanog razloga, koje se odnose na ono što drugostupanjski sud nalazi potrebnim da se utvrdi u ovoj parnici, a što se odnosi na aktivne radnje koje je tužitelj izvršio sukladno Ugovoru do dana otkazivanja Ugovora, obzirom da na istinitost dijela tih činjenica upućuju i materijalni i personalni dokazi izvedeni u ovoj parnici (premda ovaj sud nije našao potrebnim, niti nužnim izvoditi daljnje dokaze u tom smislu koji su bili predloženi, pa tako niti ponovo saslušavati već saslušane osobe – jer bi se time samo nepotrebno povećavali troškovi ovog postupka i postupak bi se odugovlačio ili prilagati spis Trgovačkog suda u Splitu broj St-153/2022 jer ne smatra to uopće bitnim i potrebnim za razrješenje predmeta spora). Osim toga, saslušane osobe su već bile saslušane u ovoj parnici na okolnosti koje je ovaj sud smatrao potrebnim da ih sasluša, a ukoliko drugostupanjski sud smatra da je potrebno dopunsko saslušanje bilo koje osobe u vezi nekih činjenica ili prilaganje navedenog spisa broj St-153/2022, izvesti će sam te dokaze sukladno ZPP u slučaju nove žalbe tuženika, podnesene protiv ove presude jer više ne može ukidati ovu odluku.

56. Kako opisane radnje tužitelja nedvojbeno upućuju da je tužitelj od dana sklapanja Ugovora, do dana kada je raskinuo Ugovor, izvršio sve na što se obvezao točkom 2. Ugovora, a ostali izvedeni dokazi u ovoj parnici upućuju da tuženik nije izvršio svoju ugovornu obvezu plaćanja Fiksne naknade tužitelju u ugovorenim rokovima, čak i da je pogrešan ovosudni zaključak na temelju kojeg je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja, na temelju ovih utvrđenih okolnosti o tome što je sve tužitelj učinio nakon sklapanja Ugovora, odnosno da je ispunio svoju obvezu preuzetu Ugovorom, odnosno da je do dana podnošenja tužbe, tuženik bio isplatiti tužitelju cijeli iznos ugovorene fiksne naknade (neovisno o tome što je taj Ugovor raskinut, ali imajući u vidu da je ukupna svota ugovorene fiksne naknade bila uvjetovana, otvaranjem predstečajnog postupka, što se i desilo), ne postoji po uvjerenju ovoga suda, bilo kakvo drugačije tumačenje ili zaključak, osim onog da je tuženik dužan isplatiti tužitelju cijeli utuženi iznos glavnice jer mu to nije platio do ukupno ugovorenog iznosa fiksne nanade.

57. Ovime je ovaj sud utvrdio ono što je drugostupanjski sud tražio, no nikako se ovaj sud ne može suglasiti sa pravnim zaključkom navedenog drugostupanjskog suda, da bi tužitelju u opisanim okolnostima slučaja pripadalo pravo "samo na naknadu za usluge do trenutka raskida ugovora" (jer tako nešto nema veze sa sadržajem Ugovora, niti sa obvezom tuženika kao jamca, koja proizlazi iz čl. 3. i čl. 7. Ugovora), tim više što drugostupanjski sud nije čak niti uputio ovaj sud, tko bi bio taj koji bi uopće mogao utvrditi, suprotno sadržaju Ugovora u vezi ugovorne odredbe da fiksna naknada nastaje i dospijeva kao novčana tražbina nakon donošenja rješenja o otvaranju predstečajnog postupka, kolika bi to točno novčana naknada bila, dakle koji točno novčani iznos koji bi tuženik trebao isplatiti tužitelju za sve što je tužitelj napravio do dana raskida Ugovora ili na koji bi se to način mogla utvrditi visina takve naknade (ranije spis broj P-357/2023)

(suprotno sadržaju Ugovora), koja visina je inače po uvjerenju ovoga suda, bila sasvim određena točkom 3. Ugovora i jasno je po uvjerenju ovoga suda uslijed opisanih okolnosti slučaja, da je tuženik dužan isplatiti tužitelju cijeli utuženi iznos glavnog duga.

58. Ovaj sud, napokon, prihvaća kao potpuno logično i u pravnom smislu osnovano i dokazano tumačenje tužitelja iz zadnjeg podnesak tužitelja, kojim tužitelj ukazuje da je uredno ispunio sve svoje ugovorne obveze te pripremio, izradio i isporučio cjelokupnu ugovorenu dokumentaciju, a ujedno pružao savjete do samog kraja postupka, a da je predstečajni postupak obustavljen na „zadnjoj stepenici“, nakon održanog ročišta za glasovanje, na koje rezultate glasovanja vjerovnika "Naručitelja usluge", tužitelj nema i nije mogao imati utjecaj, te da je tužiteljeva usluga koja je bila obuhvaćena ugovorenim iznosom fiksne naknade, bila pružena u potpunosti sukladno Ugovoru.

59. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.5. ZPP jer se tužiteljev neuspjeh u ovoj parnici samo u pogledu sporednog zahtjeva koji se odnosi na manji dio zatražene zatezne kamate, ne može drugačije okarakterizirati, nego li neznatni neuspjeh tužitelja, odnosno neznatni uspjeh tuženika u ovoj parnici, a u vezi kojeg nisu ni nastali posebni troškovi, pa je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve potrebne parnične troškove.

60. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 5.972,51 Eura, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (N.N.br. 138/2023, u daljnjem tekstu: Odvjetnička tarifa), kojom je prema Tbr. 54. određena vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 eura.

61. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 eura, za sastav podneska od 03. lipnja 2023. godine (kojim je dostavljeno očitovanje tužitelja o tuženikovom odgovoru na tužbu, a koji podnesak iz samo odvjetniku tužitelja dokučivog razloga, dotični tretira podneskom od 06. lipnja 2023. godine), priznat je iznos od 200,00 Eura, za zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, na ročištima održanim dana 27. listopada 2023. godine, 05. veljače 2024. godine i 06. veljače 2025. godine, priznat je iznos od 600,00 Eura za sva tri zastupanja, dok je za sastav podneska od 11. studenog 2024. godine, priznat iznos od 200,00 Eura, pa je na ove opravdane troškove koji su matematički utvrđeni u ukupnom iznosu od 1.200,00 Eura, priznat tužitelju i iznos od 300,00 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a kako je tužitelju trebalo dosuditi i iznos od 106,18 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu, a isti iznos od 106,18 Eura i u vezi sudske pristojbe na presudu, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju ukupan parnični trošak u iznosu od 1.712,36 Eura, sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke.

U Bjelovaru, 20. ožujka 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

(ranije spis broj P-357/2023)

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 21. ožujka 2025. godine, a putem ovoga suda.